ŠESTA NEDJELJA KROZ GODINU B

ČITANJA:
Lev 13,1-2.45-46; Ps 32,1-2.5.11; 1Kor 10,31 – 11,1; Mk 1,40-45

Nada u bolesti

Svi smo imali priliku promatrati bolesnika kojemu je ostala još samo neka slabašna nada u ozdravljenje: možda je to skupa operacija kod nekog čuvenog liječnika ili utjecanje alternativnoj medicini. I u jednom i u drugom slučaju bolesnik se grčevito hvata za tu posljednju slamku spasa u uvjerenju da će, unatoč svemu, pobijediti bolest i vratiti se u normalan život. Vjerovali u čudo ili ne, ljudi se u bolesti uvijek tako ponašaju da zapravo računaju s mogućnošću čuda.

Pročitaj više

Evo me, mene pošalji!

PETA NEDJELJA KROZ GODINU – C

ČITANJA: Iz 6,1-2a.3-8; Ps 138,1-5.7c-8; 1Kor 15,1-11; Lk 5,1-11

Kralj Uzija nakon čije smrti 740. godine pr. Kr. nastupa prorok Izaija bio je u narodu zapamćen kao dobar kralj. Međutim, počinio je jednu pogrešku. Valjda misleći da ga njegova dobrota ovlašćuje da pristupi u onaj dio svetišta kamo mogu pristupiti samo svećenici, ušao je u svetište i počeo prinositi kâd na kadionom žrtveniku. No to se pokazalo kao nedopustiva drskost, koja je imala loše posljedice za čitav njegov život. Prema 2Ljet 26,19 kralju Uziji na čelu je izbila guba, te je postao trajno obredno nečist tako da više do smrti nije mogao doći u hram. Budući da je nepozvan ušao u svetište i neovlašten uzurpirao službu koja mu ne pripada, na koncu nije mogao pristupiti niti na ono mjesto u hramu koje je za kralja bilo predviđeno.
S druge strane svećenik Izaija koji se po svojoj službi nalazio u hramu biva uz to pozvan i na proročku službu. Njegova prva reakcija je opiranje. Izaija se osjeća nečistim, i to ne obredno nečistim, jer kao takav ne bi mogao niti doći u hram, nego smatra da su njegove usne nedostojne i nesposobne za proročki govor. Prorok je pozvan govoriti Božje riječi, a Izaija se ne smatra prikladnim za takvo poslanje. Stoga je njegova reakcija razumljiva i uklapa se u niz biblijskih proročkih opiranja kojima se dokazuje da njihov proročki poziv ne dolazi od njih samih, nego od Boga.
Značajka je prorokâ da se ne nameću, nego se opiru i smatraju nesposobnima tako da se na njima ispunja ona tvrdnja kako Bog ne poziva sposobne, nego osposobljuje pozvane. Upravo to se dogodilo Izaiji. Jedan od serafa koji su mu se ukazali pjevajući trosvetu pjesmu uzima žeravicu s kadionioga žrtvenika i ognjem mu čisti usta. Time su usta proroka Izaije zapaljena da gore Božjim plamenom, te iz njih sad izlazi riječ koju Bog od njega hoće čuti: „Evo me, mene pošalji!“.

Slično se dogodilo i s apostolom Pavlom. Njegova životna priča je poznata. On je grešnik i progonitelj koji se obratio i postao navjestitelj evanđelja. Sjećam se jedne nedjelje u jednom našem malome mjestu. Kako to već biva ljudi su nakon mise malo zastali pred crkvom u razgovoru. Pidružio sam se. Govorili su uobičajene stvari o tome kako svi ljudi uvijek ostaju isti, nitko se i ništa ne popravlja. Ako se što mijenja, onda je to na gore, jer prije da je bilo više poštivanja itd. Onda me jedan stariji gospodin povukao za ruku i gotovo stidljivo rekao: „Puno puta čuo sam kako popi i fratri propovijedaju da je apostol Pavao progonio kršćane, a onda se obratio. Je li to istina?“ . Začuđen što me to uopće pita rekao sam: „Naravno da je istina.“ A on će na to kao da proglašava novo znanstveno otkriće: „Pa onda znači da je obraćenje moguće!“.
Ova crtica iz teološkog razgovora prosječnih vjernika govori o tome koliko je potrebno stalno posvješćivati kako je promjena života na bolje moguća, pogotovo ako to prihvatimo kao Božji poziv. Naravno, nitko ne postaje bolji automatski, ali vjerom u Boga koji vodi naš život svaki, i najmanji trud, donosi višestruki plod.

