Ljudska tragedija Isusove smrti na križu se preobražuje u znak i sredstvo spasenja

NEDJELJA MUKE GOSPODNJE. CVJETNICA – Godina B
ČITANJA: U procesiji s grančicama: Mk 11,1-10; U misi: Iz 50,4-7; Ps 22,8-9.17-20.23-24; Fil 2,6-11; Mk 14,1 – 15,47

Na nedjelju Muke Gospodnje čitaju se dva evanđeoska izvještaja. Prvi o Isusovu mesijanskom ulasku u Jeruzalemm koji se naviješta prije mise u obredu blagoslova grančica, a drugi u misi kada se čita izvještaj o njegovoj muci i smrti. Ove godine u oba slučaja čitaju se dotični odlomci iz Evanđelja po Marku.

Evanđelje po Marku najstarije je evanđelje po vremenu nastanka, a ujedno je i najbolji primjer kako u središtu kršćanskog navještaja  stoji otajstvo Isusove muke, smrti i uskrsnuća. Naime, dok se najveći dio Isusova života teško može kronološki rekonstruirati, njegov posljednji tjedan od mesijanskog ulaska u Jeruzalem opisan je tako detaljno da ga se može pratiti iz dan u dan, a opis  njegove muke, smrti i uskrsnuća čak iz sata u sata.

Što se tiče Isusova mesijanskog ulaska u Jeruzalem možemo reći da se ponajprije radi o radosnom događaju u kojem je Isus dočekan kao pobjednosni knez mira. I premda se to događa pred blagdan Pashe, narod se ponaša kao da slavi blagdan Sjenica, tj. blagdan čije je slavlje u židovskoj tradiciji obilježeno najvećim vanjskim izrazima radosti i veselja. To se posebno vidi u mahanju zelenim granjem naroda koji kliče Isusu kao Spasitelju koji dolazi u Božje ime i naviješta (novi) dolazak Davidova kraljevstva. No u tom klicanju naroda krije se i glavni nesporazum koji će dovesti do Isusove muke i smrti. Narod je govorio i snivao o obnovi Davidova kraljevstva, a Isus, premda dopušta da ga nazivaju Davidovim sinom, propovijedao je o Kraljevstvu Božjem.  Dok je narod očekivao Isusov vjersko-politički angažman koji će ostati u uskim okvirima njhove slike o mesiji,  Isus je, kako svjedoči završetak Evanđelja po Marku, svoje učenike poslao da propovijedaju Radosnu vijest o Kraljevstvu Božjem svemu stvorenju.  Tako Isusov evanđeoski proglas zahvaća sve moguće ljudske odnose, a ne samo one nacionalne,  političke, ekonomske itd. ma kako bili obojeni i vjerskim obilježjima.

Svjestan ‘rizika’ takvoga propovijedanja Božjega kraljevstva Isus u tri navještaja svoje muke, smrti  i uskrsnuća, koja se događaju već za vrijeme njegova hoda prema Jeruzalemu, o tome govori kao o svome predanju u ruke ljudima. To će se još snažnije izraziti u danima Velikog tjedna. Najprije u dvorani posljednje večere kada za stolom sa svojim učenicama Isus ustanovljuje sakrament euharistije dajući im za hranu i piće u prilikama kruha i vina, svoje tijelo i krv, a potom iste noći u Getsemanskom vrtu kada neposredno prije uhićenja kaže: „Evo predaje se Sin čovječji u ruke grešničke!“ (MK 14,41b).

Tako se otajstvo Kristove muke i smrti, a zapravo i čitav njegov život, može promatrati pod vidom njegova predanja u ruke ljudima. Čitajući izvještaj o njegovoj muci i smrti lako se uočava što mu se u tim ljudskim rukama dogodilo: Juda ga je izdao, ostali učenici pobjegli, Petar ga zatajio, Veliko vijeće i Pilat osudili, vojnici ga udarali, izrugivali ga, bacali kocku za njegove haljine, razapeli ga na križ. Na kraju, ljudske su ga ruke pokopale i na vrata groba navalile teški kamen. No pri tome se ne smije zaboraviti da je posljednje što su ljudske ruke učinile Isus ujedno i posljednje tjelesno djelo milosrđa kako se to uči na vjeronauku: mrtva pokopati. A taj čin promatrale su, kako izvještava Marko, žene koje su Isusa vjerno pratile iz Galileje  i posluživale mu. Ne bi se smjelo zanemariti tu činjenicu  da posljednja scena Isusove muke i smrti uza svu okrutnost upućuje na sućut i milosrđe ljudskih ruku.

Ali to je ipak posljednje štu su ljudske ruke mogle učiniti. Njihova snaga može navaliti kamen na grobna vrata, ali ga ne može otkotrljati. Za to je potrebna snaga Božjih ruku, čija moć nema granica. Na Cvjetnicu se u crkvama doduše ne čita uskrsno evanđelje u kojem žene ulaze i  grob uskrslog Isusa, ali je Uskrs naviješten  i usred Isusove muke i smrti, jer njegova muka i smrt nije bila samo predanje u ruke ljudima, nego i u ruke Božje.  A Bog čini to da se ljudska tragedija Isusove smrti na križu preobrazi u znak i sredstvo spasenja. To je razlog zašto je Nedjelja Muke Gospodnje, dan radosnog slavlja u kojem se unatoč  svemu anticipira radost Uskrsa.

Fra Domagoj Runje

Prenijeto s: https://www.mir.hr/

Boga se ne može spoznati u slovu zakona, nego u zajedništvu s drugim ljudima

PETA KORIZMENA NEDJELJA – Godina B
ČITANJA: Jr 31,31-34; Ps 51,3-4.12-15; Heb 5,7-9; Iv 12,20-33

Prorok Jeremija optimističan je i realističan čovjek.  On u budućnosti uvijek vidi mogućnost ostvarenja dobra, ali ne zanoseći se neutemeljenim idejama nego polazeći od konkretnog stanja u kojem se trenutno nalazi. Dok su vojno nadmoćni Babilonci opsjedali Jeruzalem Jeremija je spas svoga naroda vidio u dragovoljnoj predaji, koja bi jamčila ostanak i opstanak naroda u njegovoj zemlji. Židovi bi doduše izgubili političku samostalnost, ali povijest pokazuje da ono što garantira opstojnost jednoga naroda nije njegova politička samostalnost ili vojna snaga, nego otvorenost životu i ljubav prema zemlji na kojoj i od koje živi. Kad je doživio neuspjeh jer ga kralj i glavari nisu poslušali, nego su ga čak optužili da svojim riječima slabi vojnički duh naroda, i kad je Jeruzalem pao u babilonske ruke, prorok i patnik Jeremija i dalje ostaje optimist. U novonastaloj lošoj situaciji on u budućnost opet gleda pozitivno. Kad narod odlazi u sužanjstvo, Jeremija izgnanicima piše poslanicu u kojoj među ostalim poručuje: „Ženite se i rađajte sinove i kćeri! Ženite svoje sinove i udajite svoje kćeri da i oni rađaju sinove i kćeri! Množite se da se ne smanjite! Ištite mir zemlji u koju vas izagnah, molite se za nju Jahvi, jer na njezinu miru počiva i vaš mir!“ (Jr 29,6-9). To Jeremija kaže zato jer je to jedini način da narod u sužanjstvu preživi i da se opet vrati u svoju zemlju. On je uvjeren da će sužanjstvo biti privremeno i da će u njemu narod proživjeti potrebnu katarzu, a potom slijedi obnova u kojoj Bog sklapa sa svojim narodom novi savez različit od onoga sinajskoga kada je Bog Mojsiju dao Zakon. Postavlja se pitanje u čemu je novost toga saveza. Odgovori su različiti, ali se čini da se novost toga saveza otkriva upravo u tome što Bog ovaj put ne daje neki drugi novi Zakon koji bi zamijenio stari. Novost nije u sadržaju nego u načinu sklapanja Saveza. Božji zakon neće biti upisan na kamene ploče nego u srca ljudi. Tako se novi savez neće ostvarivati samo vanjskim obdržavanjem zakonskih propisa, nego u čovjekovoj nutrini.

Prorok Jeremija ostvarenje takvoga Saveza vidi u budućnosti, a poslanica Hebrejima vidi ga već ostvarena u Isusu Kristu, s posebnim naglaskom na njegovu patnju kao činu poslušnosti Ocu. U poslanici Hebrejima Kristova muka i smrt razumijeva se kao njegova egzistencijalna žrtva u kojoj se postiže ono zajedništvo čovjeka s Bogom koje su hramske obredne žrtve predstavljale samo slikovito.

