Krštenje Gospodinovo – C
ČITANJA: Iz 40,1-5.9-11; Ps 104,1b-4.24-25.27-30; Tit 2,11-14; 3,4-7; (ili: Iz 42,1-4.6-7; Ps 29,1a.2.3ac-4.3b.9b-10; Dj 10,34-38); Lk 3,15-16.21-22
Na svetkovinu Bogojavljenja u starini su se slavila tri događaja: poklonstvo mudraca, Isusovo krštenje u Jordanu i Isusovo prvo čudo kada je u Kani Galilejskoj na jednoj svadbi pretvorio vodu u vino. U litrugijskim molitvama za Bogojavljenje i danas se spominju sva ta tri događaja, ali se ipak u prvi plan ističe poklonstvo mudraca, koji se još nazivaju i kraljevima. Svetkovina Isusova krštenja s vremenom je premještena na nedjelju nakon 6. siječnja (tj. svetkovine Bogojavljenja), a što se tiče Isusova prvog čuda u Kani, nema posebnog dana u liturgijskoj godini kada bi se slavio samo spomen na taj događaj.
Dobro se prisjetiti liturgijske povezanosti poklonstva mudraca, Isusova krštenja i čuda na svadbi u Kani Galilejskoj, jer te događaje veže jedna temeljna poruka, a to je poruka objave Isusova božanskog i ljudskog identiteta. Ta poruka posebno je istaknuta u slavlju događaja Isusova krštenja u rijeci Jordanu.
Opis toga događaja u Evanđelju po Luki započinje tvrdnjom kako je sav narod bio u iščekivanju Mesijina, odnosna Kristova dolaska. Budući da je u to vrijeme djelovao Ivan Krstitelj koji je sav živio u predanju Bogu i ljudima, narod je mislio da je možda on Krist. No Ivan odrješito raspršuje svaku sumnju. On nije Krist, jer je Krist u svakom smislu veći i jači od njega. Ivan čak na neki način relativizira i vrijednost krštenja vodom po čemu je bio poznat te je i dobio nadimak Krstitelj. Krštenje vodom vrijedan je javni čin i vanjski znak unutarnjeg obraćenja. Ali krštenje vodom u sebi nema nikakav magični učinak. U krštenju se objavljuje tko smo i što želimo postati. Zato se Ivanu dolaze krsititi grešnici koji ispovijedaju svoje grijehe, žele se od njih očistiti i nanovo se roditi da bi živjeli po Božjim zapovijedima. Drugim riječima u krštenju se objavljuje identitet grešnika koji se želi i može promijeniti s Božjom pomoću.
Međutim, takvo shvaćanje krštenja koje je obavljao Ivan stvara problem kada se među narodom koji se krsti pojavljuje Isus. Svaki će se vjernik zapitati zašto se on morao krstiti. U Lukinom opisu to pitanje izričito se ne postavlja kao što to čini evanđelist Matej. On (Luka) kao da želi to pitanje preduhitriti odgovorom te Isusovo krštenje povezuje s molitvom. To je Lukina specifičnost. Dok se Isus molio rastvorilo se nebo, Duh Sveti sišao je na nj u tjelesnom obličju poput goluba, a s neba se zaorio glas „Ti si Sin moj ljubljeni! U tebi mi sva milina!“. Tu nebesku objavu navode i ostali evanđelisti, ali stavljajući je u okvir molitve evanđelist Luka jače ističe Isusovu svijest o svome identitetu. Znakovito je da se ne navodi sadržaj Isusove molitve nego samo činjenica da moli. Na taj se način želi reći da se ono što se događa tiče Isusova odnosa s Ocem, a u događaju krštenja taj odnos objavljuje se svima koji ga žele vjerom prihvatiti. Na činjenicu Isusove molitve (bez obzira na njezin sadržaj) s neba stiže odgovor koji Isusa naziva svojim ljubljenim sinom.
Dok drugi ljudi dolaze na krštenje opterećeni teretom grijeha i pred Bogom se očituje njihov identitet grešnika, u Isusovu krštenju očituje se njegov identitet Božjeg ljubljenog Sina. U takvom shvaćanju krštenja kao otkrivanja pravoga identiteta iščezava problem koji se pojavljuje kad se Isusovo krštenje uspoređuje s krštenjem drugih ljudi.
Naravno da se promatranjem krštenja kroz prizmu identiteta krštenika ne iscrpljuje sva teologija krštenja. Ali pitanje osobnog identiteta važno je pitanje za život svakog čovjeka. Dok s jedne strane čovjek teži tomu da bude neovisan, samosvojan i samostalan, s druge strane nijedan čovjek ne može realizirati svoju osobnost ukoliko nema jasne oznake pripadnosti. Misliti drukčije slobodno je, ali isto tako i nerealno. Nije teško zaključiti da nijedan čovjek nije sam sebe doveo na ovaj svijet. Iza činjenice njegova postojanja stoji netko tko jedini može dati život. U krštenju se svečano proglašava da je to Bog koji se objavio u Isusu Kristu. Krštenje koje smo primili stoga je čin objave naše pripadnosti Bogu koji nas je stvorio iz ljubavi i poziva nas da na dar života koji smo dobili odgovorimo tako da naš kršćanski identitet prepoznaju svi koji nas vide.
To nipošto ne znači da se ne svaki način treba kititi vanjskim religioznim značkama. Temeljni, a ujedno i najljepši vanjski znak našega kršćanstva jest voda kojom smo umiveni na dan krštenja. Stoga se od vode trebamo nešto i naučiti. Uz to što je neophodna za život i što stalno hoće biti čista,voda ima još jednu prirodnu karakteristiku. Ona se prilagođuje svakoj posudi, a da nikad ne izgubi svoj identitet. Stoga se nijedan kršćanin ne treba bojati da će neke životne, osobne ili društvene okolnosti, ugroziti njegov kršćanstvo. Biti kršćaninom znači živjeti svoju pripadnost Bogu u svim povoljnim i nepovoljnim okolnostima života.
Fra Domagoj Runje
prenijeto s: http://www.mir.hr/