Dj 7,55-60; Otk 22,12-14.16-17.20; Iv 17,20-26
ISUSOVA POSLJEDNJA ŽELJA: DA SVI BUDU JEDNO
Jedva ćemo pronaći u svim evanđeljima i prenesenim Isusovim riječima dirljivije i snažnije molitve i riječi od ovih koje je prenio evanđelist Ivan u svojoj Velikosvećeničkoj Isusovoj molitvi. Nema snažnijeg izričaja ljubavi s Isusove strane spram onih koje mu je Otac dao od ove molitve. Posljednje Isusove riječi upućene učenicima su riječi vjekovječne molitve i nemoguće se ljubljenoj osobi obratiti drugim riječima nego i osim riječima molitve. Molitva je najsnažniji izričaj ljubavi prema nekome. Svi drugi izričaji i iskazi nešto su vanjsko, dok je molitva izričaj srca, bića. Mi se možemo oko nekoga truditi, skrbiti, biti zabrinuti, ali jedino je molitva ono čime smo sposobni dirnuti u srž i srce ljubljene osobe i bića. U tom slučaju postajemo spram drugoga nešto poput svećenika koji stoji između osobe i Boga, a gledamo li i promatramo bližnjega očima ljubavi, uranjamo ga u Božje biće iz kojega je pojedinac i proistekao i kamo će se povratiti. U Božji izvir i uvir.
Isus se oprašta od svojih. Izriče svoju posljednju želju. Daje svoju oporuku u obliku molitve. Slobodno možemo ustvrditi kako je cjelokupni Isusov život jedna velika simfonija molitve, molitveni izričaj. Gotovo do iznemoglo¬sti naglašava svojima da svi budu jedno. Tu želju i oporuku izriče u obliku usrdne, zagovorne, zaklinjuće molitve. Tu nam upravo postaje razvidno koliko mu je osobno stalo do jedinstva kakvo ćemo pronaći u Trojstvu. Ono do čega se ne može vinuti nikakvo ljudsko mudroslovlje ili znanost postalo nam je jasno i očito u Isusovu životu, naime, koliko nam je Bog blizu te tko drži i nosi ovaj svijet, u čijim je rukama te kako čovjek nosi na sebi obrise i crte Božjeg bića.
Ne moli Isus da budemo pošteđeni od ovoga ili onoga u ovome svijetu, mržnje, progona i sl. Prisjetimo se samo primjedbe jed¬noga rimskog povjesničara koji je potkraj prvoga stoljeća napisao kako su kršćani navukli na sebe “mržnju čitavoga ljudskog roda”, budući da su prvi vjernici bili u svome ponašanju i životu živi prigovor ustaljenim tadašnjim načelima. Bili su izazov i spoticaj, upravo kao što to bijaše i Isusova osoba i križ.
Ono što je Isus izgovarao kod sinoptika kad je govorio u prispodobama o kući podvojenoj u sebi, o kraljevstvu razjedinjenu i pocijepanu u sebi, te stoga ne može opstati, ponavlja to ovdje u obliku molitve za jedinstvo sebi odanih i naj¬bližih. Razjeda li zajednicu mržnja ili nepodnošljivost iz¬nutra, to je onda pounutrašnjena razorna sila koja pred sobom ruši sve poput proljetne bujice.
Učenici moraju pronaći put jedan do drugoga u ljubavi, nošeni snagom zajedništva, bratstva, ljubavi, a ne opsjednuti karijerom, moću i vladanjem jedan nad drugim. Upravo se to zbivalo kroz potonju povijest Crkve. Jer, čitajući i razmišljajući danas o ovim Isusovim riječima, ostajemo istodobno duboko posramljeni i potreseni. Oni koji u njega vjeruju duboko su pocijepani u sebi, neje¬dinstveni. Davno su istrgali na komadiće Isusovu opo¬ručnu molitvu za jedinstvo, davno su okrenuli leđa Isusovim riječima.
Naši praočevi u vjeri učiniše to. Pri¬sjetimo se samo tolikih raskola, tolika nejedinstva i nepodnošljivosti pa i međusobna ratovanja. Neposredno prije pada Bizanta pod Osmanlije govorili su u Bizantu: Radije pod muslimanski turban nego pod latinsku mitru! I dogodilo se ono što se dogodilo. Nestalo je i pravoslavlja i kršćanstva na širokim prostorima koje su Turci osvojili, a da nisu morali pri¬hvatiti omraženu mitru latinâ.
