Marija – dušom i tijelom uznesena na nebo. Vrijedi prisjetiti se okolnosti kad je ta istina vjere proglašena službenim naukom Crkve, dogmom. Vrijedi sagledati povijesno, društveno, misaono surječje, slijed zbivanja tijekom prve polovice dvadesetoga stoljeća. Naime, nakon što su filozofi proglasili smrt Boga, što je pretkazao u svome opusu već jedan Dostojevski, a njegovi zemljaci utirali put svjetskim revolucijama u miru švicarskih krajolika (Bakunjin, Lenjin), nastupilo je dvadeseto stoljeće kad je potiranjem i nijekanjem Boga logičnim slijedom došlo do potiranja i uništavanja čovjeka. Stoljeće je počelo u znaku velikih ratnih sukoba, dotada u povijesti nezapamćenih, svjetskih.

Prvi svjetski rat, milijuni poginulih na njemačko-francuskoj fronti, desetak milijuna još diljem svijeta, potom ruski Oktobar. Svijet postaje klaonica. Filozofi egzistencije govore o gađenju, mučnini, nad čovjekom i njegovom egzistencijom. Egzistencija je gađenje. Gurnem prst u egzistenciju, zaudara! – misao je jednoga egzistencijalista.

U takvu vremenu, nakon što su Drugi svjetski rat i poratni prevrati diljem svijeta, napose u Staljinovoj Rusiji a pogotovo u Kini odnijeli sa sobom stotinu milijuna žrtava, u vremenu beznađa te velikoga svjetskoga požarišta i zgarišta podiže glas Crkva i ponovno vraća dostojanstvo čovjeku i čovjekovoj egzistenciji, poglavito ljudskom tijelu koje nije samo za ratovanje, ubijanje, masakriranje ili pak topovsko meso.

Čovjekovo tijelo ima svoj ishod u Bogu i vraća se Bogu. Vjerujem u uskrsnuće tijela, život vječni! Upravo to želi naglasiti dogma o Marijinu uznesenju na nebo. Proglašavanje dogme o Marijinu uznesenju na nebo genijalni je odgovor Crkve na probleme cijele jedne epohe. Dogma o Mariji na nebo uznesenoj odgovor je Crkve na gaženje dostojanstva ljudske osobe, na obezvrjeđivanje čovjekova života. Dogma je odgovor Crkve na cinizam s kojim je ljudski život potiran, obezvrijeđen, obeščašćen, odgovor na tolike pokušaje nametanja čovjeku protunaravnih i protubožnih ideologija, gdje su milijarde postajale pokusnim kunićima za nekakvu novu budućnost, novoga čovjeka u fašizmu, komunizmu i socijalizmu, suvremenim pseudoreligijama.

Odgovor je to Crkve na u to doba sve prošireniji ateistički egzistencijalizam Sartrea, Camusa, gdje je osnovica svega gađenje prema životu, besmislenost i apsurdnost egzistencije, oličene u mitskome junaku Sizifu, “bačenost” u život, ništavilo ili pak čovjeku u buntu. Jednom riječju, egzistencijalizam kao negacija postojećeg stanja i prkos te pobuna protiv postojećega.

Namjesto te negacije čovjeka istina o Mariji uznesenoj na nebo sadrži izrazitu crtu pozitivnosti, naime, prihvaćanje tijela u svim njegovim protežnicama i sastavnicama, tijela komu predstoji proslava u nebesima. Čovjekov životni put i tijek svršava u Nebu, a ne u Paklu, carstvu smrti, tame, što ćemo pronaći u mitologijama. Tijelo je Božji dar a ne zamka i izvor grijeha, ono je određeno za proslavu i raj, ne za propast i pakao.

Materija je posvećena, tijelo je posvećeno, sve stvoreno jest oduhovljeno jer je iz Božje ruke proizišlo. Ono je stan Duha Svetoga. Nebo se raduje Mariji, tjelesnoj, i zato je blagdan Uznesenja na nebo blagdan radovanja tijelu. Tijelo nije više dvoznačno, već jednoznačno, nije ono grješno, nego hram Duha Svetoga.

