U evanđeoskom odlomku Isus kaže: »Nitko ne može služiti dvojici gospodara.« Mi ipak ponekad počinjemo služiti drugim gospodarima. Na neki se način otimamo Bogu jer želimo svoju slobodu. Tako težimo za materijalnim bogatstvom misleći da nad tim bogatstvom imamo vlast i misleći da tim bogatstvom možemo vladati. U stvarnosti tada gubimo vlast i nad samima sobom te počinjemo služiti bogatstvu, služiti ljudima i različitim drugim silama. Bog nam, s druge strane, omogućava da imamo vlast nad sobom samima.

Continue reading →

Ove nedjelje u evanđeoskom odlomku Isus nas vrlo živo podsjeća na to koje je poslanje kršćanina u ovome svijetu. On je već ranije rekao svojima da su sol zemlje i svjetlo svijeta. Sada pokazuje kako to biti. Kad kršćaninu netko učini nešto nažao, kad ga možda iskorištava, on se mora sjetiti da je to vrijeme da se počne vježbati u svakodnevnom življenju služenja. Na taj način nasljeduje Isusa koji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade za druge. Također, kad netko stavlja na kušnju moju strpljivost, vrijeme je da zastanem, duboko udahnem, pomolim se i zamolim za hrabrost da živim velikodušno. Upravo je o tome riječ: o velikodušnom načinu života. To se ne odnosi samo na materijalnu velikodušnost, nego i valikodušnost životnih stavova, vremena, svega moga postojanja. Tako moj život prestaje biti reakcija na ono što mi čine drugi, a postaje akcija. Najednom ja počinjem kreirati svoj život.

Continue reading →

Promatramo li kako Isus tumači starozavjetne zapovijedi možemo zaključiti da je njegovo tumačenje radikalno i da je u njemu zahtjevniji od farizeja i pismoznanaca. Pogledamo li zapovijed koja zabranjuje ubojstvo i nastavimo li Isusov način promišljanja, onda vidimo da je njome zabranjena i srdžba, uvreda, prezir i svađa. Ubojstvo je, doista, prvi grijeh opisan u Bibliji nakon grijeha Adama i Eve. To je Kajinov grijeh kod kojega krv njegova brata vapi u nebo. Riječ je o najvećem grijehu protiv čovjekova dostojanstva, pa ova zabrana obvezuje sve i svakoga, uvijek i posvuda. Odatle se izvodi i obveza obrane života, od očuvanja vlastitoga života, preko života najbližih do one obveze koju imaju ljudi odgovorni za živote drugih ljudi na razini svijeta, države ili nekoga mjesta. Ovom je zapovijedi zabranjeno i neizravno izazivanje smrti ili dovođenje u smrtnu opasnost kad se dopušta neimaština, prilikom rizičnoga ponašanja u prometu i slično. Naravno da pod ovom zapovijedi valja promatrati i pobačaj. Kršćani su to razumjeli od samih početaka kršćanstva, pa se u drevnom spisu poznatom kao Didahé ili Nauk dvanaestorice apostola kaže i ovo: »Ne ubij dijete pobačajem niti ga pogubljuj nakon rođenja.« Po ovom su se i kršćani i Židovi razlikovali od svoga poganskoga okruženja. Slično vrijedi i za eutanaziju kojom se oduzima onaj dar života koji je Bog dao svakoj osobi. Taj život ponekad može sa sobom donositi i križ, ali nitko, pa ni sama osoba o kojoj je riječ, nema pravo taj Božji dar utrnuti. Osoba treba drugačiju vrstu pomoći – medicinsku, psihološku, duhovnu – kako bi mogla podnijeti bol i nemoć. Konačno, ova zapovijed govori o poštovanju čovjekova zdravlja, vlastita i tuđeg. Pritom se može govoriti o neumjerenosti u jelu i piću, o zloporabi droga, o pušenju.

Continue reading →

Kad se čitaju riječi Knjige proroka Izaije iz današnjega prvog čitanja: »Podijeli kruh svoj s gladnima, uvedi pod krov svoj beskućnike, odjeni onoga koga vidiš gola i ne krij se od onog tko je tvoje krvi«, ne možemo se oteti dojmu kako se Isus snažno oslanja na ovakav starozavjetni nauk. I Isus, naime, u središte pozornosti postavlja potrebe svake osobe. On sâm na njih odgovara i tome poučava svoje sljedbenike.

Continue reading →

Blaženstvima u Evanđelju po Mateju započinje veliki Isusov Govor na gori koji je upravljen u prvom redu Isusovim učenicima. Svako od osam blaženstava započinje prvim stihom koji sadrži blagoslov upravljen određenoj skupini ljudi, dok drugi stih sadrži obećanje koje je razlog blagoslova. Valja uočiti da prvo i osmo blaženstvo donose isto obećanje: »Njihovo je kraljevstvo nebesko«. Kao da nam izraz »kraljevstvo nebesko« kaže da su sva obećanja u ovim blaženstvima zapravo različite manifestacije kraljevstva nebeskoga. Tako bi kraljevstvo nebesko, obećano siromasima duhom i progonjenima zbog pravednosti, podrazumijevalo utjehu žalosnih, posjedovanje zemlje za krotke, sitost za gladne i žedne pravednosti, milosrđe za milosrdne, gledanje Boga za one čistoga srca, te Božje sinovstvo za mirotvorce.

