Obratite se i vjerujte evanđelju!

3. nedjelja kroz godinu B (Jona 3,1-5.10; 1 Kor 7,29-31, Mk 1, 14-20)

Često se susrećemo s pitanjem: Tko je čovjek? Tko je čovjek sa svojim rađanjem na koje nije mogao utjecati i umiranjem koje bi želio izbjeći? Tko je čovjek sa svojim uspjesima i neuspjesima? Tko je čovjek koji u sebi ujedinjuje i ljubav i mržnju, i očaj i nadu?

Sveto pismo ističe da ga je Bog stvorio na svoju sliku. Psalmist se zbog te sličnosti s Bogom divi čovjeku kao Božjem stvorenju: „Ti ga učini malo manjim od anđela…“ tako stoji u psalmu osmom (Ps 8,6). To je jedna strana istine o čovjeku. Druga je ovoj suprotna. Proroci stalno upozoravaju kako se čovjek odmetnuo od Stvoritelja. Oni slikovito govore kako je njegovo srce otvrdnulo, a Jeremija će zapisati: „Podmuklije od svega je srce. Jedva popravljivo, tko da ga pronikne?“ (Jr 17,9). To je ta tamna strana istine o čovjeku.

Danas smo počeli čitati Markovo evanđelje koje će nas najviše pratiti u ovoj liturgijskoj godini. Ovo što smo danas čuli prvi je Isusov javni nastup kako ga je zapisao sveti Marko. Isus počinje s pozivom na obraćenje: „Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!“

Ispunilo se vrijeme! Nešto se već dogodilo što je neovisno od ljudi. Prošlo je vrijeme čekanja Spasitelja. On je već tu! S njim je započelo vrijeme spasenja. To je prva stvar. Druga je: “Obratite se!“ Prihvatite to ponuđeno spasenje! Ovo je vaše vrijeme. – Za nas je važno i prevažno da je Isus postao čovjek, ušao u naše vrijeme. On nam je darovao vrijeme, dao nam je život. Bilo je vrijeme kad nas nije bilo, sad jesmo, i Isus želi da u ovom vremenu, koje nam je dano na raspolaganje, zaslužimo ući u vječnost. A put koji vodi u vječnost jest: da upoznamo njega, da slušamo njega.

Apostol Pavao poručuje danas Korinćanima, a i nama ovdje okupljenima: „Braćo, vrijeme je kratko… prolazi obličje ovoga svijeta“ (transit figura huius mundi). Kad Pavao kaže vrijeme je kratko, on misli na kratkoću ljudskoga života. I kad se to ima u vidu, onda sve što se na zemlji događa, sve ono na čemu ljudi grade, sve je drugotno u usporedbi s novim svijetom koji očekujemo, a što je s Isusom započelo. Zato je Pavlov savjet na mjestu da se ovdje sjedinimo s Gospodinom, da živimo od njegove blizine i prijateljstva s njim. To uključuje da se ne damo zaplesti u ovozemne brige. Treba više vjerovati Isusu treba čuti glas s neba, čuti što nam Bog govori. Potrebno je imati pažljivo uho, treba imati unutarnju antenu koja hvata Božje valove. Ako toga nemamo, onda smo izgubljeni, onda lutamo.

Obraćenje znači biti Bogu blizu, živjeti od njegove dobrote i milosti, a Božja dobrota prema nama je besplatna: ne može se ničim kupiti ni zaraditi. Ona nam se daje i daruje. To je evanđelje, to je radosna vijest! Bog je takav, on se ne da od nikoga nadvisiti u dobroti i velikodušnosti. Tko mu povjeruje, tko mu se prepusti s povjerenjem, nad njim će počivati Božji pogled, Bog će se u njemu nastaniti. Taj čovjek tada postaje drugi čovjek: radostan je, ničeg se ne boji, svemu se nada, zna da je u sigurnim Božjim rukama. To je plod prave vjere.

Osvrnimo se kratko na Isusovu riječ iz današnjeg evanđelja: „Hajdete za mnom i učinit ću vas ribarima ljudi!“ Isus nam s tim želi reći što je najvažnije, u što najviše treba ulagati: u čovjeka, u ljude! Od svega stvorenoga, čovjek je najveća vrijednost, čovjek je neprocjenjiva vrijednost, jer ima neumrlu dušu. I zato sve treba činiti za čovjeka.

Apostoli, koje je Isus pozvao da krenu za njim, bili su zapleteni u mreže, u stvari, u materijalnu uspješnost. On ih zove da ostave sigurnost svijeta, a da se više oslanjaju na sigurnost koja od Boga dolazi, da, po Isusovu primjeru, više pažnje i ljubavi posvete čovjeku.

I mi danas znamo biti previše zapleteni u zemaljsko, u materijalno. Previše smo okrenuti sebi, a zaboravljamo ljude oko sebe. Nemamo za njih vremena, nemamo vremena za vlastitu obitelj i odatle izviru mnogi problemi, nesporazumi i velike krize.

Isus je „ribar ljudi.“ On nam je i u tome učitelj. Zato učimo od njega kako se voli čovjeka, kako se ima vremena za čovjeka, jer čovjek je uvijek najvažniji. U ovom kontekstu, Isusova riječ iz današnjeg evanđelja „obratite se“ znači: okrenuti se od stvari i predmeta k živom čovjeku koji zaslužuje više naše pažnje, više poštovanja, više ljubavi, više našeg vremena. To znači hod za Isusom. Kad smo takvi Bog nas nagrađuje; on nas ispunja sigurnošću, uvodi nas u veću slobodu prema životu, prema poslu, prema ljudima. Služenje Kristu oslobađa nas za novi odnos prema životu. Tada se ne živi u grču, u tjeskobi, u strahu, već slobodno, s povjerenjem u Boga. Svima nam treba takve sigurnosti, takve slobode.

Molitve Crkve, koje u misi molimo, mudro su sročene i uvijek upućuju na ono što je važno. Zato ću i završiti sa Zbornom molitve današnje nedjelje: „Svemogući vječni Bože, ravnaj našim životom da vršimo tvoju volju: da u ime tvoga ljubljenoga Sina obilujemo dobrim djelima.“ Amen! 

Prenijeto s: https://www.gospa-sinjska.hr/

SUSRET S ISUSOM: NAŠLI SMO SMISAO

DRUGA NEDJELJA U GODINI B

1Sam 3,3-10.19;1 Kor 6,13-15; Iv 1,35-42

Prva riječ iz Isusovih usta u Ivanovu evanđelju glasi: “Što tražite”? Što želite vas dvojica, koja vas sila tjera da ostavite Krstitelja i zaputite se za mnom? I tako bismo mogli u nedogled kušati uprisutniti sebi taj prvi, pomislili bismo slučajni, susret Ivanovih učenika s budućim Učiteljem. Istu ćemo riječ čuti iz Isusovih usta u Getsemaniju onima koji su ga došli uhititi: „Koga tražite?“ (Iv 18,5), ali i upit Mariji Magdaleni na uskrsno jutro: „Ženo, koga tražiš?“ (Iv 20,15).  Odgovor one dvojice je glasio: “Učitelju, (rabbi), gdje stanuješ?” Gdje boraviš, gdje je tvoj dom. Vidimo da nam mnogo toga imaš reći. Kao da im je Ivanova ‘kuća’ postala pretijesna, kao da se nisu mogli s njime ili kod njega do kraja obiknuti. Kao da nisu posve bili zadovoljni s onim što Ivan nudi. Traže više i šire, traže nova prostranstva za svoje duše. Jer čovjek se negdje mora nastaniti, smjestiti i udomiti. Oduvijek je postojala tzv. ‘stambena kriza’ u svijetu. Pogotovo jer je čovjekov duh nemiran. Traži gdje bi se smjestio, udomio, traži svoj zavičaj. Imati kuću ne znači imati i dom. Mnogi imaju velike kuće, silna zdanja, ali nisu u njima doma. Ne osjećaju se ‘udomljeni’. Jer koja korist od velikih stanova, vila ili palača, bogatstva, standarda, ako je čovjek u duši nesretan, ako se brak raspao, djeca odlutala? Sav mogući ugođaj koji čovjek sebi može priuštiti ne može mu podariti osjećaj toplog doma, pravog prebivališta, ako je duh nesretan, ako čovjek nije pronašao svoje prave temelje, svoje stožište, oko koga se cijeli njegov život mora okretati i odvijati.