Na sličan način i današnji odlomak iz evanđelja po Ivanu (12,20-33) govori o egzistencijalnoj vrijednosti susreta s Isusom Kristom.  Pri tome najprije valja primijetiti da se do toga susreta s Kristom dolazi posredstvom zajedništva s drugim ljudima. Tako neki Grci u Jeruzalemu za blagdan Pashe (radi se zapravo o židovima koji su govorili grčki) obraćaju se Isusovu učeniku Filipu sa željom da vide njegova učitelja. On nato doziva Andriju pa obojica odlaze Isusu i prenose mu želju onih koji ga traže.

Znakovito je da Isus u svom odgovoru Filipu i Andriji Grke uopće ne spominje, nego govori o svojoj proslavi u muci, smrti i uskrsnuću te iznosi radikalne zahtjeve za one koji ga žele nasljedovati. Pri tome se služi pripodobom o pšeničnom zrnu koje pavši na zemlju mora umrijeti da bi donijelo rod. Drugim riječima, život ima samo onaj tko se ne zatvara sam u sebe nego je otvoren novom životu. To se može shvatiti na dva upotpunjujuća i međusobno neodvojiva načina. Kao prvo biti otvoren novom životu znači vjerovati u novi način vlastite egzistencije koja se ostvaruje u uskrsnuću. A kao drugo, ne manje važno, biti otvoren životu znači prihvaćati život drugog ljudskog bića, a to se ostvaruje služenjem. Isus doduše govori o onima koji hoće služiti njemu, ali služiti Isusu znači prepoznavati sliku Božju u svakom čovjeku.  U svakom slučaju, novi savez koji je najavio prorok Jeremija nije upisan na kamene ploče, i Boga se ne može spoznati u slovu zakona, nego u zajedništvu s drugim ljudima.

Fra Domagoj Runje

Prenijeto s http://www.mir.hr/

Bog je poslao Sina na svijet da se svijet spasi po njemu

ČETVRTA KORIZMENA NEDJELJA – Godina B
ČITANJA: 2Ljet 36,14-16.19-23; Ps 137,1-8; Ef 2,4-10; Iv 3,14-21

U svom noćnom razgovoru s Nikodemom Isus među ostalim smisao svoga razapinjanja na križu uspoređuje sa svrhom podizanja zmije u pustinji. Riječ je o događaju opisanom u Br 21,8-9. Na svom putu kroz pustinju Izraleski narod zbog nestrpljivosti počeo je govoriti protiv Boga i Mojsija, te žaliti za Egiptom. Stoga je, kako slikovito priča knjiga Brojeva, Bog na njih poslao zmije koje su ih ujedale i dosta je naroda izginulo. No to je ljude probudilo i osvijestilo. Shvatili su da su sagriješili i obratili se Bogu preko Mojsijeva zagovora.

Tada je po Božjem nalogu Mojsije napravio mjedenu zmiju, stavio je na stup, i koga bi ujela zmija ozdravio bi tako da pogleda mjedenu zmiju na stupu. Premda ovaj događaj može zbuniti pobožne čitatelje Biblije, temeljna poruka ne zbunjuje, nego pojašnjava kako nadvladati zlo. Zlo se ne može nadvladati tako da ga se izbjegne, nego tako da se s njime  na ispravan način suoči.

Kako se na ispravan način suočiti sa zlom nam i prvo današnje čitanje iz Druge Knjige Ljetopisa u kojem se tumači zašto je Izabrani narod dopao babilonskog sužanjstva.  Glavni uzrok nije u vanjskom neprijatelju nego u samom narodu na čelu s njihovim poglavarima. Svi su gomilali nevjeru na nevjeru, a proroke koje im je Bog slao da se poprave nisu slušali nego su se čak s njima i izrugivali. A sada zasužnjeni narod treba biti dovoljno hrabar te pogledati istini u oči i priznati svoje grijehe. Drugim riječima to znači da svaka nesreća kako pojedinog čovjeka tako i čitavog naroda ima svoj uzrok u poremećenom odnosu s Bogom. U trenutku kad se taj odnos počne sređivati već se na obzoru pojavljuje oslobođenje. U povijesnom hodu Izraleskog naroda to je pojava perzijskog kralja Kira, koji osvaja Babilon i zasužnjenom narodu proglašava slobodu i omogućuje novi početak, pravo drugo rođenje.

Vratimo se sad mjedenoj zmiji koju Isus uzima kao sliku svoje osloboditeljske žrtve na križu. On je izrugani prorok i Čovjek na kojem je čovjek pokazao svu snagu svoje destruktivne moći.  No Isus svoje uzdignuće na križ koji je u očima onih koji su ga razapeli sredstvo za mučenje i izrugivanje preobražava u putokaz i sredstvo spasenja za sve ljude.

U tom smislu Isusova smrt na križu ima životnu vrijednost. Tko god pogleda u njega uzdignuta na križ i povjeruje u ljubav koju je time pokazao imat će život. Isus kaže i to kako je spasenje koje od njega dolazi ponuđeno svakom čovjeku. Ali spasit će se samo onaj tko vjeruje, dok se nevjerovanje izjednačuje s osudom. Pa ipak rečenicu „tko ne vjeruje, već je osuđen…“ u ne treba shvatitikao konačnu presudu u nekom konkretnom slučaju nego kao svečanu opomenu svima ljudima s obzirom na njihov stav prema Isusu Kristu u kojem je na djelu Bog koji svojom milošću spašava čovjeka..

U kratkom odlomku iz Poslanice Efežanima (2,4-10) koju čitamo u drugom misnom čitanju čak četiri puta govori se o Božjem djelu u Isusu Kristu.  (1) Nas koji  smo bili mrtvi zbog prijestupa  Bog je oživio zajedno s Kristom. (2) Bog nas je uskrisio i posadio na nebesima u Kristu Isusa, što znači da je otajstvo krštenja povezano posljednjim smislom ljudskog života. (3) U Isus Kristu pokazala se Božja dobrohotnost prema nama. (4) I na kraju, dolazimo do zaključka da u Isusu Kristu nije samo naš kraj nego i naš početak, jer smo u njemu stvoreni za dobra djela.  Tako živeći u Kristu otkrivamo ljepotu i jednostavnost Božjega nauma s čovjekom.  Do Boga ne dolazimo samim svojim snagama, nego nam se on sam daruje. No nama je hoćemo li taj dar primiti ili odbaciti.

Fra Domagoj Runje

Prenijeto s: http://www.mir.hr

Razvalite ovaj hram i ja ću ga u tri dana podići

TREĆA KORIZMENA NEDJELJA – Godina B

ČITANJA: Izl 20,1-17; Ps 19,8-11; 1Kor 1,22-25; Iv 2,13-25

O važnosti Deset zapovijedi u Svetom pismu svjedoči i sama činjenica da se one u gotovo istovjetnom obliku navode na dva mjesta u Petoknjižju. Prvi put deset zapovijedi nabrojeno je u knjizi Izlaska (20,1-17), a drugi put u knjizi Ponovljenog zakona (5,6-21). U knjizi Izlaska deset zapovijedi ‘događa se’ tri mjeseca nakon Izlaska iz Egipta. Izraelci dolaze do Sinaja. Mojsije se penje na brdo i Bog mu daje Zakon u kojem je sadržano sve što je njegovu narodu potrebno za život. Međutim, u mnoštvu različitih propisa koji se tiču svakodnevnog osobnog, obiteljskog, vjerskog i društvenog života, deset zapovijedi ima posebno mjesto. To je izraženo dvjema činjenicama. Prvo, deset zapovijedi stoji na samom početku Sinajskog zakona, te su svi daljnji propisi zapravo samo njihova detaljnija razrada. I drugo, dok ostale propise Bog govori Mojsiju koji ih onda prenosi narodu, deset zapovijedi Bog je izrekao tako da ih čitav narod čuje (usp. Izl 19,9).

U Ponovljenom zakonu, posljednjoj knjizi Petoknjižja koja se ‘događa’ četrdeset godina nakon izlaska iz Egipta, kontekst u kojme se donosi deset zapovijedi bitno je različit.

