U Novom zavjetu možemo slijediti trajni duhovni proces, duhovni rast. Naići ćemo na razmišljanja o tome tko je Isus, odakle on, zašto je došao, zašto je umro onakvom smrću i čemu ona njegova sramotna i tragična smrt. Sve se pak prelama kroz jednu prizmu, kroz prizmu, kroz ledac jedne činjenice: Taj Isus Krist u koga vjerujem živi. Pobijedio je smrt, uskrsnuo je, svojima se ukazivao, a slanjem Duha Svetoga stubokom je promijenio život onih koji su se s njim susreli. Preko njih poziva sve na promjenu života.
Isus korjenito mijenja sve s kojima dođe u dodir. Sve prerasta u povjerenje i u vjerovanje u njega, u priznanje njega kao Gospodina i Gospodara. Sve izrasta i razvija se u nauk i riječ o njemu kao jedinome koji ima ključeve života i smrti, tj. ključeve smisla ljudskog života. Nauk postaje obvezatan, a ustrajati u vjerovanju u njega postaje stvar od koje zavisi život i smrt. Nema odstupanja.
Susret s Isusom nabacuje mnoštvo pitanja na koja treba odgovoriti. Međutim, vremenom postaju pitanja drukčija u Palestini, drukčija u Maloj Aziji, različita u Grčkoj ili u Rimu. Svaka se od zajednica koja vjeruje u Isusa Krista suočava sa svojom problematikom, svojim duhovnim ozračjem u kome živi i ponudom rješenja koje nudi Isus. Svatko ima drukčiju duhovnu potku, drukčije pretpostavke s kojima pristupa Isusu Kristu i njegovu liku. Svi vjeruju isto, ali govore drukčijim jezicima, različnom problematikom.
Svi su oni međutim Isusu pronašli zajednički jezik vjerovanja, zajednički odgovor i oslonac koji vrijedi za sve: Isus je zajednički svima, on je jedan i jedini, jedincati. Za nj se isplati živjeti i umrijeti. To bijaše misao vodilja svih prvih kršćana, svih kršćanskih misionara u moru poganstva. Ma gdje se kršćani nalazili, u ma kojoj duhovnoj situaciji živjeli, svima je zajedničko jedno priznanje, ispovijed: Kristovi križ, smrt i uskrsnuće su zbilja njihova života, stožina i osovina oko koje se sve okreće. Onima pak koji to uvjerenje ne dijele, sve je jedna velika ludost, sablazan, bezumlje i skandal.
U Novom zavjetu nema oko jednoga nikakve dvojbe: Isus Krist jest i ostaje glavni. Vjera u njega je nepokolebljiva. Sve što znamo o Isusu znamo iz svjedočanstava onih koji su ga slijedili, kojima je postao sve u životu. Ti prvi učenici (su)dionici su jedne velike duhovne revolucije prema kojoj su sve druge političke revolucije dječja igra i zanemarivost. Zašto? Zato jer je ovaj prevrat prevrat čovjekova srca. Čovjek se treba odvratiti od zla, od sebičnosti, od sebe. Treba stvarati novi poredak, baziran ne na moći, sili ili prisili, nego na ljubavi i povjerenju. Revolucija u odnosima jer je temelj i osnovica svega života Isus Krist, živi i prisutni, jer je on blizak svima koji mu se povjeravaju i predaju.
Prvi vjernici – a to možemo vidjeti na svakoj stranici Novog zavjeta – osobe su, kojih je život snažno zahvatio i stubokom izmijenio jedan: Isus Krist. Imali su živo iskustvo Božje dinamike, Božjeg Duha koji preobražava sve, koji stvara novo. Iskusili su da je Krist među njima kao pokretačka snaga u Duhu. To bijaše prava duhovna revolucija, prevrat u ondašnjem svijetu. Vjera, odnosno priznanje Isusa Krista ujedno je vjera u sveopći preobražaj svijeta i života pod tim novim, zajedničkim nazivnikom. Uskrsnuće je postalo temeljem najdinamičnijeg pokreta na svijetu, ono je postalo osnovom kršćanstva i izvorom njegove nepobjedive snage u svim vremenima. Kvantni skok i iskorak iz postojećega.
