Žetva je velika, a radnika malo
Iz 66,10-14c; Ps 66,1-3a.4-7a.16.20; Gal 6,14-18; Lk 10,1-12.17-20
Još dok su njegovi učenici tek bili na putu nasljedovanja i učenja Isusu ih već šalje propovijedati o Kraljevstvu Božjem i liječiti. Evanđelisti Matej i Marko pripovijedaju kako je Isus to poslanje dao dvanaestorici svojih apostola, a evanđelist Luka uz to opisuje kako je Isusu poslao i drugu sedamdeset i dvojicu svojih učenika. Za razliku od Dvanaestorice čija su nam imena poznata, ne znamo tko su bila sedamdeset i dvojica drugih učenika. No simbolika broja sedamdeset i dva (ili u nekim rukopisima sedamdeset) govori sama od sebe. Naime, taj broj redovito se povezuje s tekstom u Post 10 gdje se opisuje potomci Noinih sinova od kojih potječe čitavo poslijepotopno čovječanstvo. Drugim riječima, možda čak i više negoli na same Isusove učenike broj sedamdeset i dva odnosi se na one kojima su poslani, a to su svi narodi svijeta. Poruka je, dakle, dvojaka. Prvo, poslanje propovijedanja evanđelja nije ograničeno samo na uski krug Isusovih učenika (Dvanaestorice) nego je to poslanje svih Isusovih učenika. I drugo, Isusovi učenici nisu poslani samo jednom narodu ili skupini, nego svim narodima i ljudima svijeta.
U opisu toga poslanja Isusovih učenika čini nam se važnim istaknuti još dva momenta. Prvi je taj što Isus svoje učenike šalje u gradove i mjesta kamo je tek kanio doći. To znači da učenici pripravljaju put njegovu dolasku, i da su oni sami prvi navještaj Isusa Krista ljudima kojima su poslani. Nekršćani sliku o Isusu Kristu stvaraju prema onome što vide u onima koji si nazivaju kršćanima. Stoga je veliko odgovornost nositi kršćansko ime, i bolje se njime ne dičiti ukoliko živimo protivno kršćanskoj vjeri.
Drugi moment odnosi se na to što Isus učenike koje šalje pred sobom naziva radnicima. I to tri puta.
Najprije kaže da je žetva velika, a radnika malo. Naglasak na to da je radnika malo upozorenje je kako ima malo zauzetih kršćana koji svojim angažmanom doprinose rastu Kraljevstva Božjega u svijetu. Taj broj potrebno je povećati, a riječ radnik jednako kao i broj sedamdeset i dva sugerira i na koji način. Radnici u Gospodarevoj žetvi ne mogu se ograničiti samo na zaređene službenike (biskupe, prezbitere i đakone) ili osobe posvećena života (redovnike kao i redovnice) kao svojevrsne ‘profesionalce’ u evangelizaciji koja je često isto tako i prostorno ograničena na crkvene prostore. Govor o radnicima upućuje na to da je upravo svakodnevni posao povlašteno vrijeme i prostor evangelizacije, pogotovo u onim ambijentima gdje ljudi više dnevnoga vremena provode na radnome mjestu negoli u vlastitoj kući.
Isus zatim kaže Molite Gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju. Time se poslanje radnika veže uz ovlast koju mu daje Gospodar žetve. Molitva je stvarnost koja znači da u temelju svih odnosa treba biti odnos s Bogom. Propovjednik evanđelja treba svoj odnos i prema svom poslu i prema ljudima graditi na temelju odnosa s Bogom. U praksi to znači da ono što radnika čini radnikom nije bilo koji rad. Radnik je onaj koji dolazi od Boga i na korist je ljudima. Nije evanđeoski radnik svaki onaj koji se ubija od posla. Ima, naime, ljudi koji mnogo i teško rade, ali ne rade ono što spada na njih pa tako u svoj i tuđi život umjesto mira koji trebaju propovijedati Isusovi učenici donose nemir i nered.
Na kraju Isus kaže da je radnik vrijedan svoje plaće. Prije toga rekao je svojim učenicima neka ne nose sobom ni torbe ni kese ni štapa. Time hoće reći da u naviještanju evanđelja uklone sa svoje strane svaku prepreku koja bi zamaglila evanđeosku poruku. Učenici ne smiju od propovijedanja evanđelja napravit puki izvor prihoda. Trebaju živjeti skromno, i pouzdati se u dobrohotnost i gostoljubivost onih kojima su poslani i do kojih dođu. Trebaju jesti i piti ono što se kod njih nađe ne opterećujući svoje domaćine nikakvim posebnim zahtjevima. Međutim, dok s jedne strane Isus svoje radnike poziva na skromnost, i na to da se cilj rada ne pretvori samo u zaradu, njegove riječi „vrijedan je radnik svoje plaće“ isto tako jasno kažu da svatko ima sveto pravo da od svoga poštenoga rada pristojno živi. Zapravo, život potvrđuje kako se skromnost i zahvalnost vrijednih ljudi redovito i temelji na zasluženosti kruha koji jedu, dok su oni koji jedu „kruh besposlice“ (Izr 31,27) često oholi i nezahvalni.
Fra Domagoj Runje
prenijeto s: http://www.mir.hr