Izraelci se nalaze neposredno pred ulaskom u obećanu zemlju i Mojsije, koji će umrijeti prije prelaska Jordana, izgovara četiri velika govora u kojima podsjeća narod na Zakon koji im je Bog dao na Sinaju . Tako, u svom prvom govoru Mojsije ponovno navodi deset zapovijedi, i u uvodu kaže:

“Čuj, Izraele, naredbe i zapovijedi što ih danas izričem u tvoje uši! Naučite ih, držite i vršite. Jahve, Bog naš, sklopio je s nama Savez na Horebu. Nije Jahve sklopio taj Savez s našim očevima, nego baš s nama svima koji smo danas ovdje živi. Licem je u lice Jahve govorio s vama na brdu isred ognja.“ (Pnz 5,1-4)

No, jasno je da u trenutku kada izgovara rečenicu „Nije Jahve sklopio taj Savez s našim očevima, nego baš s nama svima koji smo danas ovdje živi“ Mojsije ima pred sobom ljude od kojih je velika većina rođena u pustinju, to jest tek poslije objave na Sinaju, dok će sav narod koji je izišao iz Egipta, uključujući i Mojsija, pomrijeti prije ulaska u Obećanu zemlju.

Ljudi koji će ući u Obećanu zemlju, nisu, dakle, bilo doslovno prisutni u trenutku kad je Bog govorio narodu na Sinaju, i upravo zato Mojsije ističe kao se Božje zapovijedi ne odnose samo na onaj prošli naraštaj, od prije četrdeset godina nego „na sve nas danas“. Taj „danas“ ima neprolaznu vrijednost i tiče se svakoga čovjeka u njegovu vremenu, te deset Božjih zapovijedi i nama danas daje temeljna usmjerenja za skladan i sretan život na zemlji.

U Evanđelju po Ivanu izgon trgovaca iz hrama stoji na početku Isusova javnoga djelovanja. Isus nastupa kao prorok čije riječi i geste trebaju potresti njegove sugovornike i potaknuti ih na pozitivnu promjenu. Istjerivanjem trgovaca iz hrama Isus želi obnoviti autentični duh vjere, i poručiti kako hram nije ničija poslovnica, nego mjesto susreta s Bogom – Očeva kuća. Na tu Isusovu gestu nalazimo dvije reakcije. Prva je sa strane njegovih učenika koji su se prisjetili riječi Psalma 69,10: „Izjeda me revnost za Dom tvoj“, te tako za Isusov čin nalaze opravdanje u riječima Pisma. Druga reakcija dolazi sa strane onih Židova koji za opravdanje Isusove geste traže znak, a traženje znaka tipičan je za one koji nemaju vjere. Isus ih ovdje tako reći stavlja na još veću kušnju tražeći od njih da povjeruju nešto što je u ljudskim očima nemoguće: „Razvalite ovaj hram, i ja ću ga u ti dana podići.“ (r. 19).

Na tu se rečenicu opet nastavljaju dvije reakcije. Sada su na redu najprije Židovi koji izražavaju svoju nevjericu u takvu mogućnost i time se pokazuju nesposobnima shvatiti pravi smisao Isusovih riječi. Potom Ivan govori o reakciji Isusovih učenika, ali na neobičan način. Zapravo uopće ne kaže kako su učenici reagirali u trenutku kad su čuli navedene Isusove riječi, nego je njihova reakcija premještena u budućnost. Naime, tek nakon Isusova uskrsnuća, njegovi učenici su se prisjetili da je on govorio u hramu svoga tijela.

Tako je evanđelist Ivan već u opisu Isusova prvog boravka u Jeruzalemu za vrijeme pashe događaj uskrsnuća, postavio kao interpretativni ključ ili svjetlo u kojem treba razumijevati svaku njegovu riječ i gestu.  A Isusove riječi i djela nisu ni bez moralne poruke. Njegove istjerivanje trgovaca iz hrama, koji je slika njegova tijela, poziv je svakom kršćaninu da istjera trgovce iz hrama svoga vlastitog tijela, tako da ono doista bude hram Božji (usp. 1 Kor 2,16-17)

Fra Domagoj Runje

prenijeto s: http://www.mir.hr

POGLED U ISUSOVU OSOBU

Druga korizmena nedjelja

Post 22,1-2.9a.10-13.15-18; Rim 8,31b-34; Mk 9,2-10

                Tekst se doima poput savršene ikone. Bitno se razlikuje od svih drugih tekstova u evanđeljima u kojima se prikazuje Isusov lik. Ovdje, u samom središtu evanđelja (kod sve trojice sinoptika) očituje se Bog u Isusu kao nekoć Mojsiju na Sinaju u pustinji. Protulik onomu događaju. Savršena sličnost. Brdo Objave, Sinaj, silazak u tutnju gromova i trešnji brda.

                Ovdje toga nema, ali se pojavljuje Mojsije s Ilijom. Ovdje, u samoći brda događa se objava na dohvat ruke. More ili bezdan svjetla, uronjenost u tajanstvenost, od koje se čovjek jezi, prestaje bilo kakva vremenska dijakroničnost. Sve se stapa u istodobnost, povijest, sadašnjost, sutrašnjost. Nestaje vremena, nastupa vječno „sada“, Isusovo se tijelo i odijelo posve mijenjaju. Susret Boga i čovjeka kakav je moguće samo zamisliti. Trenutak krajnje blizine Boga i ovoga svijeta u Isusovoj osobi. Dodiruju se dvije zbiljnosti, nebeska i zemaljska u Isusovoj osobi. Sve nadmašuje bilo koji oblik ekstaze. Točka kad je Božji glas jasan i zamjetljiv, trenutak u kome se sve stapa u Božju blizinu i nazočnost.

                Brdo blaženstava i Brdo preobraženja: Dva brda u kojima nastupa ista osoba. Isus. Jednako zahtjevan u Govoru na gori kao i ovdje. Nastupa kao završni i konačni objavitelj, donositelj Objave od samog Boga. Očituje se kao Sin Božji. Učenici reagiraju sa strahom i nerazumijevanjem. A glas iz oblaka veli jasno, koga ubuduće treba slušati, tko ima riječi života. Nitko drugi osim Isusa. U sebi on stapa Proroka koji ima doći, novoga Mojsija, i Iliju koji se ima pojaviti. Ovdje se kao u zrcalu i žarištu (fokusu) stapa cjelokupna objava. Odsada vrijedi samo On, Isus. U njemu se užarištuje cjelokupna Objava, sva povijest.

                Isus u svojoj osobi prihvaća ulogu obojice, i Mojsija i Ilije. Započeo je to djelo na Jordanu, nastavio kroz kušnju u pustinji, u galilejskom proljeću, da bi ga dovršio u Jeruzalemu, na Golgoti. Da bi Mojsije izveo svoje djelo, potreban je razgovor s Jahvom, licem u lice. Isto je bilo potrebno i Iliji. Snažno iskustvo Jahvine nazočnosti u njegovu životu i djelu. Isusu se isto zbiva na Taboru.

                Da bi mogao podnijeti Golgotu, potreban je Tabor. Da bi izdržao dubinu krize u Getsemaniju, potrebna je visina Tabora. Sad je posve siguran da Nebo stoji iza njega. I da predstoji odlučna bitka i pobjeda. Uronjen u svjetlo, žareći svjetlo, progutat će Tamu ovog svijeta. Svatko od nas treba upravo ovakvih trenutaka da bi mogao izdržati svoj život. Od ovakvih se trenutaka živi, za ove se trenutke isplati živjeti. Boga je moguće iskusiti. Potrebno se samo upustiti u tu pustolovinu traženja. Uz Isusovu ruku vodilju.

                Ovo je Sin moj, Ljubljeni moj! Božja objava prelijeva se ne u katastrofu, prijetnju, ne u potres kao na Sinaju, već se slijeva u savršenu ljubav. Nema ječanja sinajske trublje, nema strašnog ni prijetećeg Boga, nema tvrdoće ni oporosti starozavjetnih proroka, već se sve stapa u savršeni izričaj: Isus je ljubljeni Sin Božji. Njega treba slušati i slijediti!

                Učenici su prestrašeni, čak ih prožima jeza, ali se njihov grč i tjeskoba gube pred ovim izričajem. Središnji izričaj cjelokupnog Evanđelja: Bog je ljubav. Čovjek je ljubljen i prihvaćen u Isusu Kristu. Starozavjetna se sinajska objava ne dokida, već dopunja. Uvijek se Bog očituje kao onaj koji traži, koji ljubi, koji svoje ne zaboravlja niti odbacuje. To nadmašuje sve poznato i sve pojmljivo. Brdo i svjetlo, oblak i sunce, preobraženje i nebeski glas: to su jasni i nadmoćni znaci i odražaji (refleksi) evanđeoske poruke.

