U POTRAZI ZA CJELOVITOŠĆU I JEDINSTVOM: BOGOŠTOVLJE VANJŠTINE I SRCA

22. nedjelja kroz godinu B:

Pnz 4,1-2.6-8; Jak 1,17-18.21b-22.27; Mk 7,1-8.14-15.21-23

            Čitanja današnje nedjelje stavljaju nam pred oči tri vrjednosna sustava. Prvo čitanje govori o normama koje proizlaze iz vrijednosti vjere i Božjih zapovijedi. Drugo čitanje stavlja naglasak na socijalno ponašanje kao čovjekov odgovor na Božju ponudu i milost. A u evanđeoskom čitanju naglašava Isus nutarnje raspoloženje kao ishodište ispravnog ili neispravnog ponašanja. Svaka od tih vrijednosti ima svoje zakonito mjesto u kršćanskom životu i djelovanju. Nemoguće je izigravati jednu u ime druge. Istina se spoznaje po plodovima i djelima. Istina života.

            Ma kako mi tumačili gornje Isusove riječi, jedno moramo imati stalno na pameti: Isus je zbog ovakvih svojih riječi i stava potpisao svoju vlastitu smrtnu osudu. Riječi su to zbog kojih je neminovno morao otići u smrt jer se sukobio s ideologiziranom religijom svog vremena, a pitanja koja je nabacio i kojima je za svoga života izazivao svoje slušateljstvo, za svaku su religiju, a ne samo za onodobnu židovsku, pitanja koja se tiču srčike svake religije.             Jednako i kršćanstva kao izravnog baštinika Isususove osobe i riječi. Stoga nam nije dopušteno tumačiti i izlagati Isusove riječi iz nekakve vlastite ugode ili komoda kao da nas se to ništa ne tiče ili tako da nas to ništa ne košta, kad su ovakve Isusove riječi njega stajale njegova života?!

            Je li dopušteno ‘razvodnjavati’ Isusa, kad je u pitanju sve čovjekovo? Isus se ovim svojim stavom stavio posvema suprotiv cijelom Izraelu, jer je taj narod kroz stoljeća razvio svoj kodeks ponašanja po kome su se naskroz razlikovali od drugih naroda i podarivao im nutarnji i vanjski identitet pred poganskim okružjem ali i u odnosu na Boga.

            S jedne su strane ti propisi integrirali Izrael iznutra, a s druge strane bijahu razlikovna obilježja spram ostalih naroda, pa bi se teško ogrješivao tko bi ih kršio. A onaj tko se druži s carinicima, javnim grešnicima, poganima, prostitutkama, taj je u očima pravovjernika otpadnik, heretik, zašao s pravoga puta.

            Isus nije samo otpadnik, nego zavodnik, koji odvodi na krivi put. Ignorira Mojsijev zakon i propise, javno se izlaže u društvu s grješnicima. I zato je logična posljedica takva ponašanja nasilna smrt… A pogotovo nakon što je javno toliko puta žigosao farizeje zbog lažne samodopadnosti, prijetvornosti, licemjerja, lažne pobožnosti te duhovnog nasilja nad narodom u ime Boga Isus stoji na strani onih koji ne poznaju Zakon, na strani siromaha.

            U Isusovim očima, a prema Isusovu poimanju, i u Božjim očima, najprije se nalazi čovjek, pojedinačna osoba, a ne predaje starih. Čovjek koji treba živjeti u slobodi, bez straha i bezbrojnih fobija, bez nutarnjih i vanjskih otuđenja kakva sa sobom donosi religija pukih propisa, zakona i zabrana. Lijepo to izražava poznati egzeget Bornkamm veleći: “Na sebi svojstven način Isus relativira u svojim riječima ono što čovjek čini, a sav je naglasak na tome kako se nešto čini”. Koji su motivi djelovanja, koji je cilj radnje? To bi trebalo biti prvenstveno u očima.

            Jer važnija je osoba od njezinih čina. Osoba mora biti uvijek u prednjem planu. Koja korist ako je u kući sve kao u ljekarni, bez trunka prašine? Savršeno uređeno, čisto. Fasada iza koje se krije trulež! Vrijeme je napustiti svu fasadnu kozmetiku te čistoću posuđa i zdjela, a zapitati se, što je sa srcem. Potrebno je povratiti čovjeku čistoću njegova srca. Očistiti od svih ekoloških onečišćenja.

