Posvećeni za sveti hram Božje prisutnosti

Kad je naš Gospodin Isus započeo svoje javno djelovanje, iz Galileje se spustio u Judeju, u Jeruzalem da tamo slavi Pashu. Došavši u Hram zatekao je stanje kakvo je sigurno mogao vidjeti i za svojih prethodnih dolazaka u Jeruzalem, no ovaj put je odlučio da neće više trpjeti bezumlje i besmisao koji se ondje događao. Zato je i u Hramu započeo svoje djelo pročišćavanja štovanja Boga i davanja smisla svemu što je u Jeruzalemu postojalo i što je se ondje događalo. Jedna važna uloga Hrama je doista bila da priprema vjernike za susret s Bogom kroz čišćenje i prinos žrtava, da bi se potom mogli susresti s njime na tom posebnom mjestu njegova prebivanja. No isto tako, u Hramu su hranili svoju nadu da će Bog u potpunosti ispuniti svoja obećanja i doći kako Mesija. Međutim, ni slutili nisu da je Hram bio mjesto koje je bila slika budućeg ostvarenja prema kojem je sam Bog htio za ljude sagraditi hram kao mjesto svoga prebivanja među njima, kako je nekoć obećao Davidu. Štoviše, treći korak nakon toga je trebao biti da do te mjere posveti ljude da oni budu njegov sveti hram, to jest mjesto njegova posebnog prebivanja na zemlji.

Svojim utjelovljenim životom naš Gospodin je ostvario vječni Očev plan da će izgraditi nenadmašnu kuću Očevu na zemlji kakve do da tada nije bilo. I ne samo to, već je sebi pritjelovio one koji su u njega povjerovali tako da su postali udovi njegova tijela, te i sami kao takvi su postali ono što je bio on: sveti Očev hram. Upravi time što je omogućio da prime Duha Očeva i da Očeva prisutnost prebiva u njima, ostvario je taj naum da je postao hramom Božjim na zemlji, to jest da je okupio zajednicu koja je ne samo izvanjski već i njegov duhovni hram.

Ova istina Kristova utjelovljenoga života za nas je od izuzetne važnosti. Jer i mi smo danas više usredotočeni promatrati život Crkve kroz prizmu institucije ili organizacije, a ne kao veliko otajstvo svetosti koje nam struji iz njegova života. Zato nas današnji blagdan posvete Lateranske bazilike vraća da svoj pogled usmjerimo prema biti Crkve. Ne samo prema lijepim građevnima ili solidnom organizacijskom ustroju, već da razmatramo Kristovo otajstvo koje se ostvaruje u Crkvi, a kojem je rimska Crkva jamac i spona koja ostvarenje ovog Božjeg plana čuva u jedinstvu i jamči mu nepovredivost. Time i sami svoje duše uzdižemo u zahvalnosti Bogu svjesni da ja onaj pravi smisao Crkve upravo vjernost Kristovu otajstvu i ostvarenje duhovnog poziva svakog vjernika. Današnji blagdan nas podsjeća da je Crkva ponajprije zajednica Kristove ljubavi, u kojoj svi mi ljudi koji se njemu pritjelovljujemo trebamo se podvrći bitnom smislu i cilju koji je on živio u svome tijelu. A kako je on došao da očisti sveti Božji Hram, te da ga učini mjestom Božje prisutnosti, tako i mi postajemo svjesni da nas je on očistio prinosom svoga tijela – tom jedincatom žrtvom koju je prinio za nas na križu. A jer smo se njemu pritjelovili, i mi smo onda pozvani činiti isto što je on činio. A to je da ne prinosimo kao zahvalu za njegova dobročinstva ništa od zemaljskih dobara, već da prinosimo sami sebe, te da i mi tako postanemo mjesto prinosa istinske žrtve Bogu, to jest sveti Božji hram.

Tako je sveta Crkva kao zajednica vjernika po njegovoj žrtvi postala zajednica očišćenih od grijeha koji trajno svjedoče ne svoju čistoću, već prije svega onu Božju. A opet, jer smo pozvani svojom čistoćom svjedočiti njegovu, imamo posebnu zadaću u njegovim očima i u svijetu, a to je – biti zajednica koja potiče ljude da žive u čistoći i svetosti svoje postojanje. To je nezamjenjiv poziv i neizreciv dar njegove dobrote da nas je pretvorio u svoj sveti hram, čime smo postali nerazdvojni dio njegove utjelovljene stvarnosti. Ali ne samo pojedinačno, već kao Crkva zajednica vjernika, jer se samo u Crkvi mi njemu prtjelovljujemo. Ne činimo mi to samostalno ni po vlastitim zaslugama ili snagama, već snagom koju je on ostavio svojoj Crkvi. Ona je zajednica njegove ljubavi koja okuplja vjernike, te ih čisti i hrani sakramentima i riječju Božjom. Ona je njegovo sveto tijelo, te kao njeni članovi i mi postajemo nazidani ili uzidani u taj jedinstveni sveti hram koji također nije sazidan ljudskom, već Božjom rukom.

Zahvalimo danas Gospodinu što nas je svojom rukom očistio za sveti hram, ali i dao nam milost da budemo kao kamenje uzidani u svetih otajstveni hram njegove prisutnosti u svijetu, a to je Crkva, jedna, sveta, katolička i apostolska kojoj je on postavio za glavu Petra i Crkvu u kojoj prebiva karizma njegova prvenstva. A dok zahvaljujemo Bogu slaveći blagdan posvete Lateranske bazilike, majke i glave svih Crkava, budimo čvrsti u Gospodinu i nastavimo živjeti kao oni koje je Bog posvetio da budu njegov sveti hram i koji svetim životom šire ozračje njegove prisutnosti u svijetu.

prof. dr. sc. don Ivan Bodrožić

prenijeto s: https://patrologija.com/