                Stari Sinaj i Stari zavjet. Novo brdo – Tabor, Novi zavjet. U Isusu Kristu. Za Posljednje večere reći će Isus da se taj Savez sklapa u njegovoj krvi, ali da vino predočava taj novi Savez koji on sklapa s nama svima. Silaskom s Brda preobraženja započinje Isusova muka, njegov hod i uspon prema Golgoti. Put u Jeruzalem kao put u sigurnu i neminovnu smrt.

                Čudesnim preobraženjem unaprijed se stavlja izvan snage svaki strah i jeza pred smrću. Isus mora umrijeti, ali prethodno doživljava jedinstvo s Ocem. Stari san o preobrazbi bez smrti doživljava se ovdje u Isusovoj osobi. Prvi Savez i Novi Savez. Bog se odvažuje na savršenu ljubav prema nama, i ono čovjekovo bit ćete kao Bog doživljava ovdje svoje ispunjenje. Nije to više san, već je to smisao i cilj svake preobrazbe.

                A Bog, temelj, smisao i cilj svega postojećega, jest u biti savršena ljubav. Svaka promjena i preobrazba je zapravo samo prozračnost, transparentnost za tu ljubav. Ono u čemu su Adam i Eva promašili i pogriješili, postaje zbiljom u Isusu. Stoga je nemoguće Isusovu osobu dijeliti od njegove božanske naravi. On ostaje jedinstvo dviju naravi u jednoj osobi, ma koliko se trudili tumačitelji ili teolozi dokazati suprotno ili demontirati tu jedinstvenu i jedincatu pojavu.

Fra Tomislav Pervan

Međugorje

ZLO KAO NAMETNIK – PARAZIT

Prva korizmena nedjelja

Post 9,8-15; 1Pt 3,18-22; Mk 1,12-15

                Korizma, pokorničko vrijeme uvijek je vrijeme temeljita raščišćavanja terena u vlastitom srcu i duši, vrijeme razračunavanja sa silama zla, tim parazitima i nametnicima koji poput imele odnosno bršljana sišu naše životne sokove, oduzimaju nam imunitet te nas umrtvljuju. U svome glasovitom romanu “Istočno od Raja” američki pisac John Steinbeck spominje zlo koje postoji u svakome od nas. To je zlo poput kužne močvare koja je u nama, koja je tu kao istočni grijeh našeg postojanja. Ako ne postoji volja da se močvara isuši, ako se neprestance ne ulaže truda da se održavaju ustave i nasipi te močvare, ona se prelije preko rubova i zalije nas, zapljusne svojim smradnim i kužnim dahom. Koliko to zlo može u ljudima nabujati, koliko mogu biti duboke njegove mutne vode, nismo ni slutili dok nismo svi zapljusnuti Domovinskim obrambenim ratom koji je bjelodano pokazao koliko zla nosi čovjek u sebi i s čime je sve u sebi suočen. I danas, nakon četvrt stoljeća, nosimo njegove posljedice.

                Zlo je trajno iskušenje naše ljudskosti, naše slobode. Ono to bijaše od početka, od postanka, od onih slika iz Raja. Svaki je rat trijumf zla nad dobrom, on je poništenje slobode i ljudskosti, a napose je u našem minulom ratu ljudskost posve zgažena i uništena. Onaj rat, najprije u Hrvatskoj a potom u Bosni i Hercegovini, očitovao je jasno odsutnost svake samilosti, sućuti, čovječnosti, dobročinstva. U mnogima je močvara preplavila razum i srce, smradni zadah smrti širio se iz pojedinaca. Čovjek se do te mjere srozao moralno da nema više nikakva obzira ni prema kome ni prema čemu.

                Tko živi moralno i etično, on se osjeća odgovornim za svoj život i život bližnjih. Toga u sukobima i ratovima, velikim, ali i malim, nema. Nestanak morala, gubitak etičnosti ima za posljedicu da se čovjek i pojedinac pretvara u klan i lišava svake moguće odgovornosti, ne samo za sebe već i za pripadnike vlastitog klana ili nacije. Gdje nestaje osjećaja grijeha, zla, krivnje, nema ni grižnje savjesti ni kajanja. Kad nestane toga, nestaje i čovjeka. Ne vidi se više susjed. U susjeda se ubuduće upire ne više prstom nego puščanom cijevi. A prst je već na otponcu, okidaču… Nije tek navlas rekao veliki i umni Dostojevski: “Ako je Bog mrtav, sve je dopušteno”. Za mnoge je Bog davno već umro. Pedeset godina ubijali su komunisti Boga u ljudskim dušama pa su stvorili moralne bogalje i ostavili pustoš u dušama nakon sebe.

                Između dva velika rata rekao je kršćanski egzistencijalist Nikolaj Berdjajev, suočen sa zlom u svijetu: “U predosjećaju noći treba se duhovno naoružati za borbu sa zlom, izoštriti sposobnost njegova razlikovanja, izgrađivati plemenito viteštvo.” Još uvijek te plemenitosti nema. Na pozornici su mrzitelji, huškači, koji putem medija truju zrak koji udišemo.

                Korizma je vrijeme raščišćavanje terena u vlastitom srcu i duši. Upravo kao što to čine u proljeće ratari sa svojim njivama. Čiste ih i pale korov te spremaju teren za novu sjetvu. Duh tjera Isusa u pustinju nakon krštenja na Jordanu, kad je iskusio snagu Duha Svetoga i čuo Očev glas kako je ljubljeno Božje Dijete, Sin. Započinje svoje djelovanje Isus onako kako će ga i dovršiti: u osamljenosti, bez svjedoka i suputnika. Četrdeset je dana sam samcat, društvo su mu divlje životinje. Izložen je svim mogućim silama zla i napasnika. Tekst nam jasno kaže kako je otišao u pustinju da bude ondje od đavla kušan (Mt 4,1). Naime, nije ga odveo Duh u pustinju da moli.                  Molio je Isus u svakoj prigodi, uvijek. Molitvom je nadvladao napasnika. Molitva i kontemplacija nisu tema pustinje za Isusa. Isus se uspinje na Tabor da ondje moli (Lk 9,28) i ondje je sa sobom uzeo trojicu učenika kao i kasnije u Getsemaniju: u odlučnim trenucima molitve Isus nije htio biti sam, trebao je svjedoka.

                “Isus je bio s divljim zvjerima” naglašava Marko značenje Isusova boravka u pustinji, imajući pred očima Adama u Edenu prije pada. Adam čeka da Gospodin rekne kako nije dobro da čovjek bude sam (Post 2,18 sl.). Dokle god čovjek nema mogućnosti da bude s drugima, da izraste u suživotu s drugima, nije pravi čovjek. Ako proigra šansu da postane zbiljski čovjek, zna se izroditi u nečovjeka. Izolacija je velika kušnja koja može dovesti do nečovječna ponašanja.

                Stoga se Isus upušta u situacije osamljenih, napuštenih, siromašnih, odbačenih da bi njihovu situaciju proživio, otkupio je na križu i prinio Ocu. Hoće da svatko iskusi kako ga Otac ljubi, kako je prihvaćen. Zato živi kao siromah među siromasima, odbačenik među odbačenicima gubavac među gubavcima, svim svojim bićem. Stoga je pustinja ishodište njegova poslanja. Ona je znakovita.

                Želi se naime Isus solidarizirati i poistovjetiti u svome životu, ljubavlju koja ni pred čim ne preza, s najsiromašnijima i najostavljenijima, s migrantima i progonjenima, zatočenima i razapetima, sa svima koji žive u pustinji ovog svijeta i svoga života, sa svima koji su gladni i žedni, goli i bosi, bolesni i u karanteni, koji su ostavljeni i na umoru. Puninu svoga Božjeg sinovstva zamjenjuje prazninom svih koje su ljudi ostavili, koji niti ljube niti mogu biti ljubljeni. On, živa Božja objava, ne ostavlja nikoga po strani. Trpi što oni trpe, podnosi što oni podnose, osjeća što oni osjećaju, patnik među patnicima, siromah među siromasima. Solidarizira se sa svima da bi svima postao uzorom u svome patničkom posluhu.

                Na Golgoti će ispustiti Duha da bi za sva vremena postao sličan, postao jednak sa siromasima i patnicima u snazi Duha Svetoga. Odsada će svaki Lazar, bijednik i siromah u čirevima, biti Isus Krist, a za bogataše ovoga svijeta bit će razlikovni znak i test, prepoznaju li u siromahu i bijedniku samog Isusa Krista.

