Božja djela u svijetu

1Sam 16,1b.6-7.10-13a; Ps 23,1-6; Ef 5,8-14; Iv 9,1-41
U jednom televizijskom intervjuu jedan veoma učeni teolog odgovarao je na različita pitanja koja se tiču vjernika i svakoga čovjeka, Crkve i čitavoga ljudskoga društva, prolaznoga zemaljskoga života i vječnoga života nakon smrti. Odgovori su bili lijepo sročeni, tečni, logični i argumentirani. Slušatelji su se mogli diviti i uživati u njegovim riječima. Scena je podsjećala na onaj prizor kada je dvanaestogodišnji Isus u hramu među naučiteljima govorio tako da „svi koji ga slušahu bijahu zaneseni razumnošću i odgovorima njegovim.“ (Lk 2,4). Međutim, kad je novinar postavio pitanje o tome kako teologija objašnjava patnju nevinih, uvaženi gost počeo je zamuckivati. Iz njegovih usta nije izišao odgovor koji bi barem malo zadovoljio slušatelje, a kamoli da bi ih oduševio. Zapravo, iz njegovih usta nije izišao nikakav odgovor. Možemo zaključiti zašto: zato jer se odgovor na pitanje patnje nevinih ne može ni dati na teoretskoj razini. Odgovor na patnju nevinih daje se najprije u praksi, koja onda na neki tajanstven način prosvjetljuje i naš razum.

Pročitaj više

Voda od koje se ne žedni

Izl 17,3-7; Ps 95,1-2.6-9; Rim 5,1-2.5-8; Iv 4,5-42

U Isusovu susretu sa Samarijankom nije čudno samo to što Isus protivno običajima svoga vremena i društevnoga položaja na javnome mjestu razgovara sa ženom, i to sa ženom u najmanju ruku sumnjiva moralna ponašanja, nego i to što on koji od te žene traži piti, na kraju nije popio ni kap vode iz njezina vrča, niti je okusio hrane koju su u gradu kupili i donijeli njegovi učenici. Sve to signalizira da ovaj odlomak trebamo shvatiti na onoj razini u kojoj se hrana i piće odnose više na čovjekove duhovne negoli tjelesne potrebe. Hrana i piće ne služe samo za održanje tjelesnoga života. Hrana i piće imaju svoju moralnu, društvenu, duhovnu i vjersku vrijednost. Postoje naravno i drugi nematerijalni elementi koji su povezani s hranom i pićem, ali nam se četiri nabrojena čine posebno istaknuta u Isusovu susretu sa Samarijankom.

Pročitaj više

Post 12,1-4a; Ps 33,4-5.18-20.22; 2Tim 1,8b-10; Mt 17,1-9

Vjera je put

Abrahamova povijest započinje Božjim pozivom: „Idi iz zemlje svoje, iz zavičaja i doma očinskoga, u zemlju koju ću ti pokazati.“ (Post 12,1). U nastavku Bog obećava Abrahamu blagoslov potomstvom u kojem će se blagoslivljati svi narodi. Bog poziva Abrahama da se odvoji od svoga oca kako bi postao ocem mnogih naroda. Očigledno je da očinstvo na koje Bog poziva Abrahama nije samo jedna karika u nizu povezivanja prošlih i budućih naraštaja. Očinstvo na koje Bog poziva Abrahama jest očinstvo u vjeri. Bog Abrahamu obećava i zemlju, ali ta zemlja nije imenovana u pozivu. To je zemlja koju će Bog Abrahamu tek pokazati. Sve dok ne dođe u nju Abraham ne zna koja je to zemlja, gdje se nalazi, kolika je i kako se zove. Stoga, da bi stigao u zemlju obećanja Abraham mora stalno slijediti Božji put. Njegove oči moraju stalno biti uprte u nebo, a uši osluškivati Božji glas. No cilj prema kojemu ide već je na neki način prisutan na putu. Zaputivši se kako mu je Bog rekao, Abraham je već na početku učinio prvi korak vjere koja će mu se uračunati u pravednost (Post 15,6) i već tada postao ocem nebrojenoga potomstva onih koji žive na temelju vjere. Svojim primjerom Abraham je pokazao da vjera nije rezultat, nego proces. Ona se ne ostvaruje u jednom trenutku dovršenog razumskog prosvijetljenja ili emocionalnoga doživljaja. Vjera je put s pouzdanjem u Božje vodstvo.

Pročitaj više