NEDJELJA BOŽANSKOGA MILOSRĐA
VJEROVATI I SVJEDOČITI
Čitanja: Dj 4,32-35; 1 Iv 5,1-6; Iv 20,19-31
S gornjim evanđeoskim odsječkom izvorno je završavalo Ivanovo evanđelje. U njemu se odražava vjera prve Crkve. Toma je propustio trenutak “ukazanja”, “viđenja” Uskrslog, kad je ostalim apostolima Gospodin udahnuo svoga Duha i poslao ih u svijet misionirati svijet, evangelizirati ga, kad ih je doslovce učinio dionicima svoje sudbine u svijetu. Stoga je Toma upućen na svjedočanstvo i izvještaj očevidaca, onih koji su prije njega povjerovali (usp. Lukin programsku zadaću: istražiti ‘događaje koji su se ispunili među nama, kako su nam ih predali oni što bijahu od početka očevici i sluge Riječi” – Lk 1,1-5). Međutim, Toma uskraćuje svoj pristanak. Štoviše, povlači se u svoju tvrđavu, ljušturu, postavljajući nemoguć zahtjev i uvjet.
Gospodin uskrsli ukazuje se, dolazi posred učenika, ruši Tominu utvrdu i zidove sumnje tako da se nevjera, skepsa Tome, dvojitelja, svladana Gospodinovom nazočnošću, pretvara u prvu, do kraja artikuliranu vjeroispovijed i priznanje Krista kao Gospodina i Boga. Ma koliko vjernik bio u zaostatku za ‘vidiocem’, za onim koji ima ili je imao zrenje i uvid u zazbiljne stvarnosti, ipak vjernik koji ne vidi a vjeruje, požnje prvo ‘blaženstvo’ Uskrsloga: “Blago tebi, Toma…” (kao što je nekoć Marija požnjela Elizabetino blaženstvo zbog svoje vjere: usp. Lk 1,45). Gospodin se sam predaje svojima, ne vežući se niti ograničavajući na vrijeme ili prostor. Njegova je blizina zajamčena za sva potonja vremena onima koji se okupljaju u njegovo ime, ma gdje bili i u ma kome vremenskom razdoblju. Isusovo ga blaženstvo izjednačuje s onima koji su imali sreću promatrati Gospodina na zemlji i nakon uskrsnuća u proslavi.
Jer, problem vjere, kako se ona rađa i prenosi, javlja se u svakom naraštaju. Nametao se taj problem i samom evanđelistu. On je svjestan da ne može prenijeti pokoljenjima ništa više od nekoliko stranica napisana teksta. Jedan omaleni spis. I zato dodatak, kako sve knjige svijeta ne mogu obuhvatiti ono što je Gospodin činio i naučavao (Iv 21,25). Pa i zar je moguće ‘zbiti’ Gospodina Isusa među korice bilo koje knjige? Kako je moguće u takvu spisu sažeti sve što je vezano uz Isusovu osobu, kako je moguće s pomoću pisane riječi probuditi u drugima vjeru, ljubav, povjerenje, kako probuditi i zapaliti pouzdanje u uskrslog Gospodina? Pitanje se postavlja i povijesno, ali i egzistencijalno, svakome od nas. Kako i što činiti kad imamo pred sobom pojedince koji su, barem načas, kao mistici ili vidioci, bili uronjeni u svjetlost te one koji cijeli svoj život čame u tami i sjeni smrtnoj, koji nikako da ugledaju svjetlost dana?