 

Pogotovo kad se govori o Mariji, onda je riječ o pravoj i istinskoj ženi, o pravome i punom životu, o zemaljskom tijeku i svršetku jedne egzistencije. U dogmi o uznesenju ozbiljuje se obećanje dano svima. Kao i sve druge istine o Mariji tako ni ova nije usmjerena samo prema njoj, kao njezina isključiva povlastica, nego se odnosi na svakoga od nas. Na Mariji se ozbiljuje naš kršćanski credo, naime, otkupljena vjernička i kršćanska egzistencija.

“Vjerujem u uskrsnuće tijela i život budućega vijeka” – tome je zalog Marija na nebo uznesena. Dakle, vjerujem u uskrs svoga osobnog tijela, proslavu svoje egzistencije u Bogu. Marija je tu prvi jamac i svjedok. Ona je jamac pripadnosti Zemlje Nebu i obrnuto. S njom, na nebo uznesenoj, kao da se zatvara krug crkvenih svetkovina: O Božiću slavimo rođendan utjelovljenog Boga, u uskrsnom krugu svetkujemo muku, smrt, uskrsnuće i proslavu Isusa Krista. Duhovi su povijesni refleks spasenjskog događanja, ozbiljenje spasenja kroz povijest u Crkvi, a Marija na nebo uznesena konačni je cilj sveukupnosti ljudske egzistencije, koja poprima svoj konkretni izričaj u velikoj Božjoj ‘žetvi’, o svetkovini Svih svetih, onih koji su poput Marije bili srcem i dušom uz Gospodina.

Marija nam treba, bez Marije ne možemo. Bez nje je naša vjera iskrivljena i bitno zakinuta za jednu antropološku protegu. Samo od nje možemo naučiti kako donositi svijetu Isusa Krista i ispuniti što Bog od svakoga od nas očekuje. Ona je putokaz kako pobijediti staru Zmiju, Đavla, zavodnika, lašca i ubojicu ljudi u ovome apokaliptičnom vremenu.

Na Veliku Gospu slavimo najmoćniju, najutjecajniju, najznamenitiju ženu u povijesti čovječanstva. Slavimo neznatnu sluškinju iz Nazareta koja je kazala svoje da, svoj fiat, neka bude! Koja je svojim neka bude okrenula povijest čovječanstva, stavila pred njega pozitivni predznak. To je ravno novomu stvaranju. Sjetimo se iz Staroga zavjeta, sa samoga početka: Reče Bog: Neka bude! I bijaše! Od svjetlosti do stvaranja čovjeka. Opetovano da sa strane jednoga bića. Uzmemo li grčki izvornik koji glasi genoito, onda je to optativ, željni način: Neka mi bude, želim to, žudim. Radujem se. Nije to tek puko rezignirano da, nego radosno, presretno s Marijine strane!

 

Marija je vidljiva, utjelovljena Božja riječ, gotovo sakramentalni znak, velika učiteljica u našem životu. Veliki apologet i pisac, tvorac crkvenoga latinskoga jezika, Tertulijan ovako se izrazio: “Ništa čovjekove sile ne iznenađuje do te mjere kao malenost i jednostavnost s kojom se Božja djela očituju u svijetu u usporedbi sa silinom učinaka koje proizvode… Kako je samo bijedan čovjek u svojoj nevjeri kad želi nijekati u Bogu upravo ono što je Bogu najprimjerenije i najsvojstvenije, a to su jednostavnost i snaga”. Počevši od krštenja koje je neznatno, a kolike silne učinke proizvodi u čovjeku! I onda navodi Tertulijan poganske ceremonije i sav pusti ritual vezan uz poganske bogove. Žele ostaviti kolosalan dojam, žele biti dojmljivi, postići silne učinke. Stoga goleme kulise, silna uprizorenja, scenariji. Pa i danas, primjerice za velikih predstava, megaevents, olimpijskih igara i sl. Posve je drukčije s Marijom. Sve je daleko od svijeta, u skrovitosti!

