I S U S – SVJETLO SVIJETA

30. nedjelja kroz godinu B: Jer 31,7-9; Heb 5,1-6; Mk 10, 46-52

            Prvo čitanje povezuje s evanđeoskom perikopom navještaj spasavanja i iscjeljenja slijepih. Jeremija naviješta nakon pada Samarije spas ostatku, u neko buduće, mesijansko vrijeme. Isus je ozbiljenje tog vremena u povijesti. Treba samo otvoriti oči, srca i duha, i pronaći u Isusu odgovor, odnosno ‘svjetlo na prosvjetljenje naroda’ (Lk 2,32). Tekst se uklapa i u poruku današnje misijske nedjelje.

            Misionari moraju biti oni koji otvaraju oči za Isusa Krista, svojim životom, primjerom, svjedočanstvom. Oni svijetle Svjetlom. Isto se mora zbivati i u našem neposrednom okružju.  Biti svjedokom svjetla u Isusu Kristu. I zato je pred svakim od nas upitnik: Koliko smo otvoreni ili slijepi, koliko smo sposobni čuti i vidjeti, iskusiti onu nevjerojatnu sreću koju je doživio slijepac Bartimej, sin Timejev,  kod koga se Isus zaustavio? Sreća, doživljena, čovjeka obvezuje za cijeli život. Zato onaj tko ju je doživio ne može ne govoriti, nutarnjom logikom on mora svjedočiti.

            Teža od fizičke jest duhovna sljepoća. Samo treba biti svjestan svoje sljepoće. Jerihonski slijepac je bio svjestan svoga stanja i zato nije prestajao vikati za očinjim vidom. Povraćen mu je i iz zahvalnosti se zaputio za Isusom. Mi na ovim prostorima proživjeli smo rat, vrijeme posvemašnjeg pomračenja svake vrsti vida i uma. Ljudi su slijepi za bilo kakvo dobro, za bilo koju istinu. Slijepi su bili pored tolikih uništavanja, razaranja, ubijanja. Slijepi i zaslijepljeni: Slijepi vođe vode slijepce u propast. Tako bi se moglo obilježiti vrijeme koje smo proživjeli. Slijepci koji vode iz mraka u još veći mrak. Sjetimo se slijepog redovnika Jorgea u Ecovu romanu “Ime ruže” – vlastitim sljepilom želi zaraziti sve oko sebe, ne dopušta da itko vidi i progleda.

            Predočimo paradoksalnost prizorišta oko Isusa. Slijepac Bartimej vidi bolje od ostalih. Usprkos ugaslim očima vidi on dublje, dalje, zornije i prodornije od onih koji su u Isusovoj pratnji. Ne da se smesti. Nastupio je njegov mesijanski i zvjezdani trenutak, za čovjeka u mraku. Slijepac čuje. Inače su slijepci istančanijeg sluha i ostalih ćutila kao nadomjestak za manjak vida. Vjerojatno je i prije čuo za tog Galilejca, čudotvorca. Povjerovao u njegovu moć i samo čekao trenutak kad će im se putovi ukrstiti, kad će ga susresti.

            Isus se zaustavlja. Moramo se i mi nad tim izričajem zaustaviti. Bogu nitko nije nebitan, a pogotovo Bogu kojega je lik i otisak sam Isus ovdje na zemlji. Gdje je Isus, tu je spas, smilovanje, tu je Bog na djelu. Svatko mu je bitan. Poglavito onaj prosjak, slijepac, pored puta. I Zakej, carinik jerihonski. Isus ne pozivlje osobno slijepca. Služi se drugima. Kao da nam želi reći: Morate biti (po)služitelji spasenja svojoj braći. Ne ih ušutkavati u njihovoj nevolji ili ih gurati u stranu. Nema za Boga malenih, neznatnih, prezrenih. Svatko ima mjesta u Božjem planu. A koga Isus pozove, taj je već spašen! ‘Imenom sam te tvojim zazvao, ti si moj’  (usp. Iz 43,1).