Continue reading →

Prvo čitanje vraća nas u ozračje Božića te govori o narodu koji je u tmini hodio, a vidje svjetlost veliku. Ova svjetlost koja je zasjala o Isusovu rođenju, svijetli i sada kad nam evanđeoski odlomak donosi početak njegova javnog djelovanja. Ista je tama o kojoj je riječ. To je svijet kojemu je potrebno spasenje, oproštenje, nada. Isto je i svjetlo. To je Krist.
U evanđeoskom odlomku nalazimo ga u Kafarnaumu gdje rasvjetljava tamu neznanja svojim poučavanjem, tamu grijeha pozivanjem na obraćenje, tamu zatvorenosti u sebe upućivanjem poziva učenicima, tamu boli ozdravljajući ljude. Po tome Krist je svjetlo ukoliko poništava neznanje i grijeh, ukoliko otvara ljude za druge i ukoliko unosi u njihov život zdravlje. On nije svjetlo koje bi svijetlilo zasljepljujućim sjajem. On svojim svjetlom ne nanosi bol ni neugodu. On nije ni poput neonske svjetiljke koja ne dopušta sjene. On je više poput svjetla svijeće, koje treperi, koje ponekad nešto ostavlja u sjeni, nedorečeno i ne sasvim jasno, ali svakako razgoni tamu i unosi boju u život. On je svjetlo topline i nježnosti.
U jednom od svojih djela papa Benedikt XVI. napisao je: »Božji je znak jednostavnost. Božji je znak djetešce. Božji je znak u tome da je htio postati malen za nas. Tako on kraljuje. On ne dolazi u moći i izvanjskom sjaju. On dolazi kao djetešce – ranjivo i potrebno naše pomoći. On nas ne želi obuzeti svojom veličinom. On poništava svaki strah od njegove veličine. On traži našu ljubav: zato postaje djetešce.« Continue reading →

Današnje prvo čitanje donosi tekst iz drugog dijela Knjige proroka Izaije. I to prvi dio Druge pjesme o Sluzi Gospodnjem. Ova pjesan nastavlja misao Prve pjesme o Sluzi Gospodnjem (Iz 42,1-4 ili 42,1-7), gdje je taj Sluga predstavljen kao prorok, izabran od Boga i od Boga podržan. Njegovo je poslanje da »donosi pravo narodima« (Iz 42,1) i u tome je postojan dok do kraja ne izvrši zadatak (Iz 42,4). Usto, njegovo je djelovanje pod znakom Božjega Duha (Iz 42,1), te on nadilazi ostale proroke, jer sâm uvodi narod u Savez, a pucima daje svjetlost (Iz 42,6). U današnjem odlomku ovaj Sluga progovara i obraća se »otocima« i »narodima dalekima« (Iz 49,1). Oba ova izričaja šire prostor djelovanja toga proroka izvan područja izraelskoga naroda. Kada se u Starom zavjetu govori o »otocima«, onda su to ponajprije zapadni krajevi u odnosu na Izrael, to jest prostori istočnoga Sredozemlja iz kojega su u biblijske krajeve stizale drugačije kulture i civilizacije. Izričaj »narodi daleki« paralelan je s prethodnim stihom. Sluga na taj način poziva daleke i strane narode, te im opisuje svoj poziv.

Continue reading →

Ivan krsti i pripravlja put Gospodinu poput Ilije koji ima doći i kojega su Židovi očekivali kao preteču Mesije. Poziv na obraćenje, koji je u ovom krštenju prisutan, može se shvatiti kao poziv na novi život. Crkveni oci prepoznali su u tome događaju i poziv na obraćenje, ali pripravu kršćanskoga krštenja. Tako je jedan od trojice velikih Kapadočana, Grgur Nazijanski, pisao: »Dok je Ivan krštavao, Isus je pristupio, bez sumnje da čitavoga starog Adama pokopa u vodi. Krstio se prije nas, za nas posvećujući rijeku Jordan.«
Slika je preuzeta od apostola Pavla koji krštenje vidi kao uranjanje u smrt Kristovu. Stari je čovjek pokopan da bi iz vode izišao, uskrsnuo novi čovjek. Isus je izišao iz vode i cijeli je svijet zajedno sa sobom izdigao.