                Kako svršava Isusov boravak u pustinji? Isus osjeća glad i žeđ. Dolazi napasnik i pojačava želju, daje svoje ponude. Sve će svršiti u onoj golgotskoj: “Ako si Sin Božji, pomozi i sebi i nama” (Lk 23,39). Što će to reći? Treba ostaviti, tako misli Napasnik, položaj siromašnoga, prezrenoga, bijednoga, zaputiti se u tabor moćnika, bogataša. Izdati svoje poslanje i prihvatiti ponudu karijere, vlasti, moći i časti. Izdati sebe i Boga. Time bi izdao križ i patnju, time ne bi mogao postati ono što zapravo jest, najsiromašniji među siromasima, najostavljeniji među ostavljenim. Prestao bi biti vjerodostojan, i za nj nitko ne bi više znao niti bi pitao.

                Međutim, smjelim i odlučnim riječima Isus je otklonio svaku mogućnost vlastite izdaje i izdaje svoga poslanja. Time je ostavio svima primjer kako se čovjek suočava s Napasnikom i kako ga pobjeđuje u bitnim, odlučnim trenutcima vlastitog života. Napasnik poznaje odlično čovjekovu narav, što se u njoj zbiva, kad se stvorenje suoči s ekstremnim izazovima vlastite stvorenosti. Poznate su nam slike iz koncentracijskih logora gdje se ljudi u krajnjoj nevolji distanciraju od supatnika samo s jednim ciljem, spasiti vlastiti goli život. Krajnja nevolja stvara od čovjeka životinju, prestaju ljudski obziri i norme. U svemu okrenut leđima subratu u nevolji.

                Ni jednom gestom Isus ne želi biti iznad braće ljudi. Ne želi biti ni njihov dobrotvor. A obično se bogataši koji su svoje bogatstvo stekli na račun siromašnih razmeću novcem i darovima kad se upriličuje kakva dobrotvorna akcija, čineći to vjerojatno iz vlastite nečiste savjesti: Prozreo je to i sam Isus kad je davao naputke apostolima u dvorani Posljednje večere govoreći im kako se veličine ovoga svijeta vole zvati dobrotvorima, humanistima (usp. Lk 22,23).

                Ne želi Isus biti ni zabavljač čineći čudesa (nije to nikakav hokus-pokus), niti gospodariti nad njima. Hoće samo jedno: biti u svemu i uvijek sa svakim samo brat. Da se upustio u napasnikovu igru i ponude, ne bi bio sposoban sagledati ljudsku bijedu u njezinoj izvornosti na vlastitom tijelu, ne bi mogao preobraziti ljudsko bijedno tijelo u proslavljeno, ne bi navijestio svijetu novo doba ljubavi i čovjekoljublja. Nema više ni za nas nemogućih situacija u koje nije unio svoju dušu i biće Gospodin Isus.

                Kušnja s kojom se suočio Isus u pustinji svakodnevna je čovjekova kušnja. Tu je kušnju dramatično oslikao engleski pisac, filozof i obraćenik C. S. Lewis riječima: “Daj mi svoju dušu, a zauzvrat ćeš dobiti silnu moć. Međutim, jesmo li jednom prodali svoju dušu za moć, ni ta moć koju smo dobili u zamjenu za to, neće više biti naša. Postat ćemo obični instrumenti u rukama onoga tko nam tu moć podaruje.”

                Čovjek postaje gradivom ili sirovinom za neke nove planove, projekte, nečovječna djela i prakse. Tko jednom proda svoju dušu poput Fausta Mefistu, taj će namjesto mudrosti, moći i ugleda, postati rob nagona, rob svoga gospodara, bez ikakva utjecaja na daljnji tijek stvari. I tako se prepustiti nesretnom usudu namjesto Bogu.

Fra Tomislav Pervan – Međugorje

BOG ŽELI ORIGINALE, NE KLIŠEJE

Šesta nedjelja kroz godinu B

Lev 13,1-2.45-46;

1 Kor 10,31-11,1;

Mk 1,40-45

               Matej smješta ovu zgodu s gubavcem odmah nakon što je Isus dovršio svoj Govor na gori. Možemo samo predočiti toga bijednika kome je zakon zabranjivao pojaviti se u društvu. Morao je biti na udaljenosti od drugih, skupina ili pojedinaca, jedan dobačaj kamena, a ako bi se slučajno približavao kojem naseljenom mjestu, morao je biti u dronjcima, raščupanih kosa i brade, nositi čegrtaljke i izvikivati da bi svatko čuo: “Nečist, nečist”. Nije li to činio, mogao je biti na mjestu kamenovan. Shvatimo stoga ovu scenu u svoj njezinoj dramatičnosti i napetosti. Čovjek stavlja sve na jednu jedinu kartu, a ta se zove: Isus.

               Isus nevoljnika ne odbacuje, ne prekorava, ne odbija od sebe. Vidi sklupčanu bijedu koja samo jedno ponavlja: “Gospodine, ako hoćeš, a tebi je to moguće, možeš me očistiti. Vidim izdaleka da govoriš Božje riječi. Nitko kao ti ne bi mogao ako Bog nije s njime izgovarati takve riječi, davati takve naputke. Sad je u tvojoj ruci sve moje. Ljudi će me kamenovati jer sam prekoračio zakon i propise. Stoga mi se smiluj”.

               Isus kratko odgovara: “Hoću. Budi čist!” Služi se riječima nevoljnika. Ono što bijednik točno očekuje, to mu se i događa. Isus ide i dalje. Čak se dotiče bijednika pružajući u smjeru njega svoju ruku. Prema Zakonu odsada je i Isus nečist jer je dotaknuo nečista čovjeka. Naime, sve dok ne dobije potvrdu od svećenika kako je čist, dotle ostaje nečist za židovsku zajednicu, ne smije sudjelovati u hramskom bogoštovlju niti se smije integrirati u društvo.

               Da pak Isusu nije stalo do takvih propisa, vidimo jednako iz druge scene kad ga rimski stotnik moli da mu izliječi momka. “Kao nežidov nisam dostojan da uniđeš pod krov moj, makar je tvoja nakana da se zaputiš. Ne želim da kršiš propise svojeg Zakona”. Vjerojatno je očekivao da će mu Isus reći kako bi bilo poželjno da iznese momka na put kao što to čine i drugi, da ga se dotakne te da ozdravi. Međutim, Isus mu veli: “Doći ću i izliječiti ga”. Isus se divi vjeri tog čovjeka i hvali ga pred svim slušateljstvom.

               Da Isusu nije stalo što će mu reći slušateljstvo vidi se i na primjeru jednog Zakeja. Također izopćenik iz židovske zajednice zbog svog lihvarenja i kolaboracije s okupacijskom silom. Možda se pokušava riješiti svih tih nevoljnih spona koje ga vežu uz novac, ali to više nije moguće. Poput ovisnika o drogi ili alkoholu, i on je ovisan o svome novcu i poslu. Traži spas pod svaku cijenu. Traži odnos s osobom koja će ga razumjeti, shvatiti, izvući iz gliba i izopćenosti. Dolaskom Isusovim u njegovu kuću sve se naglavačke mijenja. Svladan je ljubavlju i dobrotom te ustaje onako velikodušno za stolom i rasipno dijeli na sve četiri strane…

               Što možemo zaključiti iz tih Isusovih postupaka? Do čega je Isusu stalo? Jednom riječju: Do čovjeka! Čovjek je biće koje ne može živjeti izvan zajednice, bez odnosa s ljudima, s bližnjima. Kategorija relacije, veze, odnosa bitna je u Isusovu poimanju čovjekova zdravlja. Isus se do kraja okreće čovjeku, pruža mu ruku, ali mu je prethodno pružio svoje srce i biće, svoju ljubav. Ta ljubav liječi i podiže, ozdravlja odnose i veze.

               Zamislimo samo što bi se dogodilo da se Isus nije ponizio, dodirnuo onog bijednog gubavca, da nije odgovorio stotniku, da nije svratio Zakeju. Po židovskom Zakonu sasvim normalan postupak i stav prezira prema takvim tipovima. Međutim, u dušama tih ljudi dalje bi se srušio svijet, bili bi prikraćeni za bitno, ostali bi u svojoj propasti i grijehu, u svojoj smrti i izolaciji. Isključeni od spasenja i milosti, sve bi otišlo uzalud. Isus svojim postupkom stvara nove odnose, novi Savez, u svojoj osobi i krvi.

