ČITANJA: Iz 11,1-10; Rim 15,4-9; Mt 3,1-12

NEMA ZAOBILAZNOGA PUTA

Nedavno smo mogli pročitati u crkvenom tisku smjelu, ali jednoznačnu izreku poznatoga europskog kardinala, kako je za vjeru najopasnija religija! Zaključili bismo: paradoks, protuslovlje u sebi. Što je time htio izreći spomenuti kardinal? Jednostavno ono što su govorili kroz sva tisućljeća i stoljeća, u svim naraštajima i religijama ljudi poput Ivana Krstitelja, proroci.

Proroci kao utjelovljeni prigovor, kao živo protuslovlje svemu kako se živi. Od Noe, preko Abrahama, Mojsija, Jeremije, Izaije, Ivana, zatim potonjih kršćanskih svetaca, a istovjetnih ćemo likova pronaći i u drugim religijama.

Religija i vjera kao suprotstavljenost slova i Duha, zakona i slobode, formalizma i spontanosti, svećenika i proroka, institucije i karizme. Moguće je suprotstaviti spontanu vjeru ritualnoj religiji. S religijom je kao i s ljubavlju. Opisana je u bezbroj slika i oblika, prikazana na bezbroj načina. Religija je kao i ljubav: nadvremenska, svevremen­ska, sveopća, sveprisutna.   Shvatiti se i doživjeti može samo u osobnoj zahvaćenosti, predanju, u egzistencijal­noj neposred­nosti. U žaru srca, u treptaju svakog živca (nije naodmet spomenuti kako je Bog mysterium tremendum et fascinosum: pred njim se drhti u ošinutosti cijela bića, u vatri Duha, mistici predanja).

Ivan je sin svećenika Zaharije. Mogao se priključiti hramskom „establishmentu“, živjeti mirnim životom u Hramu, služeći Gospodinu kao svećenik. Ali ne! Zov su mu i poziv drukčiji, ide u pustinju i živi pustinjačkim životom. Judejska pustinja, a mjesto krštavanja jest upravo ono mjesto na kome su Izraelci pod Jošuom prešli Jordan. Egzodus iz staroga i ulazak u novo, to želi Ivan činom krštavanja za oprost grijeha. Moraju Izraelci kao njihovi praočevi unići oprani kroz Jordan u Obećanu zemlju, pa će se sami od sebe urušiti i jerihonske zidine, neosvojive.

Riječi iz Ivanovih usta ne bi nas smjele zbuniti niti smesti. One su samo zadnji poziv na egzistenci­jalnu, osobnu odluku izići iz građanske, religijske učmalosti, iz nutarnje podvojenosti, iz nemoguć­nosti da sav onaj hramski pogon u Jeruzalemu u bilo čemu zahvati obični svijet.

Pred Ivanovim očima lebde sve one silne vizije koje ćemo (pro)naći u proroka poput Jeremije koji zbori o novom Savezu, o sveopćoj spoznaji i iskustvu Boga Izraelova, ili Izaije koji promatra u budućnosti Jeruzalem kao stjecište svih plemena, naroda, jezika (čuli smo to protekle nedjelje u viziji sveopćeg pomirenja na Sionu), koji zanosno kliče: ‘Ustani, zasini, Jeruzaleme’…

Što je uslijedilo? Gotovo se ništa nije ozbiljilo u židovskoj povijesti od tih zanosnih viđenja. Narod s jedne strane pozvan biti svjetionik u moru poganstva zabavio se o sebi, zatvorio se u svoje predaje, prepustio se farizejima, pismoznancima, književnicima, rabinima, tumačiteljima predaje, zatvoren u sebe, okupiran stranom silom, sretan ako može preživjeti.     Sav je život reguliran, sve je do u tančine propisano, ništa se nova ne može niti smije dogoditi. Da bi se preživjelo i opstalo, trebalo je pronaći kakav-takav način suživota s Rimljanima, a za to su najpogodniji poganski Idumejci, klika oko Heroda i herodovske dinastije…

Iz Ivanova je nastupa jasno kako sve to guši čovjeka, slobodu, vjeru, budućnost, život, kako je sve to trulež i zaprjeka na putu do Boga, kako je sav Izrael ponovno u otpadu od svog Iskona. Zato poziv natrag u pustinju, na one izvore kad je Bog bio sve svom narodu, kad je on bio življena stvarnost, kad je sutrašnjica bila neizvjesna, ali se događala u okrilju plamena stupa i dima danju i noću, koji su uprisutnjivali Božju prisutnost (šekina Jahve). Ići naprijed, kročiti, sanjati o zemlji onkraj pustinje, o životu onkraj života, u okrilju Gospodnjem – to je vizija proroka, to želi Ivan.