            Isusa je moguće ukloniti. Smaknuti. Ubiti. To je učinjeno, to je kroz svu povijest činjeno, čini se to svednevice. Ali, jedno je nepobitno: Svakodnevno iskustvo i praksa daju Isusu za pravo. Isus živi. U svojoj riječi, u onima koji njegovu riječ slijede, kojima je njegova riječ postala normom života. U čistoći srca i nakana. Jer Isusov je glas uvijek glas za čovjeka i Boga, i za Isusa nema većih svetinja od tih dviju. Sve drugo su predaje i uredbe ljudske.

            Kako pomiriti u sebi podvojenosti, nutarnjost i vanjštinu, srce i razum, vjeru i moral, kako biti cjelovita osoba u Isusovim očima? Isus nam jasno govori: Budite savršeni! Ne poput stroja koji u određenom vremenu predstavlja u sebi savršenstvo tehnike i čovjekovih dostignuća, nego Isus želi reći: Budite cijeli, cjeloviti. Potpuni. Budite iznutra i izvana slike svog Oca nebeskog. Ne budite poput razbijena zrcala u kome neki komadići nedostaju, a drugi zrcale krivotvorinu onoga tko se u njemu ogleda. Ispunite svoje određenje, otkrijte Božju sliku u sebi.

            Isus zna da nije moguće sve one neravni u našemu osobom liku izbrisati, da se komadići ne mogu tako lako poslagati u mozaik. Isus nas ne zasiplje nemogućim zahtjevima, ne puni nam glavu idealima, nego nas poziva da dijelimo terete svojih muka i patnji s njime, da nosimo križ svoje ranjene naravi u njegovu društvu.

            Isus jest i ostaje savršeni primjer kako ljubav, bilo prema Bogu ili čovjeku, ne može biti neutjelovljena. Ona se mora utjeloviti u nama. Ona iziskuje tijelo, i iskustvo utijeljenja ljubavi, iskustvo nježnosti i blagosti dar je našoj stvorenosti, darovan nam za iscjeljenje naših rana te obnovu svega života prema slici Stvoritelja.

Dr. fra Tomislav Pervan  

Međugorje, u srpnju 2021.     

OSTATI UZ ISUSA ILI MU OKRENUTI LEĐA?

21. nedjelja kroz godinu B:

               Joz 24,1-2a.15-17.18b; Ef 5,21-32; Iv 6,60-69

               Svojstvo svih snažnih osoba jest da nikoga ne mogu ostaviti ravnodušnim. Tako je to bilo i s Isusom. Tako i u ovom odsječku što smo ga upravo čuli vidimo klimaks, vrhunac, odlučni i prijelomni trenutak u Isusovu životu kao i životu učenika, spram Isusove osobe: Čovjek se mora nakon prethodnih zahtjevnih riječi konačno opredijeliti i odlučiti: Biti s Isusom, slijediti ga, ili okrenuti leđa i poći svojim putem. Isus uvijek ima reći više nego što slušatelji mogu podnijeti ili nositi. Svu će dubinu i dosege Isusove riječi i osobe moći učenici dovidjeti u dvorani Posljednje večere, a potom u križu, smrti i uskrsnuću svoga Učitelja.

               Kriza koja je uslijedila nakon Isusova govora o kruhu života ujedno je i razdjelnica u odnosu na shvaćanje, tko je Isus. Za razliku od Ivana Krstitelja nije on više nikakav zemaljski prorok, nego sami nebeski, od vijeka preegzistentni Sin Božji. Samo onaj tko je to shvatio i prihvatio u vjeri, taj razumije ispravno i Isusov govor o blagovanju i pijenju njegova tijela i krvi. Mnogi to ne shvaćaju, to im je nepojmljivo, i zato odlaze od njega. Misle kako je Isus megaloman. Tko to može tvrditi kako je upravo on sišao s neba?

               Dakle, ta kriza jest ujedno i velika razdjelnica u Isusovu životu. Isus je stalno govorio kako je on upravo s neba sišao. Tko to ne shvati, ne može razumjeti ni Isusov govor o tijelu i krvi u prenesenom, nego samo u fizičkom, zemaljskom poimanju.

               Nakon govora o kruhu života nije uslijedila, kako bi se dalo očekivati, masovna navala gladnih i žednih, ispaćenih koji se bi se otimali za taj živodajni kruh, nego upravo sušta suprotnost! Svijet naime voli ‘kruha i igara’. Predznaci Cvjetnice i Velikog petka: ‘Hosanna’ i ‘Razapni ga’. Ali upravo, jer se svojim stavom ne priklanja jeftinim reklamama, jer mu nije do samohvale ili promidžbe, jer mu nije do ljudskog uspjeha, ne želi mnoštvom manipulirati. On nutarnjom nuždom postaje sam sebi antireklama; Isus je antiheroj. Tako redovito i biva u povijesti: Ljubav prva biva pogažena, neshvaćena, i ljubav uvijek najviše i najsnažnije trpi, jer ide do granica mogućeg i shvatljivog (usp. Iv 13,1).

