NOVA GODINA: BOG U VREMENU

Za kršćansko poimanje povijesti od samog početka bitno je temeljno iskustvo svijest, naime, da s njime, s kršćanstvom, odnosno s Isusom Kristom dolazi do prijeloma i obrata u tijeku ljudskog događanja. Bez povijesnog događaja u osobi Isusa Krista, bez Isusova djela, kršćanstvo bi se rasplinulo u najobičniji mit, a evanđelja bi posjedovala samo simbolično značenje. Povijesnost Isusa Krista je zasvjedočena, a sve drugo vezano uz njegovu osobu prepušta se činu vjere.
Povijest nije cikličko, kružno gibanje, kao u drugim religijama, već ima svoj početak, trajanje i svoj svršetak. Cjelokupna povijest prije Isusova dolaska dade se najsažetije izraziti prvim redcima Poslanice Hebrejima. „Mnogo puta i na razne načine…“ Pascal, genijalni matematičar i vatreni kršćanin, veli kako je slijed naraštaja kroz četiri tisućljeća navješćivao isti događaj: Dolazak Mesije. Cijeli jedan narod, a ne samo pojedinci, navješćuju pojavak ovoga Jedinstvenog i Jedincatog u vremenu. Continue reading

BOŽIĆ: DIJETE NAM SE RODILO

Napokon! Tako bismo mogli nakon tisućljeća čekanja obilježiti ovaj dan. U prošlonedjelj¬nom Ivanovu upitu sažeta su pitanja i nadanja čovječanstva: „Jesi li ti pravi?“ To će pitanje odzvanjati i provijavati cijelim potonjim Isusovim životom. I najbliži Isusovi su neprestance u čudu glede njega. Isus sve iznenađuje, neprestano ‘isklizava’ iz uhodanih kolotečina. Pitat će se i njegova majka, i hranitelj, i najuža rodbina, tko bi on bio.
Kasnije učitelji u hramu, puk koji ga sluša, apostoli koji se za njim u dosadi lijeno vuku, narod koji doživljava čudesne promjene na pojedincima, koje je dotaknuo ili im uputio svoju riječ. Pogotovo se sve zgušnjava u nezaboravne prizore zadnjeg tjedna njegova života. Nastupi u Hramu, dvorana večere, sudište pred Anom, Kajifom, Herodom, Pilatom. Svi se u čudu pitaju, tko je taj Isus. „Odakle si ti?“ – pita namjesto svih nas Pilat. Odakle si Isuse, da bismo dobili odgovor pod križem od rimskog satnika: „Uistinu, ovaj čovjek bijaše Sin Božji“. Continue reading

ČETVRTA NEDJELJA DOŠAŠĆA – Godina A

Iz 7,10-14; Rim 1,1-7; Mt 1,18-24

SAN ILI ZBILJA

Sva tri današnja čitanja govore o novim početcima. Početcima početka. Izaija pretkazuje novo vrijeme u znaku Djeteta, nakon što Ahaz odbija znak iz proročkih usta. Pouzdaje se u svoj smisao za realnost, vodi svoju realnu politiku pred nadolazećom opasnošću. Vjeruje u sebe, makar sa svih strana prijete neprijatelji. Odbija Božju ponudu i suradnju, ne vjeruje snovima ni viđenjima.
Pavao teološkim kategorijama uvodi svoje čitatelje u tajnu Isusa Krista kako je razlaže u Poslanici Rimljanima. Ono što slavimo na Božić nije plod čovjekovih dostignuća i nastojanja, već je ishod Božjeg spuštanja. Da nije bilo Božjeg silaska, ma koliko se čovjek trudio, ostao bi zatvoren u granice svog svijeta i duha. Započinje ‘vita nuova’ (Dante) snagom Božjeg Duha. Continue reading

TREĆA NEDJELJA DOŠAŠĆA – Godina A

Iz 35,1-6a.10; Jak 5,7-10; Mt 11,2-11

DA ČEKAMO DRUGOGA?