Nakon Pavlova svjedočanstva u Prvoj poslanici Korinćanima o svom susretu s Kristom, današnji odlomak iz Evanđelja donosi opis čudesnog ribolova u koji evanđelist Luka smješta poziv Šimuna Petra. Zajedno sa Zebedejevim sinovima Ivanom i Jakovom lovio je svu noć ne ulovivši ništa. No na Isusovu riječ – koja se u prvoj rečenici ovoga odlomka naziva rječju Božjom – Šimun je spreman ponovno izvesti na pučinu i baciti mrežu. Ulov je bio preobilan, a Šimunova reakcija prema Isusu ravna proročkom opiranju: „Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine!“
Nakon čudesnog ulova Šimun je riječi „Izvezi na pučinu i bacite mrežu za lov“ prepoznao kao Isusov poziv da ide za njim i da i druge ljude dovodi u zajedništvo s Isusom. Zbog svoje grešnosti on se tom pozivu opire. Ali kao i u slučaju proroka Izaije i apostola Pavla to opiranje znak je autentičnosti Šimunova poziva. On nije poput kralja Uzije neovlašten pristupio u svetište, nego ga je za sobom pozvao Isus koji govori Božje riječi. Kasnije će Isus Šimuna prozvati Petrom i postaviti ga za prvaka ostalih apostola. Znamo da će Šimun Petar čak tri put u jednoj noći zatajati, ali i da će zato gorko zaplakati. No to nije opozvalo Isusov poziv. On stalno zove.
Unatoč početnom opiranju Šimun je ostavio sve i pošao za Isusom. Isto su učinili i Jakov i Ivan. A sve se, kako to pripovijeda evanđelist Luka, dogodilo naočigled mnoštva naroda. Svi su čuli Isusove riječi Šimunu „Ne boj se! Odsada ćeš loviti ljude“ Drugim riječima, to znači da je Isusov poziv na nasljedovanje upućen svima. Svaki je čovjek pozvan zauzeti svoje mjesto u hodu za Isusom koji nas vodi u puninu života.

Fra Domagoj Runje

Prenijeto s: http://www.mir.hr/

Poziv na ljubav poziv je svakog čovjeka

ČETVRTA NEDJELJA KROZ GODINU – C
ČITANJA: Jr 1,4-5.17-19; Ps 71,1-4a.5-6b.15ab.17; 1Kor 12,31 – 13,13; Lk 4,21-30

Zajednička tema današnjih misnih čitanja jest neopozivost Božjeg poziva.

U prvom čitanju iz proroka Jeremije vidimo kako Božji poziv nije nešto naknadno, kao da bi Bog čovjeka prepustio njegovoj sudbini, a onda ga u nekom trenutku života pozvao na posebno poslanje. Prorok Jeremija svjedoči kako njegov proročki poziv počinje već u majčinoj utrobi.

Aktivno djelovanje proroka Jeremija obuhvaća vrijeme od oko četrdeset godina, a prema Jr 1,6 (izostavljenom u današnjem čitanju) čini se da je Božji poziv osjetio u ranoj mladosti. Naime, kad mu je došla Božja riječ o tome kako ga je izabrao za proroka, on se brani riječima „dijete sam“. Ali treba razlikovati trenutak kad čovjek poziv osjeti i kad na nj (makar i uz opiranje) odgovori od samog Božjeg poziva koji postoji još prije rođenja. Slikovitim, ali ne zato manje stvarnim riječima, Bog govori Jeremiji kako ga je poznavao i prije nego što ga je oblikovao u majčinoj utrobi, te ga je već tada posvetio za proročku službu. Sličnim riječima o svojoj proročkoj službi govori i proroka Izaija (49,1), a u Novom zavjetu o svom pozivu tako govori apostol Pavao (Gal 1,17), koji unatoč dugom periodu sasvim protivnog načina života, spoznaje da je Božji poziv koji je doživio nakon događaja na putu za Damask zapravo bio poziv koji mu je Bog namijenio od majčine utrobe.

U drugom čitanju koji donosi Hvalospjev ljubavi iz Prve poslanice Korinćanima, apostol Pavao donosi neke biografske crte na svom putu spoznaje Boga i svoga poziva koji mu je Bog odredio. Taj poziv je poseban, samo njegov, kao što svatko u zajednici ima poseban dar. Međutim, hvalospjevom ljubavi Pavao princip neopozivosti Božjeg poziva primjenjuje na svakog čovjeka. A to može jedino tako da taj poziv nazove pozivom ljubavi. Doista, različiti su dari, pozivi i poslanja, ali njihova prepoznatljivost u smislu da se radi o daru, pozivu i poslanju Božjem temelji se na djelima ljubavi. Poziv na ljubav poziv je svakog čovjeka bez obzira na to u kojem ga zvanju ili zanimanju ostvario. Stoga nije slučajno da se hvalospjev ljubavi apostola Pavla nalazi usred njegovih pouka o darovima u zajednici.

Koje god darove imao kršćanin jedino u ljubavi živi vjerodostojno svoj životni poziv. Svi drugi darovi su djelomični i nesavršeni, a jedino ljubav nadvladava granice prolaznosti i smrt. Tu je ona veća čak od dvaju također veoma velikih darova, a to su vjera i nada. Koliko god ti darovi bili potrebni i poželjni u ljudskom životu oni u trenutku gledanja Boga licem u lice gube svoj smisao. Ostaje samo ljubav koja je neraskidiva poveznica zemaljskog i nebeskog zajedništvo s Bogom i ljudima.

