SVETOST U SVAGDANU

Vjerodostojnost kršćanskoga života ne očituje se toliko u blagdanu koliko u svagdanu. Svagdan je očitovanje kršćanske egzistencije, areopag na kome se odvija kršćanski život, ili pak arena gdje se dokazujemo.

Naime, kako živjeti svoju vjeru u svagdanu, kako vjerodostojno svjedočiti vjeru? Vjernik postaje klanjateljem Ocu u Duhu i istini u trenutku kad cijelim svojim bićem postaje izričaj poklonstvena stava pred svojim Stvoriteljem, kad moli cijelim svojim bićem, ne samo usnama.

Postoji srednjovjekovni izričaj koji veli: Non clamor sed amor, non cordula sed cor, non vox sed votum psallit in aure Dei, što će reći: Ne glasna molitva nego ljubav, ne glazbalo nego srce, ne glas nego predanje psalira u same Božje uši. Moliti srcem, predanjem, ljubavlju, moliti cijelim svojim bićem. Continue reading →

ČITANJA: Mudr 11,22 – 12,2; Ps 145,1-2.8-11.13cd-14; 2Sol 1,11 – 2,2; Lk 19,1-10

Zakejeva promjena života

Prispodoba o molitvi farizeja i carinika u hramu koju smo slušali prošle nedjelje ostala je nedovršena. Doduše, Isus je pohvalio carinikovu poniznu molitvu „Bože, milostiv budi meni grešniku“ i rekao da je on iz hrama otišao kući opravdan, a ne farizej koji se u svojoj molitvi hvalio pred Bog i podcjenjivao druge ljude. Međutim, ništa nije rečeno o tome kako se carinik ponašao kad je došao kući. Njegova je molitva u hramu dobra i po obliku i po sadržaju, ali je li carinik svoj život prilagodio svojoj molitvi? Ako je njegova molitva u hramu bila opravdana, to znači da ga je Bog uslišio. Bio mu je milostiv. Oprostio mu je grijehe. Pokazao mu je milosrđe. Ali, kako je carinik prihvatio Božje milosrđe? O tome u prispodobi nije ništa rečeno. Zato je ona nedovršena i otvorena. Slušatelj je pozvan da sam zaključi što bi trebao učiniti carinik nakon svoje molitve u hramu. Continue reading →

Sir 35,12-14.16-18; 2Tim 4,6-8.16-18; Lk 18,9-14

MOLITVA KAO POVOD ZA GRIJEH

Isus je, nikada nije dovoljno naglasiti, stvarni, povijesni Božji izazov svakom čovjeku i vremenu. Isus svakome od nas stavlja pred oči zrcalo koje poput bezdane prozirne dubine orisava konture onoga što u njegovoj osobi započinje i što se ondje odslikava.

Dolazak Božjeg kraljevstva s jedne, a s druge strane neprotumačivo zatvaranje čovjeka, u tvrdoći i hladnoći, toj ispruženoj ruci. Ovdje beskraj čovjekove slobode, a ondje neshvatljivost Božje ljubavi kojom se (is)pruža prema tome ljubljenom biću. Cijeli je Isusov život jedna velika ispružena ruka koja se svakome smiluje. Stoga gotovo nevjerojatno zvuči ona osuda na kraju ove prispodobe koja kao da ne dopušta mogućnost popravka ili obraćenja onome farizeju. Ako bismo tu iščitali konačnu osudu ovog farizeja, onda bi to bilo u oprjeci s Isusovim prispodobama o kukolju u pšenici, o mreži punoj dobrih i loših riba, gdje se tek na kraju, na konačnom sudu, provodi razdioba dobra i zla. Continue reading →

Izl 17,8-13; 2Tim 3,14-4,2; Lk 18,1-9

PRAVO NA ŽIVOT I VLASTITI PUT

Prema predloženim tekstovima dalo bi se zaključiti kako je u središnjici poruke poziv na ustrajnu molitvu te jamstvo glede uslišanja molitava uprisutnjeno primjerima iz Starog zavjeta i prispodobom o nasrtljivoj udovici. A da je Pismo neprevarljivo te da nas uči pravilnim životnim koracima poručuje drugo čitanje iz Poslanice Timoteju. Potrebno je samo imati dugi, veliki dah i duh (=’mah-atma’ znači upravo to, Gandhi se znao kroz desetljeća strpljivo boriti za pravo na slobodu i život svog naroda, cijele Indije), ustrajnost, svijest o vlastitom pravu, najprije na život, slobodu. Continue reading →

2Kr 5,14-17; 2Tim 2,8-13; Lk 17,8-13

ISKUSTVO ZDRAVLJA I SPASENJA NA PUTU

Da bismo mogli shvatiti dosege bolesti gube, moramo imati na pameti da je u antičkom poimanju, pa tako i u Starom zavjetu guba bila ne samo tjelesna nego i duševna bolest. Ona je, vjerovalo se, plod izravnog utjecaja nečistih duhova i sila, stvara kaotično stanje u duši, čovjeka čini elementarno nečistim, izdvojenim iz društva, isključenim iz zajedništva s Bogom u bogoslužju. Guba je stanovita vrst Božje kazne i suda za grijehe.

Ako druge bolesti ili druge vrste onečišćenja čovjeka za stanovito vrijeme isključuju iz takva zajedništva, po gubi, koja je slovila kao neizlječiva bolest, čovjek je jednom zanavijek isključen, on je pojam ‘grješnika’ par excellence. Izliječiti od gube ravno je uskrsnuću od mrtvih. Stoga ćemo i pronaći u današnjem starozavjetnom čitanju, u prethodnim redcima kraljevu reakciju: “Zar sam ja Bog da mogu usmrćivati i oživljavati… da ga (tj. Naamana) izliječim od njegove gube (r.7)? Continue reading →