SVETOST U SVAGDANU

Vjerodostojnost kršćanskoga života ne očituje se toliko u blagdanu koliko u svagdanu. Svagdan je očitovanje kršćanske egzistencije, areopag na kome se odvija kršćanski život, ili pak arena gdje se dokazujemo.

Naime, kako živjeti svoju vjeru u svagdanu, kako vjerodostojno svjedočiti vjeru? Vjernik postaje klanjateljem Ocu u Duhu i istini u trenutku kad cijelim svojim bićem postaje izričaj poklonstvena stava pred svojim Stvoriteljem, kad moli cijelim svojim bićem, ne samo usnama.

Postoji srednjovjekovni izričaj koji veli: Non clamor sed amor, non cordula sed cor, non vox sed votum psallit in aure Dei, što će reći: Ne glasna molitva nego ljubav, ne glazbalo nego srce, ne glas nego predanje psalira u same Božje uši. Moliti srcem, predanjem, ljubavlju, moliti cijelim svojim bićem.

Pavao veli svojim Solunjanjima kako trebaju moliti bez prestanka. Reći će to, sve oko nas, i kuća i dom, i njiva i polje, sve je djelo Božjih ruku, sve je prepuno Božje pjesme i hvale, sve to kuca na naše srce, oči i uši, sve do dodiruje naša osjetila, obasjava srce da prepoznamo u svagdanu Božje tragove i na njih molitvom odgovorimo. Knjige su napisane o molitvi, kako moliti, kako se u molitvi uvježbavati.

Čitamo ih, učimo metode molitve, pripremamo se za molitvu, ali nerijetko ta je molitva čisto mehaničko ponavljanje, bez pomazanja Duha Svetoga. Duh će vas uvoditi u svu istinu, pa i u molitvu, riječ je samoga Gospodina. Knjige nas ne će naučiti moliti.

Vjera izrasta iz primarnoga, ne potonjega čina duhovnoga iskustva. Bonaventura, veliki franjevački teolog i mistik, govori o pneumatološkim, duhovnim temeljima vjere ističući primjerice, kako nikada ne ćemo moći shvatiti jednoga Pavla, ne posjedujemo li Duha kojim je Pavao bio prožet, natopljen. Tko pronađe Krista u sebi, otkrit će ga i u Svetom pismu ili pak studiju teologije. I Bonaventura dodaje: “A kako nije lako sebe sama pravilno odgajati, neka si svatko uzme kao dobre savjetnike ljude Bogom prodahnute, prožete”. Stoga dana imamo potragu za duhovnim učiteljima, vapaj za duhovnim ocem, osobom koja može drugoga u Duhu roditi, iskusnika, ruski ‘starca’.

U životima svetaca uočljivo je kako svetost obuhvaća i prožima sva područja života i djelovanja. Sveci su trajni izazov za naš svagdanji život iz vjere, a ujedno i trajni uzori istinske kršćanske egzistencije.

Od Kristova utjelovljenja svetost nije ograničena na posebna vremena i prostore, nego se dade otkriti posvuda gdje Duh Božji puše. Ne vrijedi više ni Garizim ni Sion kao mjesto pravilna klanjanja, makar spas dolazi od Židova (usp. Iv 4,22). Svetost je stav koji zahvaća sve i uključuje sve što čovjek radi. Ona je povezana sa svakim našim činom, ona nas prati i ona nas oblikuje.

Nije ona bijeg iz svijeta, i svetost nije nikakav vikend-izlet u duhovnost na ovome ili onom seminaru ili duhovnim vježbama. Svetac je osoba koja jednostavno ne zna kako je zapravo moguće ne voljeti, ne ljubiti, ne suosjećati, ne pomagati, koja ne zna što to znači nemati osjećaja za radosti i žalosti te strahove bližnjih – svetost je naprosto put kako ostati vjeran izviru bitka (A. Heschel). Duh se ne da zatvoriti u uske granice zakona ili Crkve, on povezuje nevidljivom poveznicom sve koji traže lice Božje. Sveci su oni koji par excellence traže lice Božje.

Bog je u Kristu postao nutarnja zbilja svojih stvorenja, Krist je u svemu, ispunja sve, i tu ćemo otkriti smisao svetosti te njezina značenja za svagdanji život. Krista će otkriti, pronaći onaj tko se susretne s otkupljenim, radosnim bićem prožetim Evanđeljem i Kristom. Svetci su hvalopoj Božjoj čovjekoljubivosti, kao što to predivno izražava i ambrozijanski himan Te Deum – Tebe Boga hvalimo. Bog pobjeđuje u svojim svetima, u njihovu životu i umiranju.

Taj drevni veličajni himan uključuje apostole, proroke i mučenike u hvalospjev stvorenja svomu Bogu. Tebe po svem svijetu sveta uzvisuje Crkva. Apostoli, jednostavni ljudi, ribari pozvani u Isusovo društvo bijahu oni koji su pronijeli navještaj Isusa Krista svijetom i aktivno sudjelovali u uspostavi Božjega kraljevstva. Oni su u temeljima Kristova zdanja. Što sve nisu učinili kroz svoj mukotrpni život otkako ih je Krist pozvao u svoje društvo? Ali su najprije morali proći do kraja Isusovu školu čitajući iz knjige Isusova života i djela.

Proroci su izricali Božji sud nad svojim suvremenicima, pokušavali su svojom riječju uspostaviti izvorni Božji poredak što ga je Bog zacrtao i naumio sklapajući Savez i dajući svoje propise narodu koji je odabrao. A mučenici su branili Božju čast, veličinu i moć spram posizanja ovozemaljskih moćnika – sve do nasilne smrti, svjedočeći kako je život u Bogu snažniji, moćniji od svih zemaljskih smrtnih ugroza.

