Trinaesta nedjelja kroz godinu – C

ISUSOV POZIV: ZADNJA ŽIVOTNA ŠANSA

1 Kr 19,16b.19-21; Gal 5,1.13-18; Lk 9,51-62

Sva su tri današnja čitanja poziv na konačnu egzisten­cijalnu, životnu odluku. Odgode ne smije biti, jer se ‘kairos’ ne smije ispustiti, mora ga se uhvatiti za „čuperak“. Samo jednom se obraća Ilija Elizeju i daje mogućnost za oproštajnu gozbu. Ne posluša li, proigrava Božji zov koji je jedinstven i jedincat u sva­čijem životu. Sa sličnim se problemom suočava Pavao u galaćanskoj Crkvi. Jedno je Evanđelje i treba uza nj pri­anjati. Svako drugo je krivotvorina i vodi u zabludu, novu zarobljenost.

Isusov zov je zov na slobodu, ne u anarhiju. Poistovjetiti slobodu s mogućnošću raditi što se čovjeku prohtije jednako je anarhiji, bezvlašću kakvu upravo imamo na područjima ratom zahvaćenima. Svatko je sebi vlast, svatko sebi uzima za pravo i slobodu odlučivati o životu ili smrti. Sloboda sa sobom nosi mogućnost zloporabe, na što jasno smjera Apostol. Sloboda nije liberalizam, nego služenje Gospodinu. Hod za njime, pa ma što nas čekalo.

O tome jasno zbori evanđeoska perikopa. Isus odlučno kreće put Jeruzalema gdje ga čeka njegov životni finale u muci i križu. Ne da se smesti i one koji za njim kreću suočava upravo s tom činjenicom i izazovom. Nema puta naokolo, nema izmotavanja. Sad se odlučuje o hamletov­skom biti ili ne biti. Ako je već Gospodin svojim na­stupom, svojom riječju i djelima na sebe skrenuo sveopću pozornost, ako je fascinirao ljude, zainteresirao ih za sebe, ako je u ljudima aktualizirao, uprisutnio, uzbiljio samog Boga svojim programom i osobom, onda ima pravo staviti i jasne zahtjeve na koje čovjek mora odgovoriti, kad se s njima suoči.

Za Isusa nema dvojbe. On stoji na čovjekovu raskrižju i jasno podiže glas. Pitat će njega, doduše, Ivan iz tamnice, ‘je li on napokon onaj koji ima doći, ili da čekamo drugoga’ (usp.Lk 7,20). Ivan to pita u tjeskobi svog srca i dvojbama koje mu paraju dušu. Pitat će ga i Pilat u sudnici “Tko si i odakle si?” (Iv 19,9), a sam će svoje učenike pitati, što drže ljudi, odnosno što misle oni, tko je to on (Lk 9,20).

Suvremena rock-opera ‘Jesus Christ Superstar’ povratno pita Isusa: “Misliš li ti da si ono što drugi za tebe vele da jesi?” (“Do you think you’re what they say you are?”) Pitanje je izazovno i s pravom se postavlja: Jer, zahtjevi koje ovaj Jedan podiže do te su mjere korjeniti, da zadiru u samu srčiku ljudskog bića. Radikalnost koja nema usporednice u povijesti ljudske misli.

Do dana današnjeg fascinira Isus ljude, pojedince, koji se osjećaju zahvaćeni njime. Danas ćemo posvuda u svijetu pronaći ponovno snažno zanimanje za ovu je­dinstvenu osobu. Svatko nosi sa sobom svoje probleme („Naši nas prijestupi taru, pod teretom smo grijeha“ – moli psalmist), očekivanja, traženje smisla, vlastitu nesigurnost, dezori­jentiranost. Čovjek, nesiguran u sebi i bez jasna cilja, traži osobu s kojim bi se mogao identificirati, osobu koja mu može podariti sigurno uporište, putokaz, čvrstinu.

