Pasivna svetost

U nekoj našem poimanju života i ljudi, smatramo zaslužnima i velikima one koji su aktivni i koji se zalažu na različitim područjima života i ljudskoga društva. Tako smo i navikli sve mjeriti aktivnošću i nekim izvanjskim učinkom. Sve drugo smatramo lijenošću, pasivnošću i nesposobnošću koje treba izbjegavati i protiv kojih se treba boriti. Tako vjerojatno pomišljamo da se i svetost treba odlikovati izvanjskom aktivnošću i zauzetošću koju ljudi vide i koja je kao takva prepoznatljiva. No danas na svetkovinu svih svetih ipak ne čitamo u Evanđelju da bi se sveti trebali bitno odlikovati izvanjskim velikim ili herojskim djelima, premda znamo da ima i onih svetaca koji su činili takva djela. Isus o svetosti progovara kroz prizmu blaženstava u kojima govori da su blaženi oni koji žive po mjerama koje nam je on zadao. A kad bolje sagledamo, onda u biti vidimo da Isus o svetosti i svecima govori kroz prizmu onih koji trpe i koji su u svijetu nepriznati i ugroženi.

Riječ je o siromasima duhom koji se ne hvastaju i ne uzdižu kao oni koji se nadimaju i hvale svojom umnošću i znanjem. Naprotiv, takvi trpe neprestano podcjenjivanje i omalovažavanje u društvu u kojem žive, jer svoje znanje ne crpe iz ljudskih izvora, već iz Boga koji je najveći izvor znanja. A uz njih su oni koji su ožalošćeni, krotki, gladni i žedni pravednosti, milosrdni, čisti srcem, mirotvorci i progonjeni zbog pravednosti. To jest, riječ je o ljudima kojima se nanosi žalost, s kojima se drugi poigravaju i otimaju njihovo, kojima se nanosi nepravda a oni je podnose. Od njih se očekuje da budu milosrdni među nemilosrdnima, čisti srcem u nečistu naraštaju, mirotvorci u društvu koje proizvodi nemire i pravedni u društvu koje mari samo za ljudsko pravo, a zanemaruje Božju pravednost. Iz svega toga je očito da je riječ o ljudima koji ponajprije trpe nepravde ovoga svijeta i na neki način žrtve su zla i zlih odnosa.

Zato se postavlja pitanje: Je li blažen onaj tko trpi zlo na pasivan način, ili bi blažen trebao biti onaj tko se bori i nastoji da iskorijeni svako zlo iz društva oko sebe? Je li svetost ujedno i reakcija na zlo, ili je ona samo podnošenja zla? Veliko je pitanje treba li šutjeti na sve nepravde i zla koja nam se nanose i koja nas ugrožavaju, ili bi trebalo pokušati zlo iskorijeniti iz naše sredine? To jest, koja bi bila uloga svetaca u cijelom tom procesu odnosa prema zlu i nepravdama? Treba li svetac reagirati na bezakonja i bezočnost, na pogrde i progone, ili ih samo pasivno podnijeti u svakodnevnoj boli i patnji? I premda bi se iz današnjeg evanđeoskog teksta dalo zaključiti da da je svetost samo pasivnost i patnja, to jest da je povlačenje pred agresivnošću zla koje napada, proziva, prijeti, ugrožava i ruši, ipak nije samo tako. Jer i onda kad nas Isus uči da ne uzvraćamo nikome od onih koji čine nepravde i bezakonja, koji izazivaju nemire, progone i neprijateljstva, na one koji se na nas nabacuju blatom i smećem, pogrdama i lažima, koji nas pokušavaju onečistiti prljavštinom svojih duša, on dobro zna da nije riječ samo o pasivnosti.

Jer najveća i najaktivnija reakcija na zlo je strpljivo podnositi nepravde i zla, te je zato Isus nazvao blaženima, to jest svetima, one koji to čine poradi njega i njegova kraljevstva. Naš Gospodin je dobro znao da je neizvjesno hoće li svatko od nas imati prigodu činiti neka posebno zaslužna djela, ali je dobro zna da će svatko od nas imati prigodu trpjeti poradi svoje vjernosti njemu. Jer bezakonici i izopačeni ljudi mrze sve što je Božje i što je dobro, te su spremni ‘pogrđivati, proganjati i sve zlo lagati’ protiv onih koji su Kristovi. Isus je svjestan da patnja nikad nije samo pasivna, već je odraz najveće aktivnosti duha koji kroz patnju sve shvaća i ujedno se pročišćava da bude više Božji. I to je svetost. Duh koji trpi i svjestan je patnje svjestan je zla koje mu se nanosi među ljudima i od ljudi, ali i zla koje se čini mimo Božjeg plana, pa je ujedno bezbožno i grešno. No, unatoč svemu, takav čovjek je spreman trpjeti i strpljivo podnositi sve nepravde, jer ga to uobličuje Božjem Sinu, te je ujedno jedno moćno oruđe kojim se pobjeđuje svaka nepravda i bezboštvo.

Naš Gospodin stoga i nas poziva da se odazovemo na ovaj put svetosti. To je put svetosti koji je satkan od patnje i strpljivog podnošenja životnih nedaća. A svetost je neizmjerna i snažna aktivnost ljudskog duha koji ne odustaje od Božjeg puta, unatoč tolikim zamkama i preprekama. Svetost je postojani hod tragom Isusovih stopa, jer je on prvi Blaženik koji je sva blaženstva osobno proživio i nama ih preporučio. Držimo se stoga njegove riječi i njegova put, jer nas čeka velika plaća na nebesima za svetu ‘pasivnost’. Jer ako su progonili proroke prije nas, a progonili su i njega našega Učitelja, ne uznemirujmo se i ne umorimo se od progona ljudi, jer naš Bog će nas utješiti svojom utjehom i nagraditi nas darom života vječnoga.

prof. dr. don Ivan Bodrožić

Prenijeto s: https://patrologija.com/