TREĆA VAZMENA NEDJELJA – Godina C
ČITANJA: Dj 5,27b-32.40b-41; Ps 30,2.4-6.11-12a.13b; Otk 5,11-14; Iv 21,1-19
Jedna od glavnih crkvenih zapovijedi jest ta da se svaki kršćanin treba barem jednom godišnje ispovjediti i o Uskrsu pričestiti. Zašto baš o Uskrsu? Odgovor na to pitanje na svoj način daje nam današnje evanđelje u kojem se opisuje kako uskrsli Isus obnavlja prekinuto zajedništvo sa svojim učenicima.
On se već treći put ukazuje svojim učenicima, a ovaj put to čini na način koji podsjeća na najvažnije događaje u njihovu međusobnom odnosu. No ne radi se samo o podsjećanju, nego o iscjeljivanju rana iz prošlosti. Zato se u ovom susretu na Tiberijadskome moru sve odvija tako kao da Isus s učenicima ponovno prolazi isti put, ali sada s jasnoćom uskrsnog svjetla.
Sedmorica učenika (broj koji simbolizira puninu) idu ribariti, kao što je to bilo i u njihovu prvom susretu s Isusom. Od poimence spomenutih učenika u ovom odlomku to se posebno odnosi na Petra i Zebedejeve sinove koje je Isus svojevremeno pozvao da idu za njim baš dok su se bavili svojim ribarskim poslom. Oni su tada sve ostavili i pošli za njim, a sada su se – ostavivši Isusa – vratili ribarenju. Međutim Isusov poziv je neopoziv i on poslije svoga uskrsnuća ponovno okuplja svoje učenike i to tako da ih ponovno poziva da idu za njim. Pri tome posebno mjesto ima Šimun Petar.
Nakon noći u kojoj zajedno s ostalim učenicima nije ulovio ništa, kad je već svanulo na obali se pojavljuje uskrsli Isus kojega ne prepoznaju sve dok na njegovu riječ nisu ponovno bacili mrežu u koju se uhvatilo mnoštvo riba. A kad su ga prepoznali Petar se baci u more „jer bijaše gol“. Taj izraz neodoljivo podsjeća na onu scenu kada su prvi čovjek i žena prekršili Božju zapovijed i otkrili da su goli, pa se onda sakrili pred Božjim korakom. Tako sad čini Petar jer se zbog svoga zatajenja želi sakriti pred Isusom. Vjerojatno osjeća stid zbog kojega bi doslovno htio propasti u zemlju, pa se baca u more koje ga u potpunosti pokriva.
Međutim, kao što Bog ne pušta Adama da ostane skriven u grmlju, tako ni Isus ne pušta Petra da ostane pod vodom. A s Petrove strane susret s uskrslim Kristom koliko god bio potresan, toliko je i priželjkivan. Stoga Petar izlazi na obalu te upravo on izvlači na kopno mrežu punu riba. Evanđelist bilježi da su u mreži bile sto pedeset i tri ribe. Simbolika toga broja nije potpuno jasna. Neki tvrde da je toliko bilo poznatih vrsta riba u Tiberijadskome moru što bi simboliziralo poslanje apostola da propovijedaju evanđelje svim različitim narodima svijeta. U svakom slučaju, ono što je sigurno jest to da su ribe prebrojene i da se nijedna nije utopila u masu. Svaka riba posebno je dodirnuta i to upućuje na to kako se nitko ne može sakriti u velikom mnoštvu. Odnos Isusa Krista ni s jednom osobom nije anoniman. On svakoga poznaje imenom i sa svakim želi uspostaviti zajedništvo i obnoviti ga kad god se i zbog čega god se ono prekine.
Da konačna poruka današnjega odlomka iz evanđelja ide upravo u tom smjeru svjedoči nastavak pripovijedanja. Nakon zajedničkoga doručka Isus se nasamo susreće sa Šimunom Petrom.
U čitavom događaju postoje jasni elementi koji upućuju na to da se u ovom događaju iscjeljuje Petrovo triputno zatajenje Isusa za vrijeme njegove muke. Za razliku od ostalih evanđelista Ivan ne spominje Petrov plač nakon pijetlova pjeva nego govori o njegovoj žalosti upravo u kontekstu njegova susreta s uskrslim Isusom.
Prvi detalj koji na to ukazuje jest pripravljena žeravica na kojoj je Isus već postavio ribu i kruh za doručak svojim učenicima. Pri tome postavljeno jelo podsjeća Petra na večeru na kojoj se zaklinjao da će položiti život za Isusa, koji mu je pak navijestio da će ga te iste noći triput zatajiti, a pripravljena žeravica ga podsjeća na onu žeravicu kraj koje se grijao kada je triput zanijekao da poznaje Isusa.
Nakon tako pripremljene scene započinje razgovor u kojem Isus tri puta u različitim varijantama pita Petra da li ga voli. Tako Petar dobiva priliku da popravi ono što je učinio kad je zanijekao svoga učitelja. U tom smislu nakon trećega pitanja „Voliš li me“ evanđelist govori o Petrovoj žalosti, koja zapravo označava dovršeni proces njegova pokajanja.
Isusu je bila poznata Petrova žalost i pokajanje, ali trebalo je da to Petar izrazi i riječima. Ne samo suzama ili na neki drugi zaobilazni način. Govor je čovjeku svojstven oblik komunikacije, a to se ne odnosi samo na čovjekovu kominikaciju s drugim čovjekom nego i s Bogom.
U tom je smisao i ispovijedi. Bog sve zna i nije ga potrebno informirati o našim grijesima. Ali nama je potrebno da izgovorimo ono što nas tišti i da na taj način naš odnos i s Bogom i s ljudima bude raščišćen. Samo istina je temelj na kojem se može graditi pravo zajedništvo. A za slavlje toga zajedništva nema prikladnijega dana od Uskrsa tj. dana kada uz otajstvo pobjede života nad smrću slavimo i događaj ponovne uspostavu prekinutog zajedništva Isusa i njegovih učenika.
Fra Domagoj Runje