3. nedjelja došašća u godini C: Sef 3,14-18a; Fil 4,4-7; Lk 3,10-18

            Sva tri su današnja čitanja znakovita. Prvo iz proroka Sefanije je veliki poziv na radovanje. Starozavjetno evanđelje, izrečeno zanosnim rječnikom jednog Izaije. Neshvatljiva je Božja ljubav nakon svih zakazanja, otpada i padova u narodu. Neka ne klonu ruke. Unatoč svemu, ma kako bila teška i nezahvalna trenutna situacija, pojedinca i naroda: Srca i ruke gore! Ka Gospodinu!

            Odlomak se može čitati i tipološki te prenijeti i primijeniti na Mariju kao istinsku Kćer Sionsku. Ona je u osobi uprisutnjenje starozavjetnog zavjetnog kovčega (‘Škrinja zavjetna’), u sebi nosi pohranjena Onoga koga nebo i zemlja ne mogu obujmiti (‘Gospodin, Izraelov kralj je s tobom, u tebi’). O toj radosti zbori i Pavao iz tamnice. Ništa ga ne može smesti u navještaju Radosne vijesti. Ni okovi, ni zatvor, ni osobne neprilike. Sve mu služi samo jednome: Gospodin se mora proslaviti kroz moje biće. Bilo da živim, bilo da nestajem s pozornice.

            Ta misao provijava cijelu poslanicu Filipljanima, od samog početka. Ne može ne dati oduška svojoj radosti zbog duhovnog napretka i rasta svoje duhovne djece. I htio bi samo jedno: Učiniti ih sudionicima svoje osobne sreće koju na mističan način doživljava u intimnom odnosu s Isusom Kristom. Možda najosobniji, najintimniji, najduhovniji Pavlov spis, napisan u okružju, kako sam kaže, raznih ‘pasa’ i ‘zvijeri’, pred kojima upozorava ljubljene Filipljane (usp. 3,2).

            Sve nas mora prožimati radost. To je plod Gospodinova očekivana dolaska. Za Pavla, Gospodinova uznika, identično je ‘stajati u Gospodinu’, ili ‘u vjeri’, odnosno u milosti ili u Evanđelju. Tko je u Gospodinu, njegov život određuje Gospodin. Zato i u lancima može biti slobodan i slobodno djelovati!

            Dva lika, Ivan, Preteča i Isus stoje na razdjelnici epoha, Staroga i Novoga. I njihov nastup nosi obilježje upravo toga dvojstva. Ivan ostaje još u Starome, na području etičnog djelovanja, pokušaja da čovjek svojim silama dosegne Boga. Njegovi su savjeti čisto altruistični i svode se na normaliziranje međuljudskih odnosa. Kad ne bi bilo sebičnosti, najnaravnija stvar bi u našemu životu bili principi Dekaloga. Ivan ostaje kod Dekaloga.        Kad se prisjetimo gotovo očajne zdvojnosti jednog Pavla koji u svojim pismima svjedoči o nemogućnosti ‘Zakona’ da se s pomoću njega vine Bogu i „opravda“ čovjeka, onda nam je jasno zašto su svi pokušaji u Ivanovu stilu u konačnici neuspješni. Ivan, nakon stoljeća učenog tumačenja Zakona, postaje posve konkretan. Neštedimice je šibao svojom riječju moćnike, pa je zbog toga dopao tamnice i to ga je stajalo glave. Ali on ni u tamnici nije ostao ravnodušan: Šalje učenike da se raspitaju za djela Gospodinova, je li ovaj ‘pravi’, ili da se sačeka nekoga drugoga.  

            Isus ne ostaje i ne zadržava se na razini Ivanove propovijedi. Prisjetimo se Gospodinova odgovora koji se stubokom razlikuje od Ivanova navještaja. Što plodi, što prati Isusov nastup. Govoreći suvremenim rječnikom, Ivanov je govor ‘moraliziranje’, a Isusov govor prati preobrazba svijeta i pojedinaca. ‘Moraliziranje’ je slično guranju Sizifova kamena uzbrdo, prema nebu.

