Jr 38,4-6.8-10; Heb 12,1-4; Lk 12,49-53
ŠTO BI BILO, DA ISUSA NIJE BILO?
Naravno da su zamorna i dosadna pitanja slična naslovniku u stilu, što bi bilo kad bi, … da nije, … da je i sl. Svaki odgovor ima u sebi nešto proizvoljno. Jedino smisao eventualnosti ili mogućnosti daje im nekakvo opravdanje. U tom smislu pitamo se, što bi bilo da se Isus nije rodio, da je kao dijete bio ubijen, da je obolio kao mladić od raka, da je umro od tifusa i sličnih onodobnih neizlječivih bolesti.
Bi li nam što nedostajalo, što bi nam manjkalo? Jasno, svima nam je u svijesti slavlje Božića, slavlje Uskrsa, duhovski praznici i sl. Svi smo na Zapadu još uvijek, barem izvanjski, upućeni na taj krug svetkovina i svetkovanja vezanih za utjelovljenje, vezanih uz Isusovu riječ, kako je došao baciti oganj na zemlju.
Dospjeli smo međutim smo do povijesnog kontrapunkta, kad se stvarno moramo zapitati, koliko je još nazočna Isusova osoba sa svom svojom zahtjevnošću u našim svijestima, pogotovo u društvu. Naš pješčanik otječe, vrijeme netragom nestaje, a s njime se gubi i svijest o Isusu Kristu. Tek konačni gubitak nečega dragocjenog daje nam naslutiti što smo kao dragocjenost izgubili.