            Isusovo je okružje slijepo. Isus pita Zebedejeve sinove (kao i ovoga slijepca: usp. 10,36), koja je njihova želja. Posve luda i neostvariva. Žele položaje, i zato su slijepi i nerazumni kod vlastitih očiju. Isus im jasno zbori kako ne znaju što ištu. Što hoće Bartimej? Da ‘ponovno progledam’ (grčki izvornik: ana-blepso), učini da ponovno vidim. Možda je nekoć imao vid, pa ga izgubio! Ni onaj bogati mladić ne vidi. On je zaslijepljen svojim bogatstvom i ne može se odlučiti na nasljedovanje.

            Zato je veliki upitnik: Tko je zapravo slijep? Učenici su slijepi (usp. 8,32; 9,32; 10,42.35-45), ne vide smisla u Isusovu pretkazivanju muke i smrti, patnje. Upravo je u križu, patnji i nasljedovanju Isusa pravi spas. Isus je nada slijepima, siromasima, poniženima. On je spasitelj i osloboditelj. On je vidljivi znak nade. ‘Gospodine, da progledam’ – da vidim ono što vidi sav svijet oko tebe, Isuse. Da vidim jasno Božje namjere. Bartimej moli za ono što bi svi u Isusovoj pratnji morali vidjeti. Za godina boravka i drugovanja s Isusom morali su steći barem neke osnovice, da su imali otvorene oči.

            Bartimej odbacuje svoj prosjački ogrtač na koji je skupljao milostinju. Da bi se čovjek osposobio za susret s Isusom, potrebno je odbaciti sve ‘ogrtače’, oklope, okove, predrasude. Skočiti ‘kao srndać’ (Iz 35,6: cijeli ovaj odlomak u Izaiji naviješta mesijansko doba). Zatim dopustiti Isusu da nas osobno pita, suočiti se s njime, oči u oči, dati mu da nam ih premaže svojim melemom (usp. Otk 3,18) te tako progledamo. I onda se zaputiti za njim. Bog treba od svakoga nas čudo vjere da bismo shvatili konačnicu koja slijedi: Jeruzalem i sve ono što slijedi nakon ulaska u taj grad snova.

            JOŠ JEDNOM: SLIJEPAC BARTIMEJ

             Isusovo je okružje slijepo. Slijepo za Isusa i ono što se u njemu zbiva i otkriva svijetu. Bartimej vidi bolje od ostalih. Usprkos slijepim očima, vidi on dublje, dalje i zornije od Isusove pratnje. Zato se ne dade smesti. Njemu je kucnuo mesijanski, zvjezdani trenutak u životu.

            Slijepac čuje. Slijepci inače imaju istančanija druga osjetila kao nadomjestak za manjak vida. Vjerojatno je prije čuo za Galijeca, čekao na trenutak susreta s tim čudotvorcem, i ovdje dočekao svoj kairos. Putovi su im se ukrstili.

            Isus se zaustavlja. Potrebno je nad ovom se riječi zaustaviti i zamisliti. Gdje je Isus, tu je spas i spasenje, smilovanje i milosrđe, tu je Bog na djelu. Isus poziva. Spasenje je u vjeri u Isusa, u nasljedovanju i križu. Isus je nada slijepima, poniženima, siromasima. Osloboditelj, spasitelj, znak nade.

            Što hoćeš da ti učinim? – Da progledam, Gospodine! Da gledam i vidim svijet u tvome svjetlu, tvojim očima, da vidim što drugi ne vide, da vidim i sagledam Božje namjere sa svojim životom. Bartimej nije siguran u svome oslovljavanju Isusa. Jednom je on ‘Davidov Sin’, drugi put ‘Rabbuni’, treći put ‘Isus’. Nesigurnost vjere koja traži. Učenik uvijek traži, pita. To je značajka za sva vremena. Tko je Isus zapravo bit će nam jasno tek u konačnici, u eshatonu. Dotle nas čeka put nasljedovanja, križ, patnja, uskrsnuće.

