Iz 35,1-6a.10; Jak 5,7-10; Mt 11,2-11

DA ČEKAMO DRUGOGA?

Knjige se mogu napisati i knjižnice napuniti, pa i napisane su kao odgovor na Ivanov upit iz tamnice, je li Isus konačni, pravi Mesija, Božji Pomazanik ili nije. Onaj koji ima doći. Apologe¬tski se može dokazivati kako se sve slijeva i uvire u Isusovu osobu, sva obećanja i iščekivanja, pa ipak je kroz cijelu potonju povijest bilo mnoštvo onih koji su sebi svojatali mesijanske vjerodajnice.
Suvremena pozornica prepuna je kojekakvih gurua, božanskih prosvjetitelja, asketa, jogina, učitelja kontemplacije, donositelja objave, šamana i sl., koji od svojih traže apsolutni posluh, podložnost, nastupaju s božanskim autoritetom. I ljudi hrle k njima, u indijske ashrame, čak i vrhunski intelektualci išli su jednomu, već pokojnom, Sai-Babi.
U minulom stoljeću bijasmo suočeni s totalitarističkom protubožnom komunističkom, u biti mesijanskom idejom i ideologijom, koja je obećavala mir, pravdu, spas, život, samo bez Boga. Raspala se i implodirala, urušila u sebe. Spram te komunističke ishlapjele ideje pronaći ćemo u izlozima naših knjižara, ali i u oglasnicima naših novina i magazina bezbroj suvremenih mesijanskih obećanja.
Čovjekov je duh nemiran, neistraživ, teži za dubljim, širim i većim spoznajama. Zato je danas pred kršćanskom Objavom i vjerom imperativ suočavanja s ponudama s Istoka, Indije, Kine, Tibeta, prastarih ezoterijskih praksa, okultizma, spiritizma, šamanizma, tzv. New-Age pokreta, suvremene gnoze, bezbrojnih lažnih proroka. Svaki od tih suvremenih pokreta nudi stanoviti oblik spasenja, otkupljenja, sreće, smisla, a pred kršćanstvom je veliki upitnik glede vlastitog identiteta, jer su veliki prigovori upravo kršćanskoj teoriji i praksi kako su povijesno zakazali. I opet se nameće problematika vjere i religije, žive ukorijenje¬nosti Isusa Krista u naš život i predanih istina, sadržanih u knjigama.
Na Ivanov upit iz tamnice ne odgovara Isus izravno. Ivan, bezuvjetan u svojim riječima, nepokolebljiv u nastupu, stamen u načelima, besprijekoran u životu, vjerodostojan svakim svojim pokretom, uvjerljiv do te mjere da su se mase k njemu na Jordan slijevale, čeka skončanje u tamnici. Nije se strašio moćnika ovog svijeta, pred kraljevima je zastupao Boga, i zato sad gleda smrti u oči. Čeka kad će Mesija položiti sjekiru na panj, kad će slamu i pljevu sažgati a žito pohraniti u svoje žitnice, kad će se početi ostvarivati ono o čemu je sam zborio. Da se možda nije prevario? Zašto (do)pušta Bog da ovako dugo čekamo na njega i njegov zahvat? Ne govori Isus ni riječi o sebi, već smjera na svoja djela, znakove i čudesa koja čini i u kojima se zorno i jasno očituje Božje djelovanje. Jedino na što ih Isus poziva jest da otvore oči, uši, svoje biće, te da prenesu Ivanu svoje vlastito, a ne Isusovo svjedočanstvo. Neka ispitaju i zapitaju sebe, je li od Boga ono što svojim očima vide, na vlastite uši čuju, svojim rukama pipaju? Je li to spas koji se od Boga očekuje.
Treba samo otvoriti Izaiju 35, podsjetiti se na te riječi i zaključiti kako Bog dolazi dodirnuti i odnijeti svaku nevolju i bijedu, te podariti svoj spas. Ivan sam mora odlučiti i stoga Isus domeće riječ o mogućnosti spoticaja o njegovu osobu i riječ.