Pročitaj više

Otvoreno nebo

KRŠTENJE GOSPODINOVO

Mk 1, 7-11

Opisujući Isusovo krštenje Marko kaže da je Isus ugledao otvorena nebesa i da je Duh poput goluba sišao na nj, a glas se zaorio s nebesa. Vidjeti ‘otvorena nebesa’ znači: osjetiti Božju blizinu. Nije li u životu mnogih ljudi upravo suprotno istina? Nebesa kao da su zatvorena. Ne čuje se Glas! Bog je daleko. Problemi se gomilaju, a rješenje nigdje na vidiku. Odnosi s drugima ne funkcioniraju. Nitko nikoga više ne razumije. Put se ne otvara. Nema perspektive, nema budućnosti. Čovjek deprimiran pita: Je li me Bog napustio?

S druge strane, poznajemo ljude koji su doživjeli da se nebo nad njima otvorilo, doživjeli su Božju blizinu, Bog im je pomogao, pred njima se otvorio put, ostvarili su svoje želje i snove. Carl Gustav Jung došao je do zanimljiva zaključka na temelju svoje dugogodišnje psihoterapeutske prakse. Naime, on kaže da je mogao pomoći samo onim ljudima koji su na bilo koji način ponovno otkrili duhovnu (religioznu) dimenziju vlastitoga života.

U naše vrijeme primjećujemo da se budi religiozna čežnja u ljudima. Mnogi iščekuju spas s Istoka. Otvaraju se centri u kojima ljudi meditiraju zen, vježbaju jogu, traže duhovno iskustvo i prosvjetljenje. U mnogim evropskim zemljama ljudi odlazi u centre istočnjačke duhovnosti kao što se nekoć odlazilo u crkve. U azijskim religijama (osobito u hinduizmu i budizmu) traže odgovore na svoja životna pitanja. ‘Ti si Sin moj, Ljubljeni! U tebi mi sva milina!’- tim riječima mi kršćani ispovijedamo vjeru u Isusa kao Sina Božjega. Prorok Izaija naviješta da će doći Sluga Božji kojega očekuje Izrael i pogani. Zatim dolazi Isusov preteča, Ivan Krstitelj, propovijeda i krštava. On pokazuje na onoga kojega se očekuje. Isus ‘ne iskače iz reda’: on prima Ivanovo krštenje vodom. Glas odozgor ga legitimira: Ovo je Sin moj ljubljeni, njega sam izabrao da donese spas zemlji! Iz svega toga proizlazi Isusova jedinstvenost: On nije prorok, nije židovski kralj, nije sljedbenik Bude, Lao-cea ili Zaratustre, nije preteča Muhameda. On je ispunjenje pračežnje koju svaki čovjek nosu u sebi. On je put do Oca. Tko vidi Njega, vidi Oca. Od krštenja na Jordanu, svaki je kršćanin upućen na Isusa.

Isusovo iskustvo Božje blizine za vrijeme krštenja na Jordanu potiče nas da se pitamo o našemu osobnom iskustvu Boga. Imamo li ga uopće? Jesmo li ikada poželjeli spoznati Boga na dubljoj razini nego li Ga sada poznajemo? Koje strahove vezujemo za svoje shvaćanje Boga? Bojimo li se bliže duhovne veze s Bogom zbog mogućih promjena koju bi ona izazvala u našem životu? Za koja pitanja smo tražili Božje vodstvo u trenutcima molitve? Ljudi su lijeni na putu do iskustva Boga, čak ga se i boje, pa radije o njemu raspravljaju nego ulažu napor da dođu do njega. Tko traži duhovni svijet, on ga i nalazi. Nema čovjeka na ovoj planeti kojemu nije moguće ući u duhovni svijet. Duhovni svijet nije rezerviran samo za neke.

Ima još jedan detalj iz evanđelja koji valja uočiti. Bog se ne ustručava izraziti svoje osjećaje: ‘Ti si Sin moj, Ljubljeni! U tebi mi sva milina!’. Često u našim obiteljima vlada emocionalna hladnoća i škrtost, suparnički odnos. Teško jedni drugima izražavamo osjećaje. Ne znamo druge zagrliti, pohvaliti, nasmijati, udijeliti kompliment. Bog nas je dao jedne drugima da se međusobno volimo, poštujemo, da jedni druge radujemo, a ne žalostimo. Kad izražavamo ljubav, mi smo kanal za Božju ljubav u svijetu. Život tada postaje beskrajan tok ljubavi.

Fra Anđelko Domazet

prenijeto s: https://www.franjevci-split.hr/

Zvijezda koja vodi do vjere

BOGOJAVLJENJE

Mudraci koji nisu bili Židovi i nisu vjerovali u Boga Izraelova, odvažili su se slijediti zvijezdu koja ih je dovela do Jeruzalema. Ondje se raspituju: »Gdje je taj novorođeni kralj židovski? Vidjesmo gdje izlazi zvijezda njegova pa mu se dođosmo pokloniti.« Vidjeli su zvijezdu i razumjeli su da se rodio neki kralj. No o pravoj naravi toga kralja nisu znali ništa. Jedino što su shvatili bilo je da mu se moraju pokloniti.

Od najranijih vremena Crkve ovi mudraci, i pod nazivom Sveta tri kralja, promatrani su kao preteče brojnih naroda koji će prihvatiti Krista kao svoga kralja. Tako se svi koji nismo pripadnici židovskoga naroda na neki način možemo prepoznati u ovim mudracima. Pritom ne smijemo zaboraviti da i danas ima mnogo ljudi koji ne vjeruju u jednoga Boga. Ima ih u dalekim krajevima i narodima, na drugim kontinentima. Ima ih, međutim, i ovdje među nama.

Kao što su trojica mudraca s istoka nekoć ugledala zvijezdu, tako i ljudi našega vremena i naših krajeva, koji nisu upoznali Boga, mogu vidjeti na svodovima svojih života poneku zvijezdu. Možemo li reći da je zvijezda iz evanđelja odmah bila i jasna objava Boga? Ne, to uopće nije bilo jasno. Za mudrace je zvijezda bila još jedan znak koji su im nudili njihovi poganski bogovi. Mogli bismo čak reći da su na put krenuli zbog svoga praznovjerja. Pa ipak ih je taj put na kraju doveo do pravoga Kralja, do Krista Gospodina.