            Bartimej se zapućuje za Isusom. Učenička je egzistencija upravo u tome: “Biti na putu s Isusom” (r. 32), biti na putu prema križu, svršetku. Isusova riječ nikad nije teoretska, nije ona skup načela za život, već praktični poziv na hod za Isusom. Učenik se svojom egzistencijom uključuje u povezanost s Isusom, na putu je.

            Suvremeni je svijet zaslijepljen. Potrebna mu je orijentacija u pitanjima smisla života, ohrabrenja u vjeri, otvorenost s naše strane. Krist poziva na nasljedovanje, a to nije samo poziv na aktivnost, nego ulazak u aktivno zajedništvo s njime. Temeljno u nasljedovanju Isusa jest: Biti s njime, gledati njega, slušati ga, poznavati ga. Iz toga onda slijedi navještaj i svjedočenje. Zato je potrebno stvoriti u sebi sintezu akcije i kontemplacije, apostolata i molitve.

Fra Tomislav Pervan – Međugorje

NOVI ČOVJEK I NOVI POREDAK

29. nedjelja kroz godinu B: Iz 53,10-11; Heb 4,14-16; Mk 10, 35-45

            Odlomak iz proroka Izaije čitamo u njegovoj cjelini na Veliki petak. Isus u Evanđelju najavljuje svoju smrt, po treći put, a učenici su spori u shvaćanju, slijepi pored očiju, gluhi pored ušiju. Nakon godina drugovanja kao da nisu ništa naučili u Gospodinovu okružju. A poslije će Isus uputiti isti prigovor onoj dvojici na putu u Emaus.        U našem svakodnevnom životu nema većega razočaranja nego kad nakon godina drugovanja i prijateljevanja s nekom nama dragom osobom na kraju shvatimo da nas ta osoba nije ni shvatila ni razumjela, unatoč svim našim osobnim pokušajima da joj se približimo, podarimo svoje misli, osjećaje, nakane, svoje životne planove.

            S istim se problemom suočavao svakodnevno i Isus. Dok on s jedne strane govori o svojoj smrti (r. 32-34), oni se međusobno prepiru o mjestima s desne i s lijeve. Namjesto ‘fotelja’ Isus od njih traži samo jedno: Ići za njim, poći njegovim križnim putom.

            Što im Isus nudi? ‘Kalež’, novo ‘krštenje’, gorčinu, suze, znoj. Mučeništvo kao konačnicu vjernosti njemu, Učitelju. Isus se poistovjećuje sa ‘Slugom Jahvinim’ iz Izaije te polaže svoj život kao žrtvu pomirnu i otkupnu, ‘za sve’. Učenici uglas prihvaćaju Isusovu ponudu: i kalež, i patnju, i progonstvo. Možemo! „Yes we can!“ Samo dokle i do kada? Prelistamo  li u istom Evanđelju samo dva lista naprijed, vidjet ćemo ishod toga njihova lakovjernog obećanja. Kad je u Getsemaniju postalo ‘ gusto i vruće’, “svi ga ostaviše i pobjegnu” (Mk 14,50). Doduše, Ivanovo Evanđelje kuša donekle ispraviti sliku o ‘Ljubljenom učeniku’, gdje se redovito misli na Ivana Zebedejeva, ali je ono nastalo poslije i ima svoju specifičnu nakanu.

            Evanđelist je Marko stariji i vjerodostojniji u izvješćima. Da su dvojica Zebedejevih u svom mladenačkom idealizmu i zanosu mogli samo načas pogledati u budućnost, što čeka Učitelja i njih, ne bi se onako olako izjašnjavali i izgovorili „Možemo“. Tko nam jamči da ćemo u odsudnom trenutku biti hrabri i ne zakazati? Samo i jedino povezanost s Bogom, odnosno s Isusom Kristom. Daleko više može vjera i povjerenje od svih izljeva hrabrosti. Čovjek će biti daleko čovječniji, snažniji, vjerodostojniji, što je tješnje povezan s Gospodinom.