Knjige se mogu napisati i knjižnice napuniti, pa i napisane su kao odgovor na Ivanov upit iz tamnice, je li Isus konačni, pravi Mesija, Božji Pomazanik ili nije. Onaj koji ima doći. Apologe¬tski se može dokazivati kako se sve slijeva i uvire u Isusovu osobu, sva obećanja i iščekivanja, pa ipak je kroz cijelu potonju povijest bilo mnoštvo onih koji su sebi svojatali mesijanske vjerodajnice.
Suvremena pozornica prepuna je kojekakvih gurua, božanskih prosvjetitelja, asketa, jogina, učitelja kontemplacije, donositelja objave, šamana i sl., koji od svojih traže apsolutni posluh, podložnost, nastupaju s božanskim autoritetom. I ljudi hrle k njima, u indijske ashrame, čak i vrhunski intelektualci išli su jednomu, već pokojnom, Sai-Babi.
U minulom stoljeću bijasmo suočeni s totalitarističkom protubožnom komunističkom, u biti mesijanskom idejom i ideologijom, koja je obećavala mir, pravdu, spas, život, samo bez Boga. Raspala se i implodirala, urušila u sebe. Spram te komunističke ishlapjele ideje pronaći ćemo u izlozima naših knjižara, ali i u oglasnicima naših novina i magazina bezbroj suvremenih mesijanskih obećanja. Continue reading

DRUGA NEDJELJA DOŠAŠĆA – Godina A

ČITANJA: Iz 11,1-10; Rim 15,4-9; Mt 3,1-12

NEMA ZAOBILAZNOGA PUTA

Nedavno smo mogli pročitati u crkvenom tisku smjelu, ali jednoznačnu izreku poznatoga europskog kardinala, kako je za vjeru najopasnija religija! Zaključili bismo: paradoks, protuslovlje u sebi. Što je time htio izreći spomenuti kardinal? Jednostavno ono što su govorili kroz sva tisućljeća i stoljeća, u svim naraštajima i religijama ljudi poput Ivana Krstitelja, proroci.

Proroci kao utjelovljeni prigovor, kao živo protuslovlje svemu kako se živi. Od Noe, preko Abrahama, Mojsija, Jeremije, Izaije, Ivana, zatim potonjih kršćanskih svetaca, a istovjetnih ćemo likova pronaći i u drugim religijama.

Religija i vjera kao suprotstavljenost slova i Duha, zakona i slobode, formalizma i spontanosti, svećenika i proroka, institucije i karizme. Moguće je suprotstaviti spontanu vjeru ritualnoj religiji. S religijom je kao i s ljubavlju. Opisana je u bezbroj slika i oblika, prikazana na bezbroj načina. Religija je kao i ljubav: nadvremenska, svevremen­ska, sveopća, sveprisutna.   Shvatiti se i doživjeti može samo u osobnoj zahvaćenosti, predanju, u egzistencijal­noj neposred­nosti. U žaru srca, u treptaju svakog živca (nije naodmet spomenuti kako je Bog mysterium tremendum et fascinosum: pred njim se drhti u ošinutosti cijela bića, u vatri Duha, mistici predanja). Continue reading

PRVA NEDJELJA DOŠAŠĆA – Godina A

ČITANJA: Iz 2,1-5; Ps 122,1-2.4-9; Rim 13,11-14a; Mt 24,37-44

BOG  KOJI  DOLAZI

Noa je, veli se (Post 5) bio jedini pravednik u moru bezakonja, nasilja, bezboštva. A kako su likovi iz knjige Postanka, napose iz prvih poglavlja nešto poput arhetipova koji se mogu pretočiti u svako vrijeme, dopušteno nam je smjestiti ga i u ove naše dane. Po naravi tih, bez velikih riječi, zapaža jasno znakove vremena, vidi kako se nadvijaju oblaci katastrofa i apokalipse nad čovječanstvo, vidi kako se sustavno uništava čovjekov svijet, nutarnji i vanjski, i sve sluti blizu kraju. Promatra, meditira, u svojim dugim danima prima nadahnuće sagraditi spasonosnu korablju. Čovjek koji s misli, zrenja, riječi prelazi na djelo, kako bi se spasio od nadolazeće kataklizme. Continue reading

Krist Kralj svega stvorenog

U procesu protiv Isusa pred rimskim upraviteljem Pilatom odvija se dijalog u kojem Pilat među ostalim pita Isusa je li on židovski kralj. Isus na to pitanje ne odgovara izravno, nego postavlja protupitanje. To Isus redovito čini kad mu netko postavlja pitanje na koje ne traži drukčiji odgovor od onoga koji već ima. Pilatu je, naime, dobro poznat Isusov slučaj. On zna da je optužba kako se Isus pravi kraljem lažna i da se tu radi o školskom primjeru zlobne zamjene teza.

