TREĆA VAZMENA NEDJELJA – Godina C

ČITANJA: Dj 5,27b-32.40b-41; Ps 30,2.4-6.11-12a.13b; Otk 5,11-14; Iv 21,1-19

Jedna od glavnih crkvenih zapovijedi jest ta da se svaki kršćanin treba barem jednom godišnje ispovjediti i o Uskrsu pričestiti.  Zašto baš o Uskrsu? Odgovor na to pitanje na svoj  način daje nam današnje evanđelje u kojem se opisuje kako uskrsli Isus obnavlja prekinuto zajedništvo sa svojim učenicima.

On se već treći put ukazuje svojim učenicima, a ovaj put to čini na način koji podsjeća na najvažnije događaje u njihovu međusobnom odnosu.  No ne radi se samo o podsjećanju, nego o iscjeljivanju rana iz prošlosti. Zato se u ovom susretu na Tiberijadskome moru sve odvija tako kao da Isus s učenicima ponovno prolazi isti put, ali sada s jasnoćom uskrsnog svjetla. Nastavi čitati Treća vazmena nedjelja →

Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!

ČITANJA: Dj 5,12-16; Ps 118,2-4.22-27a; Otk 1,9-11a.12-13.17-19; Iv 20,19-31

Jedan od važnih detalja u opisima dana Isusova uskrsnuća su vrata.

Toga dana rano ujutro dok su žene išle na isusov grob putem su se pitale tko će im otvoriti teška grobna kamena vrata. One to same nisu mogle. No kad su došle na grob kamen s grobnih vrata bio je odvaljen. Nastavi čitati DRUGA VAZMENA NEDJELJA – Godina C →

U Novom zavjetu možemo slijediti trajni duhovni proces, duhovni rast. Naići ćemo na razmišljanja o tome tko je Isus, odakle on, zašto je došao, zašto je umro onakvom smrću i čemu ona njegova sramotna i tragična smrt. Sve se pak prelama kroz jednu prizmu, kroz prizmu, kroz ledac jedne činjenice: Taj Isus Krist u koga vjerujem živi. Pobijedio je smrt, uskrsnuo je, svojima se ukazivao, a slanjem Duha Svetoga stubokom je promijenio život onih koji su se s njim susreli. Preko njih poziva sve na promjenu života.
Isus korjenito mijenja sve s kojima dođe u dodir. Sve prerasta u povjerenje i u vjerovanje u njega, u priznanje njega kao Gospodina i Gospodara. Sve izrasta i razvija se u nauk i riječ o njemu kao jedinome koji ima ključeve života i smrti, tj. ključeve smisla ljudskog života. Nauk postaje obvezatan, a ustrajati u vjerovanju u njega postaje stvar od koje zavisi život i smrt. Nema odstupanja.
Susret s Isusom nabacuje mnoštvo pitanja na koja treba odgovoriti. Međutim, vremenom postaju pitanja drukčija u Palestini, drukčija u Maloj Aziji, različita u Grčkoj ili u Rimu. Svaka se od zajednica koja vjeruje u Isusa Krista suočava sa svojom problematikom, svojim duhovnim ozračjem u kome živi i ponudom rješenja koje nudi Isus. Svatko ima drukčiju duhovnu potku, drukčije pretpostavke s kojima pristupa Isusu Kristu i njegovu liku. Svi vjeruju isto, ali govore drukčijim jezicima, različnom problematikom.
Svi su oni međutim Isusu pronašli zajednički jezik vjerovanja, zajednički odgovor i oslonac koji vrijedi za sve: Isus je zajednički svima, on je jedan i jedini, jedincati. Za nj se isplati živjeti i umrijeti. To bijaše misao vodilja svih prvih kršćana, svih kršćanskih misionara u moru poganstva. Ma gdje se kršćani nalazili, u ma kojoj duhovnoj situaciji živjeli, svima je zajedničko jedno priznanje, ispovijed: Kristovi križ, smrt i uskrsnuće su zbilja njihova života, stožina i osovina oko koje se sve okreće. Onima pak koji to uvjerenje ne dijele, sve je jedna velika ludost, sablazan, bezumlje i skandal. Nastavi čitati USKRS →

Iz 50,4-7; Ps 22,8-9.17-20.23-24; Fil 2,6-11; Lk 22,14 – 23,56

Zašto je Isus morao umrijeti? Zašto je otišao onako mlad u smrt? Nemojmo misliti da mu bijaše lako prihvatiti sve ono što se oko njega plelo za svega njegova djelovanja. Neprestane smicalice, zamke, urote, mržnja, nataložene agresije. Omča mu se oko vrata neumoljivo sve više stezala i bivala sve uža. Jedan se naš suvremenik ovako izrazio: “Dvije je tisuće godina proteklo otkako je jedno naskroz pokvareno društvo raspelo Isusa iz Nazareta jer se ovaj usudio reći mu u brk da je pokvareno. Razapelo ga je jer je propovijedao ‘Radosnu vijest’, koja može postati opasnošću za opstanak svakoga društvenog ustroja koji živi na račun čovjekova raščovječivanja. Od straha pred ‘novim čovjekom’, koga je Isus svojim životom primjereno živio, usmrtilo je židovsko društvo Isusa, jer je dobro shvatilo kako je ‘novi čovjek’ sposoban poput dinamita raznijeti svaki društveni ustroj koji stoji na putu čovjekovu počovječivanju” (D. Savramis). Nastavi čitati NEDJELJA CVJETNICA – Godina C →