               U čemu se to sastoji? Bog nas naime ne otpisuje, već upisuje u nas i naša srca nove riječi, neizbrisivi pečat Isusa Krista. Ono što je na Golgoti dovršeno samo je zadnji dokaz do koje mjere Bog misli s čovjekom ozbiljno i kako mu nitko nije nebitan. Svatko nosi na sebi njegov biljeg i ljubav. Stoga će Isus reći svojim učenicima: “Liječite bolesne i navješćujte, tj. dajte im živo iskustvo kako je kraljevstvo Božje među vama, kako je već započelo i ubire svoje plodove”. To će reći, svatko tko se s vama susretne, mora iskusiti na sebi kako spadaju lanci i okovi staroga, kako se novo rađa, kako je sloboda koju Isus donosi divni Božji dar. Nitko nije niti smije biti više ovisnik o silama zla i tame, već svatko treba da se ponovno uključi u krvotok Božje ljubavi. Spoznati svoje ljudsko dostojanstvo i živjeti ga u novini života. Pokazati mu ljudsko lice, čovjekoljublje, u svemu što činimo.

               Većina je ljudi zauzeta osnovnim brigama za život i preživljavanje. Što jesti, što piti, u što se odjenuti, tko će nam ublažiti boli, skinuti nevolju ove pandemije i izolacije s naših leđa i sudbina? Sve su to legitimna prava koja današnji čovjek stavlja pred vjernika koji kuša živjeti Evanđelje. Nemoguće je riješiti probleme novcem, karitativnom pomoći, materijalnim zbrinjavanjem. Potrebno je uložiti srce i svoje biće, prihvatiti čovjeka, izvući ga iz izolacije i vegetiranja. Upravo kao što su učinili apostoli pred Hramom: “Srebra i zlata nemam, ali što imam, to ti nudimo: U ime Isusa Krista ustani i hodaj”. Tvoja smo braća. Siromašni i bijedni kao i ti.

               Ti čovječe i prosjače pored puta, nisi za nas škrabica za milostinju u koju treba ubaciti novčić pa mislimo kako smo učinili sve što smo mogli ili morali. Ti nisi medicinski slučaj, ti nisi stvar koja se gura s mjesta na mjesto, koja se premješta, već si osoba kao i mi koja treba koracati, hodati, slaviti Gospodina. Podigni svoj pogled gore, ne obaraj ga na zemlju. Stvoren si da gledaš prema nebesima. Zašto ti je duša u prašini kad je moguće da imaš udjela u životu koji nudi Isus Krist? On je sloboda i osloboditelj, oslobodit će te i podariti novo ime, budućnost koja nosi njegov predznak. Što nam pak više treba u ovakvim prilikama?

Fra Tomislav Pervan – Međugorje

PROMJENA SVEGA SNAGOM RIJEČI I ISUSOVE OSOBE

Peta nedjelja kroz godinu B

Job 7,1-4.6-7;

1 Kor 9,16-19.22-23;

Mk 1,29-39

                Čime bi se dao ili mogao usporediti naš život? Redovito s krhotinama ili fragmentima od kojih smo sazdani, odnosno u koje smo razbacani. Površno živimo, površno gledamo, površno slušamo. Slušamo odasvud samo fraze, nerazumljive i nejasne. Uvijek nešto dira ili pogađa naš život, ali ne u bitnoj mjeri. Prepuni smo informacija, raspoloženja, mišljenja, pogotovo slika. Mladi nam satima bulje u mobitele, a ništa bolje nije ni sa starijima, pa čak i u društvu. Sve nas to puni, svime se tim hranimo, gotovo smo nemoćni obraniti se protiv svih tih vanjskih utjecaja koji bitno utječu na naše duševno i tjelesno zdravlje. Prodire to u naš život sa svojim sadržajem i naš život poprima upravo sadržaje onoga što u sebe primamo.

                Dobro je to znao Isus. Znao je da je čovjek uvjetovan svojom okolinom, da je čovjek poput velike antene koja prima u sebe sve što se oko njega zbiva, a da to istinski ne filtrira. Jednako kao što je čovjek primatelj, on je i odašiljatelj, uvijek imamo pred sobom zakon akcije i reakcije, u govoru, ponašanju, ali je i to sve fragmentarno, istrgano, nerijetko nesuvislo. Tako se stvara nezdravo ozračje, čovjek odrasta u nezdravoj okolini, i postaje onečišćivač.

                Za razliku od nas, Isus kao integralna osoba, postaje savršeni odašiljač. Iz njega izlaze pozitivne energije koje sve liječe, koje prelaze na druge ljude i svojom pojavom širi oko sebe pozitivnost. On jest i ostaje zrcalo Riječi koja se u njemu utjelovila, nazočna Božja sveprisutnost i otvorenost za Nebo kao i za čovjeka. On svojom pojavom postaje zdravljem bolesnih, utočištem grješnika, pomoćnikom u nevolji. On ne izgovara samo riječ, on jest Riječ, neponovljiva, autohtona, samosvojna, nezamjenljiva, jedinstvena. Osoba utkana u jednu jedincatu i jedinstvenu riječ, egzistencija formulirana jednom riječju.

                Osoba koja je pronašla riječ i nju živjela, nije se dala nikim i ničim smesti ili odvratiti od svog poslanja. Riječ koja je postala likom u osobi, u sebi je nadišao sve klišeje i kalupe. Riječ koja nije bila ni veća ni manja od njega samoga. Jer, u našem su životu riječi obično veće od nas, one nas nadrastaju, dočim se u Isusovoj osobi riječi srastaju, postaju jedno veliko Jedno i Jedan! On je u službi jedne jedinstvene misije.

                A mi ćemo postati ono što jesmo tek po tome kad se prepustimo do kraja riječi, poruci, kad se stavimo na raspolaganje onomu što od nas iziskuje ovaj što stoji naspram meni! Kad se utjelovi riječ i mome životu i postane moje poslanje, moja životna obveza i poruka onima s kojima živim i koji su mi kao osobe povjereni. Kad riječ dadne pečat svemu momu i oko mene, kad riječ počne mijenjati mene i ljude oko mene. Upravo kao što se to zbivalo s Isusom i oko Isusa.

                Tu onda postoji realna opasnost da čovjek ne postane, kad u sebe prihvati riječ, fanatik riječi, zanesenjak, da ga riječ ne sažeže. U tome vidimo opasnost ideologija, fundamentalista, fanatika, svih onih koji iz čistog angažmana za veće i bolje prekorače granice. Nu, i tu zavisi sve od toga s kakvom i kojom se osobom susretnem, koju riječ puštam u sebe, i kome dopuštam da prodre u moje biće. Kome dopuštam da postane sadržaj mog života, da probije moje začarane krugove. Ljudi koji su se susreli s Isusom mogu nam jasno posvjedočiti kako postoji netko naspram nas tko nam može podariti životnu riječ i po njoj preobrazbenu snagu.

                Uz Isusovu snažnu riječ imamo u čitanju također i tematiku Isusove molitve. Isus je, jasno, kao i svaki vjerni Židov u njegovo vrijeme molio. Koji je bio sadržaj Isusovih molitava? Zacijelo ono što je naučio u obiteljskoj kući u Nazaretu, ali isto tako i molitve, odnosno poniranje u zbiljnost samoga Oca, koju je učio i naučio rastući u dobi, mudrosti i znanju u Nazaretu. Isusov stil molitve bio je zacijelo zagonetan i za same učenike koji su ga višekrat molili ne bi li ih naučio moliti kao što je i Ivan učio svoje učenike (usporedi Lk 11,1).

                Prije svoje muke moli za svoje (usporedi Lk 22,32, Iv 17), moli za narod (usporedi Lk 13,619), za djecu (Mt 19,13-15), pa čak i za same svoje krvnike (usporedi Lk 23,34). Isusova molitva u Getsemaniju jasno nam kaže da to bijaše borba s Ocem i Očevom voljom (usp. Mk 14,32-42). Molitva mu i na križu bijaše prožeta molitvom psalama, te konačnim predanjem u Očevu volju. Pa ipak njegova molitva posjeduje i stanovitu posebitost, napose onaj hvalospjev Ocu što ga prenose i Matej i Luka (Lk 10,21 sl; Mt 11,25 sl). Imamo jasni odnos Oca i Sina pri čemu Isus na sebe primjenjuje atribut Sina, isključivost u odnosu na spoznaju Oca i njegove volje te kao konačnog Objavitelja, donositelja Božje Objave i Riječi.