               Sve se tu obrušuje na Isusovu osjetljivu i tankoćutnu dušu (“Dođite k meni svi umorni i opterećeni… krotka i ponizna srca… naći ćete odmor dušama svojim: Mt 11,28), teška se sjena spušta nad njegovu osobu. Tmasti oblaci se nadvijaju nad njegovo poslanje. Treba mu potvrda s bilo koje strane. Na Jordanu i Taboru odjeknuli su glasovi s neba, ovdje dolazi potvrdna riječ od izabranog učenika, Petra.

               Ali i to priznanje iz Petrovih usta zasjenjeno je teškom Učiteljevom riječi o jednome koji je u posjedu Đavla (6,70). Na toliko se mjesta u Ivanovu Evanđelju sam Isus potresa u sebi, u cijelom svom biću. Kao da se i sam u sebi pita: Je li moguće da ovaj svijet odgovara na ponudu ljubavi takvim odbacivanjem i iskonskom mržnjom? Odgovoriti je morao tako jer je svijet uzdrman u svojim temeljima riječju i primjerom ovoga jednog koji dolazi iz Očeva krila.

               Donositelj Božje istine nalazi se i stoji u svijetu pred zatvorenim vratima. Dobro on zna što se zbiva ‘iza zatvorenih vrata’ (Sartre). Slika ovoga globalnoga „lockdowna“. Iza zatvorenih vrata je pakao, čovjek je čovjeku vuk, posvuda mržnja, nepodnošljivost, međusobno istrjebljenje. Pokušao je, ali ostaje osamljen i odbačen. Isus stoji pred nama ponovno kao veliki osamljenik koji nema partnera s kime bi mogao podijeliti riječ i komu može otkriti dušu. Pred njime se ruši njegovo djelo, a potamnjuje se smisao djelovanja, poslanja i bivovanja. U sinoptika ćemo naići na usporedna mjesta Isusove osude, teških riječi i žalovanja nad Kafarnaumom, Betsaidom, Korozainom: globalno i masovno zatvaranje pred Sinom čovječjim, ali i neminovnost propasti, strašnije od one koja je zadesila Sodomu i Gomoru.

               Istina je Isus u osobi. I tko želi imati udjela u toj istini, ne mora čitati ili učiti naizust teške rečenice, izričaje, ne mora znati ni pisati ni čitati; on se treba jedino držati Isusove osobe, slijediti ga, postajati mu sličnim. Kako se to zbiva? Što mi imamo od Isusa, što nam je donio? Je li on bio savršeni uzor koji treba oponašati, slijediti? Misleći tako, mislimo u zemaljskim kategorijama, kao da bi bila riječ o zanosu za nekakvu darovitu izvanrednu osobu. Ivanovo Evanđelje upozorava na tu opasnost. Ono veli: Isus nam je donio Boga. On je među nama prisutno Božje lice. On je otkrio Boga čovjeku.

               Dakle, prema Isusu, prema njegovu putu – s nebesa preko zemlje u nebo – biva jasno što Bog hoće s nama ljudima. U svojoj službi nije Isus moralni uzor – to mogu biti svetci. Primjerice, to što Isus pere noge učenicima nije u prednjem planu služba služenja. To je izričaj i znak što sam Bog čini s čovjekom. Bog kleči pred čovjekom kako bismo mi ljudi naučili ponovno pred njime kleknuti. Pali smo na koljena pred virusom. A pred Bogom? Tko mu se još klanja i tko s njim računa?

               Svaka je socijalna služba i dobra i nužna, sastoji se u tome da učenici i učenice čine jedni drugima ono što je i kako je Isus činio. Ali to nije prvenstveno neki propis, nego poruka, tko je i kakav je Bog uistinu. Da bi se pralo noge, mora se kleknuti. I što Isus želi pokazati, konkretno ilustrirati u pranju nogu, sažetak je poruke cijeloga četvrtoga Evanđelja.

               I zašto ostajati uz Isusa, a ne uz teoretski nauk koji bi se onda mogao na neki način pretočiti u praksu? Jer je Božja Riječ – sve ono što nam je imao kazati i pokazati – postala čovjekom. Nama je dovoljan čovjek Isus Krist koji nam posreduje bitno s neba. I jedino što nam pomaže jest prihvatiti u sebe Boga koga nam donosi Isus Krist, privijajući se uz Isusa u kome me Bog susreće, u kome se s Bogom susrećem.

