DVADESET I PETA NEDJELJA KROZ GODINU – Godina B

Tko je najveći?

ČITANJA: Mudr 2,12.17-20; Ps 54,3-6.8; Jak 3,16 – 4,3; Mk 9,30-37

Na temelju onoga što čitamo u današnjem evanđelju imamo dojam kako učenici slijede Isusa samo izvana, a zapravo žive u jednom drugom svijetu. Isus im po drugi put naviješta svoj put predanja u ruke ljudima koji prolazi kroz muku i smrt da bi nakon tri dana Božjom snagom ustao iz mrtvih.  Ali „oni ne razumješe njegove riječi, a bojahu ga se pitati“. To znači da je učenicima pristup Isusovoj riječi dvostruko zapriječen: s jedne strane ne razumiju, a s druge strane, ne obraćaju se onomu tko bi im mogao objasniti o čemu se radi. Bilo da se boje samoga Isusa, ili preciznijeg razumijevanja njegove riječi, draže im je ništa ne pitati.

U svakom slučaju njihov je odnos s Isusom poremećen.

Pročitaj više

DVADESET I ČETVRTA NEDJELJA KROZ GODINU – B

ČITANJA: Iz 50,5-9a; Ps 116,1-9; Jak 2,14-18; Mk 8,27-35

„Ti si Pomazanik – Krist“

U čitavom Svetom pismu nema nijednog lika o kojem bi se toliko snažno postavljalo pitanje „Tko je on“, kao što je to u slučaju Isusa Krista. Zapravo to je središnje pitanje Svetoga pisma, a evanđelja na poseban način. Tako više puta čujemo kako se Isusovi učenici međusobno pitaju tko je zapravo njihov učitelj, a poznata je i zgoda kada Ivan Krstitelj šalje svoje učenika da pitaju Isusa je li on „taj“ ili da čekaju drugoga.

Pročitaj više

Otvori se!

DVADESET I TREĆA NEDJELJA KROZ GODINU

ČITANJA:
M. ČIT.: Iz 35,4-7a; Ps 146,6c-10; Jak 2,1-5; Mk 7,31-37

Danas je pred nama Isus koji čini čudo – ozdravlja čovjeka koji je gluh i ima govornu manu.

Dobro je zastati nad pojedinostima izvještaja Evanđelja po Marku. Prilikom ovog ozdravljena, Isus upravlja pogled u nebo (Mk 7,34). Njegovo djelovanje usko je povezano s Očevim djelovanjem. U toj uskoj vezi nalazi se moć ozdravljenja. To nas treba podsjetiti da kad god želimo nešto postići u životu, to trebamo činiti u uskoj vezi s Ocem. Isus odvodi čovjeka nasamo (7,33), izdvaja ga od mnoštva, što zacijelo nije bilo lako učiniti uza sav pritisak koji je bio usmjeren prema Isusu da liječi, izgoni zloduhe, poučava. Ipak, Isus ne želi izvesti predstavu za mase, nego u središte svoga zanimanja stavlja čovjeka u potrebi, ali i čovjeku u potrebi Isus postaje središte zanimanja. Uz sažetost i škrtost evanđeoskog izvještaja, ipak možemo zamisliti razgovor koji se odvija između ove dvojice. Mogao je to biti razgovor o životu, o obitelji, o teškoćama i o bolesti, ali i o željama i nadama. Isus se uživljava u drugu osobu. Želim li kome pomoći, moram se uživjeti u njega. Tek ću ga tako moći početi ljubiti kao sebe samoga.

Isus nadalje ostvaruje tjelesni dodir s čovjekom u potrebi: utiskuje mu prste u uši, pljuvačkom mu dotiče jezik (7,33). Bile su to geste koje su tada činili i različiti drugi liječnici i iscjelitelji. S drugih mjesta u evanđeljima znamo da je Isus liječio i samom riječju, pa mu ovakve geste nisu bile potrebne, no čovjeku je potreban znak, dodir, gesta. Isus odgovara na njegova očekivanja. Usto, tjelesnim dodirom još snažnije izriče svoju blizinu. Dodir prati i riječ: „Effata!“ (7,34). Riječ je o aramejskom uskliku koji znači: „Otvori se!“ Marku je toliko važna ova aramejska riječ, da je prenosi i prevodi svojim čitateljima koji nisu razumjeli aramejski. Htio je približiti Isusa i snagu njegova djelovanja svakome. Ovaj poziv „Otvori se!“ upućen je svakom čovjeku. Otvori se i dozvoli Bogu da djeluje u tebi!

Dalje je za čovjeka rečeno: „I odmah mu se otvoriše uši i razdriješi spona jezika te stade govoriti razgovijetno“ (7,35). Ovaj „odmah“ ne nalazi se u najboljim rukopisima i vjerojatno je dodatak prepisivača koji je bio naviknut da Marko vrlo često rabi ovu riječ. Ovdje joj možda nije mjesto, što ćemo vidjeti kasnije.

