Marija je istinski znak boljega svijeta

Žena odjevena suncem

Otk 12

Svima je poznata scena iz dvanaestog poglavlja Knjige Otkrivenja: „I znamenje veliko pokaza se na nebu: Žena odjevena suncem, mjesec joj pod nogama, a na glavi vijenac od dvanaest zvijezda. Trudna viče u porođajnim bolima i mukama rađanja.“ (Otk 12,1-2).  Na svetkovinu Velike Gospe taj tekst pjeva se kao ulazna pjesma na danjoj misi, a prvo čitanje na istoj misi također je iz dvanaestog poglavlja Knjige Otkrivenja.

U tom čitanju doznajemo da se na nebu pokazuje i drugo, protivničko, znamenje: „Zmaj velik, ognjen, sa sedam glava i deset rogova; na glavama mu sedam kruna, a rep mu povlači trećinu zvijezda nebeskih – i obori ih na zemlju. Zmaj stade pred Ženu koja imaše roditi da joj, čim rodi, proždre Dijete.“ (Otk 12,3-4)

Tko je ta žena kojoj prijeti zmaj?

Crkvena ja tradicija dvanaesto poglavlje Knjige Otkrivenja uvijek promatrala na dva načina.

U ženi odjevenoj suncem koja se ukazuje na nebu kršćanska zajednica ponajprije prepoznaje samu sebe, tj. Crkvu, Božji narod. To značenje lika žene lako je dešifrirati pomoću Svetoga Pisma, budući da se ljubav Boga prema svom narodu često uspoređuje s ljubavlju zaručnika prema svojoj zaručnici. Crkva koju Bog ljubi, zaogrnuta je njegovim suncem, ljepotom i plodnošću. Zato je on trudna i viče u porođajnim bolima, ali to vikanje kolikogod bolno, zapravo je naviještanje životne nade čitavom svijetu. Žena koja rađa istovremeno je i slaba i jaka. S jedne strane, nema ništa slabije i bespomoćnije od žene u porodu. Ona se ne može boriti, nego se mora predati rađanju novog života. Ali druge strane baš zato je i jaka. Žena koja viče u porođajnim bolima i još uz to vidi da i njoj i djetetu koje ima roditi prijeti opasnost odzmaja izuzetno je hrabra žena, jer uza sve boli i nevolje ona vjeruje u život, a ne u smrt. Ona u svojoj otvorenosti životu pokazuje mudrost jednostavnosti jer zna da bi bez slabih i bespomoćnih žena koje imaju snage i hrabrosti roditi život na zemlji brzo nestao. Tako je i sa Crkvom. Koliko god bila slaba, bespomoćna pa čak i grešna, ona zna da u svom krilu nosi i svjedoči Život i spremna ga je rađati svijetu, pa i onda kad se čini da su sile zmaja koji ima sedam glava i deset rogova neusporedivo jače od žene koja viče u trudovima. No, odjevena suncem, tj. Božjom snagom, i s mjesecom pod nogama, tj. izdižući se iznad prolaznosti svijeta („mjesec označuje vremena“, Ps 104,9), ona se ne boji činiti ono što na nju spada, tj. naviještati svijetu pravi Život, Krista.

