DRUGA VAZMENA NEDJELJA – Godina C

Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!

ČITANJA: Dj 5,12-16; Ps 118,2-4.22-27a; Otk 1,9-11a.12-13.17-19; Iv 20,19-31

Jedan od važnih detalja u opisima dana Isusova uskrsnuća su vrata.

Toga dana rano ujutro dok su žene išle na isusov grob putem su se pitale tko će im otvoriti teška grobna kamena vrata. One to same nisu mogle. No kad su došle na grob kamen s grobnih vrata bio je odvaljen.

Istoga dana uvečer Isusovi učenici u strahu od Židova zatvorili su vrata dvorane u kojoj su se bili okupili. A onda je dok su oni stajali iza zatvorenih vrata među njih došao uskrsli Isus. Redovito u tom susretu zamišljamo Isusa kako preobražena uskrsna tijela nadilazi prirodne zakone i ulazi kroz zatvorena vrata.

Ali pritom se nameće jedno pitanje: zašto uskrsli Isus nije izišao iz groba također kroz zatvorena vrata?

Svi izvještaji o praznom grobu na to pitanje daju implicitan i jednodušan odgovor. Vrata Isusova groba nisu se otvorila zato da bi on mogao izići iz groba, nego zato da bi žene koje su ga slijedile i ostali njegovi učenici mogli u grob ući i uvjeriti se da je grob prazan.

Istu logiku mogli bismo primijeniti i na večernji događaj. Isusu nije bilo potrebno otvoriti vrata da bi mogao doći među svoje učenike. On je mogao proći i kroz zatvorena vrata. Međutim ta je vrata trebalo otvoriti radi samih učenika. Trebalo ih je osloboditi straha zbog kojega su se zatvorili od onih koji su ih progonili zbog njihove povezanosti s Isusom Kristom.

No vrata straha otvaraju se veoma sporo.

Evanđelist Ivan pripovijeda kako te večeri kad je uskrsli Isus došao među svoje učenike, među njima nije bilo apostola Tome. Oni su mu poslije govorili da su vidjeli Gospodina, ali im on nije htio vjerovati dok ga sam ne vidi i ne opipa njegove rane.

Učenici su se nakon osam dana sastali opet na istom mjestu. Sada je među njima bio Toma. Vrata su opet bila zatvorena. Ovaj put ne spominje se da je to bilo zbog straha, ali se podrazumijeva da on nije potpuno nestao. Isus, koji se čitav tjedan nije htio ukazati Tomi nasamo, ponovno dolazi posred okupljene zajednice.

Nakon pozdrava „Mir vama“ odmah se obraća Tomi i poziva ga neka pristupi i prinese ruke u njegov ranjeni bok. Evanđelist ne navodi je li to Toma doista i učinio nego samo donosi njegov usklik „Gospodin moj i Bog moj“ na što Isus odgovara riječima „Budući da si me vidio, povjerovao si. Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!“.

To nije samo prijekor Tomi nego pohvala i poticaj svim budućim kršćanskim naraštajima koji svoju vjeru temelje na svjedočanstvu onih koji su vidjeli uskrslog Isusa. Toma je samo primjer kako je put do te vjere često popraćen razumljivom sumnjom, zbog koje ga ne odbacuje ni Isus ni ostali apostoli. Oni pred njegovom sumnjom nisu zatvorili vrata, nego su mu pristupili s razumijevanjem i obazrivošću. No treba primijetiti da se ni Toma zbog svoje sumnje nije udaljio od zajednice Isusovih učenika. On se zbog toga što sumnja nije osjetio isključenim. To je zato što zajednica Isusovih učenika tj. Crkva nije zajednica gotovih i savršenih vjernika. U njoj se ne okupljaju samo podjednako obrazovani istomišljenici ili moralno besprijekorni pravednici. Crkva je zajednica onih koji u različitim životnim stanjima ne odustaju od vjere u Isusa Krista pa čak i kad ih muče strahovi i sumnje.

Toma nije htio vjerovati dok sam ne vidi i ne opipa tijelo uskrslog Isusa, ali je žarko htio vidjeti i opipati. Sve ako toga Toma nije bio ni svjestan, to je već vjera. Želja da vidi uskrslog Isusa bila je jača od njegove sumnje i to je bio prostor u koji je Isus mogao ući i kroz zatvorena vrata.

On to i čini. Ulazi kroz zatvorena vrata, ali ih na kraju otvara da bi i Toma i ostali učenici mogli svima naviještati radosnu poruku mira uskrslog Isusa.

Svjedočanstva o otvorenim vratima kroz koja su učenici izišli među narod slušamo na poseban način upravo u misnim čitanjima vazmenih nedjelja. Tako i ove druge vazmene nedjelje u odlomku iz Djela apostolskih čitamo kako su se po rukama apostolskim događala mnoga znamenja i čudesa u narodu. Službene vlasti nisu im bile naklonjene, ali to Isusovim učenicima nije priječilo da poput svoga učitelja prolaze zemljom čineći dobro i svima pokazuju otvorena vrata vjere.

Fra Domagoj Runje

Prenijeto s: https://www.mir.hr/