U poimanju mnogih kr¬šćana Papa je utjelovljenje Antikrista i sl. Takvim ga je smatrao prije obraćenja anglikanac, a potonji kardinal, danas blaženik Newman. Zadnji je Sabor pokušao s ekumenizmom, ali ta biljka nikako da izraste u vidljivu biljku. Međusobna optuživanja, nepovjerenja, su¬mnjičenja te tako kršćanstvo danas odaje otužnu sliku nepovezanosti, nejedinstva, međusobne nesnošljivosti.
Ako je u ranoj Crkvi glasila uzrečica, gle kako se ljube, danas bi se moglo reći, gle kako se međusobno potiru i mrze. Ne samo pojedine kršćanske vjeroispovijedi već, štoviše, unutar same Crkve, unutar mjesnih Crkava ili klera i vjernika. Kritizira se i napada sve i svakoga, redovito ne iz ljubavi nego iz zloće, i zato kršćanstvo danas postaje pred svijetom nevjero¬dostojno. Nismo dovoljno ozbiljno shvatili i prihvatili Isusovu posljednju usrdnu želju prije same muke i smrti i stoga nam Isusove riječi postaju stalnim velikim prigo¬vorom i osudom našega ponašanja!
Gospodinov stalni prigovor zbog upornog nejedinstva, a isto tako i prigovor svijeta spram našeg nejedinstva treba da nas duboko zamisli i p(r)otrese. Isus moli za sve koji u njega vjeruju. Ivan pak u svome evanđelju govori kako je vjera u biti zajedništvo s Isusom i s braćom. To je pretpostavka za učinkovit život Crkve. Ono što se isprje¬čuje jedinstvu, isprječuje se samomu Gospodinu. Stoji njemu na putu. On je u Duhu naše jedinstvo i stvara jedinstvo s nama. Jedinstvo Crkve je biti jedno u njemu i s njime, ali svi zajedno, communio – koinonia.
Jasno, bit će uvijek sporenja, oporbenjaštva, raspri. Bilo je toga već i za pisanja spisa Novoga zavjeta. Uvijek imamo sraz ljudskoga duha i Božjeg Duha. Odlučujuće je ono što prevlada. Evanđelje ili ljudske ideje, Bog ili moj, naš ljudski duh. Svi su heretici mislili da su u pravu. Imali su donekle pravo, ali su u konačnici zabludili, zašli s pravog puta, jer ih je odveć odveo, zanio ljudski duh. Duh nejedinstva, sebičnosti, vlastitoga ja. Zato je po-trebno uvijek vlastite ideje preispitivati u svjetlu Božjeg Duha. Želi li to, hoće li to Bog od mene? Traži li Isus to od nas? Možda mogu u trenutku čisto ljudske ideje biti prihvatljivije i simpatične, ali je uvijek potrebno pod¬vrgnuti se kritici Pisma, počevši od edenskog vrta i Adamova ne do dana današnjega.
Neka svi budu jedno kako bi svijet upoznao da si me ti, Oče, poslao! Međunarodne udruge pokušavaju stvoriti globalno jedinstvo. Kompjutorska tehnika čini od svijeta jedno veliko jedno. Ujedinjeni Narodi pokušavaju učiniti to na političkom i vojnom planu. Isto tako i međunarodni nov¬čarski sustav. Zaklinju se svi na jedinstvo. Međutim, to je jedinstvo djece i sinova bez Oca. A gdje nema Oca, djeca se mrznu od studeni, nema topline doma, ognjišta, lju¬bavi. Sve su to puke zemaljske tlapnje i čežnje, u biti nedomišljene i neostvarive.
Krist je ponuda jedinstva svijeta i ljudi. U njemu je sve sadržano, sve stoji u njemu, reći će već novozavjetni pisac Poslanica Kološanima i Hebrejima. Stoga su kršćani dužni pronaći jedinstvo, moraju biti jedna Crkva kako bi svijetu bilo jasno kamo je i na koga upućen. Inače ćemo uskratiti svijet za jednu veliku nadu i bit ćemo razočaranje. Moramo misliti na Isusovu posljednju želju, moliti da postane zbiljom.
Moramo pokušati ispuniti Isusovu po¬sljednju želju za jedinstvom. Veliki je engleski mislilac J. Stuart Mill jednom rekao kako nikad nije dovoljno podsjećati ljude da je živio čovjek imenom Sokrat. Točno je to, ali je još bitnije i važnije podsjećati ljude da je među nama boravio i da u svome Duhu boravi bogočovjek imenom Isus Krist. I da taj lik nikako ne blijedi u svijetu i svijesti čovječanstva. Bitna je razlika između Isusa i Sokrata ta što je Sokrat rekao, „znam da ne znam“, dok Isus zauzvrat veli „znam da znam“, imam znanje odakle sam i kamo idem. Zaputimo se i mi, zajedno, za Gospodinom, u jedinstvu vjere i molitve.
Fra Tomislav Pervan
Međugorje