Isus nije došao promijeniti fizikalne ili prirodne zakone. Isto tako nije došao ni zbog toga da u svijet odasla neku novu sljedbu koja bi se ponosila svojim utemeljiteljem koji ima divne misli, programe, koji je čudesa činio i sl., te koja bi se onda dičila svojim uspjesima na svim poljima ljudskog djelovanja. Ne. Nego on nas je htio dovesti do naših ljudskih granica i spoznavši te svoje granice podariti nam novi život.
Kršćani su stoljećima svjedočeći vjerovali i vjerujući svjedočili ovoga Jednoga. Na tome su gradili svoju egzistenciju, svoj život. Temeljna istina i uvjerenje bijaše: Taj Isus je živ, on je uskrsnuo. To bijaše istina njihova života. Istina da je Isus u meni, u mome životu ne koristi ništa, ako ne iskušavam svednevice njegovu nazočnost. Nije potrebno znati iz njegova života historiografske ili biografske podatke, kao da bi ti bili nama od pomoći ili koristi. Pa i kad ih sve znaš, ne koriste tvojoj vjeri ni tvome stavu. Kad njih znaš, malo toga ili ništa ne znaš niti shvaćaš.
Isus mora biti pokretačka snaga, on nas mora siliti, tjerati, gorjeti u srcu. Poput onim učenicima na putu u Emaus. Već je davno rekao Gospodin preko Jeremije: “Nije li riječ moja poput ognja – riječ je Gospodina Boga – i nije li slična malju što razbija pećine” (Jer 23,29). Kad se njegova riječ i osoba razgori u srcu, ruše se zidovi nerazumijevanja, okamenjene utvrde ovog svijeta u čovjeku. Tek iz toga proizlazi svjedočanstvo njegove prisutnosti. Isusovo je uskrsnuće ispunjenje svih obećanja Starog zavjeta.
Bog je Bog živih, a ne mrtvih, on je izvor života, i u tome Bogu je temelj nade da neće predati čovjekov život smrti. Isusovo je uskrsnuće tome glavno jamstvo. Tako Isusova smrt nije besmisleni kraj, nego početak.
Znati nije isto što i razumjeti. Da bismo razumjeli Isusa i sve što se s njime i u njemu dogodilo, moramo se zaputiti s njime. Cijelog svog života bio je putnik. Kao mladić je putovao Galilejom, s Josipom, poočimom. Išao od kuće do kuće, promatrao ljude, običaje, ponašanje, moral. Imao savršeno oko, upoznavao i raspoznavao ljude. Nije stoga Isus osoba za pozornicu, na kojoj ga promatramo iz publike, sa svog sjedala, nezainteresirani, nego je on osoba koja nas poziva da pođemo i zaputimo se sa svog sigurnog i udobnog mjesta, iz svoga mirnog kuta, u avanturu života.
Isusova mudrost nije knjiška, naučena ili školska, nije iz akademija ili naukovnih zavoda, već ju je stekao na prašnjavim putovima Galileje i neprestanog dodira sa svojim Ocem. Tek kad budemo spremni zaputiti se za njim, bit ćemo sposobni upoznati njegovo biće i njegov lik. Nemoguće je neke stvari naučiti. Neke se mogu samo vjernim uvođenjem i uvježbavanjem upiti u sebe, upuštajući se u avanturu vjere i nasljedovanja. Njegova osoba i lik prava su poruka. On je putnik kroz krajobraze naroda, uljudbi, duhovnu povijest čovječanstva, i sve prevraća na revolucionaran način.