U našem vremenu brojni su ljudi koji traže neki svoj put i vjeruju da su ga našli u različitim religijama, životnim filozofijama, idolima i praznovjerjima. Možda su taj put našli i u ateizmu ili pak, poput agnostika, priznaju tek da traže i ne nalaze. Svi ovi, i mnogi drugi putovi mogu se poistovjetiti sa zvijezdom iz evanđelja. Ta zvijezda ne mora biti jasna slika Boga ili njegova objava. Najčešće to neće ni biti, no može postati putokaz koji će čovjeka dovesti do Isusa Krista. U svemu tome, mi kršćani, ako već nismo u stanju pomoći, barem nemojmo podizati zapreke.

U svojoj Apostolskoj pobudnici Evangelii gaudium, papa Franjo naglašava: »Evangelizacija je bitno povezana s navještajem evanđelja onima koji ne poznaju Isusa Krista ili su ga uvijek odbijali. Mnogi od njih traže Boga potajno, pokretani nostalgijom za njegovim licem, pa i u zemljama duge kršćanske tradicije. Svi imaju pravo primiti evanđelje. Kršćani imaju dužnost naviještati ga tako da nikoga ne isključe. Ne poput nekoga tko nameće dužnost, nego kao netko tko s drugima dijeli radost, ukazuje na lijepo obzorje, nudi željenu gozbu. Crkva ne raste prozelitizmom, nego privlačnošću« (EG 14).

Mudrace je zvijezda dovela do Krista i njegove Majke. Ondje su ugledali lice Božje. Dozvolimo da svi koji traže svoj put, jednom kad ih taj put, kakav god on bio, dovede do nas, u nama prepoznaju lice Božje. Bez osude, bez nasilna preodgajanja, bez nametanja vrednota. Dozvolimo im da najprije otkriju ljepotu kršćanskoga obzorja, radost života u Kristovoj prisutnosti, slast ponuđene gozbe. Pokušajmo ne biti odbojni fanatici, nego budimo privlačni Kristovi učenici.

Da bismo u tome mogli uspjeti, potrebno je da i sami krenemo za onom zvijezdom koju Gospodin stavlja na naš životni put, da dozvolimo da nas on vodi, kako, kuda i kamo hoće. Predani do kraja u njegove ruke, moći ćemo i sami otkriti ljepotu, radost, slast i privlačnost vlastite vjere.

Fra Darko Tepert

Dolazak vječne Riječi na svijet

DRUGA NEDJELJA PO BOŽIĆU

ČITANJA: Sir 24,1-2.8-12; Ps 147,12-15.19-20; Ef 1,3-6.15-18; Iv 1,1-18

Dvadeset i četvrto poglavlje knjige Sirahove donosi poemu o personificiranoj mudrosti. U današnjem prvom čitanju najprije čitamo kako mudrost stupa na govornicu pred svojim narodim. Potom slijede stihovi o ulozi mudrosti u stvaranju, i njezinu traganju za mjestom gdje će se nastaniti da bi se konačno po zapovijedi Stvoriteljevoj nastanila „u Jakovu“ to jest u Izraelu, Božjem izabranom narodu. i četvrto poglavlje knjige Sirahove donosi poemu o personificiranoj mudrosti. U današnjem prvom čitanju prvo čitamo kako mudrost stupa na govornicu pred svojim narodim. Potom slijede stihovi o ulozi mudrosti u stvaranju, i njezinu traganju za mjestom gdje će se nastaniti da bi se konačno po zapovijedi Stvoriteljevoj nastanila „u Jakovu“ to jest u Izraelu, Božjem izabranom narodu.
Često se postavlja pitanje zašto je Jakov tj. Izrael tako povezan s Bogom i zašto je baš on Božji izabrani narod. Talmudska predaja na to odgovara veoma jednostavno. Bog je svoju mudrost objavljenu u Zakonu ponudio svim narodima, ali je samo Izrael pokazao spremnost da s punim povjerenjem prihvati Božji Zakon i prije nego što je upoznao njegov sadržaj. Drugim riječima Božja mudrost nastanjuje se ondje gdje je primljena. Isti princip susrest ćemo i u Ivanovu proslovu kada se govori o utjelovljenoj Riječi. I ona se nastanjuje i djeluje ondje gdje je primljena.
Proslov Ivanova evanđelja inače zauzima povlašteno mjesto među liturgijskim čitanjima božićnog vremena. U njemu su kao u jednom dahu izgovoreni svi temeljni pojmovi koji se nadalje razvijaju kroz čitavo evanđelje. Zaustavit ćemo se na pojmovima riječ i svjetlo te milost i istina.
Riječ (Logos) jedinstven je pojam koji se u tom obliku, tj. bez dodatnih pridjeva i objašnjenja u Ivanovu proslovu odnosi na Isusa Krista, dok u drugim ivanovskim spisima u istoj primjeni imamo izraze poput „Riječ-Život“ (1 Iv 1,1) i „Riječ Božja“ (Otk 19,13).
Već u prvome retku ističu se tri karakteristike Riječi. Prva rečenica „U početku bijaše Riječ“ očita je aluzija na Post 1,1 kao i na neke mudrosne tekstove koji govore o stvaranju svijeta (Izr 8,30; Mudr 7,25). Sve što je postalo postalo je po toj Riječi, ali za razliku od navedenih mudrosnih tekstova ovdje Riječ ne predstavlja onu mudrost koja je „stvorena kao počelo svega“ (Mudr 7,22) nego je izjednačena s Bogom: „I riječ bijaše Bog“.
Dalje se o toj Riječi kaže se da je „postala tijelom i nastanila se među nama“. To opet nadilazi sve starozavjetne slike o Božjem prebivanju među ljudima. Slava koja je na koncu knjige Izlaska ispunila Šator sastanka (Izl 40,34) postala je vidljiva u tijelu, o čemu u Ivanovu proslovu svjedoči jedna skupina ljudi koja za sebe kaže „i vidjesmo slavu njegovu“. Očigledno se radi o užem krugu Isusovih učenika.
Svjetlu se pak govori u odnosu na sve ljude. Ona je Život utjelovljene Riječi i nije pridržana samo nekoj zatvorenoj grupi nego je došla svima. Rečenica „svjetlo u tami svijetli, i tama ga ne obuze“ ima dva moguća značenja. S jedne se strane može se shvatiti kako se ovdje radi o svjetlu kojemu ne može nauditi nikakva tama, a, s druge strane može se shvatiti u smislu da tama nije primila svjetlo, jer jedino tako tama može ostati tamom. Stoga primanje svjetla tj. prosvjetljenje označava promjenu života, a tko se ne mijenja ostaje u tami.
U svakom slučaju, dolazak Svjetla najavljen je svjedočanstvom koje iziskuje vjeru i prihvaćanje sa strane svakog pojedinog čovjeka. Istaknuti svjedok svjetla je Ivan. On je došao od Boga kao onaj koji viče. On sam nije svjetlo, ali je njegov prethodnik, te povjerovati Ivanovu glasu već na svoj način znači primiti svjetlo. Onima koji prime to svjetlo Bog daje moć da postanu djeca Božja, to jest da imaju dioništvo u njegovu životu, kao što djeca imaju dioništvo u životu svojih roditelja. No dok su nam naši roditelji mogli dati samo tjelesni i prolazni život, Bog daje ono što samo on može dati, a to je punina i vječnost života u zajedništvu s Njime.
Izraz „pun milosti i istine“ ne može a da nas ne podsjeti na hebrejske riječi rab hesed we’ĕmet koje se nalaze u Izl 34,6 u kontekstu objave na brdu Sinaju gdje je Bog Mojsiju dao Zakon. Naime, među atributima kojima Bog sama sebe predstavlja u objavi Mojsiju stoje i te riječi koje se na hrvatski mogu prevesti upravo izrazom „pun milosti i istine“.
Ako je prema tome evanđelist Ivan govoreći o Isus Kristu kao punini milosti i istine imao na pameti tekst iz Izl 34,6 onda je njegova poruka jednostavna: Kao što treba razlikovati između Boga puna milosti i istine i Zakona kojeg je dao Mojsiju, tako treba razlikovati i Isusa od Mojsija. Mojsijev Zakon jest od Boga, ali sam Zakon nije Bog. U Isus Kristu nije pak objavljen neki novi zakon koji bi zamijenio stari, nego se objavila sama punina milosti i istine. Drugim riječima u Sinajskoj objavi Bog je Mojsiju dao Zakon, a u Isusu Kristu, punu milosti i istine, objavio je i dao samoga sebe. Da Ivanov proslov vodi upravo prema takvom zaključku vidi se iz njegove posljednje rečenice koja glasi: „Boga nitko nikada ne vidje: Jedinorođenac – Bog – koji je u krilu Očevu, on ga obznani.“
Prema tome konačni zaključak Ivanova proslova mogao bi se u duhu današnjega vremena reći i na sljedeći način: postoji puno putova koji vode Bogu i puno načina da ga se štuje, ali jedini način da se Boga upozna jest u Isusu Kristu.

