Neki tvrde da se uvijek treba govoriti tako kao da pred sobom imaš one koji o tome što govoriš slušaju prvi put. Ako se držimo ovog načela onda je potrebno i svetog Franju, kojeg danas slavimo, smjestiti u njegov prostor i vrijeme. Franjo se rodio i najveći dio svog života proživio u Asizu i Umbrijskoj pokrajini, na prijelazu iz 12. u 13. stoljeće.

Društvo je bilo podijeljeno na one više (maiores) i one niže (minores); plemstvo je slabilo, trgovci su jačali, razvijaju se gradovi od kojih mnogi postaju kao gradovi – države koji između sebe ratuju. Kršćanski duh prožima cijelu civilizaciju, ali u jednoj napetosti koja ključa kao u loncu, jer i ovdje postoje oni viši i oni niži, a oni niži traže reformu Crkve po uzoru na prva kršćanska vremena i Djela apostolska.
Sve će to obilježiti život svetog Franje Asiškog. Kao sin bogatog trgovca, željan slave, mladenačkog dokazivanja i viteštva, i on uzima aktivnog udjela u tim borbama i ratovanjima između gradova i dospijeva u tamnicu. Tu je imao na pretek vremena da se u ondašnjim tamničkim uvjetima prvi put ozbiljno zamisli nad svojim životom i zapita kakav je to glas koji čuje u dubini svoga bića koji ga pita: »Franjo, kome je bolje služiti: Gospodaru ili sluzi?«

Zahvaljujući očevom novcu, Franji je kupljena sloboda, ali ne i fizičko zdravlje, koje će odigrati veliku ulogu u duševnom sazrijevanju. Nakon dugog oporavka Franjo se izvukao iz kreveta, ali nije to više onaj isti Franjo. I dalje traži i dalje je to onaj nemirni duh, ali sad radije traži sam, po samotnim i napuštenim ruševinama, i tako dolazi do novog unutarnjeg iskustva i opet nekog glasa koji ga poziva dok gleda Krista raspetoga u ruševnoj crkvici svetog Damjana: »Franjo idi i popravi moju Crkvu!«

Ovo nije mjesto i trenutak da iznosimo sav život sv. Franje, ali se zadržimo na ovim unutarnjim iskustvima svetog Franje i pokušajmo izvući neki poticaj za svoj život.

Zašto Bog neke zove i da li samo neke ili sve zove? Zašto neki čuju njegov glas, a drugi ne? Zašto su neki pozvani da obnove cijeli svijet, a drugi ne mogu ni sami sebe? Očito je da u onom ratu nije bio sam Franjo i nije bio jedini zarobljenik i bolesnik, i on je postao svetac, a drugima ni imena ne znamo, a svi zajedno bili u istim uvjetima.

Bog polazi od konkretnog čovjeka i iz njega pokušava izvući maksimum u smislu da se čovjek kao osoba ostvari u što ljepšem svjetlu. Čovjek je pred Bogom kao neka potencijalna masa, kao mogućnost, materija, od koje je moguće nešto oblikovati, a koliko, ovisi upravo o toj količini svakog pojedinog.

To je isto kao da trebate sagraditi kuću. Kolika će ona biti? Ovisi o vrsti i količini materijala. Ne možeš napraviti trokatnicu, ako ima materijala za prizemnicu.

U životu svetog Franje Bog je krenuo od onog duha koji je bio u tom mladiću.

Računao je na njegove ambicije, na njegov polet, zanos, želju za dokazivanjem, na njegove snove da bude vođa, ali i na spremnost koja je bila u Franji da dođe do tih svojih ciljeva ne sjedeći kod kuće niti time da mu bogati otac kupi titulu, nego da se on u borbi izbori za nju i bude pobjednik. To su ljudski planovi i želje, a onda dođe netko jači od tebe i sruši sav tvoj svijet. To je trenutak kad si čovjek mora postaviti životno pitanje o smislu onoga što je do sada živio i u kakvom pravcu želi nastaviti dalje.
Čovjek kad tad dođe pred ovo životno sudbonosno pitanje. Dođemo do toga da uvidimo kako je svaka vrsta slave, moći, bogatstva, zgrtanja, pojavnosti,… bila besmislena, ali je pitanje kad ćemo mi to uvidjeti. Mnogi to shvate tek kad im se dogodila velika tragedija, neizlječiva bolest, duboka starost, odbačenost od mnogih ili svih,… uviđaš, ali prekasno. Prekasno za jedan novi kvalitetni početak.

Možda ima vremena samo za jedno skrušeno kajanje. I to je puno i to je dar Božje milosti.
To životno sudbonosno pitanje pred Franju je došlo u njegovoj najljepšoj mladenačkoj dobi. Srušio mu se jedan svijet koji je sanjao i za kojim je čeznuo, ali je život bio pred njim koji je trebalo živjeti i osmisliti. I Bog je pružio svoju ruku i svojom milošću podigao taj potencijal koji je u Franji postojao i zaokrenuo ga u potpuno drugačijem pravcu i učinio od njega više nego je Franjo ikada mogao i zamisliti.

Tu je na djelu Božja milost, ali ona nije išla protiv Franjine volje i nije Franji davala gotova rješenja. Bog daje samo prve poticaje, impulse, gurnete, zasvijetli u tami, obasja prvi korak i pusti tebe da ideš.
Vidite da Franjo, – i ne samo Franjo nego i svaki svetac, i svaki čovjek koji osluškuje Božje poticaje -, ima neko unutarnje iskustvo, ima kao neki glas, kao da mu to Isus s križa govori i kaže: »Franjo idi i popravi moju Crkvu!«, ali sve je to kao u magli, nejasno, ne sigurno.
Upravo ovaj poziv na koji se svi pozivaju: »Franjo idi i popravi moju Crkvu« pokazuje koliko je taj poziv bio nejasan. Franjo je taj glas čuo dok je gledao u Krista raspetoga u ruševnoj crkvici svetog Damjana i počeo je popravljati tu crkvicu i druge crkve i kapele koje su bile zapuštene, a tek puno kasnije će shvatiti da treba obnoviti živu Crkvu.

Ali ako nismo gluhi na te Božje male poticaje, ako znademo čitati znakove vremena, ako se dademo od Boga voditi, onda će nas on polako uvoditi i otkrivati planove koje ima s nama. Bog iz nas izvlači najbolje, samo ako smo spremni na suradnju.
Sveti Franjo cijeli svoj život, sve do smrti, nije prestao tražiti volju Božju. Do smrti se pitao što to Krist od njega očekuje i bio je uvjeren da ga je Krist osobno pozvao da on živi život poput njega koliko god je to moguće čovjeku kao takvom, ali je bio toliko ponizan da nikome nije htio nametnuti svoj način života. I on nije htio oko sebe okupiti učenike i nikome nije htio biti učitelj ili duhovnik, danas bi rekli, ali kad su se okupili oko njega oni koje je njegov način života privukao, onda ih je prozvao braćom i rekao: »Bog mi je braću dao«, a braća se ne biraju. Braća i sestre se na dar dobivaju. Neki su „Bože pomozi“, a neki su „Bože oslobodi“.

Da bi ostao vjeran sam sebi, na smrtnom času im je rekao: »Braćo ja sam svoje učinio, a što je vama činiti neka vas pouči Duh Božji.« Kolike poniznosti, kolike slobode, kolike veličine i jednostavnosti: ja sam išao za Kristom kako sam mogao i kako sam ga shvatio, a vi ga pitajte da vama pokaže put kojim vi trebate proći. Amen.

Fra Ivica Petanjak, OFMCap