Uskrs daje ton i značenje cijeloj Isusovoj egzistenciji. Ujedno i cijeloj budućnosti koja slijedi nakon Isusa. On daje potvrdu Isusovu djelu: To je djelo Božje, to su riječi Božje, i sam Bog zapečaćuje tim činom Isusovu riječ i navještaj. Uskrs proizvodi u učenicima obrat. Na Kalvariji i pred križem slomila se i urušila njihova djetinja vjera. Slom i pokop svih iluzija glede Isusa u njihovim zemaljskim protegama. “A mi smo očekivali, mi se nadasmo”… Imaju misli koje ničemu ne služe, koje ne pomažu dalje u životu. Što je, prema njihovu poimanju, preostalo od Isusova djela? Uspjeh protivnika, druge strane. Drugi su postigli svoj cilj, a s Isusom je gotovo… I upravo u takvoj situaciji i bezizlazju pristupa Isus, neprepoznat.
Učenici su živjeli sa slikom Krista i Mesije koja nikom ne pomaže niti ikomu služi. Vjeruju u svoju sliku Mesije, ali je ta slika zaprjeka pravoj vjeri. Obrat nije uslijedio na temelju nekakva čuda, nego snagom riječi. Pisma. S čudom su se susrele žene na grobu, vidjele su anđele, imale su nadzemaljske vizije, ali obrat u životu podaruje samo Pismo! Susljedno i Isusova osoba za njegovih osobnih ukazanja izabranima. Isusova riječ postaje za stolom vidljivi dar koji može hraniti život. Uskrsli ostaje neuhvatljiv, ali iza njega ostaje jedno: Povijesna akcija, povijesno djelo!
Sažeto se može reći: Ono što svijet čini svijetom, i što konkretna čovjeka čini čovjekom, uzima Isus na sebe i nadilazi u svome tijelu. On u sebi nosi tijelo, smrtno, grješno, te u svome tijelu osuđuje smrt i grijeh. Svijet u svome protubožnom stavu iscrpljuje svoje mogućnosti na križu gdje Isus umire. Ondje je smrt izrigala sav svoj otrov i naizgled likovala, ali uzalud. U uskrsnuću se otvara novi život, budućnost prema Bogu. “Je li tko u Kristu Isusu, novi je stvor” (2Kor 5,17), odnosno: novo je stvorenje nastalo.
Ono što su kasna židovska proroštva slutila, čemu su se nadali apokaliptički spisi i cijelo ozračje nabijeno apokaliptičkim, kataklizmičkim očekivanjima, o čemu su poganski pisci i pjesnici, vidovnjaci sanjali, razne Sibile, proroci i proročice u poganstvu najavljivali (usp. 4. Vergilijevu eklogu), to navješćuje evanđelje o Uskrslom kao kozmičku zbiljnost, otvorenu i zaključenu u osobi, liku i djelu Isusa Krista (usp. Fil 2,11). To postaje zbiljnost i konačno ispunjenje, ali opet kroz muke, patnje, suze, križ, umiranje.
Jednom je zauvijek otvoren put do Boga, a u Isusovu životu i smrti odjeknula je riječ oproštenja i pomirenja, izvedeno je djelo otkupljenja, dogodila se konačno Božja povijest u svijetu. Elementi i sile ovog svijeta lišeni su svoga oružja, zarobljeni i moraju svjedočiti o svome porazu, hodeći u slavodobitnom mimohodu Kristovu (usp. Kol 2,9-15). Za razliku od tadašnje svesvjetske nazovireligije gnoze koja odbacuje vidljivi svijet, kršćanska poruka nabija ovaj stvoreni svijet novom energijom, podaruje novu nadu usred tame i noći. Istodobno pak Krist i kršćanstvo očituju izgubljenost i beznadnost svijeta koji ga ne prihvaća. Zato Isus Krist prema svjedočanstvu napose Ivanova Evanđelja ostaje krizna i kritična točka i sudište svijeta.
Vjernici su oslobođeni, oni su djeca slobode, lišeni obveza prema svijetu, nisu ovisni o elementima ovog svijeta. Noć odmiče, dan se bliži, sviće. Isus je gospodar svih i svega. Ta vjera stvara zajedništvo, novo bratstvo svih. Riječ koja je uslijedila nakon Isusova uskrsnuća riječ je kršćanskih misionara i svjedoka. Riječ je to onih koji su drugovali s Tajnom, Kristom, njome zahvaćeni i drugima navješćuju tajnu smisla stvorenja, stvorenoga i svake pojedinačne egzistencije. Stoga svjedoci imaju nutarnji nagon govoriti o onome što su čuli i vidjeli. Radosna se vijest mora navijestiti, pronijeti svijetom.