Zatim se Isus obraća slušateljstvu. Njima mora biti jasno s kime su se suočili na Jordanu. Ne bijaše ono za radoznalce, pomodare, ljude željne iznenađenja ili senzacija, već ono bijaše Božji zov na Ivanova usta. Potrebno je svesrdno prihvatiti Ivana i Ivanovo krštenje kao nužni predgovor i uvertiru u ovo što slijedi u Isusu.
Suvremena psihologija i psihosomatika jasno očituju kako su ljudska duša i tijelo u vrlo uskoj povezanosti te fizičke bolesti uvjetuju psihičke i obrnuto. Isus, praštajući grijehe, nadilazi te dosege u sili Božjeg Duha. Božja sila i milost nadilaze zemaljske uvjetovanosti, uzrok i posljedicu u zemaljskim dimenzijama, a znaci se događaju da se očituju Božja djela na pojedincima (usp. Iv 9,3).
Nakon Isusova rođenja u gotovo svim ondašnjim velikim svjetskim religijama dogodila se bitna preobrazba. Stoljeće prije Isusova rođenja imamo u židovstvu jasno izraženu misao i uvjerenje o uskrsnuću mrtvih i vječnom životu, budizam doživljava također svoj obrat u tzv. Amida-Budi, jednako i u hinduizmu. Uslijedit će kasnije na pozornici i islam koji će podariti čovječanstvu velike mistike (prisjetimo se Al-Haladža, jednog od najvećih islamskih mučenika koji je razapet god. 922, jer je naučavao i Božju transcendenciju ali istodobno i Božju nazočnost u svakome ljudskom srcu te govorio o neizrecivome ljubavnom odnosu između Boga i čovjeka). Međutim, i hinduizam, i budizam, i židovstvo, i islam žive i crpe svoju snagu iz čovjekova osobnog iskustava i doživljaja Boga, dok je kršćanstvo čista religija Objave. Hinduizam je prepun božanstava čija blizina aktivira prirodne snage i pojačava čovjekovu vezanost uz svemir, u budizmu poprima učenik Budinu narav. Nije potrebna vjera nego samo pripadnost zajednici. U islamu su Koran i stalno zazivanje Božjeg imena utkani u svakodnevno događanje i postaju kolektivnim doživljajem, a sa Židovima je Jahve sklopio Savez koji još uvijek vrijedi.
Jedino kršćanstvo živi od čiste vjere koja uvodi u nove protežnice, u slobodu i slavu djece Božje, kako bi rekao Pavao. Sve su druge religije uokvirene u kozmički krug, vezane uz zemaljsku sliku svijeta, samo Isus Krist nadilazi kozmičko područje. Ako je s njime (na)došlo u ovaj svijet Vječno, Neprolazno, Onostranost, tko bi onda još trebao ili morao doći i pojaviti se na ovoj zemlji?
Židovi još uvijek iščekuju Kneza mirotvorca koji će prosuti ovom zemljom mudrost, pravdu i snagu, kad će se vuk odmarati uz janje (usp. 2. došašća), kad će se prekivati mačevi u plugove (usp. 1. došašća). Jednako se i danas bezbrojni nadaju sreći, dobrobiti, uspjehu, zdravlju, dok Isus nikad ne govori o ispunjavanju ili zadovoljavanju u čisto zemaljskom životu ili svijetu, već otvara čovjeku pogled u vječni život, u Božje krilo, novo rađanje.
Isus jasno poručuje Ivanu u tamnici kako se siromasima naviješta Radosna vijest. Prema Izaiji a i prema Isusovu tumačenju to je jasni mesijanski znak i dokaz. To je njegova povijesna vjerodajnica u situaciji u kojoj nastupa. Jasno je to poglavito danas kad se Crkva dijeli na dvije hemisfere, južnu, siromašnu, bijednu, sjevernu, bogatu, moćnu.
