Sir 27,4-7; Ps 92,2-3.13-16; 1Kor 15,54-58; Lk 6,39-45
Otvori oči mog srca
„Dobar čovjek iz dobra blaga srca svojega iznosi dobro, a zao iz zla iznosi zlo.“ Riječi su to na koncu ovonedjeljnog evanđelja. Ljudsko je srce poput riznice. Poput nekog dobro skrivenog trezora. Čovjek kada želi pokazati dobrotu onda iz svoga srca iznosi dobro. Kada ne želi činiti dobro, nego zlo onda iznosi zloću. Isus govrori o srcu, spušta se do njega, jer je svjestan kako je ono mjerodavno za sve što čovjek čini. Continue reading →
Fra Stipica Grgat napisao je monografiju o glazbenom pedagogu, profesoru, skladatelju i velikom promicatelju liturgijske glazbe fra Anđelku Milanoviću Litri objavljenu kao osmi svezak biblioteke Umnici Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja.
Knjigu su recenzirali prof. dr. Vito Balić, izv. prof. dr. Ivan Botica i dr. sc. Stjepan Čovo. Urednik knjige i edicije je doc. dr. dr. fra Ivan Macut. Knjiga sadrži 324 stranice.
Prof. dr. Balić napisao je u recenziji: „Fra Stipica Grgat na bogatoj arhivskoj građi i sekundarnim izvorima priredio je u ovoj monografiji temeljit prikaz života, djelovanja i glazbenog stvaralaštva fra Anđelka Milanovića Litre. Jasnim jezikom i zanimljivim stilom izlaže i kontekstualizira povijesnu i glazbeno-analitičku građu. U tomu se pogotovo ističe opis razvoja glazbenog djelovanja u Franjevačkoj provinciji Presvetoga Otkupitelja sa sjedištem u Splitu te doticaji i suradnja glazbenika (franjevaca). Analitičkim uvidom u odabrane primjere Milanovićeva stvaralaštva autor je ukazao na njegovo dobro poznavanje crkvene glazbe i razumijevanje njezine tradicije koja u potpunosti prožima njegove crkvene skladbe, pa i kada su napisane na najjednostavniji način za široku pučku izvedbu“.
Izv. prof. dr. Ivan Botica istaknuo je u recenziji: „Knjiga o fra Anđelku Milanoviću Litri, čovjeku kojeg se jednostavno nazivalo Maestro, obilno upotpunjuje znanje o ovome vrijednom i skromnom franjevcu, svećeniku kreposna života i pronicljiva duha u vremenima nesklonim Crkvi, izvrsnu glazbenom pedagogu i profesoru, velikom promicatelju liturgijske glazbe u postkoncilskom vremenu, skladatelju, bogomdanom solo pjevaču, orguljašu i zborovođi. Na temelju raznovrsnih arhivskih vrela, relevantne literature i vrijednih usmenih svjedočanstava knjiga donosi i brojne podatke o njegovoj obitelji i rodnom mjestu te njegovoj redovničkoj i akademskoj zajednici. Također je obrađen njegov glazbeni i znanstveni opus. Knjiga pruža izvrstan presjek društvenih zbivanja i refleksije duha vremena čime nadilazi uobičajenu monografsku obradu pojedinčeva života i djela“.
Dr. sc. fra Stjepan Čovo u recenziji je napisao: „Ne mogu sakriti osjećaje radosti da u prigodi životopisa mo o. fra Anđelka Milanovića Litre mogu kazati da sam bio njegov student, a on ujedno moj profesor i samostanski poglavar u Makarskoj. Osim toga često sam se s njim susretao i zadržavao u bratskim razgovorima. Uvijek mi je ostavljao dojam blagosti, vedrine i optimizma koji je dobri fratar fra Anđelko širio oko sebe. Posebno se sjećam glazbenog bogatstva njegova života, njegove ljubavi prema gregorijanskom pjevanju, gdje se pokazao kao vrsni pedagog za nadarene i manje nadarene ljubitelje glazbe i od njih stvarao istaknute pojedince i uklapao ih u Schola cantorum koja je nastupala ne samo u samostanskoj crkvi u Makarskoj nego je često uzveličavala pojedina crkvena slavlja izvan Makarske. Nastojao je studente upućivati u teoretske glazbene sadržaje a još više im naglašavati važnost i ljubav za crkveno pjevanje koje će im kao budućim pastirima biti potrebno. Sve to i mnogo drugoga otkrivamo u ovoj vrijednoj ediciji koja nam bogatstvom sadržaja i mnogih neotkrivenih detalja temeljenih na bogatoj arhivskoj građi približava lik mo fra Anđelka Milanovića Litre“.
Isus je neumoljiv. Kao da nema ni trunka razumijevanja za ljudsku slabost. Naprotiv, njegova riječ postaje sve zahtjevnija: «A ja vam kažem: ljubite svoje neprijatelje i molite za one koji vas progone…». Ako se ne bunimo na ovaj njegov zahtjev i ako ne uzvraćamo pitanjem : «Pa dobro, Isuse, zar toliko od nas tražiš pa čak i ono što je nemoguće – znak je da smo otvrdnuli na slušanje Evanđelja, da nas ono više ne može pokrenuti jer smo ravnodušni i sve nam je svejedno.