Današnji odlomak iz evanđelja izravni je nastavak odlomka prethodne nedjelje, u kojem smo čitali kako je Isus nastupio u nazaretskoj sinagogi čitajući i tumačeći odlomak iz Knjige proroka Izaije (61,1-2) koji počinje riječima: „Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza!“. A na koncu čitanja Isus zaključuje: „Danas se ispunilo Pismo što vam još odzvanja u ušima!“. Taj „danas“ o kojem govori Isus puno je više od kronološkoga dana njegova nastupa u Nazaretu. Taj danas je i ovaj naš današnji dan kad u crkvi slušamo one iste riječi koje je Isus navijestio svojim sumještanima u Nazaretu. I mi danas, kao i Nazarećani prije dvije tisuće godina imamo priliku prihvatiti ili ne prihvatiti Isusa. A ono što se dogodilo u nazaretskoj sinagogi može nam biti pouka i opomena.

Prva reakcija prisutnih Nazarećanina na Isusove riječi činila se veoma pozitivnom. Svi su mu se divili i povlađivali mu. Ali kada su počeli govoriti „Nije li ovo sin Josipov?“ dolazi do drastične promjene. Premda je sav narod očekivao Mesiju, Nazarećani ga u svojoj sredini nisu bili sposobni prepoznati.

Znakovito je da svoje sugrađane provocira sam Isus izjavom u kojoj se osjeća skučenost Nazarećana, koji bi Isusovo iscjeljiteljsko djelovanje htjeli ograničiti samo na njegov zavičaj, a istovremeno se pokazuju veoma zatvorenima prema proročkoj riječi koja se u Isusu ispunja. Stoga im on navodi dva primjera iz Pisma gdje su prorok Ilija i njegov nasljednik Elizej imali više uspjeha kod stranaca negoli kod svojih sunarodnjaka.

Vrhunac odbacivanja događa se u trenutku kada ga svi koji su bili u sinagogi izbacuju izvan grada da bi ga pogubili. No scena završava čudesno. Isus prolazi između od njih i odlazi, pokazujući tako da put kojim treba proći kao nositelj Duha Gospodnjega nitko ne može zapriječiti.

Nakon ovoga događaja Isus je krenuo u Kafarnaum, a odande po svoj Galileji propovijedajući i ozdravljajući bolesne i opsjednute. Ništa nam više nije rečeno o Nazarećanima. Ne znamo je li tko ipak pošao za Isusom. Mogućnost postoji. Prolazeći posred onih koji ga odbacuju Isus ih svojim čvrstim korakom prema konačnom ispunjenju svoga spasenjskog poslanja poziva da pođu za njim. Ako krenu u protivnom pravcu sami će se strovaliti u provaliju u koju su s ruba svoga grada htjeli strmoglaviti Isusa.

Ići za Isusom ili ne nije pitanje bilo kakvog izbora. Radi se o izboru života ili smrti. To je poruka Isusa koji i danas prolazi posred ljudi našega naraštaja.

Fra Domagoj Runje

Prenijeto s: http://www.mir.hr/

TREĆA NEDJELJA KROZ GODINU C

Neh 8,2-4a.8.10
1 Kor 12,12-30
Lk 1,1-4; 4,14-21

NATRAG K IZVORIMA ILI: POVIJEST VJERE KAO ZGUSNUTO ISKUSTVO

Današnjom nedjeljom započinju čitanja iz Lukina Evanđelja. U prvom dijelu evanđeoske perikope polaže Luka račun o svojoj nakani i postupku pri pisanju. Točno, s maksimalnom akribijom, provjerava izvore, svjedoke, sva svjedočanstva o Isusu i time postaje sam vjerodostojnikom i misionarom Isusa Krista i njegova djela u svijetu. U drugom dijelu opisuje
Isusov poziv, poslanje, mesijansku samosvijest i ulogu. Jedinstvo i podudarnost riječi i djela postaju mjerilom za bilo koje potonje svjedočenje u povijesti Crkve i svijeta. Jednom zanavijek Bog je postavio mjerila za sve u Isusu, započeo s novim svijetom. Posred povijesnih protimbi novo se poput klice nezaustavljivo probija, a vjernik koji ima udjela u Duhu Isusa Krista nastavlja to isto djelo. Novi čovjek, poslan svjedočiti svijetu radost novine
u Isusu Kristu.