Međutim, ovdje se može navesti sama Isusova riječ koju mu stavlja u usta Vidjelac iz Apokalipse gdje se veli zajednici u Smirni: Poznajem tvoju sirotinju, tvoje siromaštvo. Ali, unatoč tome, ti si bogata! (Otk 2,9). Siromašna je Crkva u tzv. Trećem svijetu u svemu, i prestižu, i pravima, svećenicima, povijesti, građevinama, organizaciji. Siromašna je jer nema novca, utjecaja. Ali je bogata karizmama, mučenicima, svjedocima, jasnim primjerima nasljedovanja Isusa, siromašnog i poniznog.
Za razliku od te Crkve, Crkva sjeverne hemisfere ima svega. Ima crkveni porez, bogata je povijesnim i kulturnim blagom, tradicijom, građevinama, prvostolnicama, konkordatima kojima joj se jamče sva prava i privilegiji, ali je siromašna u svemu ostalome. Na tu se Crkvu mogu primijeniti riječi koje je uputio Isus zajednici u Laodiceji: Tvrdiš kako si bogata, a ne vidiš, ne zamjećuješ da si zbiljski siromašna i gola i slijepa i bez igdje ičega (usp. Otk 3,17). Nije nam jasno da smo postali bogati samo siromaštvom Isusovim, kako je on vjerodostojan u svemu što je činio i pokazao nam kako nam je živjeti.
Jesi li ti pravi ili da čekamo drugoga? Pitanje se ponavlja kroz cijelu povijest. Židovi ne mogu prihvatiti Isusa kao Mesiju. Jednako ne mogu vjerovati budisti ili hinduisti pa ni muslimani u božanskog Otkupitelja, Božjeg Sina. On je za njih savršeni čovjek, prorok koji je svojom snagom činio čudesa, liječio, pomagao siromasima i slabima, ali nije božanskog podrijetla.
Na Jakovljevu zdencu govorit će Isus Samarijanki o izvorima vode koje struje u vječni život, govorit će o klanjateljima u Duhu i istini, govorit će o vodi koja taži žeđ da čovjek ne žeđa vječno. Bez te vode, živodajne i životvorne, koju pruža Isus i samo on, ostaje i ostat će u čovjeku i čovječanstvu neutaživa žeđ, žarka žudnja koju nikakve zemaljske ponude ne mogu smiriti. Postoji i postojat će u čovjeku čežnja za vječnim, neprolaznim, besmrtnim, onim što nadilazi čisto zemaljsko.
Božje kraljevstvo o kome sanjaju Židovi nije stanje ovog svijeta, već je ono Isusovo obećanje ubilježeno u srca onih koji su pošli za Isusom Kristom. Tko želi utažiti svoju žudnju za Bogom u ovom prolaznom svijetu bez Isusa, stvorit će sebi rukotvorene idole, bogove, i za njima će sve nesmiljenije pružati ruke. Postat će ovisnik raznih opijata, pripadnik kojekakvih sljedbi, u ponudi zamamnih, koje tobože pružaju novu orijentaciju, a sa sobom povlače gubitak osobnosti, smisao za zbilju, zajedništvo i sl. Postat će ovisnici kojekakvih gurua, svemoćnih autoriteta, kojima se izručuje vlastita sloboda.
Tko se odvrati od Boga, od Isusa Krista, stvorit će svoj vlastiti panteon bogova i božanstava i na kraju će svršiti u ništavilu. “Jesi li ti pravi”, pitamo se svednevice, glede Isusa Krista. Kakav je odgovor u našem životu. Može biti samo Petrovim riječima: “Gospodine, komu ćemo otići? Ti imaš riječi vječnog života. Mi vjerujući spozna¬jemo: ti si Sin Božji, Svetac Božji” (Iv 6,69), ili s Tomom: “Gospodin moj i Bog moj” (Iv 20,28).

Fra Tomislav Pervan – Međugorje