Iz 43,16-21; Fil 3,8-14; Iv 8,1-11

ISUS KRIST: BOG NA DJELU

U ljudskoj logici razmišljanja na svaki grijeh slijedi ispaštanje, na svaku krivnju pokora, na svaki prijestup kazna. Međutim, hoće li kazna ikada moći nadoknaditi učinjeno zlo? I je li ona sposobna popraviti prijestupnika? Što bi bilo s rasipnim sinom da mu otac nije onako velikodušno oprostio? Što se događa ako se prijestupnik kazni smrtnom kaznom? Hoće li se time iskorijeniti zlo? A zapravo tko je pravedan i bez grijeha? Sam se Isus morao boriti cijela svog djelovanja protiv podjele na crne i bijele, ovce i jarce, pravednike i grješnike, pobožnike i bezbožnike. Svatko je na svoj način dužnik, svatko mora poći u svoje srce i vidjeti ondje toliko ‘preljuba’ mislima, očima, djelom, te usmjeriti kamen namijenjen preljubnici svojim preljubničkim prsima i udarati se u vlastite prsi. Nastavi čitati PETA KORIZMENA NEDJELJA – Godina C →

Jš 5,9a.10-12; Ps 34,2-7; 2Kor5,17-21; Lk 15,1-3.11-32

Sreća zajedništva i prokletstvo samoće

Čovjek može od Boga bježati, skrivati se, poput Adama, lutati cijelom zemljom poput prokletnika Kajina, on može kušati živjeti bez Boga i nijekati ga poput Ivana Karamazova, kušati se na nj ne osvrtati i ne postavljati pitanje njegove opstojnosti poput tolikih agnostika, koji ga ne priznaju ali i ne niječu, mogu ga potiskivati iz svijesti, zaboravljati ga, kušati mimo njega živjeti, poput bezbrojnih naših suvremenika, u konačnici se ipak sve svodi na jedno: Koga je on jednom pogledao, a svakoga je od nas pogledao šaljući nas u ovaj život, taj neće nikad izmaknuti iz njegova vidokruga, jednako kao što ni majka ne može otpustiti iz zagrljaja svog srca ni jedno od svoje djece, na ma komu kraju svijeta se ona nalazila.
Blagoslov novog početka: Izraelci su u Obećanoj zemlji, nakon sramotnog robovanja u Egiptu, polustoljetnog lutanja pustinjskim bespućima. Pred njima se otvara nova, sretna budućnost u Gospodnjem okrilju. Toliko puta kad se činilo da je sve beznadno i izgubljeno Bog je zahvatio i još uvijek zahvaća u konkretnu povijest naroda i pojedinca. Primjer su tome stari Izrael a konačna povijesna objava je Isus Krist. Nastavi čitati ČETVRTA KORIZMENA NEDJELJA – Godina C →

Izl 3,1-8a.13-15; Ps 103,1-4.6-8.11; 1Kor 10,1-6.10-12; Lk 13,1-9

Vrijeme je da donesemo plodove obraćenja

Knjiga Izlaska iz Mojsijeve odrasle dobi – dok je još živio na faraonovu dvoru – pripovijeda samo dvije zgode koje su se dogodile jedna za drugom u dva dana. Mojsije je ubio Egipćanina koji je tukao jednog Hebreja, a sutradan je opomenuo drugog Hebreja koji napao svoga subrata. Bio su to događaji u kojem se Mojsije pokazao svjesnim svoga hebrejskog identiteta i kao onaj koji u sukobima staje na stranu slabijega. Međutim istovremeno otkiva nam se u Mojsiju i lik čovjeka koji da bi uspostavio pravdu koristi krivu metodu, to jest nasilje, koje je samo izazvalo drugo nasilje, jer ga je faraon htio ubiti pošto je doznao da je ubio jednog Egipćanina. Mojsije je stoga pobjegao iz Egipta i dospio u midjansku pustinju gdje ga je sreća dovela do svećenika Jitra koji mu je dao za ženu Siporu, jednu od svojih sedam kćeri. No tako je postao i slugom svoga tasta te ga ukazanje gorućeg grma zatiče upravo dok je napasao njegove ovce. Prema tome u trenutku toga događaja Mojsije je čovjek koji iza sebe ima promašeni pokušaj nasilne uspostave pravde te živi u podređenom položaju u svojoj obitelji. Nastavi čitati TREĆA KORIZMENA NEDJELJA – Godina C →