Pročitaj više

„Ženo, što ja imam s tobom? Još nije došao moj čas“

DRUGA NEDJELJA KROZ GODINU – Godina C
ČITANJA: Iz 62,1-5; Ps 96,1-3.7-8a.9-10ac; 1Kor 12,4-11; Iv 2,1-12

Prije nekog vremena razgovarao sam s jednom pobožnom starijom gospođom. Ona svakodnevno ide u crkvu i čita Sveto pismo. Angažirana je vjernica i nastoji živjeti po Evanđelju. U Isusa je takoreći zaljubljena. No potužila mi se kako nikako ne može ‘odobriti’ onaj Isusov postupak kad je svojoj majci koja mu se na svadbi u Kani Galilejskoj obratila riječima „Vina nemaju“ oštro odgovorio „Ženo, što ja imam s tobom? Još nije došao moj čas“. Naravno, gospođi je problematičan samo prvi dio Isusove reakcije to jest riječi „Ženo, što ja imam s tobom?“. Ostalo joj doduše nije posve razumljivo, ali je toliko ne muči.

No mi ćemo se ovdje malo pomučiti s čitavim događajem, da bismo na kraju malo bolje razumjeli Isusove riječi i na kraju ih mogli ‘odobriti.’

Ponajprije treba reći da Isusovo oslovljavanje majke riječju „Ženo“ u Isusovim ustima nema onu konotaciju koju takvo izražavanje ponekad ima u našem govoru u kojem riječ žena izgovorena određenim tonom ponekad zvuči grubo pa čak i uvredljivo. Razumjeti Isusovo obraćanje majci na takav način potpuno je pogrešno. U Isusovim ustima kao i inače u Svetome pismu riječ žena jest časna riječ i izgovara se s najvećm dostojanstvom. Dovoljno se sjetiti još samo jednog mjesta u Evanđelju po Ivanu gdje se Isus svojoj majci obraća riječju „Ženo“, a to je kada ona stoji pod križem, a on joj svog ljubljenog učenika daje za sina. Nikomu kada čita taj odlomak iz Evanđelja ne pada na pamet da bi se Isus u tom trenutku majci obratio grubo ili se možda od nje distancirao.

Ipak, riječi „Što ja imam s tobom?“ na svadbi u Kani zvuče kao Isusov distanciranje od rođene majke i s pravom postavljamo pitanje zašto joj to kaže. Kao odgovor nudi se jedan jednostavan teološki razlog. Činjenica da je Isus na kraju poslušao majku i da je ona bila uvjerena u to da će on riješiti problem nestašice vina na svadbi pomaže nam da shvatimo značenje Isusovih riječi „Ženo, što ja imam s tobom?“. Čudo u Kani prvo je Isusovo čudo i događa se na početku njegova javnog djelovanja. U tom kontekstu prisutnost njegove majke veoma je znakovita jer je ona tu zajedno s njegovim učenicima, kao što će to biti nakon njegove smrti na križu i uskrsnuća od mrtvih. Marijino mjesto u prvoj kršćanskoj zajednici sigurno je najčasnije mjesto u krugu Isusovih učenika. A to je moglo u zajednici unijeti i određene zabune s obzirom na njezinu ulogu u Isusovu poslanju. Opisom svadbe u Kani svaka je moguća zabuna otklonjena. Isus je volio svoju majku, uslišio je njezinu zagovorničku molitvu, ali je istovremeno jasno dao do znanja da izvor njegova poslanja na zemlji nije žena koja ga je rodila, nego Bog koji se u njemu objavio svijetu. Bog je onaj koji određuje puninu vremena i čas dovršetka svoje objave.

A taj čas nije nastupio na svadbi u Kani. Kada Isus kaže „Još nije došao moj čas“ i onda čini čudo ili kako kaže Ivan, znamenje, pretvorivši vodu u vino, to znači da to čudo nije punina i smisao Isusova poslanja. Budući pak da je čudo u Kani prvo Isusovo čudo onda to možemo primijeniti i na sva ostala njegova čudesa. Sva ozdravljenja koja je Isus učinio i sve ostalo njegovo djelovanje u kojem rješava neke kolikogod velike probleme pojedinaca ili skupina ljudi nije vrijeme u kojem nastupa čas zbog kojega je došao na svijet.

Taj čas nastupio je nakon njegova mesijanskog ulaska u Jeruzalem kada počinje tjedan njegove muke. Naravno u Evanđelju po Ivanu postoji mjesto kada Isus prvi put kaže „Došao je čas da se proslavi Sin čovječji “ (Iv 12,23). To je čas kada se predaje u ruke ljudima i kada daje život za svoje prijatelje. To je čas kada Isus pokazuje najveću ljubav koja se može pokazati. Na taj način, ako uspoređujemo Isusova čudesa s njegovim predanjem onda dolazimo do zaključka da se nijedno čudo, koliko god bilo veliko i rješilo nečiji trenutni problem ne može usporediti s potpunim predanjem života sve do smrti.