            Prijetnje neće nikada puno pomoći. Vidimo to i u ovoj pandemiji: malo tko postaje boljim, malo tko ide na ispovijed, pomirenje s Bogom, makar je, kao što Ivan veli, ‘sjekira već na panju’, odnosno virus za vratom i na vratima. “Što nam je činiti?” pitaju Ivana suvremenici. Kad se čovjek nađe na kraju svojih mogućnosti, tad pita za ispravnost djelovanja. Kad je učinio sve u svojoj moći.

            Prisjetimo se onog mladića, bogatog, koji je dotrčao na put, ispriječio se ispred Isusa, kleknuo mu pred noge pitajući upravo istim riječima: “Što mi je činiti da baštinim život vječni”? (Mk 10,17 sl.). Isus daje odgovor u Ivanovu stilu: Čestit, moralan, human život. To mladiću nije dosta. Htio bi dalje i više. Jer sve je to činio, ali ga nije u konačnici usrećilo.

            Upitnik bi se morao postaviti: ‘Tko ja moram biti, tko ja smijem biti i postati’? Činiti slijedi uvijek iz biti, (tj. filozofsko načelo, agere sequitur esse). Tko je nečovjek, nečovječno čini, a tko je čovjek, iz njega uvijek plode ljudski, sveti čini. Davni pjesnik ovih naših suvremenih barbara i vandala izreče to poslovično: “Kome zakon leži u topuzu, tragovi mu smrde nečovještvom”. Iz nečovještva se širi smrad, zadah smrti, ubijanja, zakon rata i tame.

            Isus je došao preobraziti lice zemlje i čovjeka, podariti joj čovječnost. Prvenstvo biti, bivovanja, pred akcijom i posjedovanjem. Logos pa onda etika. Nije problem nešto ‘moralno’ učiniti, izvršiti, ako čovjek odgovara u sebi urezanoj slici svog Tvorca. Nemoguće je rješavati stvari Ivanovim formulama: Sjekirom, vatrom, vijačom.

            Ivan u sebi utjelovljuje vrhunac starozavjetnog proroštva i u njemu ono doživljava svoju kulminaciju, završnu točku. Pohvala koju izgovara Gospodin o njemu kao najvećemu među ženama dovoljno svjedoči o Ivanovoj veličini, ali u usporedbi s najmanjim u kraljevstvu nebeskom, Ivan ostaje u jasnom zaostatku. Ivan kao vatreni propovjednik pokore i obraćenja, a Isus kao donositelj preobrazbe srca, oproštenja, eshatološkog krštenja, Božjeg kraljevstva.

Fra Tomislav Pervan, Međugorje

         

TREĆA NEDJELJA DOŠAŠĆA – Godina C
ČITANJA: Sef 3,14-18a; Iz 12,2-4bcd.5-6; Fil 4,4-7; Lk 3,10-18

Tri puta postavljeno pitanje „Što nam je činiti?“ i Ivanovi odgovori na to pitanje posebnost je Lukina opisa djelovanja Ivana Krstitelja.

Prvi put to pitanje Ivanu postavlja mnoštvo. Pojam mnoštvo u ovom slučaju odnosi se na obični narod koji se, za razliku od svojih civilnih i religijskih vođa pokazao otvorenim prema Ivanovu, a kasnije i Isusovu propovijedanju. Tako u Lk 7,29-30 čitamo “Sav narod koji ga je slušao, pa i carinici, uvidješe pravednost Božju: pokrstiše se Ivanovim krstom. Naprotiv, farizeji i zakonoznanci ometoše što je Bog s njima naumio jer ne htjedoše da ih Ivan krsti.“

Odgovor koji Ivan daje narodu veoma je jednostavan i u potpunosti se odnosi na solidarnost prema bližnjemu. Plodovi obraćenja očituju se u djelima ljubavi prema bližnjemu: „Tko ima dvije haljine, neka podijeli s onim koji nema. U koga ima hrane, neka učini isto tako.“ Jednostavno rečeno, bez takve konkretne potvrde, vjera u Boga nije autentična.