            Cijelo deseto poglavlje u Marka bavi se zapravo tematikom kušnje i pada, odnosno postojanosti u kušnji i njezinu nadvladavanju. Isus je u pustinji nakon četrdesetdnevnog posta bio trostruko kušan: kušnja bogatstva, moći, ugleda, vlasti, karijere. Sotona mu nudi svega u izobilju, samo ako ga bude slijedio, ako mu se prikloni i pokloni.

            Iskonska kušnja s kojom su suočeni prvi ljudi, Adam i Eva, ponavlja se u svakoj pojedinačnoj egzistenciji. Isus nadvladava kušnje i time daje primjer svojima. Ovo poglavlje, deseto, obrađuje trostruku tematiku: braka, bogatstva i moći. Time kao da u zametku imamo utemeljenje triju zavjeta u Crkvi – čistoće, siromaštva i posluha, odnosno poniznosti. Tomu se suprotstavljaju trostruka požuda: tijela, očiju, oholost života, i ako im se čovjek prepusti, onda nanosi štetu i ugrožava svoga bližnjega, a još većma samoga sebe.

            Ono što bi moglo poslužiti normalnu razvoju čovjekova života, postaje zamkom, porokom, stupicom. U ovome surječju zavjeti ne bi bili ‘krjeposti’, ili uvježbavanje u krjeposnom načinu života, nego kao put otkupljenja, oslobođenja. Put do novog čovjeka, novog srca. Put iz otuđenja u slobodu. Stoga Isus daje prvenstvo pojedincu, osobi, pred društvom. Pojedinac mora iskusiti spasenje, spašenost, mora se istrgnuti iz svih oblika otuđenja.

            Spasenje nadilazi i pojedinca i društvo, a postoji patnja koja se ne da riješiti niti nadići ni socijalnim, a ni političkim putem. I u najboljim i najoptimalnijim socijalnim uvjetima i strukturama može čovjek skapavati i umrijeti od otuđenja. Optimalne strukture ne čine čovjeka automatski dobrim, zrelim, krjeposnim bićem. Isus je uvijek imao u zreniku Oca i čovjekov odnos prema njemu, a tek iz egzistencijalnog odnosa prema njemu slijedi pravi, ispunjeni i osmišljeni život.

            Zato kraljevstvo Božje i ustroj toga kraljevstva nema ništa zajedničkog s ovozemaljskim sličnim ustrojbama. Njegova se misao stubokom suprotstavlja bilo kakvoj vrsti nasilja, gospodarenja, moći, zlosilja. Kao da i ovdje slušamo blizu jeku one Jotamove basne iz knjige Sudaca /9,7-15/ gdje glog postaje kraljem nad svim voćkama i stablima. I po(r)uka je jasna: Tko se otima za vlast i premoć? Samo klatež, bezvrijedno, koje nikomu ne koristi, a svakomu škodi!

            U Isusovu očištu imamo jasni sukob starog i novoga. Čovjek je dužan davati danak starom poretku i nemoguće ga je tako lako promijeniti. Samo s tom razlikom što Isus veli: Tako ne smije biti među vama, otkupljenicima, spašenima. Među vama moraju vladati novi odnosi. Služba u zajednici Crkve mora biti to što i ime kaže: Služenje! To je nutarnja identifikacija i identitet zajednice.