Zbog toga nije slučajno da se sve ovo događa u kontekstu jedne svadbe. Mladenci nisu imenovani pa je ono što se želi poručiti upućeno svima. Muž i žena svoju bračnu životnu sreću ne mogu ostvariti ako svatko od njih nije spreman umrijeti sebi i predati se jedno drugomu. Slikovito rečeno vjenčanje je događaj u kojem zaručnik i zaručnica kao pojedinci ‘umiru’ da bi živjeli kao jedno tijelo, pa onaj tko nije spreman tako umrijeti i živjeti nema poziv za život u braku.

Isus je kako znamo bio neoženjen, ali ovu zemaljsku instituciju (brak) izabire kao najprikladniju sliku izraza ljubavi koju Bog ima prema čovjeku. Na svadbi u Kani još nije došao Isusov čas, jer je to bio čas onih mladenaca čiju se smrt i uskrsnuće slavili svi svatovi. Isusov čas došao je na njegovoj mističnoj svadbi s čitavim čovječanstvom za koje je dao život. Možda će nekima zvučati strašno, ali mi koji vjerujemo u Isusa Krista raspetoga, umrloga i uskrsloga, vjerujemo u Boga koji toliko ljubi čovjeka da za njega umire. Taj najveći čin ljubavi ujedno je i jedini istinski izvor života koji nikad ne prestaje.

Fra Domagoj Runje

prenijeto s: http://www.mir.hr/

Ti si Sin moj ljubljeni! U tebi mi sva milina!

Krštenje Gospodinovo – C

ČITANJA: Iz 40,1-5.9-11; Ps 104,1b-4.24-25.27-30; Tit 2,11-14; 3,4-7; (ili: Iz 42,1-4.6-7; Ps 29,1a.2.3ac-4.3b.9b-10; Dj 10,34-38); Lk 3,15-16.21-22

Na svetkovinu Bogojavljenja u starini su se slavila tri događaja: poklonstvo mudraca, Isusovo krštenje u Jordanu i Isusovo prvo čudo kada je u Kani Galilejskoj na jednoj svadbi pretvorio vodu u vino. U litrugijskim molitvama za Bogojavljenje i danas se spominju sva ta tri događaja, ali se ipak u prvi plan ističe poklonstvo mudraca, koji se još nazivaju i kraljevima. Svetkovina Isusova krštenja s vremenom je premještena na nedjelju nakon 6. siječnja (tj. svetkovine Bogojavljenja), a što se tiče Isusova prvog čuda u Kani, nema posebnog dana u liturgijskoj godini kada bi se slavio samo spomen na taj događaj.

Dobro se prisjetiti liturgijske povezanosti poklonstva mudraca, Isusova krštenja i čuda na svadbi u Kani Galilejskoj, jer te događaje veže jedna temeljna poruka, a to je poruka objave Isusova božanskog i ljudskog identiteta. Ta poruka posebno je istaknuta u slavlju događaja Isusova krštenja u rijeci Jordanu.

Opis toga događaja u Evanđelju po Luki započinje tvrdnjom kako je sav narod bio u iščekivanju Mesijina, odnosna Kristova dolaska. Budući da je u to vrijeme djelovao Ivan Krstitelj koji je sav živio u predanju Bogu i ljudima, narod je mislio da je možda on Krist. No Ivan odrješito raspršuje svaku sumnju. On nije Krist, jer je Krist u svakom smislu veći i jači od njega. Ivan čak na neki način relativizira i vrijednost krštenja vodom po čemu je bio poznat te je i dobio nadimak Krstitelj. Krštenje vodom vrijedan je javni čin i vanjski znak unutarnjeg obraćenja. Ali krštenje vodom u sebi nema nikakav magični učinak. U krštenju se objavljuje tko smo i što želimo postati. Zato se Ivanu dolaze krsititi grešnici koji ispovijedaju svoje grijehe, žele se od njih očistiti i nanovo se roditi da bi živjeli po Božjim zapovijedima. Drugim riječima u krštenju se objavljuje identitet grešnika koji se želi i može promijeniti s Božjom pomoću.

Međutim, takvo shvaćanje krštenja koje je obavljao Ivan stvara problem kada se među narodom koji se krsti pojavljuje Isus. Svaki će se vjernik zapitati zašto se on morao krstiti. U Lukinom opisu to pitanje izričito se ne postavlja kao što to čini evanđelist Matej. On (Luka) kao da želi to pitanje preduhitriti odgovorom te Isusovo krštenje povezuje s molitvom. To je Lukina specifičnost. Dok se Isus molio rastvorilo se nebo, Duh Sveti sišao je na nj u tjelesnom obličju poput goluba, a s neba se zaorio glas „Ti si Sin moj ljubljeni! U tebi mi sva milina!“. Tu nebesku objavu navode i ostali evanđelisti, ali stavljajući je u okvir molitve evanđelist Luka jače ističe Isusovu svijest o svome identitetu. Znakovito je da se ne navodi sadržaj Isusove molitve nego samo činjenica da moli. Na taj se način želi reći da se ono što se događa tiče Isusova odnosa s Ocem, a u događaju krštenja taj odnos objavljuje se svima koji ga žele vjerom prihvatiti. Na činjenicu Isusove molitve (bez obzira na njezin sadržaj) s neba stiže odgovor koji Isusa naziva svojim ljubljenim sinom.

