3. nedjelja došašća u godini C: Sef 3,14-18a; Fil 4,4-7; Lk 3,10-18
Sva tri su današnja čitanja znakovita. Prvo iz proroka Sefanije je veliki poziv na radovanje. Starozavjetno evanđelje, izrečeno zanosnim rječnikom jednog Izaije. Neshvatljiva je Božja ljubav nakon svih zakazanja, otpada i padova u narodu. Neka ne klonu ruke. Unatoč svemu, ma kako bila teška i nezahvalna trenutna situacija, pojedinca i naroda: Srca i ruke gore! Ka Gospodinu!
Odlomak se može čitati i tipološki te prenijeti i primijeniti na Mariju kao istinsku Kćer Sionsku. Ona je u osobi uprisutnjenje starozavjetnog zavjetnog kovčega (‘Škrinja zavjetna’), u sebi nosi pohranjena Onoga koga nebo i zemlja ne mogu obujmiti (‘Gospodin, Izraelov kralj je s tobom, u tebi’). O toj radosti zbori i Pavao iz tamnice. Ništa ga ne može smesti u navještaju Radosne vijesti. Ni okovi, ni zatvor, ni osobne neprilike. Sve mu služi samo jednome: Gospodin se mora proslaviti kroz moje biće. Bilo da živim, bilo da nestajem s pozornice.
Ta misao provijava cijelu poslanicu Filipljanima, od samog početka. Ne može ne dati oduška svojoj radosti zbog duhovnog napretka i rasta svoje duhovne djece. I htio bi samo jedno: Učiniti ih sudionicima svoje osobne sreće koju na mističan način doživljava u intimnom odnosu s Isusom Kristom. Možda najosobniji, najintimniji, najduhovniji Pavlov spis, napisan u okružju, kako sam kaže, raznih ‘pasa’ i ‘zvijeri’, pred kojima upozorava ljubljene Filipljane (usp. 3,2).
Sve nas mora prožimati radost. To je plod Gospodinova očekivana dolaska. Za Pavla, Gospodinova uznika, identično je ‘stajati u Gospodinu’, ili ‘u vjeri’, odnosno u milosti ili u Evanđelju. Tko je u Gospodinu, njegov život određuje Gospodin. Zato i u lancima može biti slobodan i slobodno djelovati!
Dva lika, Ivan, Preteča i Isus stoje na razdjelnici epoha, Staroga i Novoga. I njihov nastup nosi obilježje upravo toga dvojstva. Ivan ostaje još u Starome, na području etičnog djelovanja, pokušaja da čovjek svojim silama dosegne Boga. Njegovi su savjeti čisto altruistični i svode se na normaliziranje međuljudskih odnosa. Kad ne bi bilo sebičnosti, najnaravnija stvar bi u našemu životu bili principi Dekaloga. Ivan ostaje kod Dekaloga. Kad se prisjetimo gotovo očajne zdvojnosti jednog Pavla koji u svojim pismima svjedoči o nemogućnosti ‘Zakona’ da se s pomoću njega vine Bogu i „opravda“ čovjeka, onda nam je jasno zašto su svi pokušaji u Ivanovu stilu u konačnici neuspješni. Ivan, nakon stoljeća učenog tumačenja Zakona, postaje posve konkretan. Neštedimice je šibao svojom riječju moćnike, pa je zbog toga dopao tamnice i to ga je stajalo glave. Ali on ni u tamnici nije ostao ravnodušan: Šalje učenike da se raspitaju za djela Gospodinova, je li ovaj ‘pravi’, ili da se sačeka nekoga drugoga.
Isus ne ostaje i ne zadržava se na razini Ivanove propovijedi. Prisjetimo se Gospodinova odgovora koji se stubokom razlikuje od Ivanova navještaja. Što plodi, što prati Isusov nastup. Govoreći suvremenim rječnikom, Ivanov je govor ‘moraliziranje’, a Isusov govor prati preobrazba svijeta i pojedinaca. ‘Moraliziranje’ je slično guranju Sizifova kamena uzbrdo, prema nebu.
Prijetnje neće nikada puno pomoći. Vidimo to i u ovoj pandemiji: malo tko postaje boljim, malo tko ide na ispovijed, pomirenje s Bogom, makar je, kao što Ivan veli, ‘sjekira već na panju’, odnosno virus za vratom i na vratima. “Što nam je činiti?” pitaju Ivana suvremenici. Kad se čovjek nađe na kraju svojih mogućnosti, tad pita za ispravnost djelovanja. Kad je učinio sve u svojoj moći.
Prisjetimo se onog mladića, bogatog, koji je dotrčao na put, ispriječio se ispred Isusa, kleknuo mu pred noge pitajući upravo istim riječima: “Što mi je činiti da baštinim život vječni”? (Mk 10,17 sl.). Isus daje odgovor u Ivanovu stilu: Čestit, moralan, human život. To mladiću nije dosta. Htio bi dalje i više. Jer sve je to činio, ali ga nije u konačnici usrećilo.
Upitnik bi se morao postaviti: ‘Tko ja moram biti, tko ja smijem biti i postati’? Činiti slijedi uvijek iz biti, (tj. filozofsko načelo, agere sequitur esse). Tko je nečovjek, nečovječno čini, a tko je čovjek, iz njega uvijek plode ljudski, sveti čini. Davni pjesnik ovih naših suvremenih barbara i vandala izreče to poslovično: “Kome zakon leži u topuzu, tragovi mu smrde nečovještvom”. Iz nečovještva se širi smrad, zadah smrti, ubijanja, zakon rata i tame.
Isus je došao preobraziti lice zemlje i čovjeka, podariti joj čovječnost. Prvenstvo biti, bivovanja, pred akcijom i posjedovanjem. Logos pa onda etika. Nije problem nešto ‘moralno’ učiniti, izvršiti, ako čovjek odgovara u sebi urezanoj slici svog Tvorca. Nemoguće je rješavati stvari Ivanovim formulama: Sjekirom, vatrom, vijačom.
Ivan u sebi utjelovljuje vrhunac starozavjetnog proroštva i u njemu ono doživljava svoju kulminaciju, završnu točku. Pohvala koju izgovara Gospodin o njemu kao najvećemu među ženama dovoljno svjedoči o Ivanovoj veličini, ali u usporedbi s najmanjim u kraljevstvu nebeskom, Ivan ostaje u jasnom zaostatku. Ivan kao vatreni propovjednik pokore i obraćenja, a Isus kao donositelj preobrazbe srca, oproštenja, eshatološkog krštenja, Božjeg kraljevstva.
Fra Tomislav Pervan, Međugorje