            Zajednica je Božje djelo i nemoguće je ulijevati ‘novo vino u stare mjehove’. Svaka služba ili služenje u zajednici služba je Istini, Evanđelju, a ne većinskom ili općem mnijenju. Isusova riječ nije teoretiziranje o načelnim pitanjima ljudskih međuodnosa, nego je to zbir životnih načela koji su nužni i ostvarivi, želi li čovjek služiti Isusu Kristu. Vjernik, u evanđelju ocrtan u liku najbližih Isusovih učenika, sudbinski se uključuje i povezuje s Isusom Kristom. On je ‘na putu s njime’ (r. 32), tj. na putu prema Jeruzalemu i Golgoti.

            Isus nije, kako su ga neki htjeli prikazati, društveni prevratnik. Nije pozivao na prevrat niti na rušenje postojećih ustrojbi. Nije očekivao boljitak u svijetu promjenom struktura ili rušenjem vlasti, ma kako i koliko ona bila nečovječna. On je glasnik obraćenja, obraćena i preobražena srca. To se srce mora staviti u službu čovjeku.           Promijeni li se poredak ili strukture, a ne istodobno i srce, stvara se prostor bez duha, bezdušni prostor, koji se doskora prevraća u nasilje i strahovladanje. Služba, a ne gospodarenje, podaruje svakoj vlasti toplinu i čovječnost. Takva je služba onda ljubav, jer ljubav uvijek služi.

            Ljubav mijenja dvojako: I onoga tko ljubi i ljubljenu osobu. To onda mijenja svijet i njegov poredak. Stanje nikad nije bilo idealno. Obmana je očekivati takvo nešto. Uvijek su ljudi u procijepu, krizi. Pisac Poslanice Hebrejima, koja je malo odulja homilija, kuša svojim spisom ugroženoj zajednici uliti svježe krvi i oduševljenja u životnoj borbi. Pogled upire neprestance u Isusa Krista. A mi, ljudi pod teretom života i obveza, grijeha i padova smijemo podignuti pogled i zagledati se u Isusa Krista, predvodnika i krčitelja puta, mostograditelja između Neba i Zemlje.

Fra Tomislav Pervan, Međugorje

IZDRŽATI ISUSOV POGLED

28. nedjelja kroz godinu B: Mudr 7,7-11; Heb 4,12-13; Mk 10,17-30

            Problem i pitanje vječnog života ujedno je pitanje živoga Boga u čovjekovu životu te zajedništva s njime. Bez Boga vječni je život vječna smrt. Zato se oduvijek čovjeku nametala misao, kako urediti svoj život da bi bio osmišljen i na kraju imao sretni ishod u vječnosti. Problem je to teoretske i praktične mudrosti života koja se slijeva u spoznaju Boga i zajedništvo s njime.

            Prisjetimo se Isusova oproštajnog govora u Ivanovu Evanđelju gdje Isus govori o ‘vječnom životu’ kao egzistencijalnoj ‘spoznaji njegova Oca’ – Iv 17,3, u povijesnoj pojavi onoga koga je Otac poslao: Isusa Krista. Dakle, upoznati Isusa Krista, s njime drugovati, vrhunac je spoznaje u kratkom ljudskom životu.

            Upravo je ta spoznaja, spoznaja pravog životnog puta i istine ono s čime se čovjek suočava kad se susretne s nečim nadmoćnim, što nadilazi svakodnevne kategorije i spoznaje. Treba uvijek biti svjestan činjenice kako Novi zavjet uopće ne nameće pitanje Božje opstojnosti. Novi zavjet uopće ne dokazuje Božju opstojnost.

            Za sve novozavjetne spise Bog je najnaravnija datost jer su učenici a i ljudi u ophođenju s Isusom Kristom došli do spoznaje da upravo na Kristovu licu, osobi, djelu, riječima sami Bog utiskuje svoj pečat, štambilj, daje svoj potpis. S tom nadmoći Isusove osobe suočio se i mladić iz današnjeg evanđeoskog ulomka.

            Prema njegovu vlastitom svjedočanstvu živio je čestitim, poštenim, korektnim životom. Provodio je ‘normalan’ život u okvirima Božjih zapovijedi. Nije naodmet napomenuti da Isus navodi samo drugi dio, drugu ploču Dekaloga koja ravna čovjekovim društvenim odnosima.