Dok drugi ljudi dolaze na krštenje opterećeni teretom grijeha i pred Bogom se očituje njihov identitet grešnika, u Isusovu krštenju očituje se njegov identitet Božjeg ljubljenog Sina. U takvom shvaćanju krštenja kao otkrivanja pravoga identiteta iščezava problem koji se pojavljuje kad se Isusovo krštenje uspoređuje s krštenjem drugih ljudi.

Naravno da se promatranjem krštenja kroz prizmu identiteta krštenika ne iscrpljuje sva teologija krštenja. Ali pitanje osobnog identiteta važno je pitanje za život svakog čovjeka. Dok s jedne strane čovjek teži tomu da bude neovisan, samosvojan i samostalan, s druge strane nijedan čovjek ne može realizirati svoju osobnost ukoliko nema jasne oznake pripadnosti. Misliti drukčije slobodno je, ali isto tako i nerealno. Nije teško zaključiti da nijedan čovjek nije sam sebe doveo na ovaj svijet. Iza činjenice njegova postojanja stoji netko tko jedini može dati život. U krštenju se svečano proglašava da je to Bog koji se objavio u Isusu Kristu. Krštenje koje smo primili stoga je čin objave naše pripadnosti Bogu koji nas je stvorio iz ljubavi i poziva nas da na dar života koji smo dobili odgovorimo tako da naš kršćanski identitet prepoznaju svi koji nas vide.

To nipošto ne znači da se ne svaki način treba kititi vanjskim religioznim značkama. Temeljni, a ujedno i najljepši vanjski znak našega kršćanstva jest voda kojom smo umiveni na dan krštenja. Stoga se od vode trebamo nešto i naučiti. Uz to što je neophodna za život i što stalno hoće biti čista,voda ima još jednu prirodnu karakteristiku. Ona se prilagođuje svakoj posudi, a da nikad ne izgubi svoj identitet. Stoga se nijedan kršćanin ne treba bojati da će neke životne, osobne ili društvene okolnosti, ugroziti njegov kršćanstvo. Biti kršćaninom znači živjeti svoju pripadnost Bogu u svim povoljnim i nepovoljnim okolnostima života.

Fra Domagoj Runje

prenijeto s: http://www.mir.hr/

BOGOJAVLJENJE

KOJU ZVIJEZDU U ŽIVOTU SLIJEDIM?

Iz 60,1-6; Ef 3,2-3.5-6; Mt 2,1-12

Horoskopi, čitanje iz zvijezda veoma su u modi. Nema časopisa, novina ni bulevarskog tiska bez te “uslužne djelatnosti” suvremenom „prosvijetljenom“ čovjeku. Astrologija, okultizam, magija, spiritizam šire se na sve strane. Ljudi gledaju netremice u televizijske zaslone kad su na programu emisije koje se bave gatanjem, tarotom, kojekakvim magijskim praksama. Je li posrijedi samo dosada, radoznalost, ili protest protiv obezdušenosti suvremene duhovne pozornice? Ili čovjek pokušava pronaći i potražiti  uporište, smisao života, dubinsku dimenziju vlastitog bića? U biti sluti da život nije samo jelo i pilo, a ni tijelo za odijelo. Posebice mladi trebaju i traže istomišljenike, grupu i ozračje koje im može pružiti sigurnost i emocionalni zavičaj, traže životnu zvijezdu vodilju.

Pročitaj više

Druga nedjelja po Božiću

Sir 24,1-2.8-12; Ps 147,12-15.19-20; Ef 1,3-6.15-18; Iv 1,1-18

Dvadeset i četvrto poglavlje knjige Sirahove donosi poemu o personificiranoj mudrosti. U današnjem prvom čitanju najprije čitamo kako mudrost stupa na govornicu pred svojim narodim. Potom slijede stihovi o ulozi mudrosti u stvaranju, i njezinu traganju za mjestom gdje će se nastaniti da bi se konačno po zapovijedi Stvoriteljevoj nastanila „u Jakovu“ to jest u Izraelu, Božjem izabranom narodu.

Često se postavlja pitanje zašto je Jakov tj. Izrael tako povezan s Bogom i zašto je baš on Božji izabrani narod. Talmudska predaja na to odgovara veoma jednostavno. Bog je svoju mudrost objavljenu u Zakonu ponudio svim narodima, ali je samo Izrael pokazao spremnost da s punim povjerenjem prihvati Božji Zakon i prije nego što je upoznao njegov sadržaj. Drugim riječima Božja mudrost nastanjuje se ondje gdje je primljena. Isti princip susrest ćemo i u Ivanovu proslovu kada se govori o utjelovljenoj Riječi. I ona se nastanjuje i djeluje ondje gdje je primljena.

