Jš 5,9a.10-12; Ps 34,2-7; 2Kor5,17-21; Lk 15,1-3.11-32
Sreća zajedništva i prokletstvo samoće
Čovjek može od Boga bježati, skrivati se, poput Adama, lutati cijelom zemljom poput prokletnika Kajina, on može kušati živjeti bez Boga i nijekati ga poput Ivana Karamazova, kušati se na nj ne osvrtati i ne postavljati pitanje njegove opstojnosti poput tolikih agnostika, koji ga ne priznaju ali i ne niječu, mogu ga potiskivati iz svijesti, zaboravljati ga, kušati mimo njega živjeti, poput bezbrojnih naših suvremenika, u konačnici se ipak sve svodi na jedno: Koga je on jednom pogledao, a svakoga je od nas pogledao šaljući nas u ovaj život, taj neće nikad izmaknuti iz njegova vidokruga, jednako kao što ni majka ne može otpustiti iz zagrljaja svog srca ni jedno od svoje djece, na ma komu kraju svijeta se ona nalazila.
Blagoslov novog početka: Izraelci su u Obećanoj zemlji, nakon sramotnog robovanja u Egiptu, polustoljetnog lutanja pustinjskim bespućima. Pred njima se otvara nova, sretna budućnost u Gospodnjem okrilju. Toliko puta kad se činilo da je sve beznadno i izgubljeno Bog je zahvatio i još uvijek zahvaća u konkretnu povijest naroda i pojedinca. Primjer su tome stari Izrael a konačna povijesna objava je Isus Krist. Continue reading