Voda od koje se ne žedni

Izl 17,3-7; Ps 95,1-2.6-9; Rim 5,1-2.5-8; Iv 4,5-42

U Isusovu susretu sa Samarijankom nije čudno samo to što Isus protivno običajima svoga vremena i društevnoga položaja na javnome mjestu razgovara sa ženom, i to sa ženom u najmanju ruku sumnjiva moralna ponašanja, nego i to što on koji od te žene traži piti, na kraju nije popio ni kap vode iz njezina vrča, niti je okusio hrane koju su u gradu kupili i donijeli njegovi učenici. Sve to signalizira da ovaj odlomak trebamo shvatiti na onoj razini u kojoj se hrana i piće odnose više na čovjekove duhovne negoli tjelesne potrebe. Hrana i piće ne služe samo za održanje tjelesnoga života. Hrana i piće imaju svoju moralnu, društvenu, duhovnu i vjersku vrijednost. Postoje naravno i drugi nematerijalni elementi koji su povezani s hranom i pićem, ali nam se četiri nabrojena čine posebno istaknuta u Isusovu susretu sa Samarijankom.

Već sama činjenica da jedna žena o podne dolazi na zdenac sugerira da s tom ženom, da se tako izrazimo, nešto nije u redu. Naime, žene po vodu odlaze redovito ujutro i predvečer. To znači da o podne na zdenac dolazi ona žena koja se ne želi susresti s drugim ženama. Iz razgovara Isusa i Samarijanke jasno je o čemu se radi. Samarijanka je žena koja nema uredan bračni i obiteljski život. Imala je pet muškaraca, a sad je sa šestim, ali joj nijedan od njih nije muž. Mogla je ona uživati u tim slobodnim vezama, ali zapravo se s takvim načinom života nije mogla slobodno kretati u sredini u kojoj je živjela. Moralne i društvene norme strogo su ograničavale krug osoba s kojima je mogla slobodno komunicirati. A pitanje je je li uopće postojala ijedna osoba s kojom je mogla razgovarati slobodno, otvoreno i povjerljivo. U svakom slučaju, u njezin život jednoga dana ušao je Isus i to na neočekivan način. Uz to što je bilo neobično da jedan učitelj uopće razgovara sa ženom na javnome mjestu, ovdje se radi i o tome da je Isus Židov, a žena na zdencu Samarijanka. A Židovi se, kako svojim čitateljima napominje Evanđelje po Ivanu, ne druže sa Samarijancima. U vrijeme kada se Isus i Samarijanka susreću na zdencu ta dva naroda već stoljećima žive u lošim odnosima. Premda uvelike dijele zajednički geografski prostor pa i duhovnu baštinu, međusobno se ne trpe i žive jedni pokraj drugih kao neprijatelji. Isus, međutim, tražeći od Samarijanke piti kao da želi istaknuti kako je potreba za vodom zajednička i Židovima i Samarijancima i svim ljudima. Stoga on dijalog započinje od onoga što je neupitno zajedničko, a to je žeđ za istom vodom, da bi se tako pomalo osvjetljivali problemi koji ljudima priječe da zajedničku žeđ zajedno i utaže.

Nakon što je Isus pokazao da poznaje probleme Samarijankinog osobnog života – a svi ljudi bez obzira na vjerske i društvene razlike imaju veoma slične osobne probleme – ona u Isusu prepoznaje proroka, te se njihov razgovor usmjerava prema jednom od temeljnih pitanja vjere u kojem su se Samarijanci razlikovali od Židova: Gdje se treba klanjati Bogu, u Jeruzalemu ili na brdu Gerizimu? No to opće pitanje, koje se ne tiče samo Samarijanke, nego svih Samarijanaca i Židova nije bježanje od pitanja koja se tiču njezina osobnog života. Naprotiv, ono što se očekuje od duhovnosti i vjere jest upravo to da čovjek pronađe odgovore na vlastita konkretna životna pitanja. Duhovnost koja se ne bi ticala čitavoga čovjeka nije istinska duhovnost. Isus odgovara Samarijanki da se istinski klanjatelji kada dođe čas koji je sada, neće Bogu klanjati ni u Jeruzalemu ni na Gerizimu nego u Duhu i istini.

Ta dva pojma – Duh i istina – povezana su u jednu sintagmu jer je duh bez istine neplodan jednako kao i istina bez duha. Klanjanje u duhu bez istine moglo bi se shvatiti tako kao da je svaka duhovnost sama po sebi dobra. Za duhovnost, naime nije važno samo to da probija granice materijalnoga i osjetilima spoznatljivoga svijeta. Potrebno je da duhovnost bude utemeljena na istini. Tada duhovnost postaje vjera. A bitna oznaka vjere jest ta da čovjek vjeruje u osobu dostojnu povjerenja. I za Židove i za Samarijance ta osoba, i to materijalno vidljiva i opipljiva jest Mesija u kojem dolazi Bog. Samarijanka kaže kako zna da ima doći Mesija i da će on objaviti sve. To je trenutak o kojem Isus objvaljuje svoj mesijanski identitet. To je i trenutak kad su razgovor Samarijanke i Isusa prekinuli njegovi učenici koji su se vratili s hranom koju su išli kupiti u grad. No ovaj događaj ipak ne završava naprasnim prekidom. Samarijanka koja je prije bježala od svojih sugrađana sada trči u grad da svima javi kako je možda upoznala Krista – Mesiju. Ona ga je prepoznala po tome što je rekao sve što je počinila. Sve to znali su i njezini sugrađani. No njima je to bio razlog da se s njom ne druže. Njoj da se od njih skriva. A Kristu da je traži kako bi joj dao vode od koje neće nikada ožednjeti.

Fra Domagoj Runje

Prenijeto s: http://www.mir.hr/