Ivan je čovjek odluke i poziva na odluku. Zaputiti se Gospodinu u susret. Upravo je to poruka došašća i zornica, na koje se ide s upaljenim zubljama. Samo se moramo čuvati da taj svoj advent ne ritualiziramo, da ga ne pretvorimo u nešto što niti komu koristi niti komu škodi.      Vrijeme je to novoga početka, trenutak na koji se cijeli život čeka, a poruka mu je: Započni živjeti kao da si nanovo rođen, kao da si iznova došao na ovaj svijet. Započni iznova i živi, diši punim plućima. Toliko je toga u nama gušeno i ugušeno stoljećima, desetljećima. Upornim nijekanjem, potiranjem tolika su područja naše duše, narodne, zajedničke, ali i osobne, zakržljala. Sad je vrijeme i trenutak da se to potisnuto pojavi, da ga prihvatimo, da mu dopustimo živjeti.

Taj novi početak nije iluzija. Potrebno je samo imati odvažnosti. Ivan veli: tko u ovom trenutku ne učini zaokret u svome životu pred Bogom, izmiče mu posljednja mogućnost. Beskorisno se pozivati na prošlost i slavne pretke, promašeno je odgađati za neko buduće vrijeme. Ono što pred Bogom vrijedi jest ovo naše sada i ovdje.

Proroci, načelno, a Ivan Krstitelj posebice sažimlju cjelokupnu povijest u jedan trenutak, ovaj sadašnji, u život koji se živi. On je živa polarizacija između prošlosti i živog iskustva, između daha staroga i žudnje za novim. Oni križaju događaje, zahvaćaju ljude. Sad ili nikad, to je njihov imperativ.

Uvijek je pod upitnikom ne istinitost nauka, religije, nego vjerodostojnost i istinitost života i prakse. Način na koji Ivan nastupa uključuje sadržaj o čemu govori: pustinja, odjeća, pojas, hrana. Potrebno se osloboditi svega što nije Bog, svega što nas Bogu priječi, zarobljuje. Stoga je potreban obrat, zaokret života. Njihov je život uvijek upitnik: gdje je i u čemu tvoj Egipat, tvoj Babilon (=nered, kaos), čemu se vezati uz kovanice (makar bile i od zlata), uz otisnuti papir, zašto tome prodavati vlastitu dušu i život?

Možda je lako o tome govoriti nedjeljom, pod misom, a u ponedjeljak je svaki govor o tome fantaziranje, bulažnjenje. Međutim čovjek se mora odlučiti između Boga ili bogatstva, Boga ili Mamone, bogopoklonstva ili idolopoklonstva. Biti čovjek prema Božjoj mjeri i zamisli, kao Božja slika i otisak, to je mjera o kojoj proroci govore. Živjeti ispod te mjere nije čovjeka dostojno.

Život se dokazuje pravim životom, ljubav zbiljskom ljubavlju, vjera živom vjerom, sloboda oslobađanjem sebe i drugih, mir mirotvorstvom. Proroci (a susljedno njima i svetci) naš su temelj i mjerilo, početak i svršetak. Oni su alternativa našem životu, dokaz da Bog djeluje u povijesti, da je taj Bog i vrh nebesa, ali i u gorućem grmu, u svetom obredu, ali i svakidašnjici života, predanim formulacijama i dogmi vjere. Dogma koja je sinteza, zgusnutost istine, sposobna eksplodirati i zahvatiti sve oko sebe, a ne povijesna okamina, beživotna i životu strana.

Vrati li se čovjek sebi, obrati li se cijelim svojim bićem Gospodinu, zavladat će mesijansko vrijeme, savršeni sklad i suglasje koje predosjeća Izaija, o kome zbori Pavao, kome je temelj dolazak Isusov, a jamstvo naše prihvaćanje ovoga koji je došao i koji neprestano dolazi.

Fra Tomislav Pervan – Međugorje