Zah 12,10-11; Gal 3,26-29; Lk 9,18-24

ISUS, BOŽJI MESIJA

Ponovno se vraćamo u normalni niz nedjelja kroz go­dinu. Danas imamo pred očima Petrovo priznanje Isusova mesijanstva. Sljedećih ćemo nedjelja pratiti Isusa na nje­govu putu u Jeruzalem, a putovanje je središnji motiv cjelokupnoga Lukina izvješća o Isusovu javnom djelo­vanju. Isus je beskućnik, trajno na putu. Hodo-časti, hodočasnik, kao i praotac Abraham. Putovanje je smisao Isusove karijere ali i središnji smisao učeničke egzistencije. Luka je u svome evanđelju grupirao mnogo predaja i sažeo ih u ovaj izvještaj o Isusovu odlučnom putu u Jeruzalem. U Djelima apostolskim vjernici su „sljedbenici novoga Puta“.  

Pronaći ćemo tu, na putu, prispodobu o dobrom Samaritancu, o razmetnom sinu, o bogatašu i Lazaru, zatim Martu i Mariju, desetorici gubavaca. Sve su to specifikumi Lukina evanđelja. Zatim ćemo pronaći upravo na tome izvješću na puto­vanju Isusovu pouku o molitvi, pouku protiv tjeskobnosti, straha i anksioznosti, pouku o opasnostima bogatstva, o životnom stilu učenika koji mora biti prožet poniznošću te usmjerenošću prema konačnom cilju. Sve te stvari pronaći ćemo i čut ćemo ovoga ljeta u čitanjima iz Lukina Evanđelja.

Luka veoma mudro umeće pripovijedanje s Isusovim po(r)ukama. Isusove su riječi zahtjevne, zadiru duboko pod kožu, i stavljaju pred svakog učenika cijenu naslje­dovanja, odnosno cijenu toga što znači biti Isusov učenik. To je napose vrijedno uočiti u vremenima koja predstoje, a učenicima redovito predstoji, to dobro zna i sam pisac Luka, progonstvo u svim mogućim oblicima.

Petrovo priznanje Isusova mesijanstva klimaks je u svakome od sinoptičkih evanđelja. To je vrhunac i obrat u Isusovu životu i životu učenika. Petrovo priznanje Isusova mesijanstva prethodi prvomu Isusovu navještaju muke i smrti. To u sebi implicira istu sudbinu na uče­ničkoj strani. I učenici će podnijeti i podnositi isto što i njihov Gospodin. Ista sudbina čeka sve koji se za Isusa odluče.

Za razliku od Mateja i Marka, Luka nam ne veli kako se Petar usprotivio Isusovim riječima o svojoj muci i smrti te uskrsnuću. To se može zaključiti i iz velika poštovanja jednog Luke spram apostola i njihove uloge u djelu spasenja. Jer oni će postati vođe Crkve, predvodnici i nastavljači Isusova djela te među Petrom i Isusom nema nikakvih nesporazuma, sve do Petrova nijekanja Isusove osobe na Isusovu suđenju.

Luka zanemaruje i mjesto. Dvojica drugih sinoptika govore o Cezareji Filipovoj, dok Luka ne daje pobliže određenje gdje se odigrala ova scena. U Cezareji Filipovoj bilo je svetište boga Pana. Bitna je i usporednica: Cezareja podsjeća na cara – imperatora u Rimu, a Isus mu je suprotstavljen. Tko je pravi Cezar – Kyrios? Onaj u Rimu ili ovaj u osobi Isusa Krista?

Namjesto toga Luka nam veli kako je Isus bio prethodno u molitvi prije nego je učenike pitao o tome što misli svijet za njega, tko je i što je on osobno. Navodi li to Luka kako bi izbjegnuo da po­mislimo kako je u Isusa riječ o taštini ili umišljenosti spram vlastite veličine? Moguće. Međutim, vjerojatnije je ipak da je posrijedi inače Lukina značajka kako Isus redovito moli prije svih bitnih, značajnih odluka u svome životu.

Molitva nije samo za krizne situacije i ne moli Isus samo u svojim životnim kritičnim situacijama. Molitva je za Isusa u Lukinu Evanđelju jedna od bitnih sastavnica Isusova života. Ona je dio njegova trajnog komuniciranja s Bogom koja se jednostavno intenzivira u vremenima krize i Isusova suđenja. Isusova je pouka jasna, kako naime treba neprestance moliti i nikad ne sustati (usp. Lk 18,1).