U svakome oltaru na svijetu imamo moći, relikvije mučenika na kojima se slavi euharistija jer se nad njihovim životom, koji pobijedi smrt, podiže snažna Kristova Crkva i njezin život. Ne može nauditi nikakva zemaljska moć onima kojima je Bog uporište i stožina. Stoga je u njihovu društvu najljepše biti jer žive u Bogu i kod Boga.

Svi koji su se za Isusom odlučno zaputili ostadoše originali, izvornici. Nitko nije ničija kopija ili preslika. Današnje je doba doba kopiranja, preslikavanja; premalo je originala. Svijet vapije za originalima. Svaki je svetac živio svoj život u originalu, kročio svojim putem pred Bogom i ljudima. Svatko je živio iz izvornoga odnosa prema Bogu te u vjernosti njegovu zovu koji je osjetio u svome životu, Na poziv je svaki od njih osobno i egzistencijalno odgovorio. Isus je išao kroz svoj život upravo u krajnjoj vjernosti i posluhu vlastitomu Ocu, nije se dao nikim i ničim odvratiti sa zacrtana puta jer ga je iznutra Duh prožimao i vodio. Tako je i s onima koji njega slijede.

Svatko je od nas pozvan živjeti život djece Božje, život koji je primio u krštenju. U vjeri smo svi jednaki. U Crkvi postoji samo jedan poziv, otkriti naime što je volja Božja za mene i kako tu volju ispuniti.

I u konačnici cilj je svega, kako osobno postati svetac. Veliki je pisac Julien Green s rezignacijom zapisao u svojim dnevnicima kako svatko od nas barem trideset godina ubija u sebi sveca koji bi htio u nama zaživjeti.

Danas je popularno govoriti o duhovnosti. Cjelokupna povijest naše vjere i kršćanske duhovnosti jest trajno novi zamašnjak u potrazi za svetim životom u skladu s vjerom. Svaki je kršćanin pozvan na svetost, to je jednostavno zaključak i samoga Sabora.

U Novome zavjetu nema razlike između laika i klerika, kao primjerice u Starom zavjetu. Starozavjetne slike o svetosti i čistoći primjenjuju se na cijelu Crkvu u kojoj su svi udovi pozvani iz svijeta i odsada tvore novi Božji narod. Namjesto razdiobe između laika i svećenika kao u Starom zavjetu u početcima kršćanstva imamo jasnu razlučnicu ne unutar Božjega naroda, nego između Crkve i svijeta. Crkva je u oprjeci prema svijetu iz koga je pozvana, izabrana. Lijepo to opisuje ranokršćanski spis Pismo Diognetu. Kršćani u svijetu, ali ne od svijeta. Pozvani svjedočiti u svijetu blizinu Božjeg kraljevstva te ponovni slavni dolazak svoga Gospodina. Za sve vjernike vrijedi kako nisu od ovoga svijeta, ali su posred svijeta kao svjetlila koja svijetle u noći

Koliko svetaca onoliko i realizacija kršćanske egzistencije. Mnogostrukost svjedočanstva jamstvo je neiscrpivosti bogatstva Kristove osobe kojoj se može pristupiti s raznih zrenika. Krist je rudnik u kome trebamo sve dublje i dublje kopati, spoznavati bogatstva mudrosti, znanja, svetosti, Svetoga. Stoga je nemoguće kršćansku egzistenciju svesti na jedinstvenu formulu. Život svetaca i svetica jedan je jedinstveni izazov, nerijetko i jetka kritika crkvene prakse. U svetcima živi neposrednost koja se ne da zbiti u stezulje službenih kategorija. Nerijetko su svetci bili izazov i kušnja za Crkvu prije nego ih je podignula na čast oltara. Njihov je život neizvediv iz naravnih uzroka jer su utemeljeni u drugoj, nevidljivoj zbiljnosti.

Zbiljnost u kojoj se oni učvršćuju kroz život jest njihovo poslanje unutar zajednice. Svetci prepoznaju poslanje svoga života, svjedoče svojim suvremenicima što Bog s njima namjerava. Sav govor u Crkvi o reformama bez protežnice svetosti svodi se na sociološke prepravke ili nekakve popravke, reparature. Crkva treba svetaca, ne reformatora. Crkva se ne reformira vanjskim akcijama nego nutarnjom okrenutošću i zagledanošću u evanđelje, kroz predanje i nevolje, kako se to odvijalo redovito u životima svetaca. Dade se to odčitati napose na velikim španjolskim misticima koji su živjeli kontemplativnim životom u samostanu, ali su svojim spisima i životom utisnuli biljeg cijelom jednom stoljeću, cjelokupnom društvu. Iz njihova djela rodili su se veliki likovi koji su zasjali na nebu Crkve. Sadržaj kršćanske egzistencije u povijesti jest biti izričaj prisutnosti kraljevstva Božjega u vremenu. U svecima se to očituje na najsavršeniji način.

Zadaća svakoga svetca jest tumačiti svoje vrijeme u svjetlu vječnosti, u svijesti da je Krist ovdje, ispuniti vremenito vječnim, pretakati vrijeme i povijest u veličanje Boga. Žudnja je svetaca da sve odzvanja hvalom Bogu, kako se to vidi iz Franjina života. Svetac živi neposredno iz Gospodina i za Gospodina te time doprinosi učinkovitosti evanđelja u vremenu, učinkovitosti koja se obistinjuje u svagdanu i nakon njihove smrti. Za nas je spomen Svih svetih i svih preminulih dobrodošla prigoda da se zamislimo nad svojim životom te suobličimo Gospodinu u svemu u čemu nam je nenadmašivi uzor i poticaj.

 

 

Fra Tomislav Pervan OFM

Međugorje