Plod su uskrsnuća misije u svijetu. “Zato, krenite u cijeli svijet”…, govori Isus oporučno apostolima. Plod susreta s Uskrslim jest zahvaćenost, nemogućnost ne govoriti o svojim iskustvima s Isusom. Nakon uskrsnuća slijedi jasni nalog: Misije kao preobrazba svijeta, navještaj novog neba i nove zemlje. “Kao što je mene poslao Otac, i ja šaljem vas”… Zato su misije neminovnost nakon Isusova uskrsnuća. Apostoli idu cijelim svijetom. Pavao žuri, obilazi sav poznati uljuđeni svijet, a konačni je cilj Rim. Rim je sažeti pojam i utjelovljenje cijeloga carstva, predstavnik političke moći. To je svijet sa svojim bogovima i demonima, zlom i grijesima. Sa svojom kulturom i nekulturom, humanizmom i grozotama, filozofijom, svojom misli, ali i barbarizmom.
To je sažetak svih čovjekovih mogućnosti, ali i nesagledivosti i nedokučivosti ljudskog uma. Gdje jedino čovjek vlada, spasa nema. Svijet, Rim trebaju Isusa Krista. Proglasiti ljudima ovoga jedinog, Kyriosa, Gospodina i Gospodara, učenima i neukima, mudrima i nerazumnima, kulturnima i barbarima: to je smisao Isusova poslanja i apostolskih misija.
U Božjem je planu već davno odlučeno kako je Evanđelje sposobno položiti kušnje i ispite pred izazovom svijeta. Onodobna Atena, Korint, Efez, Rim, Antiohija, Aleksandrija samo su paradigme za suvremenu duhovnu situaciju i duhovne areopage. Ni današnji svijet ne treba ništa drugo, nego prožegnutost tom istinom i silom koja je Božja snaga, dynamis, za spas svakome koji vjeruje (Rim 1,16).
Ondašnja cjelokupna misao bijaše zaokupljena tragičnošću čovjekove egzistencije, sudbina (grčki: ananke, moira, ate odn. fatum, osnovica su i potka velikih antičkih dramatičara i tragičara) svime vlada, nemoguće joj je izbjegnuti. Kršćanstvo nastupa kao konačno oslobođenje od svih sila tragizma, gnoze. Duša i čovjek nisu bačeni u tamu, patnju, tragediju, otuđenje. Bog se objavio, makar on ostaje u biti misterij. Njegova objava u Isusu je zov iz zaslijepljenosti, tame, noći, pomračenja srca, grijeha koji je u biti bijeg iz Božje blizine u konačno otuđenje.
Isus ostaje prisutan u svojoj riječi i u riječi apostola. “Ako Krist nije uskrsnuo, prazno je naše zborenje, naše govorenje, naša vjera”. Ako Krist nije uskrsnuo, onda je Isusovo ime prazno ime, ostaje bez značenja i sadržaja za sve nas, onda to ime nije takvo da mu se ima pokloniti svako druge ime na nebu, zemlji i pod zemljom (Fil 2). Ako nije uskrsnuo, onda je sva naša vjera, svi sakramenti prazna iluzija, magijska praksa, muka i napor.
Zato je uskrsnuće Božji odgovor na patnju, besmisao, bol i smrt. U Kristovu uskrsnuću Bog poziva na povjerenje njemu, na blizinu, ljubav. U uskrsnuću je Bog jednom zauvijek stao na čovjekovu stranu. I to na stranu obespravljenih, poniženih, pogaženih, ubijenih, onih kojih nema ni u čijem sjećanju, koje je ljudska okrutnost pregazila, i kojima je jedina utjeha i nada bio i ostao samo Bog.

Fra Tomislav Pervan – Međugorje