Pita učenike što veli svijet, tko je on. Odgovori su otprilike onakvi kakve je dobio i Herod koji se zanimao za Isusa. Ljudi imaju svoje mišljenje, ali to nije zadovoljavajuće. Sve je to okovanost prošlošću i život u prošlim, minulim, poznatim kategorijama. Isusa u konačnici ne zanima mišljenje naroda, nego okreće list i pita upravo njih, koji su stalno s njime: “A što velite vi?” – To je onaj nužni egzistencijalni prijelaz s općenitoga na osobno, posebno, s kolektivnoga na pojedinačno, individualno, od mnoštva prema osobi. To je odlučni korak koji se mora dogoditi u svakome vjerniku. Bog se ne zadovoljava s neobvezatnim, neosobnim, tuđim odgovorom, isto tako ni Isus. Osoba je prozvana i izazvana, staviti se naspram druge osobe, odnosno ovdje naspram Boga – i samoga Isusa.

Isus želi spoznaju učenika glede svoje osobe i bića podignuti na višu razinu od onoga što misli običan svijet i kakve glasine o Isusu kruže. Petar kao ‘glasnogovornik’ ostalih veli izrijekom jasno: “Krist – Mesija Božji si Ti, Isuse!” Ti si onaj koga je Bog pomazao. Dosada su to za Isusa rekli anđeo za navještaja Mariji (usp. 2,11), ali i demoni s kojima je dolazio u okršaj (usp. 4,41). Sad je stvar jasna i učenicima. Svojom pojavom i silnim djelima on se takvim ovjerovljuje, legitimira i pred najužim krugom – Dvanaestoricom.

Tko je ovaj Isus? Sigurno je jedno da je pozivao u svoje društvo sve koje je društvo na ovaj ili onaj način bilo isključilo iz svoga zajedništva. Pozivao je u svoje zajedništvo, a posredno time i u društvo sa samim Bogom. U njemu je Bog postao blizak svakomu čovjeku. Isto je tako sigurno da je naviještao kraljevstvo Božje te da je ono prisutno među ljudima u njegovoj osobi. Zajamčeno je također da nikada nije rabio riječi koje su rabili proroci: “Ovako govori Gospodin!” ili pak: “Riječ je Gospodina Boga!”, ili pak: “Pisano je!” – kako su govorili rabini. Njegova je riječ glasila redovito: “A ja vam kažem!” – stavljajući u pravilu ispred svojih izričaja dvokratno „Amen“.

Nikada nije skretao pozornost svojih slušatelja na nekakav drugi ili tuđi autoritet. Naprotiv. Među svim riječima koje su zacijelo njegove najautentičnije upravo su ove: “A ja vam kažem!” To ‘ja’ stavlja ga na istu razinu sa samim Bogom. “A ako ja prstom Božjim izgonim nečiste sile, onda znajte da je među vama kraljevstvo Božje” (usp. Lk 11,20). On se izjednačuje s Božjim prstom, Božjom rukom, s Božjim stvarateljskim Duhom. Ovdje je više od Jone, više od Salomona, jednom riječju: Ovdje je nešto neviđeno i nečuveno, sam Bog među nama. Bog pohodi narod svoj!

Isusovo pretkazivanje kako će biti jednostavno ubijen (Luka ne spominje križ) te kako učenici trebaju prihvatiti trpljenje i križ kao „normalu“ u svome životu, kao nešto što treba uzimati svakodnevno na sebe i prihvatiti kao nešto s čime smo kao vjernici do kraja srasli. Samo to može donijeti istinsku i pravu slobodu duha i srca svakome tko se za Isusa odluči. I danas je potrebno vratiti se izvornosti Isusove riječi i navještaja.

Ne nastupa Isus s imperativom ili kao onaj koji raspolaže istinom. Nije on u evanđeljima prikazan, a pogotovo ne u ovome veoma zahtjevnom tekstu, kao onaj koji donosi nauk, naviješta ili donosi nove zakone, izgovara prijetnje ili anateme, već kuša pridobiti svoje slušateljstvo za ono što on sam u svojoj osobi nudi svijetu i svima: Ponudu kraljevstva Božjega, ponudu nečega posve novoga i revolucionarnog, ponudu socijalne utopije, mjesta gdje se mogu odmoriti svi, mjesta slobode i razumijevanja, pomirenja.

Pa i kad izgovara riječi poput današnjih o križu, onda su to riječi koje donose dašak slobode i mira, utjehe i nade. Isus se jasno prikazuje kao učitelj života i ujedno kao učitelj zakona i slova koje nudi svojima i svima koji za njime pođu.

Fra Tomislav Pervan – Međugorje