Fra Domagoj Runje

Prenijeto s: https://www.mir.hr/

Marijino majčinstvo

Svetkovina Marije Bogorodice

ČITANJA: Br 6,22-27; Ps 67,2-3.5-8; Gal 4,4-7; Lk 2,16-21

U opisu Isusova rođenja evanđelist Luka veliku ulogu daje pastirima. Njima je prvima naviješteno Isusovo rođenje. On su prvi pohitali u Betlehem da vide novorođeno dijete u štalici s Marijom i Josipom. Oni su prvi svima pripovijedali sve što su čuli i vidjeli o djetetu. Pa ipak, ti pastiri u Evanđelju po Luki više se nikada izrijekom ne spominju za vrijeme Isusova djelovanja. Njihov prvi susret s Isusom bio je veoma entuzijastičan, ali ne znamo ništa više o njihovu daljnjem odnosu s Isusom.

Slično je i s drugim likovima iz Isusova djetinjstva, pa čak i sa samim Josipom, koji mu je bio zakoniti otac jer su svi Isusa smatrali njegovim sinom. Jedina osoba iz Isusova djetinjstva koju u Evanđelju po Luki susrećemo i kasnije u Isusovu životu jest njegova majka Marija (Lk 8,19-21). Jedino njezin odnos s Isusom ne oganičava se na jedno razdoblje, nego obuhvaća čitav njegov i njezin život. U tome je Marija, kao od Boga izabrana i od ljage istočnoga grijeha oslobođena, jedinstvena osoba u povijesti spasenja. Ali, istovremeno, ona je svakomu od nas velika učiteljica života s Kristom.

U odlomku današjega evanđelja koje govori o poklonstvu pastira Marija je predstavljena kao ona koja „u sebi pohranjivaše sve te događaje i prebiraše ih u svome srcu.“ Nema ništa čudno u tome što jedna majka tako dojmljivo i pojmljivo razmišlja o svemu što se tiče njezina tek rođena djeteta. Ali su sadržaji Marijina prebiranja u srcu ipak posebni.

Anđeo joj je navijestio da će začeti po Duhu Svetomu. Rodit će sina koji će se zvati Sin Svevišnjega. Nadjenut će mu ime Isus, što znači Spasitelj i njemu će Bog dati Davidovo prijestolje…. Sada je rodila dijete koje posjećuju pastiri, dive se i svima govore o djetetu. Obična Marija ipak nije obična majka. Ona sama morat će rasti u spoznaji identiteta vlastitoga sina. U toj spoznaji neprestano će rasti Isusovi učenici, i do dana današnjega Crkva.

Proći će puno godina od trenutka Isusova rođenja dok Crkva njegovu majku Mariju jasno nazove Bogorodicom. Još i danas tko pri punoj svijesti izgovara tu riječi, osjeća stanoviti pobožni strah. Nije li presmiono reći da je jedna žena rodila Boga? Kakav je to Bog koji se rađa od žene? Zar „biti rođen od žene“ nije definicija čovjeka, a ne Boga? Ta pitanja neodvojivo su povezana s otajstvom Božjega utjelovljenja, u kojem majčinsku ulogu ima jedna konkretna žena. Mnogi ne vjeruju u otajstvo Božjega utjelovljenja upravo zbog toga jer im se čini neprikladnim i nedostojnim Boga da se na takav način spušta na zemlju. Međutim, Božje rođenje od Djevice Marije nije ukrasni nego temeljni element kršćanske vjere. Stoga o njemu treba govoriti i neprestano razmišljati u svome srcu. Tu nam je Marija izvrsna učiteljica.

Na dan građanske Nove godine koji se poklapa s Božićnom osminom slavimo svetkovinu Svete Marije Bogorodice. Kako stoji u prvom božićnom predslovlju, mi “u božićnom djetetu spoznajemo Boga”, a ta spoznaja dovodi nas do spoznaje o njegovoj majci kao Bogorodici. Bilo bi zaista zanimljivo znati što je o sebi mislila sama Blažena Djevica Marija kada je rodila Isusa. Bilo bi pretjerano reći da bi ona samu sebe nazvala i smatrala Bogorodicom. Ali ona je ipak znala da dijete koje je rodila ima jedinstven odnos s Bogom i da ona u tome ima jedinstvenu i neponovljivu ulogu. O tome je razmišljala u svome srcu, i sadržaj njezina razmišljanja je, kako rekosmo, jedinstven. Ne da se s ničim usporediti. Pa ipak, upravo ta Marijina jedinstvenost potiče nas da razmišljamo o jedinstvenosti svoga vlastitoga odnosa s Bogom.  Bog nas ne promatra kao bezobličnu masu, nego ima plan sa svakim pojedinim čovjekom.

Slavlje Nove godine, trenutak ja kada ljudi obično donose odluke i planove za godinu koja započinje. Nadamo se da ćemo u novoj godini ispuniti i doživjeti ono što nismo u staroj. Čak ako smo malo i skeptični prema ispunjenja svojih odluka i želja, ipak i dalje želimo i odlučujemo. I to je dobro. Međutim, postoji i nešto bolje, a to je ono što nas uči Marija. I ona je sigurno imala svoje ljudske planove i želje. Ali u trenutku naviještenja Isusova rođenja ona se potpuno predala Bogu i odgovorila anđelu Gabrijelu „Neka mi bude po riječi tvojoj“. Marija je shvatila da ona ne može svoj život isplanirati bolje od onoga što je za nju isplanirao Bog. Stoga potaknuti Marijinim primjerom donesimo odluku da ćemo u novoj godini svoje putove prepustiti Bogu, tražiti njegovu volju i otkrivati plan koji ima za svakoga od nas.