Upravo zbog toga svoga da, svoje suradnje s Bogom, postavši Majkom Božjom, Marija postaje novim hramom, boravištem samoga Boga. Zbog svoga bogomaterinstva, jer je njezino fizičko tijelo oblikovalo tijelo Sina Božjega koje je uskrsnulo u slavi, bijaše prikladno i dostojno da i njegova Majka, koja ga je nosila, dijeli istu sudbinu sa svojim Sinom, da ne iskusi trulež groba.

Svetkovina Marijina uznesenja na nebo skreće našu pozornost na tijelo i tjelesnost, na govor o tijelu. Danas u svijetu vlada izraziti kult tijela i ljepote. Međutim, dokle to traje? Starenje i propadanje stanica je neizbježno. Nije li u starosti čovjekovo tijelo samo muka i nevolja? Pogotovo kad čovjek ostari ili onemoća, kad pojedini organi otkazuju, kad navale reume, artroze, kostobolje, bolesti, kad pojedinac pati od tolikih tjelesnih zakinuća, kad smo umorni, i kad čovjek osjeća svaki dio svoga tijela kao muku, nevolju, opterećenje?

I što nam još treba uznesenje tijelom i dušom na nebo? Nije li primjerenije govoriti o oslobađanju iz okova tijela, oslobađanju od svih veza i muka, te ići slobodan Bogu, s besmrtnom dušom? Međutim, Crkva nam jasno i čvrsto poručuje, držeći se vjere i dogme: Vjerujem u uskrsnuće tijela i život vječni. Tijelo je bitno za naše spasenje. Caro – cardo salutis – izrazio se već spomenuti apologet Tertulijan. Tijelo je osovina, stožina, uporište spasenja. Bog je postao Tijelom, Riječ je postala Tijelom, Sin je Božji postao jednim od nas, u tijelu! “Nisi se strašio krila Djevice!”- pjeva se i moli u Tebe Boga hvalimo – Te Deum laudamus.

Kršćanstvu se često prigovaralo kako je ono protiv tijela, mrzitelj ljudskoga tijela. I jedan od čestih otrcanih prigovora kršćanstvu, napose Katoličkoj Crkvi, jest tobože neprijateljski stav prema tijelu. Međutim, prođemo li uzduž i poprijeko ovim planetom i sagledamo li sve religije, ne ćemo pronaći ni jednu koja do te mjere stavlja upravo tijelo u središte svojih misli i zanimanja, dakako, blagoslovljeno, sveto tijelo. I danas su trudnice u „blagoslovljenu stanju“. To će reći, tijelo je svetište i izvor života. U tijelu je naš život začet, ondje je odrastao i stoga ne može biti besmisleno imati tijelo i biti u tijelu. Tijelo nije određeno za grob, raspadanje, nego za život. U Božjem planu treba živjeti ne samo duša nego i tijelo. Makar u Svetome pismu nema spomena o Marijinu uznesenju na nebo, stoljetna vjera Crkve i predaja govore o tome nedvojbeno. Zato Crkva nije ništa izmislila kad je proglasila vjerskom istinom da je Marija cijelim bićem u nebeskoj (pro)slavi.

U Marijinu Magnificatu-Veliča susrećemo se s čudesnim riječima. Marija veli: Odsada će me zvati blaženom svi naraštaji. Gospodinova Majka pretkazuje za svu budućnost ono što će Crkva kao zajednica vjernika svakodnevno moliti, što će unići u štovanje Blažene Djevice Marije do kraja svijeta i vijeka. Marijinim hvalospjevom Crkva nije ništa izmislila što bi bilo pored Pisma ili Predaje, nego se tu obistinjuje proroštvo koje je Marija u onome milosnom trenutku izrekla.