Čovjek je u neprestanoj brizi za svoju samosvojnost, slobodu, kuša biti integralna osoba. Stoga traži u Isusu osobu koja mu jamči slobodu i sigurnost. Nesiguran u sebi, čovjek je unatoč masi u kojoj živi krajnje osamljen, i zato traži osobu koja će mu povezati životne niti.

Svatko nosi u sebi svoje egzistencijalne nevolje i u tim vlastitim traženjima i lutanjima Isus je u novije vrijeme postao onaj pravi jamac nutarnje i vanjske slobode, jedinstva. Netko se lijepo izrazio kako je Isus u svojoj osobi konkretna Božja gra­matika, slovnica, gdje je svakome moguće naučiti Božje tekstove glede Boga i čovjeka, shvatiti i razumjeti po­vijesne tijekove i čimbenike.

Već je u ono vrijeme Isus u svojoj osobi ispunjavao ljudska očekivanja, nadanja, tra­ženja, težnje, želje. Isusov odgovor Ivanovim učenicima i Ivanu u tamnici potvrđuje tu istinu. Štoviše, Isusova osoba stimulira te slike i očekivanja, jer su već od prvih susreta s tom osobom ljudi ostajali zapanjeni glede novine nauka, siline riječi, učinkovitosti Isusovih čina spram bolesnih i onih kojima bijaše ovladao Zli (usp. Mk 1,27; 2,12; 5,42; Mt 7,28). Međutim, Isus se ne da smjestiti u postojeće kategorije i očekivanja. Osoba je on koja sve granice ruši, sve sheme razbija. Nemoguće ju je staviti u bilo koji klišej ili stezulju. ‘Tu je više od Salomona, daleko više od Jone’, reći će slušateljstvu (Mt 12,41).

Tko mu se približi, približio se ognju koji zahvaća. Približio se vatrenoj kupelji ili daždu koji pročišćava. Tko mu se želi približiti ili ga slijediti, mora se svega odreći, biti spreman na posvemašnji životni obrat, ostavljanje svega. Poglavito napuštanje uhodanog mišljenja, usta­ljenih predodžbi, svega onog s čime su naraštaji stoljećima živjeli. ‘Staviti ruku na plug i ne obazirati se natrag’! Zanemariti sve prošlo, uhodano, suočiti čovjeka s novim mogućnostima.

Izazovno je to moralo djelovati na nje­gove protivnike, nešto ravno anarhiji. Neoprostivi su bili njegovi izazovi i zato je morao poći prema Jeruzalemu, prema Kalvariji da križem potvrdi istinu svog života. U svojoj knjizi “Isus za ateiste” češki filozof i marksist Mahovec kuša dati odgovor na pitanje, kako bijaše Isusu moguće zapaliti svijet. On veli: Isus je zapalio svijet, “ne poradi bilo kakve očite nadmoći njegova teoretskog pro­grama, nego zato što je Isus sam bio identičan s tim programom, što je sam djelovao fascinantno i ljude po­vlačio za sobom”.

Dakle, posvemašnje jedinstvo riječi i djela, a s ljudske strane očekivanja i ispunjenja ljudskih nadanja. Jer biti s Isusom znači ujedno biti i sa samim sobom, znači nadići vlastito otuđenje, pronaći osobno središte, živjeti iz vlastite jezgre, a ne površinski.

To će reći: Imati vlastiti život u svojim rukama, nemati osjećaj kako ti život klizi, nestaje, poput klepsidre, pješčanog sata, već da­nomice urastati sve dublje i životnije u tu Tajnu koja nam predstavlja nasmijano Božje lice. A to onda sa sobom povlači temeljito preispitivanje vlastitih slika i predodžbi i o vlastitom kršćanstvu, vlastitim životnim stavovima. Koliko i u kojoj mjeri odgovaraju Isusovim očekivanjima, zahtjevima, radikalizmu.

Jer ako u Isusu Kristu imamo radikalnu odluku Boga za čovjeka i svijet, ako imamo u Isusu Boga pred sobom, onda moramo također na taj zov odgovoriti životnom temeljitom odlukom i stavom: nasljedovanja!

 

 

FRA Tomislav Pervan

Međugorje