Bog na periferiji života

ČITANJA: Iz 8,23b – 9,3; Ps 27,1.4.13-14; 1Kor 1,10-13.17; Mt 4,12-23

Prema evanđeoskom izvještaju sv. Mateja, Gospodin Isus se nakon krštenja na Jordanu iz Judeje vratio u kraj u kojem je odgojen i po kojem je nosio ime Galilejac. Upravo u Galileji planirao je započeti svoje djelovanje, a koje će kasnije dovršiti u Judeji, duhovnom i bogoštovno središtu svoga naroda. Evanđelist navodi i razloge i motivacije takvog postupka ukazujući da je time ispunjavao proročanski nagovještaj proroka Izaije koji veli:  Zemlja Zebulunova i zemlja Naftalijeva, Put uz more, s one strane Jordana, Galileja poganska – narod što je sjedio u tmini svjetlost vidje veliku; onima što mrkli kraj smrti obitavahu svjetlost jarka osvanu. Isus dakle dolazi u prostor u kojem se osjećala prisutnost poganstva više nego u drugim dijelovima Izraela, te je time pokazao da je došao odagnati tamu poganstva koja se nadvijala nad narod. No osim što je trebao svjetlom obasjati svoj narod, on je trebao postati i svjetlo drugim narodima, te tako sv. Matej najavljuje njegovo sveopće spasenjsko djelovanje. Njegovo mesijansko djelo nije se ticalo samo izraelskog naroda koji je sjedio u tmini i potom vidio svjetlost veliku, već je i svim narodima po njemu osvanula jarka svjetlost. Isus odlazi na periferiju života, među one koji su bili zabačeni i zapušteni, upravo tamo gdje je tama najveća, da bi donio svjetlo onima koji su ga bili najpotrebniji.

U današnjem svijetu se također uočava razlika između periferija i središta, između prostora koji su zabačeni i zapušteni i onih koji su razvijeni i puni blagostanja. Ali ne govori se samo o periferijama kao prostoru, već još više o periferijama života, o kojima uostalom govori i sveti Matej. Govori se o ljudima koji su na rubu i na marginama, te koji su vrlo često zaboravljeni i do kojih se nerado i rijetko dolazi. Za njih se redovito nema vremena, a ni sluha, te stoga ostaju živjeti zabačeno i isključeno iz punog i cjelovitog zajedništva s drugima. Govor o periferijama čest je i u crkvenom navještaju, pa se vjernike potiče da misle na osobe koje su na rubu. No najčešće se ove rubne promatra pod društvenim vidom kao osobe koje su u siromaštvu, u ovisnosti ili nekom drugom problemu zbog kojeg ih ljudi guraju od sebe ili zaobilaze. Rubni su za nas danas zapušteni i beskućnici, pridošlice i stranci, no ovaj evanđeoski odlomak ne govori o socijalnim periferijama, već onim duhovnim.

Isus nije išao među ljude na društvenim periferijama života, već među one na duhovnim, koje, istina, mogu biti povezane, ali ne neophodno. On je dobro znao da je najveći rub života, a i najopasniji, duhovna zapuštenost, to jest jednom riječju poganstvo. Poganstvo je bijeg od Boga i nepriznavanje Boga, pri čemu čovjek sebi traži zamjenska božanstva kojima se klanja i koja časti, umjesto da se okrene živomu Bogu. Zato su na najvećoj periferiji oni ljudi koji žive udaljeni od Boga, bez obzira koliko velik društveni ili gospodarski napredak uživali. Pad u poganstvo odlazak je s tokova života na periferije na kojima nema istinskog života. Zato je onaj narod koji je na periferiji opisan kao narod u mrklini i tmini. A Isus započinje svoje mesijansko djelovanje upravo među poganima da skrene pozornost da je u mraku narod koji ne pozna Boga. Bezboštvo je prava periferija života od koje se treba čuvati i spasiti.

Sebi ne smijemo dopustiti pad u bezboštvo i bezakonje, jer bismo time otišli na duhovne periferije života. Poput Isusa koji je išao prema tim periferijama da izvuče naroda iz bezboštva obasjavajući ga božanskim svjetlom, poslanje Crkve i vjernika je ići među one koji su na duhovnom rubu života i pomagati im da se vrata nazad k Bogu. I danas je prvotno poslanje Crkve izvlačiti čovjeka i ljude iz mraka poganstva, nakon čega postoji jamstvo da će se pronaći rješenje i za one koji su na društvenim periferijama života. Poganstvo je istinski mrak čovjeka i čovječanstva, a naša se zapadna uljudba vraća u taj mrak, tako da se danas umjesto o poganskoj Galileji može govoriti o poganskoj Europi. Ona koja je nekoć prednjačila u prihvaćanju i naviještanju svjetla vjere, danas se vraća u mrak bezboštva. Ona koja je nekoć, nadahnuta svjetlom vjere, bila svjetlo tolikim narodima, danas tone u mrklinu odbacivanja Boga, te svoje narode vuče u tmine poganstva, bezboštva i bezakonja. Time današnja kultura odvlači ljude i narode na periferije i u mrak, u poganstvo koje je periferija i sumrak duha, umjesto da ih odgaja za uzvišenost duha koji jedini može ljude oslobađati svih ostalih periferija na koji su ljudi sputani i pogubljeni.

U tom duhu razumijemo zašto je Gospodin započeo svoje propovijedanje pozivom na obraćenje: Obratite se jer približilo se kraljevstvo nebesko. On želi da se i danas naša ‘poganska’ stvarnost, a ima je u svim vremenima i narodima, odvrati od svoga mraka i odbacivanja Boga, te se vrati u njegovo svjetlo i zajedništvo života s njim. Odbaciti nam je odbacivanje Boga i odreći nam se nijekanja Boga, pa ćemo tako biti obasjani njegovim svjetlom, kojim jedinim i drugima možemo i trebamo biti pomoć i putokaz. Kao Crkva i vjernici samo s njime se možemo suočiti s ‘poganskom Europom’ privodeći je Bogu živomu i dajući svoj doprinos prosvjetljenju svih naroda svjetlom Kristove istine i ljubavi.

don Ivan Bodrožić

prenijeto s: https://patrologija.com/