DVADESET I SEDMA NEDJELJA KROZ GODINU – A
ČITANJA: Iz 5,1-7: Ps 80,9.12-16.19-20; Fil 4,6-9; Mt 21,33-43
U pjesmi o vinogradu koju nalazimo kod proroka Izaije sam autor tumači njezinu simboliku. Vinogradar je Bog, Gospodin nad vojskama, a vinograd je njegov narod. Ta slika bila je bliska ljudima Izaijina vremena, a i danas je bliska ljudima koji se bave poljoprivredom i vinogradarstvom. Svi znaju koliku pažnju treba posvetiti vinogradu da bi donio dobar urod. Svi znaju da vinograd nije jednogodišnji nasad, nego je potrebno više godina čekati da donese rod, a potom stalno u njemu raditi. Ako bi se samo jednu godinu vinograd zapustio, bilo bi ga teško obnoviti.
Zato prorok Izaija naglašava kako je vinogradar u ovoj pjesmi učinio sve što je potrebno i to na najbolji način. Drugim riječima, Bog je učinio sve i na najbolji način ono što je potrebno njegovu narodu da bi se razvijao i donio plod. Ali, nažalost, to se se nije dogodilo.
Vinograd koji predstavlja Božji narod zasađen je na rodnom svima vidljivu brežuljku. Sadnice su plemenite, a zemlja za sadnju besprijekorno uređena. Međutim, vinograd je umjesto slatkim grozdovima urodio smrdljivom vinjagom, te vinogradaru dalje ne preostaje drugo nego da takav vinograd uništi. On koji je se trudio oko vinograda i ogradio ga da bi ga zaštitio, sada mu ruši ogradu i prepušta ga gaženju. Pa ipak, ima još jedno „ali“. Naime, sam prorok Izaija pripadnik je Božjega naroda. Stoga njegove oštre proročke riječi nisu samo prijekor. One su poziv na obraćenje i izraz nade da se vinograd može i hoće popraviti i donijeti dobar plod. A srušena ograda može se protumačiti i kao otvoren prolaz novim vinogradarima.
U odlomku evanđelja po Mateju u tom smislu redefinira se pojam Božjega naroda. Prema Isusovoj također proročkoj prispodopi o vinogradu pojam naroda Božje proširuje se preko granica prvih vinogradara. U svom pripovijedanju Isus na početku jasno podsjeća na Izaijinu pjesmu o vinogradu: „Bijaše neki domaćin koji posadi vinograd, ogradi ga ogradom, iskopa u njemu tijesak i podiže“ (Mt 21,33). Te riječi sigurno su bile poznate Isusovim slušateljima, pa im je poznato i njezino temeljno značenje. Bog opominje svoj narod s nakanom da ga spasi. No Isusova prispodoba u odnosu na Izaijinu pjesmu ima i neke razlike koje otvaraju nova značenja. Kod Izaije sam Gospodar njeguje svoj vinograd, to jest narod, da bi na kraju bio razočaran lošim plodom i zaprijetio uništenjem, dok u Isusovoj prispodobi, Gospodar brigu oko vinograda povjerava vinogradarima, a vinograd se više ne odnosi na Izrael kao narod nego na Kraljevstvo Božje tj. Božju vladavinu u svemu stvorenom. Zapravo Izrael je sada predstavljen u ulozi vinogradara te se njegovo poslanje u Božjem vinogradu može protumačiti kao služenje spasenju čitavog čovječanstva. Međutim, prvi vinogradari nisu ispunili svoj posao i davali Gospodaru njegov urod. Odbijali su Gospodareve sluge, proroke, koji su tražili dobre plodove. Vrhunac odbijanja dogodio se u svjesnom i namjernom ubojstvu Gospodareva sina. A odbijanje Gospodareva sina jednako je odbijanju samoga Gospodara. Pa ipak to nije spriječilo ispunjenje Božjega plana spasenja. Gospodar će svoj vinograd predati drugim vinogradarima. Ti vinogradari predstavljaju istinski narod Božji koji marljivo radi u njegovu vinogradu i tako sudjeluje u izgradnji Božjega kraljevstva na zemlji. Poziv za rad u tom vinogradu otvoren je svakom čovjeku i svatko tko se odazove ulazi u zajednicu Božjega naroda.
Fra Domagoj Runje
izvor: www.mir.hr