DVADESET I ČETVRTA NEDJELJA KROZ GODINU – C

ČITANJA: Izl 32,7-11.13-14; Ps 51,3-4.12-13.17.19; 1Tim 1,12-17; Lk 15,1-32

Milosrdni otac

Tri prispodobe o milosrđu upućene su farizejima i pismoznancima koji su mrmljali zbog toga što je Isus primao grešnike i carinike i s njim jeo i pio. Prema tome, ove prispodobe posebno značenje imaju za nas onda kad nekomu prigovoramo zato što je milosrdan.

Čin zajedničkog blagovanja ima u Isusovu životnom kontekstu osobito društveno i religiozno značenje, a ishod svih triju prispodoba sugerira da njegovo blagovanje s grešnicima nije jednostavno gošćenje, nego događaj koji se može identificirati s njihovim obraćenjem. Ne radi se o jelu radi jela nego o susretu u kojem grešnici u Isusu upoznaju snagu Božjega praštanja i ljubavi prema svakom čovjeku. Čini se da takva postavka Isusove besjede pismoznancima i farizejima, koji inače nisu ni vjerovali u mogućnost obraćenja grešnika, gotovo na ironičan način potvrđuje to njihovo uvjerenje: obraćenje kao povratak u zajednicu doista se ne može ni ostvariti ukoliko prema grešnicima vlada stav odbijanja i neprihvaćanja.

U prvim dvjema prispodoba to se očituje tako što glavnu aktivnu ulogu nemaju izgubljena ovca i drahma, nego pastir ovaca i žena vlasnica drahme. Oboje su prikazani kao oni kojima je stalo do onoga što su izgubili i svim se silama trude da izgubljeno nađu. Ovca i drahma pri tome se posve pasivne. One su jednostavno izgubljene i same se ne mogu pronaći. Njih to ni ne zanima. Jedino njihov gospodar, ako mu je do njih stalo, stupa u potragu. Naravno to je tako jer, ovca, a pogotovo drahma, nisu razumna bića koja imaju slobodnu volju. Stoga te dvije prispodobe nisu dovoljne da bi se njima prispodobilo milosrđe među ljudima. Isus zato pripovijeda i treću u koji su glavni akteri samo ljudska bića. U ovoj prispodobi Isusova pouka doživljava svoj vrhunac, ali je ona ujedno i najkompleksnija jer se u njoj izriču različiti odnosi. U prispodobi o izgubljenoj ovci ne znamo kako je na njezin povratak u stado reagiralo ostalih devedesetdevet ovaca, a sasvim je smiješno govoriti o tome kako je devet drahmi prihvatilo povratak one desete. Reagirati mogu samo ljudi, a u ta dva slučaja to su pastir i žena te njihovi prijatelji i prijateljice i susjedi i susjede koje su pozvali da se s njima raduju jer su pronašli ono što su izgubili.

U prispodobi o ocu i dva sina glavni aktivni lik preko kojeg Isus upućuje svojim sugovornicima poruku o prihvaćanju obraćenih grešnika jest otac. No za razliku od izgubljene ovce i drahme, ovdje su, jer je riječ o ljudima, aktivni i drugi likovi. Izgubljeni sin svojom je voljom otišao iz očeve kuće. A nakon što se pokajao mora sam učiniti svoj korak da bi se vratio očevu domu. Tek znajući završetak prispodobe možemo reći da ga je otac čitavo vrijeme ‘tražio’ jer je povratak izgubljenoga sina opisan tako kao da je otac čitavo vrijeme čekao i gledao kad će se vratiti. I čim ga je ugledao potrčao je prema njemu. Ta gesta puno govori o očevu odnosu prema sinu. U staroj kulturi trčanje se smatralo nedostojanstvenom kretnjom za autoritete poput oca. Ali otac iz naše prispodoba ne žali ‘žrtvovati’ svoje dostojanstvo da bi si približio svom grešnom sinu.

Uz to, kako primjećuje papa Franjo u buli otvaranja Jubileja milosrđa Vultus misericordiae, otac prekida već pripremljeni pokajnički govor svoga sina, i ne dopušta mu da izrekne rečenicu: „primi me kako jednoga od svojih najamnika.“. On sina želi primiti kao sina. Nikako drukčije. Zato naređuje da se pripremi gozba na kojoj će svi zajedno jesti i piti

Izgubljeni i nađeni sin slika je grešnika koji dolaze i okupljaju se oko Isusa, koji ih ne odbija zbog njihove grešnosti nego ih prima i s njima jede i pije. Farizeji i pismoznanci mogu se naprotiv prepoznati u drugom, starijem, sinu koji mrmlja zbog očeva svečanog dočeka njegova grešnoga brata. A otac od starijega sina očekuje samo to da primi svoga brata kao brata. Zato Isus svoju poruku završava očevim pozivom starijem sinu da se pridruži slavlju.

Tako završetak ostaje otvoren i mi ne znamo je li stariji brat to doista i učinio. Otvorenim završetkom svoj prispodobe Isus očekuje od slušatelja da sami odgovore na očev poziv. Kao što  smo vidjeli, njegovi prvi slušatelji su oni koji mrmljaju zbog njegova druženja s grešnicima. Poslušavši Isusove prispodobe o milosrđu oni trebaju uočiti kako ih Isus ne zanemaruje zato što druži s grešnicima, niti grešnike smatra boljima od njih. On jednostavno, poput milosrdnoga oca, želi da braća, kakva god jesu, lijepo i ugodno žive zajedno (usp. Ps 133,1).

Fra Domagoj Runje

Prenijeto s: https://www.mir.hr/