Isus koji uopće nije htio biti politički mesija i obnoviti Davidovo kraljevstvo tako da svrgne rimsku vlast u svojoj domovini, optužen je da buni narod i da se praveći kraljem protivi rimskom caru. Ali jedino takva optužba imala je smisla kod rimskog upravitelja, jer se Rimljani u načelu nisu miješali u židovska vjerska pitanja. Onima kojima je cilj smaknuti Isusa nije važno što je optužba lažna.

U takvom spletu laži svojim protupitanjem „Govoriš li to sam od sebe ili ti to drugi rekoše o meni?“ Isus upućuje Pilata na put osobnog i oslobođenog traženja istine. Isus poznaje Pilatovu plahu dušu. Zna u kakvu se procijepu nalazi i ohrabruje ga da se ponaša sukladno vlastitom uvjerenju. Čini se da u početku to i uspijeva jer svoje pitanje  „Ti li si židovski kralj?“ Pilat preoblikuje u  pitanje „Što si učinio?“.

Time se  otvara se prostor u kojem Isus govori o istinskoj naravi svoga kraljevstva. Isus jest kralj, ali njegovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta. Kraljevi ovoga svijeta u biti lažni su kraljevi, jer njihova vlast ovisi o drugim ljudima ili stvarima: o narodu, vojsci, politici, ekonomskoj moći, itd. Oni nisu kraljevi sami po sebi i njihova su prijestolja stalno uzdrmana. Isusovo kraljevstvo nije takvo. Ono ne ovisi ni o drugim ljudima ni o procesima koji se događaju u ovome svijetu. Isusovo kraljevstvo jest istinsko, a njegovo kraljevanje svjedočenje istine.

Zanimljivo je to Isusovo povezivanje kraljevstva i istine, pogotovo ako nam je poznata etimologija grčke riječi za istinu, a ona glasi aletheia. Naime, riječ aletheia, ako bismo je doslovno preveli značila bi odsutnost zaborava i to u smislu odsutnosti namjernog zaborava ili skrivanja činjenica. Prema tome, istina se ne može svesti na predmet spoznaje. Ona se ne može poistovjetiti sa znanjem. Ako se istina spozna na razumskoj razini, ali se skriva, zanemaruje i ignorira u životu, onda je to najveća laž. Čovjek može bez krivnje živjeti u zabludi i neznanju zbog toga što ne poznaje činjenice. Ali ako ih upozna, a ne prihvati, živi u laži i život mu postaje laž. Od takvoga lažnog života Isus je htio spasiti Pilata i zato mu govori o svome kraljevanju kao o svjedočenju istine. Znamo da na kraju Pilat nije smogao hrabrosti prihvatiti istinu, te je u povijesti ostao poznat kao lik koji se pritiješnjen između laži i istine priklonio laži jer je na taj način htio sačuvati svoju vlast. A zapravo je nije ni imao. Njegova vlast ovisila je o caru te mu Židovi kasnije prijete baš time da će, ako pusti Isusa koji se tobože caru protivi, izgubiti carevo prijateljstvo. Ne prihvaćajući istinu Pilat ne živi samo u laži nego i u istinskom strahu. Tako je sa svakim tko živi u laži. Stalno se boji da će se razotkriti istina.

U nastavku dijaloga, koji se izostavlja u odlomku današnjeg evanđelja, Pilat postavlja Isusu još jedno pitanje. Pita ga „Što je istina?“ i ne sačekavši Isusov odgovor odmah izlazi pred Židove i svjedoči da na Isusu ne nalazi nikakve krivice. U jednom trenutku opet se učinilo da je Pilat uspio pobijediti svoj strah. Na koncu je ipak pokleknuo pod pritiskom mase, ali je dao na Isusovu križu napisati natpis „Isus Nazarećanin, kralj židovski“ i u tom je ostao nepokolebljiv.

Međutim, to ipak nije bila sva istina. Nazvavši Isusa židovskim kraljem Pilat kao da se htio osloboditi tereta odgovornosti za istinu koju mu je Isus otvoreno rekao riječima „moje kraljevstvo nije od ovoga svijeta“. Isus nije kralj jednoga naroda ili zemlje. On je istinski kralj svega stvorenja.