Učinivši to Marija je postala Bogorodicom. Premda je za to odvijeka određena, ona je postala Bogorodicom ipak tek onda kada je doista rodila Isusa. Tako i mi. Premda smo određeni za spasenje, možemo svijetu rađati Boga tek ako slušamo i vršimo njegovu volju. U kasnijem susretu s Marijom koji evanđelist Luka opisuje za vrijeme Isusova javnoga djelovanja, majka i braća njegova žele  ga vidjeti, a Isus onima koji su mu to javili odgovara: »Majka moja, braća moja – ovi su koji riječ Božju slušaju i vrše.« (Lk 8,21). Tim Isusovim riječima svetkovina Svete njegove Majke Marije Bogorodice dobiva smisao za praktični život svakoga kršćanina. Isusovim začećem i rođenjem Marija je dala prostora Bogu ne samo u svom životu, nego u životu svega svijeta. I mi možemo sudjelovati u njezinu majčinstvu na taj način da primamo Boga u svoj život, i dajemo mu prostor očigledne prisutnosti u svijetu po slušanju i vršenju njegove volje.

Fra Domagoj Runje

Prenijeto s: http://www.mir.hr/

POHODI BOG NAROD SVOJ

SVETA OBITELJ ISUSA, MARIJE I JOSIPA

Sir 3,2-6.12-14; Kol 3,12-21; Lk 2,22-40

                Cjelokupni krug svetkovina oko Božića ima izvanredno odgojni značaj. Bog nas uči, poučava, kao malu djecu. Bog u obličju dijeteta u Isusu. I poruka svih blagdana oko Božića može se svesti u bitnome na jedno: Svatko treba (po)kušati biti kao Bog, postati, naime, čovjekom. Bog postaje čovjekom da bi čovjek pokušao (na)učiti biti čovjek. Činiti korake ljudske, ne neljudske, ne nečovječne. Ako je tamo od Kajinova zlo-djela čovjek beskućnik, bez doma, lutalica, u raseljeništvu, nemiru, u bijegu od Boga, i ako je u svojemu lutanju zastranio, počeo se klanjati lažnim bogovima, vlastitim rukotvorinama, proizvodu svojih očekivanja, maštanja, onda nas preko Božića i nazaretske Obitelj Bog povraća toplomu domu, obiteljskom ozračju.

                I prvo što Bog čini jest da (iz)liječi ljudsku obitelj. Temeljnu stanicu ljudskog društva koja je Adamovim padom u klici zatrovana. Rađa se u obitelji, odrasta u obitelji. I Sveta obitelj postaje komadić izgubljenog raja. Ona postaje najboljom školom služenja Bogu i čovjeku, osluškivanja Božjeg glasa, zova, onoga što Bog traži. Kroz sve moguće prilike i neprilike koje će susresti Josipa i Mariju s Isusom. Poglavito Mariju.

                Uz Isusa – Boga u pohodu svojemu narodu – imamo u žarištu ponovno Mariju. Promatramo je kako uči koracati u vjeri, korak po korak. Malo joj je toga jasno, o svemu razmišlja u svojemu srcu, postaje živa riznica spasenjskih događaja, korablja Zavjeta, živi moćnik (relikvijar) svih predivnih uspomena i čudesa koja se oko nje isprepliću i pletu. Sve je postupno uvodi u sve veće čuđenje, udivljenje zbog Božjeg plana s njome. A ona, ponizna, ne hvališe se svojim znanjem, nego se uključuje i ostaje ponizna sluškinja, obdržava sve Božje zakone i propise.

                Svoju vjernost Gospodinu Marija plaća žrtvovanjem. Svojim i svojega Sina. Daje Gospodinu najdraže, i u tom trenu već mora čuti od proroka Šimuna tešku riječ o probodenom srcu. Svojemu i svojega Sina. Križ se nadvija nad jaslice, Golgota je nad Betlehemom. Ali ne uzmiče. Bog plaća veoma skupu ulaznicu kad ulazi u ovaj svijet u Isusu Kristu. Progonjen, beskućnik, ljudi bešćutni, hladni. I na kraju naplata za sve: Križ.

                Nama mogu biti velika pouka Šimun i Ana u hramu. Čitaju znakove vremena, očekuju Spasitelja koji ima doći, Duh ih vodi, prosvjetljuje, nadahnjuje. U Duhu pjevaju zahvalnicu. U Duhu veličaju Dijete, Isusa, Sina Boga živoga, brata svih ljudi, utjelovljeno spasenje, jedini mogući put do Oca.

                Marija i danas svakome vjerniku nudi Dijete. Dragovoljno. Ne kao naše osobno opterećenje, ta Bog nikada ne želi biti svojima na teret, nego kao put u slobodu, put u život. I kao jedini način da svatko osobno ozdravi, pa da onda preko ozdravljenih pojedinaca imamo i zdrave obitelji.

                Zajedno sa starcem, prorokom Šimunom i proročicom Anom naučimo danas i mi u svojim obiteljima:

                Slaviti i zahvaljivati Gospodinu u Duhu Svetome,

                za Isusa Krista, svjetlo svih ljudi, spas svakomu čovjeku;

                za Mariju i Josipa i njihovu vjernost propisima i Božjoj volji;

                za Marijinu spremnost vršiti volju Božju i žrtvovati (se) te biti supatnica

na životnom putu svoga Sina.

                Na nama je učiti od Marije prihvatiti Božje putove i riječi, ne doviđajući njihov konačni smisao i značenje, ali s čvrstom nadom da je ta riječ ono božansko sjeme posijano u srce i dušu koje tu klija i koje na kraju otkriva što je u sebi sadržavalo. Jer već je u sjemenu dana kvaliteta konačnog uzrasta i budućeg razvoja…

FRA TOMISLAV PERVAN – MEĐUGORJE

BOŽIĆ – BOG JE POSTAO ČOVJEKOM

                Kako to gordo zvuči: čovjek! – riječi su razočaranog pjesnika M. Gorkog. Mi bismo mogli nadodati. Kako to danas gorko zvuči: čovjek! Je li moguće slaviti Božić, imamo li pravo slaviti Božić u nečovječnom okruženju, kad su ‘litanije’ nečovještva i nečovječnih postupaka oko nas danomice sve dulje, stravičnije, bestijalnije? Zapravo nanosimo zvijerima i životinjama uvrjedu, uspoređujemo li neke postupke svojih poživinčenih suvremenika pojedinaca sa životinjskim. Nema toga zločina, nema toga zlosilja, podlosti, kriminala koji pojedinci nisu počinili oko nas u onome netom minulom ratu, a rane su još otvorene jer nestali nisu pronađeni.

                Mislili smo, to pripada barbarskoj prošlosti… Pa ipak, svemu unatoč, slaviti moramo i smijemo. Jer Betlehem nije Jeruzalem. U Jeruzalemu stoluje rimska sila, namjesnik, legije, okupacijska vlast, nasljedno i uhljebljeno svećenstvo, čuvare Zakona i narodni ‘establishment’, sit i pospan, koji misli na svoj profit. Tu su čedomorci, Herod sa svojim krvnicima, nasilnici, ratnici. Tu su neprobojne zidine nečovještva, uhodane kategorije, tvrde glave koje ne dopuštaju nikakvu novu misao ili spoznaju koja bi mogla njihovu ‘logiku’ ugroziti, ili ih pokrenuti na promjenu stava.