Te Marijine riječi nisu njezine osobne riječi, nego riječi oplođene Duhom Svetim. Elizabeta – ispunjena Duhom Svetim – izreče o Mariji: Blago tebi koja si povjerovala! Blago tebi koja vjeruješ! A Marija sa svoje strane samo nastavlja Elizabetino proroštvo. U Drugoj Petrovoj poslanici (1,21) čitamo kako nikada ljudi nisu samovoljno, na svoju ruku govorili, nego su – potaknuti Duhom Svetim – zborili. Isto se može primijeniti u potpunosti i ovdje. Riječ je o istinskom proroštvu, koje je Duh nadahnuo, a štujući Djevicu Mariju Crkva samo odgovara zapovijedi Duha Svetoga što joj je činiti! Marija je postala boravištem Boga, Božje riječi, stanom Duha Svetoga, Hramom, Kovčegom, Škrinjom zavjetnom. Upravo na Mariji i svetcima možemo odčitati sve bogatstvo i raznolikost Božje milosti i djelovanja. Marija i sveci čisto su zrcalo Božje slave, u njima se zrcali ono što Bog čini u svijetu! Oni su odraz Božje ljepote, dobrote, milosrđa, blagosti!

Marija je Kovčeg Saveza o kome govori Knjiga Otkrivenja, u njoj je sadržana tajna Hrama – Božjega boravišta među ljudima. Bog uistinu stanuje u njoj, ona je ‘Šator Božji’. U Mariji, postaje zbiljnost ono o čemu sve religije i kulture sanjaju ili žude, naime, o boravku Božjemu među nama. Marija je otvorila Gospodinu svoju dušu i srce, i zato je proslavljena zauvijek u nebesima. Ona pokazuje put života, kako postati sretni i blaženi na putu blaženstva kojim je ona išla.

Blažena ti koja si povjerovala. Prvi i odlučni korak da bi čovjek postao mjestom Božjega boravišta te postigao blaženu sreću jest vjera, vjerovanje, vjerovati: vjera u Boga, Boga koji se objavio u Isusu Kristu te koji nam se obraća u riječima Svetoga pisma.

Vjerovati ne znači dodavati stanovitom mišljenju novo mišljenje. Osvjedočenje, vjera kako Bog jest, kako Bog opstoji, nije informacija poput drugih. Za toliko informacija uopće nije bitno jesu li lažne ili istinite, ništa ne mijenjaju u našemu životu. Ali ako Boga nema, ako Bog ne opstoji, život je prazan, budućnost jest besmislena. Odatle danas toliko depresije u svijetu.

Ali ako Boga ima, onda se sve mijenja, onda se mijenja predznak kao u matematici! Onda je život svjetlo, budućnost osmišljena, imamo orijentacijske točke kako živjeti. Vjera je temeljna orijentacija našega života. Vjerovati znači: Vjerujem da si ti Bog moj, vjerujem da si u Isusu Kristu, Sinu, među nama nazočan.

To daje životu orijentaciju, pruža mogućnost povezivanja s Bogom, sjedinjenja s njime, pronalaska mjesta gdje mogu živjeti te načina kako živjeti. Vjerovati znači ne samo imati stanoviti svjetonazor, način mišljenja, imati neku ideju, nego je vjera način na koji ja živim, djelujem. Iz vjerovanja slijedi življenje! Tko se ne trudi živjeti ono što vjeruje, prema onome što mu vjera govori, doskora će početi misliti onako kako živi i kamo ga njegove strasti i požude vode. Bez jasna pristanka i konkretna života vjera je prazna i nema odjeka u životu!

Odsad će me zvati blaženom svi naraštaji! – To znači da je budućnost te sve ono što je ispred nas u Božjim rukama. Bog je onaj koji pobjeđuje. Ne pobjeđuje apokaliptički Zmaj, kao utjelovljenje bogohulnih sila ovoga svijeta. Čini se da su one nepobjedive. Međutim, Marija nam veli da su pobjedive. Žena je snažnija jer je Bog jači. Bog je ranjiv, ali Bog je ljubav, a ljubav je uvijek ranjiva. Međutim, on ima budućnost u svojoj ruci. Stajati na strani Božjoj znači stajati na strani mira, budućnosti! Marija na nebo uznesena pobjeđuje, ne s mačem u ruci, nego s mačem u srcu!

Međugorje

Fra Tomislav Pervan OFM