Mnoštvo koje je bilo uokolo zadivljeno govori: „Dobro je sve učinio! Gluhima daje čuti, nijemima govoriti!“ (7,37). Ove riječi podsjećaju na starozavjetne tekstove. Tako u Knjizi Mudrosti čitamo: „Mudrost je otvorila usta nijemima i obdarila djecu nejaku jezikom rječitim“ (Mudr 10,21). To je Mudrost koja je bila prisutna kod stvaranja svijeta, Mudrost koja je čovjeka istrgla iz njegova grijeha, Mudrost koja je spasila ljude u doba potopa, Mudrost koja je spasila pravednika u doba Sodome i Gomore, Mudrost koja je bila s Izraelcima u Egiptu, Mudrost koja ih je izbavila i uvela u Obećanu zemlju. To je Božja riječ koja djeluje u ljudima. Tako su nijemi koji govore i gluhi koji čuju jasan znak Božjeg djelovanja. Kod proroka Izaije nalazimo riječi koje smo čuli u današnjem prvom čitanju: „Sljepačke će oči tad progledati, uši se gluhih otvoriti, tad će hromi skakati ko jelen, njemákov će jezik klicati“ (Iz 5-6). Dogodit će se to kad Bog ponovno pohodi svoj narod, kad pustinja ponovno procvjeta, kad nestane svakoga straha, kad se otvori put u pustinji kojim će se vraćati Božji otkupljenici. U doba babilonskoga progonstva bila je to nada povratka u Obećanu zemlju, a u kasnijem židovstvu ova Božja djela bit će znak uspostave mesijanskoga kraljevstva i suda koji će se dogoditi nad neprijateljima onih koji su Božji. Bog je uvijek na strani onih koji trpe.

Isus u evanđelju ostvarenje je ovoga iščekivanja. On ne promatra ljude s visine, nego ulazi u njihov život, u naš život, te donosi tjelesno i duhovno zdravlje.

U kontekstu današnjeg odlomka vidi se da je upravo o duhovnom zdravlju riječ. Nakon ozdravljenja ovoga čovjeka, slijedi izvještaj o tome kako je Isus čudesno nahranio četiri tisuće ljudi, potom farizeji traže od njega znak s neba, a učenici zaboravljaju sa sobom ponijeti kruh. Kad o tome obavijeste Isusa, on kaže njima koji ne razumiju njegovu moć: „Zar još ne shvaćate i ne razumijete? Zar vam je srce stvrdnuto? Oči imate, a ne vidite; uši imate, a ne čujete?“ (Mk 8,17-18). Jasna je poveznica s današnjim evanđeljem. Vidjeti i čuti znači razumjeti Isusovu poruku i njegovo djelovanje. Nakon toga slijedi ozdravljenje slijepca iz Betsaide (Mk 8,22-26). I njega Isus hvata za ruku, izvodi ga iz mase, pljuje mu u oči. Gotovo iste geste koje smo vidjeli i u današnjem evanđelju. Slijepac ispočetka ne vidi jasno, nego mu se od ljudi čini da je nešto poput drveća. Zato ni u današnjem evanđelju ne treba čitati onaj „odmah“. Duhovno ozdravljenje događa se postupno, uz stalnu Isusovu blizinu i njegovo djelovanje. Prava promjena čovjeka jest neprestani rast, a ne nagli skokovi. Konačan je rezultat izvrstan. Na kraju slijepac vidi jasno, vidi sve i vidi na daleko.

Da bi do takva duhovnog rasta došlo, potrebna mi je pratnja. U prvom je redu Gospodin taj koji me prati, a ponekad je dobro dopustiti mu i da se posluži nekom duhovnom osobom koja će me pratiti. Dopustiti da budem praćen ne znači postati ovisan. To znači dopustiti da mi netko pomogne da postanem slobodan. To je ozdravljenje od gluhoće, nijemosti, sljepoće.

Možda nam je tjelesno ozdravljenje i ostala vidljiva čuda, bliže, čini nam se potrebnijim i korisnijim, no pravo je ozdravljenje upravo ovo duhovno. Čovjek je stvoren da bude od Boga ljubljen, a ne samo da bi bio zdrav, uspješan, bogat ili ugledan. Stoga se pravo ozdravljenje događa u razmjeni ljubavi s Bogom i s ljudima.

Ne treba zaboraviti da se ovo današnje Isusovo ozdravljenje dogodilo u krajevima dekapolskim, a to znači u području u kojem su živjeli pogani, pa je i ovaj čovjek zasigurno bio poganin. Isus u svome ozdraviteljskom djelovanju ne pravi razlike među ljudima. Da je to činio, mi koji nismo Židovi nikad ne bismo mogli postati kršćani. I nama je potrebna takva otvorenost prema svakom čovjeku.

Otvorimo se sami evanđelju i evanđeoskim vrijednostima! Neka i nad nama zaječi Isusova riječ: „Effata!“ – „Otvori se!“ Zaboravi svoje ideje o svijetu, o onome što je korisno za tebe ili za tvoje najbliže, a otvori se svim ljudima, otvori se Bogu, otvori se evanđelju!

fra Darko Tepert