                Tu Mesija nema šanse jer je u srcima mrkla noć. A stražarima koji su na zidinama višekratno se u noći dovikuje: “Stražaru, koje je doba noći? Stražaru, koje je doba noći” (Iz 21,11)? Vremenom postaju noć i tama neizdrživi, nečovještvo prevršuje mjeru svojih zlo-čina. A stražar sa svoje kule oglašava mesijanskom trubljom: “Dolazi jutro!” Dolazi dan. Svanjuje svjetlo, ne u Jeruzalemu, nego u Betlehemu!”

               Betlehem nije samo zemljopisni pojam. To je mjesto iz snova. Proročki pretkazano, mjesto novog kralja, Davidova pomazanja, mjesto snenih pastira, ali i Davidova Izdanka. Početak, ne samo pravog kraljevanja, nego ujedno početak našeg (p)očovječenog života. Betlehem je posvuda gdje se rađa mogućnost novoga, gdje izrasta izdanak iz pretrpljene patnje, iskušena nasilja. Gdje ljudi gladuju i žeđaju za pravednošću, gdje vapiju za mirom, za uzbiljenjem poruka iz blaženstava. Tima je i takvima Bog blizu, njima se on rađa jer ga oni i iščekuju. Pastirima koji prvi hrle u mrkloj noći prema svjetlu špilje.

               Bog se rađa u noći. Svatko od nas ima predodžbu noći, mrkline. Kad se ništa ne vidi, kad čovjek, tapkajući u mraku, na svakom koraku sluti rupu, provaliju, bezdan. Kad je svaki korak nesiguran. Kad rukama tapka oko sebe ne bi li se uhvatio čvrstog hvatišta ili držišta. I kad čeka promrzao i očajan izlazak Sunca. Takvima treba Isus kao Svjetlo koje svijetli u tami, kao spoznaja smisla i Boga. To se ispunja u ovoj noći i ovome danu. Noć i dan svjetla u tami, topline u hladnoći i mrzlini, gdje ovaj što se rađa obećaje da je došao baciti oganj na zemlju, koji bi je morao zapaliti novom neugasivom ljubavlju.

               Dan je ovo nade za beskućnike, za zalutalo i prognano Kainovo potomstvo, djecu nesretne pramajke Eve. Onih koji su uvijek u strahu za svoj život (poput Kaina), koji nemaju nigdje čvrsta uporišta pod nogama, koji su do kraja osamljeni. Kako reče Milan Kundera u svojoj knjizi “Život je negdje drugdje”, dom nije ormar s rubljem ni ptica u krletki, nego nazočnost bića koje volimo, koje nas voli.

                Mnogi na ovoj Zemlji zadugo još neće imati ni doma ni obitavališta, ne zato jer su im uslijed ratnih strahota i razaranja uništeni, ne zato što više nemaju ormara s haljinama, ne zato jer su im granate raznijele sve, nego jednostavno jer su ostali bez najbližih bića, ostali su bez onih koje vole. Ratni užas kadar je skameniti ljudska srca, ali ih ujedno i omekšati, patnja zna čovjeka izbezumiti ali i urazumiti, pojedince i narode. Upravo danas se vraćamo temeljnoj potresnoj poruci Božića: Naime, čovjek je Bogu toliko vrijedan da se Bog htio roditi u čovjekovu obličju. Dolazi da razoruža srca.

                Svaki govor o razoružanju je besmislica, ako se ljudi u srcu ne razoružaju. Dijete iz Betlehema razoružava sve, a on je onaj koji će kad odraste u muževnu dob poručiti: “Ovamo svi vi umorni, opterećeni, kao divljač gonjeni, da vas odmorim. Vi ispaćeni, da vas oslobodim, da skinem vas tovare i terete, da vas pokupim u kuću Oca svoga, gdje za sve ima mjesta”.

               Svi koji su bilo gdje ovih dana diljem svijeta promrzli, odbačeni, izloženi, beskućnici, gladni i žedni, koji plaču kao prognanici i trpe: svi su ti jedan veliki suvremeni Betlehem u kome dolazi na svijet Sin Božji, prijatelj malenih i prezrenih. Oni su njegovi povlaštenici, i ti imaju pravo slaviti ovaj Božić kao što ga je doživio nekoć u povijesti sam Isus.

                U Isusu se jednom zauvijek susreće Bog s čovjekom. Vidljivo je to samo očima srca i ljubavi, a ljubav je jedina istina koja može otvoriti oči za istinu o čovjeku. Samo nas ljubav uči prihvatiti život kao dar. Nad svakom se kolijevkom otvara Nebo, izlazi betlehemska zvijezda, jer nema toga čovjeka koji dolazi na svijet, a da u njegov životni ‘code’ nije utkana ničim zatomljiva čežnja za ljubavlju, prihvaćenošću, potreba za biti zapažen, viđen, ljubljen. Svatko nosi u sebi Božji potpis; tomu je svjedočanstvo Božić, tomu je svjedokom svako bistro dječje oko u kome se zrcali djelić Neba.

                S druge pak strane, u svakome čovjeku, u svakome od nas počiva još uvijek dijete koje treba otkriti. O tome će ovo nebesko Dijete zboriti kasnije kao preduvjetu za ulazak u kraljevstvo Njegovo i Očevo. U nama počiva nezatomljiva čežnja za povratom u raj, sigurnost, zbrinutost, posvemašnju uronjenost u Biće, zaštićenost sa strane nebeskih sila, koje su ove noći propjevale nad Betlehemom. Od ove betlehemske noći svako ljudsko srce bi moralo postati Betlehemom, mjestom gdje se rađa vječnost i za vječnost.

                Ova noć i ovaj dan ostaju tajnom. Tajnom za božansku Majku koja se čudom čudi i u čudu pohranjuje sve te i riječi i događaje (a ‘dabar’ je biblijski i riječ i događaj: jer Bog izgovarajući Riječ stvara povijest i sve što iz nje slijedi) u srcu. U srcu sazrijevaju tajne, i u našemu srcu sazrijeva božanska Tajna i život. Kad god i gdje god u svome životu zahvaljujemo Bogu za neku osobu koju smo susreli, koja nam je bila otkriće života i smisla, na putu smo do Betlehema, gdje nas ovo Dijete usrećuje.

                O Betlehemu marksistički mislilac E. Bloch veli ovako: “Betlehem je istina. Štala je istina i zbilja. Nemoguće je izmisliti tako malen i neznatan početak. Betlehem nije nikakva izmišljotina. Bajke ne vole bijedu ni siromaštvo, pogotovo ako to siromaštvo i bijeda prate osobu cijeli život, kao što je slučaj s Isusom. Štala, tesarov sin, zanesenjak među malim ljudima, i na kraju – vješala! To je povijesno tvorivo za ovu jedinstvenu biografiju. Nije to gradivo od zlata, dragulja i palača, kakvo vole bajke ili druge priče iz davnine”.

               Špilja i jasle su anticipacija Golgote. Krist je za nas najviše učinio kad ništa nije mogao činiti. Kad je nemoćan zračio Nebo u jaslama i s križa. Najsnažnije zbori kad ne može prozboriti ni riječi: iz jaslica u Betlehemu i kad je zamuknuo na križu. Najsnažnije je izlio svoj blagoslov kad bijaše položen u jasle i na križ.