Zadržimo se ipak na činjenici da se sve to događa uz porođajne boli i muke rađanja i razmislimo o kakvim je bolima i mukama riječ. Sveto pismo povezuje muke rađanja s grijehom. Čitamo u Knjizi Postanka kako je prva žena Eva zbog svoga grijeha (više je vjerovala zmiji nego Bogu) među ostalim od Boga kažnjena riječima: „Trudnoći tvojoj muke ću umnožit, u mukama djecu ćeš rađati.“ (Post 3,16).  Pomnjiv čitatelj primijetit će kako se tu govori oumnažanju, a ne o nastanku muka. Ne može se umnožiti nešto što već ne postoji. Drugim riječima od početka stvaranja postoje one muke  koje se odnose na prirodne tjelesne boli rađanja. Te muke nisu posljedica grijeha. One su prolazne i žena ih, kad rodi dijete, zaboravlja. Ali kad se te porođajne boli povežu s grijehom, onda se radi o mukama koje traju čitav život. Stoga se tu ne radi o prolaznim tjelesnim porođajnim bolovima, nego o onim mukama koje umjesto s radošću života povezuju trudnoću s protivljenjem životu. Najjednostavniji primjer su muke koje se tiču neželjenog djeteta. Vjerojatno nema strašnije spoznaje za ljudsko biće od te da ga njegovi roditelji i njegovi bližnji nisu željeli, a mnoga začeta djeca zbog toga nisu nikad ni ugledala svjetlo dana.  Tu su i muke koje proživljava djevojka koju je mladić ostavio zbog trudnoće, ili žena koja je zatrudnjela zbog silovanja. A kad trudnice bilo svojom voljom, bilo pod pritiskom drugih učine pobačaj, slijedi grižnja savjesti koja traje čitav život. Sve muke rađanja koje su posljedica grijeha povezane su s neprihvaćanjem dara života. No, ono što je u svemu tome nadobudno jest to da grijeh, premda trudnoći umnaža muke, ne dokida samu sposobnost rađanja.

Do kojeg zaključka dolazimo kad to primijenimo na Crkvu? Ako je žena koja viče u porođajnim bolima i mukama rađanja koje su posljedica grijeha slika Crkve, to znači da najteže boli koje Crkva proživljava potječu iz njezine utrobe. Crkva trpi zbog grijeha svojih članova, i onaj tko se osjeća Crkvom, osjeća muku i težinu tih boli tako da mu to ne treba tumačiti. Ali isto tako, koliko god Crkva bila grešna ona ne gubi  svoju sposobnost rađanja, to jest poslanja naviještanja Krista.  To poslanje Crkve je nedokidivo i ne mogu ga uništiti niti grijesi same Crkve niti oni koji izvana žele zanijekati njezinu sposobnost rađanja Krista, Spasitelja svih ljudi.

U tom smislu slika žene iz  Otk 12 velika je nada Crkve koja zna da unatoč svim svojim grijesima i slabostima ne gubi smisao svoga postojana. Unatoč svim protivštinama ona trajno svijetu „rađa Krista“. No, to ne znači da se Crkva tek tako treba pomiriti sa svojim  slabostima. Crkva na svom zemaljskom putu treba da hodi putem koji će je dovesti do njezina savršena lika. A taj lik već postoji i na nj se odnosi drugo značenje žene odjevene suncem.

Kada Crkva u samoj sebi tj. među svojim udovima, traži onu koja je rodila Krista onda je prepoznaje u Mariji. Marija, Isusova majka, jest ona čije će potomstvo zmiji satrti glavu. U njoj se na svoj način koncentrirala sva borba protiv prokletstva i smrti. Borba koja je najavljena na prvim stranicama Svetoga Pisma dolazi do svoje odlučujuće točke upravo u trenutku kada ponizna i siromašna djevica iz Nazareta rađa Isusa, dobru nadu svih ljudi.

Marija, kao osoba iz naroda, iz kruga ‘malih ljudi’ predstavlja sve majke koje rađaju djecu i time garantiraju budućnost čovječanstva. Predstavlja majke koje po svojoj djeci donose svijetu nadu i volju za život. Predstavlja sve one osobe koje vjeruju u život i koje se bore da dobro nadvlada zlo koje je ušlo u svijet preko Zmaja, Stare zmije, zavodnika cijeloga svijeta (Otk 12,9).

Odjevena suncem, s mjesecom pod nogama i s vijencem od dvanaest zvijezda na glavi (tj. okružena narodom Božjim) Marija je istinski znak boljega svijeta.

Fra Domagoj Runje