Pročitaj više

NOVA GODINA – NOVI POČETAK NA BOŽJOJ GRAĐEVINI

Svaka je nova godina novi početak i zametak. Nova klica koja se stavlja u zemlju da bi izrasla u biljku, u stablo. U svemu što se sije – ako je sjeme zdravo – postoji nada novoga početka, nada budućnosti, vizija novoga života i stvaranja.

Iz povijesti možemo mnogo toga naučiti. Napose iz povijesti spasenja, koja je uvijek povijest uspona i padova, povijesnih plima i oseka, grijeha i smilovanja, nade i budućnosti. Prepun je toga Stari zavjet, a u Isusu Kristu položena je u temelje svijeta nova nada, novo stvorenje. Povijest Crkve zorno o tome svjedoči. Treba samo otvoriti oči srca i duha te iščitavati Božje znakove na povijesnomu hodu.

Cijeli je Stari zavjet prepun početaka. Uvijek novih, neznatnih, ali obećavajućih, jer je Bog bio glavni čimbenik u svim povijesnim hodnjama, i pojedinaca ali i Izabranoga naroda. On je bio vjerni suputnik koji nije dopuštao da se narod stopi s ostalima u ondašnjim svjetskim talionicama babilonske, egipatske, helenističke, rimske kulture i civilizacije. Naprotiv. Narod je uvijek morao izlaziti iz uhodanoga i postojećega, započinjati iznova.

Trebalo je ostaviti plodni Egipat, gdje bijaše svega u izobilju, u plodnoj nilskoj dolini, ali je narod živio u duhovnome ropstvu.  Trebalo je ostaviti i plodno područje ‘međurječja’, Eufrata i Tigrisa, gdje se rodila kultura i civilizacija, gdje bijaše sve isprepleteno kanalima za navodnjavanje te se zaputiti u kamenito, brdovito judejsko gorje te gotovo izumrli Jeruzalem i ondje započeti novu budućnost. Nova budućnost kao veliko gradilište, spasenje u obliku uklanjanja starih ruševina, klesanja te gradnje novoga Hrama koji bi trebao biti kristalizacijska točka za cijeli narod i svu potonju budućnost.

Za mnoge to bijaše uzaludan posao, mnogi su rogoborili, ali je u tim skromnim početcima bila snaga budućnosti i nade jer sam Gospodin bijaše Graditelj, Arhitekt: “Ako Gospodin kuće ne gradi…” Šačica povratnika, s nešto ‘sirotinje’ u zavežljajima ili naprtnjačama, ali sa silnim obećanjima: Bog je s nama. Nije li to dobra slika nade i za naše koji su prognani, a potom iselili sa svojih djedovskih ognjišta te namamljeni u silna prostranstva prekooceanskih zemalja, gdje se obećaje ugodan i bolji život, samo da nestane Hrvata sa stoljetnih ognjišta?

Zašto u svim ovim nedaćama ne imati pred očima biblijsku sliku povratka na vlastita ognjišta, ako čovjek stavi svu svoju nadu u Gospodina i njegova obećanja? Bog ostaje vjeran svojim obećanjima.  Treba se pouzdavati u njegovu riječ i slijediti je.

Ivan je trideset godina odrastao ‘inkognito’, nepoznat i neprepoznat. Isus je odrastao u Nazaretu do svoje tridesete, a da ga nitko nije prepoznao kao Mesiju. ‘Među vama se nalazi Jedan koga vi ne poznajete’, koga vi ne prepoznajete. ‘Nije li ovaj Isus sin tesarov?  Što bi to na njemu bilo osobito? Pa sve mu njegovo znamo.  Zar bi on mogao biti taj Mesija? Nema šanse!’ I nisu dali ‘šansu’ Isusu njegovi sumještani.  Zato su prokockali svoju povijesnu i životnu priliku.

Neprepoznata je bila i rana Crkva. Tko je mogao i pojmiti da se u tim malim zajednicama rasutim po cijelom ondašnjem Sredozemlju rađa tiha Božja revolucija, da je sam Bog na djelu!?  Prvi kršćani nisu imali oko svojih glava svetačke aureole, nisu bili ni anđeli ni sveci. Pročitajmo samo apostolske spise i upute pa ćemo vidjeti kakvih je sve zastranjenja, opačina i grijeha bilo u tim zajednicama! Nije bilo anđeoskih korova ni njihove pratnje.  Ni sami apostoli nisu bili uvijek zanimljivi, nisu osvajali slušateljstvo. Veli se da je jedne zgode, ‘dok je Pavao vrlo dugo govorio’ (Dj 20,9), nekoga mladića obuzeo dubok san te je pao s trećega kata na tlo, mrtav. Na to ‘Pavao siđe’, oživi mladića, potom ‘razlomi kruh’ (tj. slavio je euharistiju) te ‘proslijedi‘ s nagovorom prilično dugo, sve do zore’ (r. 11). Jedino čudo bijaše da je Duh Sveti dirao ljude, probadao srca, otvarao oči, i ljudi nisu mogli ne činiti jedno: vršiti volju Očevu, slijediti Isusa Krista.