            Takav ‘dobar’, korektan život nije ono što ga je moglo usrećiti. On pita dalje: Ima li šta više, što nudiš ti, Isuse? On sluti da bi nešto moralo biti. I za razliku od mnogih svojih suvremenika za njega je pitanje vječnog života otvoreno. Kao da sluti da samo obdržavanje zapovijedi, obrednih propisa ne može do kraja zadovoljiti čovjekovo srce.      ‘Što mi je još dalje činiti?’ – Upravo s tim pitanjem ‘dotrči’ on Isusu, ‘pada na koljena pred njega’ i vapije. Mladiću se žuri jer ‘kairos’, taj znani biblijski ‘pravi čas i trenutak’, izmiče. Isus je neponovljiva prigoda i šansa njegova života. To je ona žurba posvjedočena u Bibliji kad god Duh čovjeka sili da iskoristi pravi trenutak, povoljni čas, božanski milosni dar. Isusov prolaz (‘pasha’) takav je neponovljiv kairos!

            Mladić sluti da bi ovaj Isus mogao biti odgovor. Zato oslovljavanje s: ‘Dobri učitelju’! Neponovljiv je to pozdrav u svim evanđeljima. Mladić sluti: Isus zrači posebnom dobrotom, i zato kao da želi upitati: Što mi je činiti da budem dobar kao ti, Isuse? 

            Isus skreće pogled na Oca: Samo je on dobar! U tome Isusovu odgovoru krije se cjelokupna teologija Božje dobrote. Jer, ljudi su zli! „Ako dakle vi, premda ste zli, znate davati svojoj djeci dobre darove”, tj. namjesto zmije ribu, namjesto štipavca jaje, namjesto kamena kruh, što drugo preostaje mome Ocu nego da vam udijeli Duha onkraj svake mjere (usp. Lk 11,11-13). Bog bi postupao gore nego vi, zli, kad vam ne bi udijelio svoga Duha! A ako čovjek osjeti nazočnost Duha, onda ga on ne pušta na miru.

            Za Isusa problem u svijetu nije siromaštvo, nego bogatstvo! Jasno je to u odgovoru mladiću koji je bio bogat. Isus ga je pogledao, prožeo, prožgao svojim očima, istinski zavolio, ali i stavio pred alternativu: Ili Bog ili Mamona. Nemoguće je služiti dvojici gospodara (Mt 6,24).

            Za Isusa je problem kako to da se mi ljudi damo tako lako uvući u pandže novca, pohlepu, u posvemašnju ovisnost o bogatstvu. Kao da mu Isus želi poručiti: ‘Ako si shvatio da sam ja pravi odgovor tvomu traženju, onda hodi, to što imaš prodaj, razdaj siromasima i pođi za mnom’. Jer to što ima, neuporabivo je za kraljevstvo Božje. Nemoguće je promicati Isusovo djelo ljudskim sredstvima, ako čovjekovo srce nije posvema uz Isusa.

            To pretpostavlja obdržavanje zapovijedi, put od Sinaja, preko Govora na gori do osobnoga nasljedovanja Isusa Krista. Priznanje Boga vodi u spoznaju Boga, ljubav prema Bogu. U životu ne postoji susljednost, sekvencije u odnosima: Najprije ja, potom moj život, pa tek onda Bog. Isus zna za neodvojivost čimbenika, isprepletenost Boga i čovjeka u jedinstvu. Zato je i Isusov imperativ jasan: Ostavi lažno bogatstvo, lažne dragulje, da bi dobio pravo blago i dragocjeni biser.