                Spram Isusove molitve i odnosa prema Ocu imamo uvijek pred sobom jednostavnost, pouzdanje, povjerenje, neposrednost kojom govori samomu Ocu i o Ocu. Matej prenosi molitvu Očenaša u kontekstu Govora na gori: Apsolutno prvenstvo koje treba da ima Bog u našem životu. Sve treba podrediti Božjem kraljevstvu i njegovoj pravednosti. Ta se pak pravednost ne očituje u proroštvima, čudesima, izgonjenju nečistih sila, već u jednostavnom činjenju volje Očeve (usporedi Mt 7,21sl.). Kao što smo gore istaknuli jedinstvo Isusove osobe i riječi tako možemo naglasiti i ovdje jedinstvo Isusove osobe i molitve. To tvori jedno veliko jedno. Sve se stapa u jedinstveno i jedincato izgovaranje Očeva imena s Abba, Tatice!

                Znakovito je ono apostolsko „svi te traže“! Zašto ga traže? Ljudi žele odgovor na svoja temeljna životna pitanja jer je čovjekov život i njegova psiha u biti uvijek ista. Netko je rekao kako je cijeli svijet za jednu znamenku ili veličinu manji od svih naših životnih upitnika. Problem diktature počinje upravo ondje kad više ne mogu pitati, već mi se rješenja nameću sa svih strana. Ljudi su dolazili Isusu s raznim pitanjima, upitnicima, problemima, bolestima. Tražili su rješenja koja im je velikodušno nudio.

                Prisjetimo se samo njegovih poučaka, njegovih riječi i govora. Većina ljudi nikad nije naviknula pravilno pitati, pravilno se zapitati spram temeljnih životnih problema. Čovjek koji pita istresa ili prazni vreću vlastitih samostvorenih odgovora i stavlja se pod sud i pred sud drugoga koji ima bolja rješenja. Najgore je kad čovjek ima rješenje za sve i kad mu drugi ne treba u životu. Jer i vjera je put do Boga, put, a ne kuća u kojoj se može mirno i udobno stanovati. Čovjekov život je putovanje. Vjera je hod kroz život.

                Svijet je dolazio Isusu sa sasvim konkretnim pitanjima. Sjetimo se onoga mladića koji je htio biti savršen i imati život vječni. Preko upitnika dolazi jasnoća i bistrina u moj život. Tek kad postavljam pitanja biva mi jasno tko je Isus u mome životu. Ako mislim da na sve imam prave odgovore, tada upravo odgovora nemam. Isus veli svojima kad ih odašilje: „Ne uzimajte sa sobom ništa“. Ama baš ništa. Zaboravite sve svoje teologije, filozofije, knjige, znanje. Sve ono što ste naučili ili tobože učili. Dat će vam se u tome trenutku što ćete govoriti!

                Toliko puta Isus pita: Što ti hoćeš od mene? Ili pak: Vjeruješ li da to mogu učiniti? Ili pak: Što vele ljudi, tko sam ja? Ili jednom drugom zgodom: Kad vas ono poslah bez igdje išta, je li vam išta uzmanjkalo? (usp. Lk 22,35) Na drugom mjestu pita Isus Petra: Ljubiš li me, voliš li me? (usp. Iv 21,17). Već sama Isusova pitanja upućena pojedincima daju nam znati i naslutiti kako je on veći od svih naših odgovora.

                Isus je istodobno i onaj koji je tražen, koga ljudi traže, ali i onaj koji postavlja pitanja. Čovjek se mora spram njega odrediti. Isus je cijeli život bio i ostao veliki upitnik, velika zagonetka, živo pitanje, pa čak i u trenutku vlastite smrti. Ljudi su tražili Isusa. I danas ga traže. Traže ga jer imaju mnoga pitanja. Nemoguće je na njih odgovoriti i zato će biti i ostati čovjekov najveći problem dok opstoji na svijetu: Zašto moram živjeti s pitanjima i neodgovorenim od-govorima na vlastita pitanja. Osim jasno, ako se prepustim Isusu u njegovu vodstvu. Jer, on ima i imao je odgovor na svaki naš upit.

Fra Tomislav Pervan – Međugorje

Četvrta nedjelja kroz godinu B

Pnz 18,15-20; 1 Kor 7, 32-35; Mk 1, 21-28

Evanđelist Marko, kad opisuje život i djelo Isusa Krista, započinje s Isusovim nastupom u sinagogi u Kafarnaumu. S tim je želio pokazati koliko se Isus razlikuje od njihovih pismoznanaca. Oni koji su ga čuli, prepoznali su kako Isus zastupa samo Boga i njegovo kraljevstvo i govori „kao onaj koji ima vlast, a ne kao pismoznanci“ (Mk 1,22). Već se tu ispunja Božje obećanje Mojsiju da će svojim vjernima poslati proroka kojeg trebaju slušati. Prvi i vrhunski prorok bio je Mojsije koji je Božjom snagom izveo Izraelce iz ropstva u slobodu i na svetoj gori dobio Dekalog, Deset zapovijedi, u kojima su ukratko iznesene upute za sretan život. Proroci, koje je Bog pozivao iz različitih obitelji i plemena, bili su savjest naroda Božjega. Oni su trebali podsjećati narod na Zakon Božji. U kriznim vremenima oni su bili tješitelji naroda, podržavali su u narodu vjeru te najavljivali da će im doći izbavljenje od Gospodina. A sam Bog obećava da će „riječi svoje stavljati u prorokova usta.“ Tako je bilo s Mojsijem, s Jeremijom, s Izaijom i drugim prorocima. Oni su bili posrednici između Boga i naroda: iznose Božji nauk, zastupaju narod pred Bogom.

Današnje evanđelje pokazuje tko je prorok po ovim mjerilima, ali i daleko više! To je Isus Krist! On je prorok koji ima vlast i moć nad svim. I sile zla, koje su mučile ljude, pred njim se povlače, nemoćne su. Isusova riječ, koja je snažna i moćna, njegov poziv svima na obraćenje radi blizine kraljevstva Božjega, u evanđelju je popraćeno oslobođenjem opsjednutog bolesnika od nečistog duha. Čudo je ovdje potvrda onoga što Isus govori. Ljudi Isusova vremena svaku su bolest smatrali poremećajem koje u čovjeka unosi sotona. Tako sam Isus govori da je zgrbljenu ženu sotona „svezao“ 18 godina (Lk 13,16). Posebne bolesti smatrane su opsjednućem zlog duha, kao padavica ili psihička oboljenja.

Isus ima vlast nad svim. On čini ono što nitko od ljudi ne može učiniti. Gdje se on pojavi, Zli mora uzmaknuti, jer Bog je Isusa opunomoćio da nastupa protiv zlih sila. Zato je evanđelist i naveo reakciju mnoštva: „Pa i samim nečistim dusima zapovijeda, i pokoravaju mu se.“ U tom događaju Isusova moć i vlast tako su velike da su slušatelji ostali zaprepašteni. I zato se čude i pitaju: Što li je ovo? Kako je to moguće? Tko je ovaj čovjek? I za cijeloga Isusova života nad njim visi ovo pitanje: Tko je zapravo ovaj? Odakle mu ta vlast?

Sve što Isus čini, čini svojom riječju: što kaže, to biva, to se događa. Dobro su nam poznate riječi iz psalma: „Riječi tvoje, Gospodine, duh su i život.“ S Božjom riječju je tako: Ona daje život, stvara život, ona obnavlja život, vraća život tamo gdje se život ugasio. – Naša ljudska riječ to ne može. Ljudska riječ je slaba: ona zna biti uvredljiva, zna razarati život. Ljudi znaju jedno govoriti, a drugo činiti. I baš tada, kad se više ne slažu riječi sa životom, počinje laž života. A gdje laž preuzme maha, tu onda sve postaje lažno. Čovjek se trudi pokazati drukčijim, ali bez uspjeha.

U Isusovo doba kao i u naše dane u svijetu postoji zlo: postoje nepravde, laži, ugnjetavanja i iskorištavanja drugoga. To je zlo odraz čovjekove unutarnje podjele i borbe zla u samom čovjeku kao pojedincu i kao zajednici. Čovjek se sam ne može osloboditi tog zla. Treba nam Božja riječ!