Drugi put pitanje postavljaju carinici. Oni su poslovično omraženi od naroda i smatrani grešnicima zbog prekomjernog utjerivanja raznih poreza i daća. Ivanov odgovor smjera upravo na to: „Ne utjerujte više nego vam je određeno!“. Kasnije evanđelist Luka u obliku Isusove prispodobe donosi primjer jednog carinika koji se moli u hramu i ponizno se naziva grešnikom (18,10-14). Malo kasnije poruku te prispodobe potvrđuje opisom stvarnog susreta Isusa s carinikom Zakejom koji je polovicu svoga imanja razdijelio siromasima, a četverostruko vratio onima koje je prevario (19,1-10).

Treći put pitanje postavljaju vojnici. Luka ne kaže o kakvim je vojnicima riječ. Vjerojatno se ne radi o rimskoj vojsci nego o židovskim vojnicima u službi kralja Heroda Antipe. U svakom slučaju, budući da su radili za tuđinsku vlast i jedni i drugi bili su omraženi kao i carinici. Stoga je neobično već to što se nalaze među mnoštvom koje je dolazilo Ivanu. Možda su tu bili službeno, kao čuvari javnoga reda. Ali u tom slučaju još je znakovitije to da nisu ostali ravnodušni prema Ivanovu propovijedanju. Njegova riječ ih je toliko zahvatila da su ga pitali kako oni u svojoj situaciji mogu donositi plodove obraćenja. Ivanov odgovor odnosi se upravo na ono što se događa u njihovoj službi. Ne govori im da napuste vojničku službu nego ih opominje neka ne čine nasilja, neka nikoga ne prijavljuju i neka budu zadovoljni svojom plaćom. Drugim riječima, poziva ih da svoju vojničku službu usmjere na dobro i obranu nezaštićenih, a ne na vlastiti, često nemoralan, probitak.

Kasnije evanđelist Luka dvaput donosi pozitivne primjere vojnika koji su povjerovali u Krista. U 7,1-10 to je rimski satnik koji je molio za svoga slugu, te je Isus bio zadivljen njegovom vjerom, a u 23,47 to je opet jedan satnik koji u Isusu razapetom na križ prepoznaje pravednika. No uz te pozitivne primjere Luka ne izostavlja spomenuti ni one vojnike koji su se izrugivali s Isusom u njegovoj muci (usp. 23, 36-37). Tako su prema odgovoru pitanje „Što nam je činiti?“ moguća dva stava. Jedna je prihvaćanje, a drugi podrugljivo odbijanje Božje riječi.

Nakon tri puta postavljenog pitanja „Što nam je činiti?“ odgovara se i na pitanje naroda s obzirom na Ivanov identitet. Budući da je Ivan bio toliko sličan Kristu, jako mu je stalo do toga da jasno kaže kako on nije Krist, nego da samo naviješta njegov dolazak. Štoviše Ivan se ne smatra dostojnim niti da mu odriješi remenje na obući. Dok Ivan za krštenje raspolaže samo vodom, Krist raspolaže Duhom Svetim i ognjem. Duh Sveti označuje Isusovo božansko podrijetlo, a oganj se tumači slikom suda, koja je vjerojatno nadahnuta na Ps 1,4. Krist u ruci drži vijaču kojom odvaja žito od pljeve, to jest pravednike od opakih. Ali prije tog završnog čina Krista suca pred svakim čovjekom stoje dva puta i svatko sam bira kojim će putem poći. Jedan je put u zajednici pravednih koji vodi u život, a drugi put je put opakih podrugljivaca koji vodi u propast. Tu jasnu poruku Ivan je propovijedao narodu na različite načine kako bi ga potakao na obraćenje koje se prepoznaje u plodovima dobrih djela.

Fra Domagoj Runje

Prenijeto s: http://www.mir.hr/