            Mladić za to nije sposoban. Ostavlja, ispušta iz ruku biserni dragulj i ostaje kod svojih ‘staklenih perla’ (Hesse). Lice mu se smrknu na Isusovu riječ. Isusova ga je pogled prožgao, nije mogao izdržati ljubavni pogled i poziv Isusov. Nije podnio pogled, ali ni sud Istine. Odlazi žalostan, izabire žalost namjesto radosti i sreće. Šansa je otišla u nepovrat, odlazi u svoj nemir i nedohod.

            Milost nije jeftina, ona se plaća životom, egzistencijom. Zato su učenici prestravljeni i pitaju se o mogućnosti spasenja. I Petra je Isus pogledao i prožeo u dvorištu Velikog svećenika, na što je Petar ostavio sve svoje bogatstvo i ostao uz Isusa zauvijek (Lk 22,61). Isto se zbilo i sa Zakejem, kojega je Isus zapazio, pogledao, vidio na divljoj smokvi (Lk 19,1-10), na što se Zakej spremno odriče svog bogatstva, jer je Isus u vlastitoj kući i srcu najveće blago, koje se ne da ničim ni nadomjestiti i koje jedino usrećuje. Isus je spas i život vječni.

Fra Tomislav Pervan – Međugorje

NASLJEDOVANJE KRISTA U BRAKU

27. nedjelja kroz godinu B: Post 2,18-24; Heb 2,9-11; Mk 10,2-16

            Čovjek je stvoren na Božju sliku i priliku. Obdaren je slobodom, moći, odgovornošću. Sposoban je graditi i rušiti, spasavati i upropaštavati. On kroji sudbinu svoju, bližnjega i svijeta. Čovjek je bitno i životno usmjeren na druge ljude. Ne može živjeti sam. Život u samoći, osami, duhovnoj i fizičkoj, nesnošljiv je i neljudski.

            Poglavito su ljudi u braku i kroz brak upućeni jedno na drugo. Bračna je veza i ljubav snažnija od bilo koje druge međuljudske veze i po svojoj je naravi jedinstvena, jedincata, neponovljiva. Iz toga proistječe jasno načelo neponovljivosti i nerazrješivosti. Jer brak je daleko više od pravnog ugovora. On je u temeljima ljudske egzistencije. Brak je neprestana škola ljubavi, razumijevanja, predavanja, jedinstva, on je mjesto rasta i sazrijevanja. Zato je on i u Isusovim očima poglavito mjesto istinskog nasljedovanja, ozbiljenja njegove poruke i riječi.  

            U nerazrješivosti braka dolazi do izražaja dostojanstvo i jednakopravnost obaju bračnih drugova. Nigdje nema ni primjese nekakve nadređenosti ili podređenosti jednog bračnog druga nad drugim. Jedno se u drugome mora pronalaziti kao u zrcalu. Međutim, nemoguće je stvoriti idealno stanje.

            Isus je svjestan ugroženosti bračne zajednice. On ništa ne uljepšava, Isus svaki grijeh naziva pravim imenom. Rasulo bračne zajednice jest stalna mogućnost i zbilja, ono je plod i ishod grijeha. Zato se Isus ne upušta u farizejsku ‘kazuistiku’, zakonodavstvo, jer je u to vrijeme i u židovstvu prevladavalo uvjerenje kako su pojedini zakoni samo plod okorjelosti srca cjelokupnog Izraela koji ne poštuje onih temeljnih 10 sinajskih zapovijedi.

            Isus stalno govori o Božjoj ‘zapovijedi’, Božjoj volji i odredbi, a farizeji o dopustivosti, ‘dopuštenjima’. Moramo poći od činjenice da Bog daje DESET ZAPOVIJEDI, a ne DESET SAVJETA! Jedno je savjetovati, drugo je zapovijedati. Bog naređuje! Isus smjera na Božji plan i volju koja smjera na čovjekovu sreću, a farizeji govore o vlastitim interesima, kao da je brak interesna ili ugovorna zajednica gdje bi svatko za sebe morao izbiti što je moguće više probitka ili koristi, danas se govori o „benefitima“. Jasne su perspektive: Isus smjera prema Ocu, a čovjekovo srce je uvijek sebično, čovjek je sebičnjak. Misli samo na sebe.