                Riječi ne mogu izraziti tajnu ove noći. Također nijedna umjetnost. Prisjetimo se da su svi skladatelji upravo pred onim „Et incarnatus est de Spiritu Sancto…“ ostajali nijemi. Prisjetimo se genijalnoga Schuberta i njegove mise u Es-Duru. Umire u Isusovoj dobi, u naponu muževne dobi i snage, označen sidom onog vremena, sklada tu veličanstvenu misu. Nezaboravan je stavak „Et incarnatus est… Et homo factus est“. Dok se njegovo tijelo, obilježeno smrću, raspada, zanosno pjeva Ovomu tko je postao Čovjekom da bi mu predao svoj život i svoje smrtno tijelo kojeg se nije strašio sam Bog. Pjeva Isusu uspavanku u jaslama, u taktu od dvanaest osminka. Prema taktu prava uspavanka!      

                Nijedno glazbalo ili glas nije dovoljno tankoćutno ili moćno izraziti strahopočitanje pred tajnom Utjelovljenja, gdje razum staje, a jedini primjereni stav ostaje: pasti na koljena i pokloniti se, na što i poziva stari napjev “Adeste fideles”, pohitite vjerni, poklonite se Kralju. U kome snovi i iščekivanja postaju ozbiljeni, gdje se sve vizije i sva snoviđenja o sretnoj budućnosti čovječanstva i pojedinaca zgušnjavaju u ovom, u kome Riječ, Smisao, Sreća, Istina postaju Čovjekom, da čovjek više ne bi bio u uzaludnoj potrazi za nekim drugim uzorom.

Fra Tomislav Pervan – Međugorje

KOPERNIKANSKI OBRAT POVIJESTI

Četvrta nedjelja došašća u godini B

2 Sam 7,1-5.8-11.16; Rim 16,25-27; Lk 1,26-38

                Postoje biblijski odlomci koje nikad nismo sposobni dovidjeti, dokučiti im puni smisao te se pri svakom ponovnom čitanju otkrivaju nova područja, novi obzori, nove perspektive. Biblija nas jednostavno sili da je uvijek iznova otvaramo, čitamo novim očima, promijenjenim i obraćenim. Jer upravo tu, u nekoliko redaka, na nekoliko stranica zgušnjava se sve što je za naš život bitno i što mu podaruje konačni smisao i cilj.

                Jedan od takvih odlomaka je upravo ovaj o anđelovu navještaju, blagovijesti Mariji. Tekst je do te mjere nabijen i sadržajem, i značenjem, i porukom, i dubokom teologijom, da je potrebno uvijek ga iznova premišljati. Primjerice, u ovome odlomku imamo prvi izričiti govor o Trojstvenom Bogu. Marija postaje nositeljica Objave. Anđeo, glasnik, poslan od Boga da navijesti rođenje Sina Božjega snagom Duha Svetoga.

                Bog nije neki daleki, nedostupni princip, već život u sebi, Ljubav koja se daje i prelijeva. Na čovjeka i svoje stvorenje. U odlomku je sadržana i teologija stvaranja. Novog stvaranja i novog stvorenja. Pred nama su novi Adam i nova Eva, također. Duh koji je oblikovao svemir, kozmos, u počecima, spušta se na Mariju i oblikuje u njoj novoga čovjeka. Konačnoga i savršenog. Iza njega nema tko više doći: Gospodin će mu Bog dati prijestolje, i njegovu kraljevstvu ne će biti kraja. Bog djeluje konačno, jednom zauvijek. Neponovljivo i nepovratno. Nešto slično niti je bilo niti će se ponoviti. Zato je ovo kopernikanski obrat u povijesti čovječanstva i čovjekova spasenja. Nezaobilazna točka mimo koje se ne može proći nekažnjeno.

                Ovaj nam odlomak anđeoskog navještaja Mariji na razne načine otkriva i razvija tajnu našega otkupljenja. Ponajprije kazuje što je u biti vjera: Marija kao uzor vjerničke egzistencije, Marija kao posvemašnja prijamljivost, otvorenost, bez pridržaja. Bog se daje, ali ne prisilno. Očekuje od čovjeka odgovor. Dolazi samo onda kad se na njegovu riječ otvorimo i prihvatimo ga. Marija također kao savršeni izraz djelotvornosti milosti. Na njoj vidimo što milost može, što ona postiže: Marija kao ostvarena antropologija.

                Čovjek može postići svoj cilj i određenje samo u suradnji s Bogom. Nema ljudskog samoostvarenja bez milosti, bez Boga. Čovjek se mora roditi ne samo od roditelja, nego i iz Duha Svetoga. Nitko nije plod samo svojih roditelja. Čovjek je bitno i dijete svjetla, rođen odozgor. U to nas uvodi tajna Marijine osobe. Zaručnice Duha Svetoga, Milosne. U njoj se slave svete zaruke Neba i Zemlje.

                Govoreći rječnikom C.G. Junga, Marija kao ključni lik Došašća, jest za sve nas ljude izvorni arhetip. Arhetip čovjeka. Ono što je ona bila, postala, u što je izrasla, snagom milosti, vjere, Duha Svetoga, snagom svoga bogomajčinstva, donoseći svijetu Spasitelja i spasenje treba se ostvarivati i u našem životu.

                Beskorisno je i besplodno štovati Mariju samo zbog nje, a ne slijediti ono što je ona živjela, kako je ona vjerovala. Svatko je pozvan donijeti svijetu spas, širiti Božju riječ, donositi Isusa Krista poput nje. Začeti Duhom poput nje, biti plodan Duhom Svetim. Isus će poslije govoriti o stostrukom očinstvu, majčinstvu u duhovnoj dimenziji ako se osoba dade voditi Njegovom osobom i naukom. To najprije od nas iziskuje da se sami damo oblikovati i preoblikovati prema slici vlastite izvornosti, jer svatko je dijete Božje. 

                Ovaj nam odlomak govori također i o našoj neposrednosti glede Boga. Čovjek nije ono što radi, što jede, što misli da jest. Čovjek se ne definira ni prema pokudi ili pohvali sa strane ljudi. Svoje pravo biće primamo od Boga i to naše pravo ja, Bogom dano, nitko ne može uništiti. Nikakav krvnik, nikakav Herod, nikakva protivština. Marija je bila odvažna. Ž

                To je poziv da svatko od nas odvažno prihvati sebe. I da u nama zasja naše istinsko biće, naša sloboda i ljubav Božja prema svakom stvoru. A ako nas svaki dan trokratno poziva zvono s naših crkava da se prisjetimo Tajne Utjelovljenja, onda je to još jedan poticaj da se zamislimo, što je značilo i što znači taj konačni prodor Neba na Zemlju u slanju Božjega Sina. Bog je jednom zauvijek odlučio okrenuti čovjekovu kob. I pruža ruku. Na nama je zahvalno je prihvatiti.