Jednostavno moram se buniti: Isuse vjerujem u tebe, znam da si ti moj spasitelj ali što je previše, previše je. Kad mi netko opali šamar s jedne strane, neću mu odvratiti (posebno ako je jači) ali mu svakako neću pružiti i drugi. Kad mi netko ukrade košulju, neću ga možda sramotiti pred dugima da mi je ukrao, ali ga neću ni nagraditi davši mu još jednu. Ovo je jedan normalan i prirodan stav, ali Isus traži više od toga. Continue reading →
ČITANJA: Iz 6,1-2a.3-8; Ps 138,1-5.7c-8; 1Kor 15,1-11; Lk 5,1-11
Kralj Uzija nakon čije smrti 740. godine pr. Kr. nastupa prorok Izaija bio je u narodu zapamćen kao dobar kralj. Međutim, počinio je jednu pogrešku. Valjda misleći da ga njegova dobrota ovlašćuje da pristupi u onaj dio svetišta kamo mogu pristupiti samo svećenici, ušao je u svetište i počeo prinositi kâd na kadionom žrtveniku. No to se pokazalo kao nedopustiva drskost, koja je imala loše posljedice za čitav njegov život. Prema 2Ljet 26,19 kralju Uziji na čelu je izbila guba, te je postao trajno obredno nečist tako da više do smrti nije mogao doći u hram. Budući da je nepozvan ušao u svetište i neovlašten uzurpirao službu koja mu ne pripada, na koncu nije mogao pristupiti niti na ono mjesto u hramu koje je za kralja bilo predviđeno. S druge strane svećenik Izaija koji se po svojoj službi nalazio u hramu biva uz to pozvan i na proročku službu. Njegova prva reakcija je opiranje. Izaija se osjeća nečistim, i to ne obredno nečistim, jer kao takav ne bi mogao niti doći u hram, nego smatra da su njegove usne nedostojne i nesposobne za proročki govor. Prorok je pozvan govoriti Božje riječi, a Izaija se ne smatra prikladnim za takvo poslanje. Stoga je njegova reakcija razumljiva i uklapa se u niz biblijskih proročkih opiranja kojima se dokazuje da njihov proročki poziv ne dolazi od njih samih, nego od Boga. Značajka je prorokâ da se ne nameću, nego se opiru i smatraju nesposobnima tako da se na njima ispunja ona tvrdnja kako Bog ne poziva sposobne, nego osposobljuje pozvane. Upravo to se dogodilo Izaiji. Jedan od serafa koji su mu se ukazali pjevajući trosvetu pjesmu uzima žeravicu s kadionioga žrtvenika i ognjem mu čisti usta. Time su usta proroka Izaije zapaljena da gore Božjim plamenom, te iz njih sad izlazi riječ koju Bog od njega hoće čuti: „Evo me, mene pošalji!“.
Slično se dogodilo i s apostolom Pavlom. Njegova životna priča je poznata. On je grešnik i progonitelj koji se obratio i postao navjestitelj evanđelja. Sjećam se jedne nedjelje u jednom našem malome mjestu. Kako to već biva ljudi su nakon mise malo zastali pred crkvom u razgovoru. Pidružio sam se. Govorili su uobičajene stvari o tome kako svi ljudi uvijek ostaju isti, nitko se i ništa ne popravlja. Ako se što mijenja, onda je to na gore, jer prije da je bilo više poštivanja itd. Onda me jedan stariji gospodin povukao za ruku i gotovo stidljivo rekao: „Puno puta čuo sam kako popi i fratri propovijedaju da je apostol Pavao progonio kršćane, a onda se obratio. Je li to istina?“ . Začuđen što me to uopće pita rekao sam: „Naravno da je istina.“ A on će na to kao da proglašava novo znanstveno otkriće: „Pa onda znači da je obraćenje moguće!“. Ova crtica iz teološkog razgovora prosječnih vjernika govori o tome koliko je potrebno stalno posvješćivati kako je promjena života na bolje moguća, pogotovo ako to prihvatimo kao Božji poziv. Naravno, nitko ne postaje bolji automatski, ali vjerom u Boga koji vodi naš život svaki, i najmanji trud, donosi višestruki plod.
Nakon Pavlova svjedočanstva u Prvoj poslanici Korinćanima o svom susretu s Kristom, današnji odlomak iz Evanđelja donosi opis čudesnog ribolova u koji evanđelist Luka smješta poziv Šimuna Petra. Zajedno sa Zebedejevim sinovima Ivanom i Jakovom lovio je svu noć ne ulovivši ništa. No na Isusovu riječ – koja se u prvoj rečenici ovoga odlomka naziva rječju Božjom – Šimun je spreman ponovno izvesti na pučinu i baciti mrežu. Ulov je bio preobilan, a Šimunova reakcija prema Isusu ravna proročkom opiranju: „Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine!“ Nakon čudesnog ulova Šimun je riječi „Izvezi na pučinu i bacite mrežu za lov“ prepoznao kao Isusov poziv da ide za njim i da i druge ljude dovodi u zajedništvo s Isusom. Zbog svoje grešnosti on se tom pozivu opire. Ali kao i u slučaju proroka Izaije i apostola Pavla to opiranje znak je autentičnosti Šimunova poziva. On nije poput kralja Uzije neovlašten pristupio u svetište, nego ga je za sobom pozvao Isus koji govori Božje riječi. Kasnije će Isus Šimuna prozvati Petrom i postaviti ga za prvaka ostalih apostola. Znamo da će Šimun Petar čak tri put u jednoj noći zatajati, ali i da će zato gorko zaplakati. No to nije opozvalo Isusov poziv. On stalno zove. Unatoč početnom opiranju Šimun je ostavio sve i pošao za Isusom. Isto su učinili i Jakov i Ivan. A sve se, kako to pripovijeda evanđelist Luka, dogodilo naočigled mnoštva naroda. Svi su čuli Isusove riječi Šimunu „Ne boj se! Odsada ćeš loviti ljude“ Drugim riječima, to znači da je Isusov poziv na nasljedovanje upućen svima. Svaki je čovjek pozvan zauzeti svoje mjesto u hodu za Isusom koji nas vodi u puninu života.