            Zato su Isusove riječi osuda i podignuta optužnica protiv životne prakse i okorjelosti čovjekova srca. Isus jasno pozivlje: Živjeti iz dara Božje ljubavi. Isus je protiv rastave srca. Jer prema Isusovu stavu i riječima upravo tu, u srcu, se rađa svaki preljub, rastava, zlo. Tu u srcu vegetira svaki korov, pletu se i tkaju sve moguće zloće koje se onda izražavaju u životu.

            Dovede li se srce u red, bit će suvišni svi zakoni. Jer u čovjekovu srcu moguće je zamijetiti što od nas Bog traži i hoće. Jedno je samo potrebno, otvoriti se tomu glasu. Zato i Isus veli: ‘U početku’. Taj ‘početak’ egzegetski se ne treba shvaćati u vremenskom smislu, nego u smislu ‘principa’, ‘počela’, načela koje bi trebalo vladati u prostorima čovjekova srca, čuvstvenog i misaonog života.

            Zato Isus traži od nas da ponovno naučimo gledati, ćutjeti, misliti u onim izvornim, iskonskim i rajskim slikama, gdje čovjek živi od čežnje i žudnje za dragim ljubljenim bićem koje će mu biti životna družica i egzistencijalna nadopuna. Jer ‘Adam’ (tj. ‘čovjek’) prepoznaje u toj družici ‘ranu’ svoga srca, svoje ‘rebro’, dio sebe. U ‘početku’ veli Isus, ljubav se nije regulirala zakonima, propisima. Čovjek treba partnera, vlastite dopune, da bi bio ono što jest: puni čovjek!

            Isus strogo odbija rješavati pitanja čovjekova srca s pomoću zakona. Samo je ljubav sposobna uskladiti ovaj svijet, urediti ga tako da bude topli dom i zavičaj za čovjeka. Samo ljubav spaja nebo sa zemljom, Boga s čovjekom, duh s tijelom. Zato Isus vjeruje u moć ljubavi, ne zakona.

            Brak po svojoj naravi ne spada u područje politike, zakonodavstva, sociologije, pravnika, referenduma o ovome ili onom problemu (npr. kontrola rađanja ili pobačaj), makar sva ta područja čovjekova djelovanja brinu svoju brigu o braku, jer brak ne uspostavljaju niti čine institucije, nego žive osobe koje se ljube. Zakoni se donose i uspostavljaju kad prestane ljubav. Okorjelost, tvrdokornost srca, u Isusovu viđenju, uzrok je gomilanju zakona. A Isus želi uspostaviti poredak kakav bijaše u početku, prije praroditeljskog pada, poredak u kome vlada povjerenje, ljubav, sreća, a ne nepovjerenje, konkurencija, ugrožavanje ili strah.

            Takvo stanje Isus uprizoruje na primjeru djece: Ako je išta na ovom svijetu čisto i nevino, ako ima išta na ovom svijetu slobodan pristup njegovoj osobi, onda su to djeca. Ona su slika kako pristupiti Ocu, kako pronaći put do Očeva srca i srca ljudi. Zato nas Isus želi pozvati da probudimo dijete u sebi, da probudimo usnule sile koje nas iskonski vežu za Boga. Tada će uspjeti svaki brak. Brak kao nešto posve novo što se rađa iz jedinstva dviju osoba.

            Brak nije zbir dviju osoba, nego novo ‘jedno’, koje je teško opisati ljudskim rječnikom slikama vjernosti, ljubavi, predanja, poštovanja, zajedničkog jarma. Zato on postaje svetinja i sakrament u Crkvi. Plod toga jednoga i jedinstva jest novi život, dijete!

Fra Tomislav Pervan – Međugorje