Fra Tomislav Pervan – Međugorje

RASPOZNAJNI ZNAK

Treća nedjelja došašća u godini B

Iz 61,1-2.10-11;1 Sol 5,16-24; Iv 6-8.19-28

                Isus Krist je najveći projekcijski zaslon u povijesti čovječanstva. Ljudi projiciraju sebe, svoje misli, ideje, osjećaje, nazore, ono što zapravo jesu u tz osobu. Barem oni koji su se na neki način s njome susreli, koji imaju o njoj kakve-takve informacije ili nekakvu vezu ili poveznicu. Osobnu, nametnutu, ili čisto formalnu. Ljudi su kroz stoljeća i tisućljeća uviđali da je tu, u Isusovu liku pred nama nešto neobično. Da je to obični lik ili pojava, davno bi taj nestao u pismohranama povijesti, davno bi ga pregazili silnici i silovatelji koji su ga na svaki mogući način, ne birajući sredstva, kušali ukloniti iz ljudske svijesti, srca, duše pa mu i danas brišu tragove iz povijesti. Nijekali su mu ime, podrijetlo, opstojnost, smještali ga u mitologiju, nestvarnost. Nisu htjeli priznati ono što je davno rekao Ivan svojim suvremenicima: “Među vama se nalazi onaj koga vi ne poznajete”.

                Podnošljivo je i može se oprostiti neznanje ili nepoznavanje. Čovjek nije dužan mnogo toga znati. I znanje neće biti odlučujuće glede naše sudbonosne odluke i presude u našemu životu. Ali se problem, istinski, životni, nameće u trenutku kad čovjek osjeti ili uvidi, da je tu nešto novo posrijedi, nešto što se ne dade svrstati u uobičajeno ljudsko mišljenje ili umovanje. Kad se nazre ili prozre možda dalje od običnoga ili pojavnoga, i kad uvidi da je riječ o biti ili ne biti.

                A što ako je taj Isus Krist više od proroka, više od Ilije, Jeremije, više od Mojsija, više od Preteče, Ivana Krstitelja, koji je za sebe tvrdio kako je cijelim bićem bio samo jedno: Glas, vjesnik, skoroteča? Što ako je Isus Krist više od beskućnika, putujućeg propovjednika, nepoznata i nepriznata u vlastitoj kući, vlastitom zavičaju, narodu. I što ako se čovjek svjesno izmiče izazovu, da se s Njime suoči, da ga prepozna, upozna i onda na koncu poznaje?

                Jer svatko, tko se s Njim susreo sluti o čemu je riječ: Ako je taj Isus više od uobičajenih pojava, proroka, lutajućih beskućnika, propovjednika, ako je taj Isus Sin Božji, onda se nešto mora mijenjati u životu. Onda se mora uzeti ozbiljno to što on kaže, što traži, i na što poziva. Stoga je svatko tko je čuo Njegovu riječ dužan dati svjedočanstvo. Isus postaje veliki upitnik svakome čovjeku, pogotovo vjerniku i kršćaninu: Poznajem li ja zbilja toga Isusa Krista, koji je tu, među nama. Već punih dvdeset stoljeća.

                Njegovi su sumještani mislili da ga poznaju govoreći kako mu znaju svu rodbinu, od oca i majke, do devetog koljena. I grdno su se prevarili. Isus nije bio vezan ni za koje ljudsko biće, pa čak ni za vlastitu majku. Da nije tako bilo, zar bi mogao reći da tko želi biti njegov mora ostaviti sve zemaljske veze, čak zamrziti svoje najbliže, u doslovnom smislu riječi. Doduše, ne emocionalnom mržnjom, nego kidanjem svih veza.

                Čovjek ni osoba ne prosuđuje se prema vanjštini. Isusova vanjština možda bijaše zaprjekom za suvremenike da u Njemu vide Mesiju, Božjeg Pomazanika. Ali u tome i jest kršćanski skandalon: Bog postaje čovjekom. Ne nadčovjekom, herojem, astralnim bićem. Jednim od nas. Životno bliskim, čovječnim, kao i drugi ljudi. Posve ljudskim. Zato naš Bog i jest Bog koga se zbog neodnjegove čovječnosti, čovjekoljublja može lako staviti pod upitnik i svrstati u uobičajene ljudske kategorije i onda ne shvatiti.              

                Kršćanstvo po tome upravo i jest zazorno što je blisko čovjeku i životu kao nijedna druga vjera. Bog postaje čovjekom, djetetom. Misli ljudske misli, udiše ljudski zrak, osjeća kao i svako drugo dijete. Zato je stalno pod upitnikom. Ali je zato na nama moliti Gospodina da nam otvori oči za Isusa. Da dadnemo u svojemu srcu i životu mjesto Gospodinu, da ga upoznamo i zavolimo. Jer u bitnome čovjek poznaje samo ono što istinski ljubi i čemu daje svoje srce. I za što je onda spreman ginuti. Ivan je dao svoje svjedočanstvo. Njemu bijaše objavljeno, a nama svjedoče stoljeća tko je Istiniti, Pravi, Jedini.

                I na nama je onda davati svjedočanstvo o Svjetlu. Jer naš Isus nije socijalni reformator, nije revolucionar ni prevratnik, nije onaj koji ide na barikade, nije politički Mesija. Ne dade se on svrstati u postojeće kategorije. Nego, on je Bog koji je došao i dolazi na ovaj svijet. Ljubav koja jedina može spasiti svijet. Ivanov život je svjedočenje. Ne toliko riječima koliko životnom praksom. To je uvijek uloga kršćana u svijetu. Dati odgovor o tome tko smo i što smo. Dati odgovor o nadi, vjeri i ljubavi koje nose naš život i utemeljuju našu egzistenciju u Bogu.

                Jedna protestantska duhovna zajednica stavila si je za motto sljedeće načelo: “Ne govori, ne troši puno riječi govoreći o Isusu Kristu. Ali živi tako da te oni s kojima živiš, u čijemu si ozračju, zapitaju spontano: Tko ti daje snagu, odakle ti to bogatstvo koje nosiš u sebi?” Isto se treba moći primijeniti i na nas. Živjeti životom prožetim Isusom Kristom tako da sve naše bude ižarivanje Njega koji jest temelj i smisao svijeta. Pa da Isus bude prepoznat u našem životu.

                Istodobno pak nam današnje čitanje nameće i daljnje upitnike: Tko sam to ja, što sam to ja u životu i svijetu? Što ja to nisam niti ikako mogu biti? Ivan je niječno odgovorio za sebe, što on to nije, a suvremenici bi ga htjeli kategorizirati i strpati u stezulju svojih misaonih sklopova ili uhodanih predodžbi. Uvijek se i pred svakoga od nas postavlja zamka, da o sebi mislimo više nego što zapravo jesmo. Da u sebe projiciramo ono što ljudi misle da bismo mogli ili morali biti.        

                Čovjek je ono što je pred Bogom koji poznaje svačiju nutrinu. Stoga odgovor može glasiti samo u jednom obliku, preuzimajući Bonhoefferove riječi iz zatvora: “Ja sam ono što sam pred tobom, o moj Bože. Ni manje ni više. Ljudi mogu misliti o meni sve najbolje i najuzvišenije, ja pak znam koliko je u meni straha, malodušnosti, nevjere, grijeha i zla, sumnja i odbojnosti.”

                Isto bi se dalo primijeniti i na svakoga od nas. Nepoznanica smo sebi i drugima. Poznati smo samo Bogu koji proniče ‘srca i bubrege’, čita što je u čovjekovu srcu i biću. Stoga je uvijek aktualna ona Augustinova: “Noverim te, noverim se – Upoznavši Tebe daj da upoznam sebe, o Bože moj!” Jasno, uvijek u zrcalu Isusa Krista koji je i danas velika nepoznanica među nama, a istodobno kao što gore rekosmo, i najveći projekcijski zaslon u povijesti čovječanstva.

Fra Tomislav Pervan – Međugorje