ČITANJA: Iz 2,1-5; Ps 122,1-2.4-9; Rim 13,11-14a; Mt 24,37-44
BOG KOJI DOLAZI
Noa je, veli se (Post 5) bio jedini pravednik u moru bezakonja, nasilja, bezboštva. A kako su likovi iz knjige Postanka, napose iz prvih poglavlja nešto poput arhetipova koji se mogu pretočiti u svako vrijeme, dopušteno nam je smjestiti ga i u ove naše dane. Po naravi tih, bez velikih riječi, zapaža jasno znakove vremena, vidi kako se nadvijaju oblaci katastrofa i apokalipse nad čovječanstvo, vidi kako se sustavno uništava čovjekov svijet, nutarnji i vanjski, i sve sluti blizu kraju. Promatra, meditira, u svojim dugim danima prima nadahnuće sagraditi spasonosnu korablju. Čovjek koji s misli, zrenja, riječi prelazi na djelo, kako bi se spasio od nadolazeće kataklizme.
Jamačno ti njegovi postupci nisu mogli ostati nezapaženi, ali suvremenici su otupjeli. Za svaku riječ, svaki koristan savjet. Ne ćute što ih snalazi, što će ih snaći, prelijeni su, odveć kukavice da iziđu iz uhodanih životnih kategorija, odveć zaljubljeni u dosadašnji život i njegove čari. Nemaju snage ni odvažnosti reagirati na jedini mogući ispravan način ispravno, povući poput Noe zaključke i potražiti spas drugdje. Kad navale potopne vode, uzalud se penjati na i najveće brdo, jer će i njega potopne vode prekriti.
Suvremeno je govoriti o apokalipsi danas. Živimo u apokaliptičnim vremenima, vremenima koja se tako brzo mijenjaju da ne možemo uhvatiti nutarnji smisao ni vanjske domete svih ovih promjena koje se odvijaju na našim malim prostorima, ali i na cijelom svijetu. Svijet je postao premalen, pretijesan. Ljudi nemaju ni vremena, a i prostor je svakim danom sve uži i tješnji.
Koliko samo velikih svjetskih kompanija i tvrtki ima u svome zaglavku cijeli globus! Misle globalno, planetarno, tako se i šire. Globus im je postao premalen. Drže ga u svojoj ruci. Pa opet ne znaju kamo idu i kamo ih taj vlak vozi. Prijelomno vrijeme, vrijeme odluke i izazova: tako bismo mogli obilježiti ovu epohu.
Čini se da je i Crkva u tome vlaku koji juri punom brzinom, previđa spuštene signale, dok jednom ne svrši na sporednom kolosijeku i udari svom žestinom u odbojnike. Granice su rasta davno dosegnute, sve se kreće prema slijepoj ulici. Ljudi su postali robovi odn. roboti napretka. Crkva bi morala prepoznati znakove.
Namjesto sitnih popravaka unutar kola potrebno bi bilo povući kočnicu i prepoznati znakove vremena te u svjetlu Istine skrenuti vlak na one tračnice koje će moći sigurno voziti u budućnost. Strašna je nutarnja praznina u ljudima (da nije tako, bi li bili sposobni za ovakva zlodjela koja su se činila i čine još uvijek u tolikim ratoviima?!), ljudi trče za životom, sve im izmiče, nemaju nikakve nade, nestaje im kisika, lutaju poput izgubljenih astronauta u svemiru. Ionesco Eugene, dramatičar i pisac apsurdnog teatra, veli ovako: “U dobi sam kad se u jednoj godini stari deset godina; kad sat traje samo nekoliko minuta, a četvrt sata se uopće ne zapaža. Ipak, unatoč tome, još uvijek se hvatam života u nadi da ga se u zadnji tren domognem, poput putnika koji skače na papučicu kola, kad je krenuo vlak već je u brzini”.
Očajnički je to zov čovjeka koji nije prožet vjerom, a u njoj sluti jedini spas i izlaz, jer neprestano ponavlja kako je spas u religiji i metafizici. “Bog koji dolazi” – naslov je knjige poznatog duhovnog pisca C. Caretta koji može poslužiti kao putokaz, kao metoda (etimološki riječ „metoda“ znači upravo to, put, putokaz, smjer), koji je iz temelja promijenio svoj životni smjer. Od aktivista, zauzetog katoličkog djelatnika, povukao se u samoću pustinje, ondje kamo je Gospodin svoj narod neprestano mamio, kako bi mu u pustinji postao On sve. Kamo se povlačio i sam Isus, u mjesto istinskog susreta s Bogom.
Ako je danas vrlo popularno govoriti o duhovnoj obnovi našeg naroda, onda nam mora biti jasno da te obnove nema bez vjere, ljubavi, nade, radosti, zajedništva, bez nutarnje tišine. Sve su to kršćanske vrijednosti koje se ne daju ničim i nikako organizirati, nego moraju zračiti iz zanesenih, zapaljenih pojedinaca. Vjera se presađuje samo osobnom vjerom, žudnja za Bogom vlastitom žudnjom, radost radošću, sreća srećom.
Svijet je prebučan, a da bi omogućio pozorno slušanje onoga što nam Gospodin zbori. Riječ se mora utjeloviti da bi bila učinkovita u svijetu. Poput Božje Riječi u Isusu Kristu. Isus se rađa u tišini noći, u staji. U gostinjcu bi zacijelo bilo prebučno, i ne samo izvanjski, nego i u dubljem smislu, ondje ne bijaše mjesta, nije bilo primjereno da se ondje rodi.
“I dok je mirna tišina svime vladala, a noć brzim tijekom stigla do sredine svog puta, jurnula je tvoja svemoguća Riječ s nebesa… Kao oštar mač nosila je tvoju neopozivu zapovijed… Sve stvoreno preinači svoju narav da se sačuvaju djeca tvoja, slaveći tebe, Gospode, izbavitelja svoga” (Mudr 18,14;19,6). Obnova nam neće pasti u krilo tehničkim napretkom, rastom standarda, znanja, sposobnosti. Obnovu i obrat u povijesti čovječanstva izvodi samo Bog.
U ovom adventu, došašću za nas je bitna naša šutnja pred njim, nego naš govor o njemu. Živimo u očekivanju parusije, ponovnog dolaska. To sa sobom nosi izazov odreknuća od svih bogova, božanstava, idola, rukotvorina i krivotvorina ljudskih. Advent je nutarnje pročišćavanje i pražnjenje vlastitih posuda za milost odozgor. Iščekivanje i bdjenje. Poput vojnika na straži ili onih pred radarskim zaslonom koji nadgledaju nebo.
U tome trenu, naime, njima je uskraćeno i zabranjeno baviti se bilo čime drugim osim jednim: pretvoriti se u uho i oko, jer to može biti spasonosno za narod i svijet. Jednako smo obvezani i mi kršćani pronaći tihi kutak, očekivati Gospodina, osluškivati njegov dolazak. Odčitavati znakove i signale koje upućuje, jer bit će kasno, kao što i sam kaže za Noine suvremenike, kad se on pojavi na obzoru, a mi zauzeti koještarijama. Jedan nam je suvremenik doviknuo: “Vratite nam Isusa Krista, vi kršćani, vi utajivači jedne velike nade za svijet još od Konstantinova vremena, vi ljudi Crkve! Njegov život i njegova smrt pripadaju i nama, i svima, za koje život ima smisla i koji nas je naučio kako živjeti kao stvorenja”.
Fra Tomislav Pervan – Međugorje