Utješno je to za nas današnje vjernike. Gospodin nas ne poziva na nekakve herojske pothvate. Treba samo jedno: U svome svagdanu slijediti Gospodina, dati se od njega voditi, slušati njegovu riječ, povlačiti iz tih riječi za vlastiti život poučke i zaključke. Čemu sastanci, čemu svete mise, čemu molitve, ako iz toga ne slijedi nikakva posljedica ili odluka? Svaka je nova godina nalik novogradnji. Mnogo toga nedovršeno, mnogo započeto, na sve strane razbacan materijal, svuda propuh, kako to već i biva na gradilištu. Graditelji studiraju i iščitavaju nacrt, idejni i izvedbeni, mnogo toga se za gradnje mijenja, sve je u pokretu, traže se novi radnici i suradnici.  Pogotovo treba stručnjaka, predradnika koji su spremni prihvatiti odgovornost za gradnju ‘Božje građevine’.

Građevina napreduje, otpori su veliki, krize su nazočne, ali Božji grad raste, nezaustavljivo. Proljetne oluje ne mogu zaustaviti veliki hrast u njegovu grananju jer zna da slijedi ljeto i sunčani dani. Isto je i s Božjim gradom, najljepšim, najljudskijim na ovome svijetu. Isus stalno poziva, okuplja, želi ljude kao svoje sljedbenike.

Uvijek je tomu tesaru, građevinaru iz Nazareta kroz povijest uspijevalo pronaći oduševljenike za svoje djelo, pozvati ljude da se stijenj koji tinja ne utrne, da se napuknuta trska ne prelomi u njegovoj Crkvi. U svakome vremenu i narodu pronalazio je Gospodin svoje vjerne i najvjernije, otkrivao je ljude koji su se dali zapaliti njegovim idealima, njegovom porukom i obećanjima. I slijedeći njega otkrivali su da su ta obećanja vjerodostojna, moguća, ostvariva, istinita. Novorođeni je pokrenuo one kraljeve s Istoka, a Uskrsli je pokrenuo ljude iz svih krajeva, puka, naroda, zemalja. Svijet kao Božje gradilište i građevina koja i danas iz sebe ižaruje radost i sreću, blagoslov cijelomu svijetu.

Spas je došao usuprot svim nadanjima i očekivanjima. U drugomu obliku, na drugi način nego su pobožne duše očekivale, i onda, ali i danas. Doći će spas i danas, otvorimo li svoje oči, svoje uši, svoje srce i cijelo biće, pogodi li nas Isusova osoba. Po čemu je Međugorje postalo poznato u svijetu? Po čemu je postalo privlačnom točkom za milijune i milijune hodočasnika? Što su mogli ljudi pronaći u Međugorju, u Bijakovićima onih prvih godina? Nikakav zapadni standard, nikakav hotelski ugođaj ni smještaj. Bez tekuće vode, bez osnovnih civilizacijskih dostignuća, bez igdje išta što bi iole mirisalo na razvijeni Zapad.

A upravo je čovjek sa Zapada hrlio u Međugorje gdje je otkrivao radost života, molitvu, vjeru, gdje je otkrivao iznova Boga na hercegovačkome kršu, bijen zimskom burom, paljen ilindanskim čelopekom. Otkrivao je novi zanos za molitvom, sakramentima, napose pokorom i euharistijom, klanjanjem. Oboružani time i novim iskustvima vraćali su se kućama noseći u sebi klice obnovljene Crkve, ugrađujući sebe u divnu Božju građevinu, svjesno i odlučno.

Što bijaše odlučno? Iskustvo milosti, iskustvo spasenja. Milost nije nikakav apstraktni pojam, spasenje nije negdje u zraku. Ono je konkretno. Dade se odčitati na licima sretnika, obraćenika, na licima braće i sestara koji su zahvaćeni Isusom i njegovim Duhom. To je ono gradivo i vezivno tkivo što povezuje sve u divnu Božju građevinu.

Znamo s kime je Bog započeo u Novomu zavjetu, znamo tko bijaše prvi svjedok Isusova rođenja. U Božjemu djelu nitko nije nevažan, svako ima svoju nezamjenljivu ulogu. Važno je da svi prionemo na posao, radosni i sretni da nas je netko pozvao, unajmio, pa makar to bilo i u trećoj životnoj dobi. Nikada nije kasno. Ali može biti tragično i sudbonosno, nikada ne biti svjestan svoga kršćanskoga dostojanstva, da smo svi djeca Božja, braća i sestre Isusa Krista, pod križem darovani Mariji.  Neka i nova godina stoji u znaku Marije i Isusa.  Na njima i s njima gradimo svoju budućnost.

Fra Tomislav Pervan OFM  – Međugorje