Čitanja: Sir 3,2-6.12-14; Kol 3,12-21; Lk 2,41-52
U vremenu antiautoritarnog odgoja ove se riječi od mudroga Siraha doimlju mnogim ušima poput posvemašnjeg anakronizma. U ovome obliku ih danas ne bi nitko ponudio svojim gojenicima ni podanicima. Moramo shvatiti sociološko i etnološko okružje u kome su napisane, ali u biti sadrže nadvremenske po(r)uke za pravilan odgoj i odnose u obitelji.
U Pavla redovito teološki indikativ, ono što se dogodilo i što je postalo zbiljom u spasenjskom djelu Isusa Krista i iz čega kršćani crpe snagu, prerasta u životni imperativ i praksu. Posjedovati novi život u Isusu Kristu znači temeljito raskrstiti, obračunati s prošlošću i živjeti u novini života. Moralan, etičan život ne proistječe iz općeljudskih i općevažećih načela koja vrijede za sve, nego imaju novu kvalitetu u rođenju, životu, smrti i uskrsnuću Isusa Krista. Novo se sastoji u tome što promiče Isusovo djelo u svijetu. I najobičniji ‘bonton’ poprima novu vrijednost, ako čovjek djeluje iz svoje nutarnje životne povezanosti s Isusom Kristom, i tako čovjek nehotice postaje misionarom.
To će reći: Ne toliko govoriti o Isusu Kristu, nego tako živjeti da se oni s kojima živimo zapitaju: Odakle nam samo ta vedrina, ljubav, razumijevanje, te ljudske vrline u takvu izvornom obliku? Tu onda treba prozboriti svjedočanstvo o izvorištu vlastitoga nutarnjeg života. Kršćanin u Pavlovu poimanju mora zračiti, žariti mirom Kristovim (r.15). Mir je najdivniji Kristov dar, i ako je čovjek ispunjen mirom, ako je mir ovladao srcem, onda je cijela zajednica u miru i ljubavi. Sve uokružuje ljubav kao savršena sveza, spasonosni pojas u moru beznađa i zlonađa.
Vjernik mora postati hramom, stanom Božje riječi. Mir, ljubav, riječ su od Krista. Riječ Kristova može biti i ona koja govori o Kristu i koja dolazi od Krista. Pavao ne pravi razlika jer su učenici ovjerovljeni svjedoci, duhonosci i kristonosci, pneumatofori i kristofori. Isus je isti i za svog zemaljskog poslanja, a i u vodstvu svoje zajednice u vremenu. Ako je već mislilac Heidegger rekao da je ‘riječ kuća bitka’, tada bismo mi kršćani morali postati kućom Božjeg bitka, Kristova bića. Iz takva stava je onda posve naravno da slijedi kršćanski dom, kršćanska obitelj kao mjesto u kome Gospodin obitava u svim svojim dimenzijama, u riječi i djelu.
Kad čitamo novozavjetne spise, moramo imati na umu da su upućivani malim zajednicama u golemom moru poganstva, zajednicama poput današnjih raznih sljedbi, koje se kriju po raznim zakutcima, daleko od javnosti, gdje su svi bili upućeni na sve, i gdje su provodili veoma intenzivan duhovan život, uz molitve, psalme, himne, što bi moglo biti uputno i za suvremenu situaciju po našim velikim gradovima, gdje se osjeća buđenje vjerskog žara. Samo treba pronositelja, pionira, entuzijasta, koji su do kraja Duhom prožeti i spremni voditi i dati se voditi.
Gdje je Isus kod kuće? U Betlehemu, Nazaretu, Egiptu ili pak Jeruzalemu? Očito je da je naglasak ove zgode s dvanaestogodišnjakom upravo na ovome: Ostade u Jeruzalemu (r.43). Tu se on osjeća doma, u kući. Dok ostali pobožni Židovi nakon obavljena hodočašća hrle natrag kućama, Isus ostaje u Očevoj kući. Dojam koji ostavlja na svoje slušateljstvo ravan je onome što će uslijediti kasnije u nazaretskoj sinagogi (4,22).
Nitko ga ne shvaća. Ni oni s kojima je u Hramu, a ni sami roditelji. Nad njega se nadvija oblak nerazumijevanja, i već se osjeća postupno ispunjenje riječ starca Šimuna Mariji: Mater dolorosa. Isus mora biti ondje gdje je sam Bog i samo Bog u pitanju. Sve drugo je nuzgredno. Prevoditi r. 49 s: ‘biti u domu Oca svojega’, suzuje izvorni Isusov izričaj na prostor. Međutim, Isus je zacijelo protegnuo misao na cjelokupnu svoju egzistenciju, riječi i djelovanje. Sveukupna uronjenost u Tajnu Oca. To su ujedno i prve riječi iz Isusovih usta u Lukinu evanđelju. One očito smjeraju prema onome tko ga je poslao, u čijem znaku čini sve, s kojim je povezan egzistencijalnim svezama.
Njegov je životni prostor Otac i sve ono što Ocu pripada. Isus ‘mora’ slijediti taj zov, i to ga otuđuje od obitelji i drugih ljudi. Međutim, unatoč tome božanskom znanju i svijesti on se uključuje u ljudsku obitelj, i tu u sivilu svagdana siromašne obitelji proživljava trideset godina, u za nas nepredočivim primitivnim i uskim okvirima te odnosima maloga orijentalnog provincijskog mjesta, u kome se osim subotnjeg hoda u sinagogu, rabinskog poučavanja i godišnjeg hodočašćenja u Jeruzalem ama baš ništa značajnijeg ne događa.
Isus izrasta u ‘mudrosti i milosti i znanju’ pred Bogom i ljudima. Moguće je to i u tišini kuće, obiteljskog doma, bez velike vreve, sveučilišta. Bitno je da čovjek prepusti sebe i svoje vrijeme Providnosti, da dadne mjesta i vremena Bogu. Isus nije imao drugog izbora jer je bio do kraja Ocu poslušan i čekao na trenutak kad će Preteča mesijanskom trubljom navijestiti dolazak Mesije. Dotle se trebalo učiti poslušnosti i slušanju (usp. Heb 5,8).
Kroz te nazaretske godine Isus je u obitelji, i iznutra i izvana, u tjelesnoj i duhovnoj protegi, postajao nama ono što apostol veli: utjelovljena mudrost, i znanje, i pravednost, i posvećenje, i otkupljenje (usp. 1 Kor 1,30). O ovome najduljem vremenskom periodu Isusova života šute evanđelja i Novi zavjet. Poslanica Filipljanima (Fil 2,6-8) teološki ga osvjetljava, a s kakvom je silom i moći Isus nastupio nakon nazaretskih godina svjedoče nam svi evanđelisti.
Svjedoči i djelo koje se rodilo iz tišine nazaretskih godina i doma. Sve zbori o vrijednosti obiteljskog života koje ostaje za sve nas istinsko i pravo mjesto (p)očovječenja svakog tko dolazi na ovaj svijet. Obitelj ostaje prostor gdje se događa sve bitno i odlučno za sudbinu pojedinaca i naroda. Zato je na nama svima moliti da imadnemo što više svetih, a što manje nesvetih, ‘herodovskih’ obitelji, onih koje pune ‘žuti tisak’, tračerske afere, televizijske i filmske ekrane, prepune zla, grijeha, preljuba. Jer samo u zdravim obiteljima može izrasti zdravo i normalno društvo i sretnija budućnost.
Fra Tomislav Pervan OFM – Međugorje