Božja riječ čini ono što kaže. U sakramentu pomirenja Božja nam riječ oprašta grijehe. I stoga nije čudo da je prvi dar Uskrsloga svojim učenicima, na sam dan Usksnuća, dar opraštanja grijeha. Uskrsli Isus je dahnuo u njih i predao im Duha za opraštanje grijeha (usp. Iv 20,22-23). Isus je „dahnuo u njih“ – to podsjeća na prvo stvaranje čovjeka, kad je Bog čovjeku udahnuo dušu, oživio ga. I ovdje Božja riječ oživljava čovjeka, obnavlja mu život, spašava ga! I s Isusovim naviještanjem kraljevstva Božjega, koje je bilo popraćeno njegovim čudesnim znakovima, započelo je djelo spasenja, ali to djelo nije dovršeno. Otvori li se čovjek Bogu, on ga oslobađa po Kristu snagom Duha. Ostane li zatvoren Bogu, daje se zarobiti od zlih sila. To Isus uči i svjedoči izgonjenjem zlog duha iz bolesnika.

Mi smo vjernici i mi vjerujemo da je Bog svemoguć. Ali ima jedna granica toj Božjoj svemogućnosti, a to je ljudska sloboda. Čovjek se može oduprijeti Božjoj volji, može Bogu kazati: Bože, ostavi ti mene na miru! Ja želim sam odlučivati o svom životu! Bog ovo poštuje, ne želi čovjeka na ništa prisiljavati. To je uvijek bio Isusov način postupanja s ljudima. On tumači Božju volju, on zove na Božji put, ali nikoga ne prisiljava. Njegovo je: Ako hoćeš, ovo je Božja volja, idi tim putem. Ako se odazoveš, ako Boga poslušaš, imat ćeš ga za prijatelja, on će te voditi kroz život mudro i s ljubavlju kao što te je mudro i s ljubavlju i stvorio.

U svima nama ima slabosti, zla i grijeha, i svima nam je potrebna Božja ozdraviteljska riječ. Isus je s nama u ovoj svetoj misi. S nama je u riječi koju slušamo: u euharistijskom kruhu koji ćemo blagovati, Isus nam je najbliži. Kruh je njegovo tijelo za život svijeta. Vjerujmo u to, i imajmo za nj otvoreno srce i dušu, da bi i na nama pokazao svoju svemogućnost! Amen! (faks)

Prenijeto s: https://www.gospa-sinjska.hr/

Obratite se i vjerujte evanđelju!

3. nedjelja kroz godinu B (Jona 3,1-5.10; 1 Kor 7,29-31, Mk 1, 14-20)

Često se susrećemo s pitanjem: Tko je čovjek? Tko je čovjek sa svojim rađanjem na koje nije mogao utjecati i umiranjem koje bi želio izbjeći? Tko je čovjek sa svojim uspjesima i neuspjesima? Tko je čovjek koji u sebi ujedinjuje i ljubav i mržnju, i očaj i nadu?

Sveto pismo ističe da ga je Bog stvorio na svoju sliku. Psalmist se zbog te sličnosti s Bogom divi čovjeku kao Božjem stvorenju: „Ti ga učini malo manjim od anđela…“ tako stoji u psalmu osmom (Ps 8,6). To je jedna strana istine o čovjeku. Druga je ovoj suprotna. Proroci stalno upozoravaju kako se čovjek odmetnuo od Stvoritelja. Oni slikovito govore kako je njegovo srce otvrdnulo, a Jeremija će zapisati: „Podmuklije od svega je srce. Jedva popravljivo, tko da ga pronikne?“ (Jr 17,9). To je ta tamna strana istine o čovjeku.

Danas smo počeli čitati Markovo evanđelje koje će nas najviše pratiti u ovoj liturgijskoj godini. Ovo što smo danas čuli prvi je Isusov javni nastup kako ga je zapisao sveti Marko. Isus počinje s pozivom na obraćenje: „Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!“

Ispunilo se vrijeme! Nešto se već dogodilo što je neovisno od ljudi. Prošlo je vrijeme čekanja Spasitelja. On je već tu! S njim je započelo vrijeme spasenja. To je prva stvar. Druga je: “Obratite se!“ Prihvatite to ponuđeno spasenje! Ovo je vaše vrijeme. – Za nas je važno i prevažno da je Isus postao čovjek, ušao u naše vrijeme. On nam je darovao vrijeme, dao nam je život. Bilo je vrijeme kad nas nije bilo, sad jesmo, i Isus želi da u ovom vremenu, koje nam je dano na raspolaganje, zaslužimo ući u vječnost. A put koji vodi u vječnost jest: da upoznamo njega, da slušamo njega.

Apostol Pavao poručuje danas Korinćanima, a i nama ovdje okupljenima: „Braćo, vrijeme je kratko… prolazi obličje ovoga svijeta“ (transit figura huius mundi). Kad Pavao kaže vrijeme je kratko, on misli na kratkoću ljudskoga života. I kad se to ima u vidu, onda sve što se na zemlji događa, sve ono na čemu ljudi grade, sve je drugotno u usporedbi s novim svijetom koji očekujemo, a što je s Isusom započelo. Zato je Pavlov savjet na mjestu da se ovdje sjedinimo s Gospodinom, da živimo od njegove blizine i prijateljstva s njim. To uključuje da se ne damo zaplesti u ovozemne brige. Treba više vjerovati Isusu treba čuti glas s neba, čuti što nam Bog govori. Potrebno je imati pažljivo uho, treba imati unutarnju antenu koja hvata Božje valove. Ako toga nemamo, onda smo izgubljeni, onda lutamo.

Obraćenje znači biti Bogu blizu, živjeti od njegove dobrote i milosti, a Božja dobrota prema nama je besplatna: ne može se ničim kupiti ni zaraditi. Ona nam se daje i daruje. To je evanđelje, to je radosna vijest! Bog je takav, on se ne da od nikoga nadvisiti u dobroti i velikodušnosti. Tko mu povjeruje, tko mu se prepusti s povjerenjem, nad njim će počivati Božji pogled, Bog će se u njemu nastaniti. Taj čovjek tada postaje drugi čovjek: radostan je, ničeg se ne boji, svemu se nada, zna da je u sigurnim Božjim rukama. To je plod prave vjere.

Osvrnimo se kratko na Isusovu riječ iz današnjeg evanđelja: „Hajdete za mnom i učinit ću vas ribarima ljudi!“ Isus nam s tim želi reći što je najvažnije, u što najviše treba ulagati: u čovjeka, u ljude! Od svega stvorenoga, čovjek je najveća vrijednost, čovjek je neprocjenjiva vrijednost, jer ima neumrlu dušu. I zato sve treba činiti za čovjeka.

Apostoli, koje je Isus pozvao da krenu za njim, bili su zapleteni u mreže, u stvari, u materijalnu uspješnost. On ih zove da ostave sigurnost svijeta, a da se više oslanjaju na sigurnost koja od Boga dolazi, da, po Isusovu primjeru, više pažnje i ljubavi posvete čovjeku.

I mi danas znamo biti previše zapleteni u zemaljsko, u materijalno. Previše smo okrenuti sebi, a zaboravljamo ljude oko sebe. Nemamo za njih vremena, nemamo vremena za vlastitu obitelj i odatle izviru mnogi problemi, nesporazumi i velike krize.

Isus je „ribar ljudi.“ On nam je i u tome učitelj. Zato učimo od njega kako se voli čovjeka, kako se ima vremena za čovjeka, jer čovjek je uvijek najvažniji. U ovom kontekstu, Isusova riječ iz današnjeg evanđelja „obratite se“ znači: okrenuti se od stvari i predmeta k živom čovjeku koji zaslužuje više naše pažnje, više poštovanja, više ljubavi, više našeg vremena. To znači hod za Isusom. Kad smo takvi Bog nas nagrađuje; on nas ispunja sigurnošću, uvodi nas u veću slobodu prema životu, prema poslu, prema ljudima. Služenje Kristu oslobađa nas za novi odnos prema životu. Tada se ne živi u grču, u tjeskobi, u strahu, već slobodno, s povjerenjem u Boga. Svima nam treba takve sigurnosti, takve slobode.

Molitve Crkve, koje u misi molimo, mudro su sročene i uvijek upućuju na ono što je važno. Zato ću i završiti sa Zbornom molitve današnje nedjelje: „Svemogući vječni Bože, ravnaj našim životom da vršimo tvoju volju: da u ime tvoga ljubljenoga Sina obilujemo dobrim djelima.“ Amen! 

Prenijeto s: https://www.gospa-sinjska.hr/