Svoje svjedočanstvo za istinu Isus je zapečatio mukom, smrću i uskrsnućem. U kraljevstvima ovoga svijeta istina je često namjerno zaboravljena te je u svjedočenju istine potrebno ući u dijalog i sa onim ljudima koji više vole tamu od svjetla. Taj dijalog zna biti dramatičan, mučan i ponekad se čini besplodnim. Međutim, Isusovo kraljevsko svjedočanstvo uči nas se da se istine i za istinu ne treba bojati. Tko je od istine, sluša njegov glas.

Fra Domagoj Runje

Prenijeto s: https://www.gospa-sinjska.hr/

TRIDESET I TREĆA NEDJELJA KROZ GODINU – C

ČITANJA: Mal 3,19-20a; Ps 98,5-9; 2Sol 3,7-12; Lk 21,5-19

Vrijeme se približilo!

U kršćanskoj Bibliji knjiga proroka Malahije posljednja je Knjiga Staroga zavjeta, koja ima završetak otvoren prema budućnosti i iščekivanju eshatološkog Dana Gospodnjeg.

U odlomku današnjeg prvog čitanja opisuje se kakav će to Dan biti. Opis je slikovit i dijeli se na dva dijela. U prvom se govori kakav će kraj zadesiti one koji čine zlo. Pri tome se koristi sliku paljenja strnjike što se svako ljeto pali nakon završetka žetve. Vatra kojom će se strnjika zapaliti bit će takva da će sažeći i korijen tako da neće biti nikakve mogućnosti da iz korijena udare mlade grančice. Tako će u dan koji se bliži zlikovci biti potpuno uništeni.

U drugom dijelu govori se o pravednicima koje se boje Imena Božjega. Oni za razliku od zlikovaca neće biti spaljeni vatrom nego obasjani suncem pravde i uživati u zdravlju i radosti. Continue reading

TRIDESET I DRUGA NEDJELJA KROZ GODINU – Godina C

ČITANJA: 2Mak 7,1-2.9-14; Ps 17,1.5-6.8b.15; 2Sol 2,16 – 3,5; Lk 20,27-38

Vjera u uskrsnuće

U ozračju svetkovine Svih Svetih i spomena Svih vjernih mrtvih kao i približavanjem kraja litrugijske godine na poseban način razmišljamo o posljednjim stvarima – smrti,  sudnjem danu, raju, paklu, čistilištu, uskrsnuću tijela i vječnom životu. U hrvatskoj crkvenoj terminologiji uvriježilo se o tim temama govoriti kao o posljednjim stvarima, što je prijevod grčke riječi eshatologija.

Međutim, postoji u Crkvi, pogotovoj rimskoj, i druga, latinska, terminologija koja govor o posljednjim stvarima naziva „de novissimis“. Doslovno bismo preveli:  „o najnovijim stvarima“,  kao kad govorimo o najnovijim vijestima. Naime, kad kažemo posljednje vijesti onda ne mislimo na takve vijesti nakon kojih više nema ničega, nego mislimo na najsvježije vijesti nakon kojih smo u očekivanju drugih još novijih vijesti. Continue reading

SVETKOVINA SVIH SVETIH

SVETOST U SVAGDANU

Vjerodostojnost kršćanskoga života ne očituje se toliko u blagdanu koliko u svagdanu. Svagdan je očitovanje kršćanske egzistencije, areopag na kome se odvija kršćanski život, ili pak arena gdje se dokazujemo.

Naime, kako živjeti svoju vjeru u svagdanu, kako vjerodostojno svjedočiti vjeru? Vjernik postaje klanjateljem Ocu u Duhu i istini u trenutku kad cijelim svojim bićem postaje izričaj poklonstvena stava pred svojim Stvoriteljem, kad moli cijelim svojim bićem, ne samo usnama.

Postoji srednjovjekovni izričaj koji veli: Non clamor sed amor, non cordula sed cor, non vox sed votum psallit in aure Dei, što će reći: Ne glasna molitva nego ljubav, ne glazbalo nego srce, ne glas nego predanje psalira u same Božje uši. Moliti srcem, predanjem, ljubavlju, moliti cijelim svojim bićem. Continue reading