Jedna istočna tradicionalna ikona prikazuje Isusovo krštenje u Jordanu tako da se između dvije strme stijene vide u dubini mračne vode Jordana. Isus uranja u taj mulj, kao da ulazi u mračne ponore našega svijeta i u ponore našega srca, kako bi na svoju kožu i kosu primio našu rastrganost i naše beznađe. Isus je kršten vodom naše stvarnosti, opran je svim vodama ovoga svijeta, kako bi oprao, očistio i razbistrio mračne bujice našega života, prljavu vodu našega svijeta. On koji je bez grijeha, staje u red s grešnicima, kako bi na svoja leđa prihvatio naš grijeh.

Continue reading →

Slavimo svetkovinu Svete Marije Bogorodice.

Naša vjera da je Marija doista Bogorodica, da je rodila Boga – Sina Božjega –, govori o Bogu koji je odlučio doći kao Bog, ne kao neki izvanredan čovjek, ne po posredniku, nego osobno. Sam Bog dolazi i uzima pravo ljudsko tijelo, pa u njemu prepoznajemo i Boga i čovjeka. U Djetešcu koje promatramo u jaslicama Bog nas blagoslivlja svojom prisutnošću.
U prvom čitanju Svetkovine Svete Marije Bogorodice nalazimo starozavjetni svećenički blagoslov kojim su židovski svećenici na velike blagdane blagoslivljali narod. Blagoslov se sastoji od tri paralelna retka kod kojih se prvi stih sastoji od zaziva Gospodina i zapravo moli za njegovu blizinu i prisutnost. Pritom je nad narod triput zazvano sveto Božje ime. To je ono ime koje obično izgovaramo Jahve, a bilo je objavljeno Mojsiju pred gorućim grmom. Židovska i kršćanska predaja oduvijek izbjegava izgovaranje toga imena u molitvama, pa ga i u ovom današnjem čitanju zamjenjuje naslov Gospodin. Važno je međutim znati da je tu prisutno upravo ono osobno Božje ime koje izriče prije svega da on jest, ali i da je bio i da će uvijek biti. On je bio, jest i bit će uz nas.
To je molitva ovoga blagoslova koji triput zaziva sveto ime Božje tražeći najprije njegov blagoslov. U Starom zavjetu blagoslov donosi snagu, plodnost, puninu. Ovdje svećenik moli da uvijek prisutni Gospodin ispuni čovjeka prije svega svojom prisutnošću. Zato je s time i povezana molitva da Gospodin čuva narod i svakoga pojedinca u njemu. Gospodin čuva, stražari nad narodom, poput stražara koji dan i noć bdije da neprijatelj ne bi mogao ući u grad.
Drugi zaziv Božjega svetog imena povezan je s molitvom da on svojim licem obasja narod. To je još snažnija molitva za njegovu prisutnost. Samo je Mojsije imao povlasticu da stupi u Božju prisutnost i da ga gleda licem u lice. Nakon toga njegovo je lice isijavalo božansko svjetlo. Ovaj blagoslov za cijeli narod moli ovu povlasticu. Biti obasjan Božjim licem znači uživati u njegovoj prisutnosti koja čovjeku omogućava da upozna Boga. Budući da prema starozavjetnom uvjerenju čovjek ne može Boga vidjeti i na životu ostati, odmah se moli za milost. Samo nošeni njegovom milošću možemo uživati u njegovoj punoj prisutnosti.
Konačno, treći zaziv Božjega svetog imena povezan je s molitvom da on svrati svoj pogled na narod. Narod je već bio iskusio snagu Božjega pogleda. On je pogledao i vidio njihove nevolje u Egiptu, pa ih je izbavio. Sada on ponovno gleda i vidi naše nevolje i potrebe. I izbavlja. Zato, polazeći od svih naših teškoća i nevolja, blagoslov završava molitvom za mir. Hebrejska riječ šalom znači i mir, ali i puninu dobara. To je ispunjenje blagoslova.
U evanđelju je za Mariju rečeno da je sve te događaje prebirala u svom srcu, a zasigurno je i blagoslivljala svoga Sina. Doista, u židovstvu je prisutan obred kojim roditelji blagoslivlju svoju djecu.
U tom blagoslovu sinovima se želi da im Bog učini kako je učinio rodozačetnicima izraelskih plemena, Efrajimu i Manašeu, a kćerima se želi da im učini kako je učinio pramajkama Izraela, Sari, Rebeki, Raheli i Lei.
Tim se blagoslovom podsjeća na starozavjetna obećanja, a blagoslov završava svećeničkim blagoslovom iz prvoga čitanja. Roditeljski blagoslov jedina je prilika u židovstvu kad ovaj svečani blagoslov nije pridržan svećenicima.
Neka i nad svakim od nas, kao nad Božjim djetetom, bude zazvan trostruki blagoslov Božjega imena. Uživajmo u njegovoj prisutnosti, zaštiti i punini dobara.
I dajmo drugima da osjete njegovu blizinu te im pomozimo da uživaju u njegovoj prisutnosti, zaštiti i punini dobara!

fra Darko Tepert OFM

(Preuzeto dozvolom autora)