ČITANJA: 2Mak 7,1-2.9-14; Ps 17,1.5-6.8b.15; 2Sol 2,16 – 3,5; Lk 20,27-38

Vjera u uskrsnuće

U ozračju svetkovine Svih Svetih i spomena Svih vjernih mrtvih kao i približavanjem kraja litrugijske godine na poseban način razmišljamo o posljednjim stvarima – smrti,  sudnjem danu, raju, paklu, čistilištu, uskrsnuću tijela i vječnom životu. U hrvatskoj crkvenoj terminologiji uvriježilo se o tim temama govoriti kao o posljednjim stvarima, što je prijevod grčke riječi eshatologija.

Međutim, postoji u Crkvi, pogotovoj rimskoj, i druga, latinska, terminologija koja govor o posljednjim stvarima naziva „de novissimis“. Doslovno bismo preveli:  „o najnovijim stvarima“,  kao kad govorimo o najnovijim vijestima. Naime, kad kažemo posljednje vijesti onda ne mislimo na takve vijesti nakon kojih više nema ničega, nego mislimo na najsvježije vijesti nakon kojih smo u očekivanju drugih još novijih vijesti.

Sličan je govor o uskrsnuću.

Dok je jednom naučavao u Hramu Isusu su pristupili neki saduceji koji niječu ukrsnuće i predstavili mu jedan slučaj koji prema njima ima vrijednost dokaza da uskrsnuća  nema. Radi se o ženi koja se sedam puta udavala za sedmoricu braće koji su jedan za drugim umirali ne ostavivši djece. Postavlja se pitanje komu će ta žena pripasti o uskrsnuću mrtvih? Pitanje je saducejima veoma važno jer počiva na temelju Zakona po kojem jedna žena ne može istovremeno imati  više muževa. Uz to postoji i uvjerenje da muž i žena, budući da su jedno tijelo, dijele istu sudbinu i u budućem svijetu, to jest ili su oboje u raju ili u paklu. U svakom slučaju, saduceji koji niječu uskrsnuće to čine zato jer ne vide nikakve mogućnosti nastavka načina života po Mojsijevu Zakonu. I zapravo su u pravu. Nakon smrti nije moguć život ni po kakvom ljudskom i prirodnom zakonu.

No Saduceji koji silno poštuju Zakon, griješe u tome što ispuštaju iz vida njegov izvor, a to je Božja objava Mojsiju. A na tom istom izvoru na kojem se temelji  Zakon temelji se i vjera u uskrsnuće.U svojoj argumentaciju nijekanja uskrsnuća saduceji kao zakonodavca navode Mojsija, a uopće ne spominju Boga koji mu se objavio. Taj nedostatak ispravlja Isus i podsjeća saduceje na prvi Mojsijev susret s Bogom u gorućem grmu. Tada se Bog Mojsiju objavio kao Bog Abrahamov, Izakov i Jakovljev, a Isus podsjećajući na to nadodaje „A nije on Bog mrtvih nego Bog živih. Ta njemu svi žive“. Argumentacija je jednostavna. Ako se Bog naziva Bogom Abrahamovim, Izakovim i Jakovljevim, a to su osobe koje su u trenutku Božje objave Mojsiju već stoljećima mrtve, onda bi se, ako nema uskrsnuća, Bog predstvaljao kao Bog mrtvih, a ne živih. Međutim, ako Bog nije Bog mrtvih nego živih, znači da su Abraham, Izak i Jakov živi. Uz to se naravno treba podsjetiti da su Abraham, Izak i Jakov likovi čiji je zemaljski život bio obilježen intenzivnim odnosom s Bogom. Bog je stalno bio s njima pa ih nije ostavio ni u času smrti. Njihov način postojanja se promijenio, ali ono što je ostalo jest njihovo zajedništvo s Bogom.

Nakon Isusovih riječi saduceji nisu imali nikakva prigovora. Ne znamo jesu li prihvatili Isusovu riječ i povjerovali u uskrsnuće mrtvih. Ali znamo da su saduceji i Isus imali nešto zajedničko: nisu postavljali u pitanje postojanje Boga. To je podrazumijevana polazna točka njihove rasprave, jer jedino vjerujući u Boga možemo vjerovati u uskrsnuće. Vjera u uskrsnuće zasniva se na vjeri u Boga koji nije Bog mrtvih nego živih. Razlika između saduceja i Isusa u ovom slučaju jest u tome što su prakticiranje vjere u Boga sveli na obdržavanje Zakona koji se odnosi na prolazni način zemaljske egzistencije, a zapostavili su činjenicu da odnos s Bogom nadilazi granice prolaznosti.

Svojim riječima Isus je pozvao saduceje da iziđu iz okvira predodžbi koje ne mogu obuhvatiti stvarnost uskrsloga života. Pozvao ih je da u svojim pogledima na život budu otvoreniji različitim oblicima zajedništva i s Bogom i s ljudima. Naime, Saduceji su u slučaju koji su iznijeli pred Isusa pokazali i neprihvatljiv stav prema ženama kao vlasništvu koje nekomu pripada kao vremenito dobro.  A vjera u uskrnuće pojedinca tu pokazuje otvorenost i slobodu prema kojoj, ne umanjujući vrijednost braka i obitelji, smisao i kvaliteta života nisu uvjetovani nečijim bračnim stanjem.

Paradoksalno je stoga da se nekada u suvremenom društvu ljudi kojima životni pogled prelazi granice smrti stigmatiziraju kao nazadnjaci koji vjeruju u nadiđene ideje prošlosti.

U stvarnosti, čovjek koji vjeruje u uskrsnuće po prirodi je čovjek širokog pogleda u budućnost, neisključiv prema drugima i stalno otvoren novim spoznajima i najnovijim stvarima.

Fra Domagoj Runje

prenijeto s: http://www.mir.hr/