Mislim da je upravo to problem gornjeg evanđeoskog teksta i izvještaja. Je li moguće vjerovati nekolicini koji su zbilja doživjeli svjetlost, bili do kraja uronjeni u vanzemaljsku zbilju u susretu s Gospodinom? I koji su onda na kraju, svi odreda, dali svoje živote i posvjedočili svojom krvlju ono što su svojim očima vidjeli, ušima slušali, rukama pipali, osjetilima upijali (usp. 1 Iv 1). Da li im vjerovati? Po čemu su oni ovjerovljeni svjedoci? Moguće je, potrebno je, budući da se kroz cijelu potonju povijest jedno neprestano obistinjivalo: Što se više kušalo Isusa umanjiti ili učiniti rubnom osobom, to je više izrastao u svijesti onih koji su uza nj prianjali u sve veću Tajnu. Jer što više upitnika stavljamo pred ovaj jedinstveni lik, to manje nam je moguće protumačiti tako naglu preobrazbu onih koji su s njim živjeli u neustrašive evangelizatore, to je manje shvatljiva pretvorba ovog putujućega galilejskog proroka i navjestitelja u središnju povijesnu pojavu. I tu se onda pred nas postavlja pitanje: Da li im zavidjeti, ili prihvatiti Gospodinovu riječ o blaženicima koji ne videći vjeruju? Toma nam daje smjer. U svakome od nas počiva u dubini bića upravo Toma koji bi htio sve iskusiti, probiti barijere tjelesnoga, ograničenog, zaroniti u duhovno. A Gospodin nas sam upućuje na svjedočanstvo Crkve, povijesne predaje…
On se predaje svojima, Upravo kao u dvorani posljednje večere. Do kraja, u ljubavi, tako da se može reći, rabeći srednjovjekovnu simboliku stabla života, kako je Crkva – zajednica Gospodnjih učenika – ma gdje ona bila, plod križa s toga stabla. Gospodin se egzistencijalno, do kraja predao svojima, u svim dimenzijama. Tko tako čini kroz stoljeća, stvara zajednicu vjernika, ma koliko ona mala ili velika bila. Za nas vjernike jedini i specifični misterij naše vjere jest i ostaje Gospodin Isus. Iz njega proistječe sve, u nj se slijeva sve. “Filipe, tko je vidio mene, vidio je i Oca”, reći će Isus svom učeniku neposredno prije muke (Iv 14,1). Sve u našoj vjeri (o)visi o toj jednoj jedinoj, makar nevidljivoj, ali neraskidivoj niti. Jer “Bog je tako ljubio svijet, da je dao svoga Sina Jedinorođenca” (Iv 3,16), te znamo da je pravi i istinski život vjerovati u Oca i onoga koga je on poslao, Sina (Iv 17,3).
A ako nam se pitati, što nam je činiti, onda će nam sam Isus uzvratiti, kako nam je vjerovati u onoga koga je Otac poslao (Iv 6,28). U konačnici, sve se slijeva na kon- templiranje, meditiranje te jedincate i jedinstvene pojave i tajne: Isusa Krista, utjelovljene Riječi, koja nastavlja svoj život u Crkvi. Crkvi kao neprestanoj, stalno novoj nazočnosti Boga u povijesti. U toj Crkvi Isus je jednoznačno Božji Sin. Za života su ga mnogi smatrali Ilijom, Jeremijom, uskrslim Ivanom Krstiteljem ili kojim od drevnih proroka, ili pak s Petrom i Tomom Sinom Božjim. Ovi zavrijediše Isusova blaženstva zbog riječi kojima ga priznaše. Mi pak znamo što je on za nas vjernike…
Isto se zbiva i s Crkvom, zajednicom Isusovih prijatelja. Moguće ju je promatrati izvanjskim očima, u njezinoj vanjskoj pojavnosti, očima statističara, sociologa, povjesničara ili čovjeka s ulice. Tek dublji pogled vjere prepoznaje u njoj njezinu izvornu svetost koju joj sam Gospodin podaruje. Potrebno je moliti za dar Duha Svetoga da bismo točno vidjeli i upoznali ono što nam Gospodin sam u Crkvi nudi. Inače ćemo biti razapeti između kojekakvih priča, mitova i proizvoljnih znanstvenih tumača. Zaboravlja se da je upravo Duh duša i srce ove zajednice kojoj je Isus glava. Isus ga je svojima na Uskrs udahnuo. Upravo kao što je u početku stvaranja Bog udahnuo u neživoga Adama svoga Duha te je čovjek postao živo biće. Ovdje je riječ o novom stvaranju, preobraženoj egzistenciji.
Toma je bio svladan. Ne gledanjem, pipanjem, već onim koji mu je došao u susret, onim koji je spreman ispuniti mu želju te za nj ima srca, praštanja i razumijevanja. Isus velikodušno prašta Tominu nevjeru i skepsu. Toma se s tim Isusom susreće upravo za nas znakovitim priznanjem: Gospodin moj, Bog moj. Kako se mi susrećemo s Gospodinom u njegovoj Crkvi? Trajni je to upitnik svakomu vjerniku, poglavito onima koji misle da im je Toma kao skeptik nebeski zaštitnik i izgovor.
fra Domagoj Runje