Hab 1,2-3;2,2-4; 2Tim 1,6-8.13-14; Lk 17,5-10

VJEROVATI = RAČUNATI S BOGOM

Isusove riječi znaju zazvučati teško i oporo. Poglavito u Lukinu Evanđelju na njegovu proputovanju u Jeruzalem, mjesto gdje ga očekuje sramotno smaknuće. Učenici su se priključili Gospodinu s velikim osobnim očekivanjima, napose nakon onih prvih većih uspjeha u navještajima i s čudesima u Galileji. Nisu ni znali za zahtjevnost Isusova puta. Sad se nalaze na putu u Jeruzalem, u kome Gospodin neće učiniti nijedno čudo, nad kim će proplakati, gdje će biti sve u znaku konačnog obračuna, raspri, prijepora, kontroverznih pitanja.

Oni još uvijek ne slute niti mogu dovidjeti dosege svoga zapućivanja za Isusom. Osjećaju otpore Židova, doživjeli su kako je Isus požnjeo neuspjehe, i što se može očekivati u židovskoj prijestolnici, u Hramu, a poglavito što očekivati od sraza Isusova nauka sa svjetskom uljudbom, grčko-rimskom, helenističkom? Ružičaste slike, zamamna predviđanja? Ni u kom slučaju! Prije bi se dalo govoriti o pesimizmu, tihoj rezignaciji, uzmaku. Otpadu i povlačenju s toga napornog puta koji vodi u neizvjesno sutra.

Stoga zamolba za umnoženjem, učvršćenjem vjere. Posustali na putu. Nisu svjesni u što ih to Učitelj vodi, što ih očekuje. Vjera se može samo izmoliti. Filozofiju je moguće izmudrovati, jednako i ideologiju, utopija se dade izmaštati u znanstvenoj fantastici. Ali, vjera je dar! Osobno su u kušnji, i ne znaju kako je nadvladati.

Počne li se čovjek vrtjeti u vlastitom krugu, zapetljat će se u klupko ili čvor koji je nemoguće razmrsiti. Prispodobom o dudu (što je tipična orijentalna metaforika pretjerivanja) koji se čupa i premješta u more Gospodin želi reći: Potrebno je imati vjeru koja se održava i onda kad je ljudski govoreći nemoguće, bezizlazno. Ukloniti s puta sve zapreke, prihvatiti jednostavno Isusovu riječ kao vlastito mjerilo, hvatište i uporište, kao odgovor na upitnike, kao Božji jasni govor.

Vjerovati, to će reći: Priznati da Isus uvijek ima pravo, što god on činio, govorio, makar nam to bilo tuđe, odbojno, mimo naših očekivanja. Pa i kad nas prividno ponižava, odbija. Ne praviti sebe sudcem nad Božjom riječju ili Isusovim odn. Božjim ponašanjem, već dopustiti da me Božja riječ prožme, prosudi i na kraju da mi presudi.

Na ustrajnost u vjeri opominje i Apostol Timoteja. Treba podignuti glavu, ne stidjeti se Gospodina, čuvati poklad vjere, unatoč neprijateljskom svijetu. Makar vjera bila sablazan i ludost, makar čovjek bio u unakrsnoj paljbi u svijetu, makar se činilo da je kršćanstvo nemoćno i obilježeno promašajima. Upravo se u toj nemoći očituje Božja moć, snaga, milost. Govorit će o tome na drugim mjestima u svojim pismima isti Pavao. Istina, pogotovo istine vjere nisu nikakva proizvoljnost, s kojom se dade ovako ili onako loptati ili kockati u svijetu. Ona iziskuje cjelovita čovjeka, stamena, čvrsta, postojana, neuzdrmljiva. Do kraja obraćena.

Razlika između svijeta i Biblije dade se opisati ovako. Svijet je svim svojim silama zainteresiran za rast, napredak, procvat, evoluciju, unapređivanje životnih uvjeta. A Biblija traži samo jedno: Obraćenje! Odvraćanje od privida, pričina, i ona nas od svoje prve do posljednje stranice suočava s dvojstvom: život ili smrt, spasenje ili propast, blaženstvo ili izgubljenost, vjera ili nevjera, a sve oličeno u slikama Kajina i Abela, Ezava i Jakova, Šaula i Davida, starijeg i mlađeg sina, lijevog i desnog razbojnika, tako da na kraju moramo zaključiti kako nas Božja riječ daleko bolje poznaje nego bismo mi mogli i slutiti ili poznavati sami sebe.

Život je do te mjere kratak da je gotovo svakodnevno pod velikim upitnikom ono o čemu on ovisi, i čovjek se mora odlučiti. Pa i kad čovjek u životu učini sve ono što je morao učiniti, učinio je to zbog vlastite sreće i spasenja. Bog mu se ponudio, i on je samo odgovorio na ponudu u obliku vjerna služenja.

Kako doći do toga stupnja, kad danas nije više problem da nam Gospodin umnoži vjeru, već je pitanje, imamo li još uopće vjere. Nije li stanje sve teže, Europa danomice sve manje kršćanska, vjera u svijesti sve siromašnija?

Međutim, problem nije u vjeri i vjerovanju, nego u našem poimanju vjere, gdje bi ona morala biti jamcem naših dostignuća, standarda, a ne vlastite ukorijenjenosti u Bogu i njegovoj riječi. Ta ukorijenjenost u Isusovoj riječi i hodom za njim svršava za sve u tajni križa i Golgote, u totalnom ‘bankrotu’, fijasku, mjerimo li to ljudskim mjerilima.

Isus nam zorno zbori kako treba staviti naglavačke sva vlastita poimanja o životu. Treba prigrliti i usvojiti evanđeosku ili nebesku računicu i matematiku, u kojoj su gubitnici dobitnici, poniženje čast, šteta prednost, gdje su ogovarači i klevetnici naši dobrotvori i braća, a naš komfor ono što pripada siromasima.

Naučiti tu računicu znači naučiti mudrost vjere i Isusa Krista. Mudrost je to svetih i svetaca, a što može kršćanstvo i što mogu kršćani, ako im nije stalo do svetosti? Kršćanska alternativa nije prilagodba svijetu ili bijeg u vlastiti ghetto, nego misije: Jasni Isusov nalog da osvojimo svijet za Boga.

Stoga je obraćenje vlastita odluka za život prema Iskonu kao cilju, izbor je to puta koji vodi prema cilju, a najveća je opasnost tome neodlučnost, život u sivilu sumraka, život na Zemlji na kojoj nema mjesta za Nebo, život u kome je nutarnji čovjek ubijen, gdje se živi samo za pune žitnice (usp. Lk 12,16-20).

U Isusu Kristu započinje Bog iznova svoj hod s čovjekom i pruža svakomu mogućnost biti novi. Ma koliko se svijet trudio, ipak to novo nije moglo biti uklonjeno iz njegove sredine. Božansko milosrđe i čovjekoljublje zasjali su do te mjere na Kristovu licu, sposobni da skinu s nas koprenu neznanja, koja je zastirala Boga u ljudskim očima.

Dokle god se čovjek ne suoči s Kristom raspetim, misli da mu je moguće živjeti u starom poretku. U sučeljavanju s Raspetim omogućeno mu je biti novi čovjek, vjernik, ‘preobražavajući se u tu istu sliku, uvijek sve slavniju, jer dolazi od Gospodina, Duha” (2Kor 3,18).

Fra Tomislav Pervan

Međugorje