Post 2,7-9; 3,1-7; Ps 51,3-4.5-6a.12-14.17; Rim 5,12-19; Mt 4,1-11

Sotona kuša Isusa

Bog je stvorio čovjeka tako što ga je oblikovao od zemlje i udahnuo mu dah života. Nakon toga dao mu je pouku što je dobro, a što ne. Što treba jesti da bi živio, a što mu, ako te pojede, donosi smrt. No u odnos između Boga i čovjeka umiješao se napasnik.

Spominjanjem zmije kao napasnika i inicijatora grijeha ističe se činjenica da je zlo nešto što je u povijest čovječanstva unišlo izvana, ali ne bez čovjekova pristanka, u čemu je i korijen njegove vlastite grešnosti.

Zmija u svojoj lukavosti nastupa s pitanjem „Zar vam je Bog rekao da ne smijete jesti ni s jednog drveta u vrtu?“ (Post 3,1), čime očigledno iskrivljuje sliku o Bogu predstavljajući ga kao onoga koji čovjeku samo nešto zabranjuje. Continue reading →

Lev 19,1-2.17-18; 1Kor 3,16-23; Mt 5,38-48

UČINCI MESIJANSKOG VREMENA

Nakon gornjih Isusovih riječi koje upravo čusmo pomislili bismo: Ovaj Isus kao da je pao s neba. Zar ne vidi kakve su prilike na svijetu, u kome je čovjek čovjeku vuk, ne brat? Daleko više neprijatelj nego prijatelj. Nije li to strani nauk u biću ovog svijeta? Nietzsche se rugao tim Isusovim riječima. Govorio je o klecavim i sakatim, kljastim učenjima Nazarećanina. Jer postoji staro pravilo: “Želiš li mir, spremaj se za rat – Si vis pacem, para bellum”. Političarima su prepuna usta govora o miru, a u potaji imaju na zalihi toliko uništavajućih oružja da mogu 50 puta pretvoriti u prah i pepeo ovaj naš planet.
Pa ipak moramo reći: Isusu nije bilo stalo do riječi, već do čina i života. Nije mu nikad ni na kraj pameti da održava postojeće stanje (status quo), već je osnažio obećanje iz Otkrivenja: “Gle, evo činim sve novo”! Ono što su ljudi okrenuli naglavačke, Isus uosovljava na noge i postolje, stavlja na pravo mjesto. Ne veže se uz formule, već uz sadržaje, ne uz pravednost ili osvetu, već uz ljubav i pomirenje, ne uz teoriju, već praksu. Continue reading →

Sir 15,15-20; 1Kor 2,6-10; Mt 5,17-37

ISTINA I PRIVID ŽIVOTA

Uzmemo li evanđeoski odsječak u cijelosti, uvidjet ćemo kako je to prevelik zalogaj. Poglavito za suvremenog čovjeka koji se ne želi ničim i nikim vezati ni obvezivati. Isusove antiteze imaju svoj vrhunac u 37. retku: “Vaš govor neka bude da ,da – ne, ne”. Sve što je povrh toga, od Zloga je. Nema toga tko nije ovim Isusovim riječima prozvan i izazvan. I u dubini pogođen. Ako bi tko pomislio, da je Isus protiv starih zakona, propisa i uredbi, on to sam opovrgava. On svemu podaruje novi i dublji smisao.
Isusu je stalo do čovjeka, ne do propisa, zakona, zapovijedi, makar to bila i vrhunska zapovijed ljubavi. U središtu nije nikakav propis, stranka, partija ili religija, već ono, o čemu svi političari i socijalni djelatnici pune uši svojim slušateljima: čovjek. A čovjek je zbiljnost koju je nemoguće obuhvatiti zakonima. Problem koji se oduvijek nameće: Je li čovjek tu zbog zakona ili su zakoni zbog čovjeka? Subota zbog čovjeka ili čovjek zbog subote, reći će kasnije svojim protivnicima sam Isus. Isusu je do ljubavi, a ne do zapovijedi ljubavi. Zakoni ne gube svoju vrijednost u Isusovim očima, već samodostat-nost. Continue reading →

Iz 58,7-10; 1 Kor 2,1-5; Mt 5,13-16

UČENICI: SOL, NE SLADOR OVE ZEMLJE…

Nijedan drugi izričaj u gotovo svim evanđeljima i zabilj¬eženim Isusovim riječima ne odražava snažnije nutarnju samosvij¬est i identitet Isusova učenika od onih gornjih riječi iz Matejeva Evanđelja. Kako bi visoko morali misliti o sebi oni koji su prihvatili Isusovu poruku! Čini se kao da ovim riječima sam Gospodin stavlja sudbinu svijeta u učeničke ruke, kao da o njima ovisi cijelo nebo i zemlja. Kao da Isus hoće reći: Ma čovječe, u tebi živi nešto neuništivo, nešto što te veže sa samim Nebom, ako si prihvatio moju riječ, kako je kraljevstvo Božje, ne samo među vama, nego upravo u vama samima. Jer, upravo ti imaš što reći svijetu, ti raspolažeš pravim sredstvim¬a, ti si ona sol, koja čuva od truleži i raspadanja, ti si ono svjetlo koje svijetli, ti si vidljiva tvrđava koja odolijeva svim navalama vremena, bura i oluja, svih neprijateljskih vojni.
Obično se veli kako je biblijski govor ultimativan (tj. krajnje zahtjevan), apelativan (apelira na čovjekovu svijest) te alternativan (naime, čovjeka stavlja pred nužnu alternativu, odluku: ili – ili). Uzmemo li pak Isusov govor na gori, pronaći ćemo malo od toga svega. Isus u tome govoru upućuje na stvarno stanje stvari, upućuje na ono što se zbiva kad se prihvati njegov proglas. Dakle, govor je indikativan, govori u indikativ¬u. Continue reading →

Znakovi

Danas slavimo blagdan Svijećnice ili Prikazanja Isusovog u Hramu. Taj događaj nalazimo jedino u evanđelista Luke. Poput svih izvješća o Isusovom životu, i ovo nije tek obično prenošenje određenog povijesnog događaja. Spasiteljeva povijest je sveta povijest, povijest spasenja koja postaje danas – stvarnost spasenja – te ulazi i nastanjuje se u našim životima kako bi ih preobrazila. Stoga, Lukine ispisane činjenične stranice zapravo su sveti znakovi. Tako, čin nije obični čin nego sakrament, znak jedne dublje i trajnije Božje prisutnosti među nama. Današnje evanđelje obiluje takvim znakovima. Na nama je da molimo Duha Mudrosti da nas nadahne kako bismo ih otkrivali, primali u život i od njih živjeli. Ovom prigodom izdvojio bih tri takva znaka. Continue reading →