Isusovo preobraženje

Post 15,5-12.17-18; Ps 27,1.7-9.13-14; Fil 3,17 – 4,1; Lk 9,28b-36

Savez koji je Bog sklopio s Abramom još prije negoli mu je promijenio ime u Abraham sastoji se od dva obećanja. Prvo je obećanje brojnoga potomstva, a drugo je obećanje zemlje. Odluka o sklapanju saveza dolazi od Boga, ali Abraham pri tome nije nipošto pasivan. Božje obećanje potomstva slijedi nakon što se Abraham potužio Bogu što nema poroda. Bez potomstva svi drugi darovi Abrahamu se čine besmislenim. Ako ne bude imao komu ostaviti baštinu, Abrahamov život ostaje zatvoren u vremenu bez budućnosti. No Bog mu kaže da onaj tko sluša Božju riječ ima potomstvo. I Abraham je povjerovao. U ovom se slučaju to odnosi na tjelesno potomstvo, ali jer se ono ostvaruje u doba kad po zakonu tijela čovjek više ne može imati poroda, Abrahamova vjera je vjera koja se uvijek i u potpunosti oslanja na Boga. Čak i onda kad se sve protivi ostvarenju Božjeg obećanja.

U drugom obećanju, obećanu zemlje, uz to što je pokazao čvrstu vjeru Abraham se pokazuje i kao čovjek koji svoju vjeru produbljuje pitanjima. Nakon što mu je Bog obećao da će mu dati u posjed zemlju u koju ga je doveo iz Ura Kaldejskog Abraham pita „Gospodine moj, po čemu ću razaznati da ću je zaposjesti?“. Bog odgovara naređujući Abrahamu da mu obredno prinese žrtvu koji se sastoji od jedne junice, koze i ovna, sve od tri godine, te jedne grlice i jednoga golubića. Abraham je tako i učinio te je žrtvene životinje, izuzev ptice, rasjekao na polovice kroz koje je nakon zalaska sunca prošao zadimljeni žeravnjak kao znak Božjeg prihvaćanja žrtve. Smisao te obredne geste prolaska između rasječenih životinja nalazimo u Jr 34,18 gdje stoji „A s ljudima koji razvrgoše Savez moj i ne ispuniše saveza obećana pred mojim licem postupit ću kao s teletom što ga nadvoje rasjekoše te između tih pola prođoše.“. Rasijecanje žrtvenih životinja jest gestualna zakletva u kojoj su dvije strane koje su sklapale savez na sebe preuzimale sudbinu rasječenih životinja ukoliko se ne bi držali onoga na što su se savezom obvezali. U ovom slučaju ono na što se obvezuje Bog jest ispunjenje zadanih obećanja, a ono na što se obvezuje Abraham jest ustrajnost u vjeri koja mu se uračunala u pravednost. Ta vjera doći će na kušnju kad Bog bude od Abrahama tražio da prinese još jednu žrtvu, to jest svoga sina Izaka (Post 22). Abraham će i tada poslušati Božju zapovijed, i unatoč svemu protivnomu, imat će potomstvo. Nastavi čitati DRUGA KORIZMENA NEDJELJA – Godina C →

Tri đavolske kušnje i njihovo značenje

Pnz 26,4-10; Ps 91,1-2.10-15; Rim 10,8-13; Lk 4,1-13

U Poslanici Hebrejima piše kako je Isus Krist „iskušavan svime, osim grijehom.“ (Heb 4,15). To što nije iskušavan grijehom zapravo znači da nije podlegao nijednoj kušnji, nego je uvijek znao zauzeti pravi stav i naći pravi put. Možda će tko reći da je to što Isus nije iskušavan grijehom neki manjak u njegovu učovječenju, jer svi smo mi drugi ljudi grešnici pa bi nam on bio još bliži da je i sam imao iskustvo grijeha. U tom slučaju Isus bi se kao i mi sa životnim kušnjama susretao iz pozicije grešnika. No takav slijed misli vodi nas u krivom smjeru. Nastavi čitati PRVA KORIZMENA NEDJELJA – Godina C →

Sir 27,4-7; Ps 92,2-3.13-16; 1Kor 15,54-58; Lk 6,39-45

Otvori oči mog srca

„Dobar čovjek iz dobra blaga srca svojega iznosi dobro, a zao iz zla iznosi zlo.“ Riječi su to na koncu ovonedjeljnog evanđelja. Ljudsko je srce poput riznice. Poput nekog dobro skrivenog trezora. Čovjek kada želi pokazati dobrotu onda iz svoga srca iznosi dobro. Kada ne želi činiti dobro, nego zlo onda iznosi zloću. Isus govrori o srcu, spušta se do njega, jer je svjestan kako je ono mjerodavno za sve što čovjek čini. Nastavi čitati OSMA NEDJELJA KROZ GODINU C →