               Svakomu se od nas mora darovati milost Duha kako bismo shvatili Isusovu osobu. „Duh je onaj koji daje život, koji oživljuje, tijelo ne koristi ništa! Riječi koje sam vam zborio Duh su i život“, zaključuje sam Gospodin. Isus ništa od onoga što je izrekao ne opoziva. On ostaje kod svoje riječi, do kraja. Pa i pod cijenu da ostane sam, neshvaćen.

               Ni jednom gestom ne pokušava zadržati učenike za sebe. I nikada se u svojim riječima nije ispravljao govoreći: „Ne, nisam ja tako mislio! – Što rekoh, rekoh“, kao da od njega trajno odzvanja. Riječi koje je zborio Duh su i život! – I pri svome ostaje. Uvijek je stavljao ispred svojih riječi one potvrdne: “Amen, amen!” Dvokratno, kako bi zauvijek svojima utvrdio istinu onoga što izriče.

               Kao da svojima želi reći: „Ako želite i vi otići, izvolite! Ja vas ne zadržavam. Odluka je na vama“. Jednako onda kao i danas. Petar će reći: “Gospodine, komu ćemo otići? Ta ti imaš riječi života vječnoga! Mi vjerujemo i znamo – ti si Svetac Božji!” – Ne kaže Petar: Mi znamo pa vjerujemo. Nije znanje put do vjere.

               Skolastici su imali princip: Credo ut intelligam – Vjerujem da bih shvatio, razumio. Treba povjerovati, pa će čovjek istinski spoznati, tko je i što je Isus. Treba se prostrijeti pred Isusom na koljenima, baciti mu se u naručaj, pasti mu oko vrata, zavoljeti ga. I onda će se otkriti i našemu srcu.

               Stoga i danas kao i onda stoji jasni upitnik: “Jesi li ti, Isuse, pravi ili nisi?” “Da čekamo drugoga?” – Pa koga bismo to mogli čekati, očekivati. Mnogi su prošli ovim svijetom, ali nijedan nije kao ti, Isuse… Vjeran i vjerodostojan u životu, u smrti ali i poslije smrti.

               Tu Petrovu riječ, „Gospodine komu ćemo otići, ti imaš riječi života vječnoga“ uzeo sam prije pedeset i dvije godine kao geslo-izreku na mladomisničkim sličicama koje su se dijelile nakon mlade mise. Davno to bijaše. Kod toga i danas ostajem, nakon više od pedeset godina! Hvala Gospodinu što je on Jedan i Jedini – Učitelj i Spasitelj.

Fra Tomislav Pervan – Međugorje

UZNESENJE BLAŽENE DJEVICE MARIJE

Otk 11,19a; 12,1-6a.10ab; Ps 45,10-12.16; 1Kor 15,20-27a; Lk 1,39-56   

                O Mariji je moguće govoriti suhoparnim rječnikom dogmatike i katekizma, ali je o njoj ipak zahvalnije govoriti tankoćutnim rječnikom izričaja o čovjeku i čovjekovu poslanju na ovome svijetu, dakle, rječnikom antropologije.

                U Mariji slavimo ispunjenje čovjekova poslanja na ovom svijetu, u njoj se orisava do kraja drama bića koje je svim svojim žilicama, svim svojim žiljem bilo utkano u Božji plan i svakim svojim danom ugrađivalo u božanski mozaik po jedan vrijedni kamenčić. Osoba koja se predano dala Božjem planu spasenja svijeta. Dakle, govoriti o Mariji na nebo uznesenoj znači govoriti o finalu, završetku jedne životne psihodrame gdje su čimbenici Bog i čovjek, Stvoritelj i stvorenje. Marija kao ozbiljena antropologija.

               Govoriti o Mariji znači govoriti o Božjem djelu na jednoj osobi, na čovjeku, teološkim ali i čisto ljudskim rječnikom. Jer govor o Mariji, napose na današnji dan, uključuje i teologiju i antropologiju, tj. svi izričaji o Mariji su izričaji o Bogu koji djeluje u povijesti, ali i o čovjeku koji je u punini prihvatio i iskusio spasenje i otkupljenje.

                Promašeno je govoriti o Marijinim privilegijima, povlasticama. Pitamo se, u čemu to ona bijaše povlaštena? U patnjama, bolima, križevima, nerazumijevanju i sl.? “O vi koji putem prolazite, pogledajte i vidite ima li boli veće od ove moje”: Na nju bi se mogle doslovce primijeniti te riječi iz Tužaljki.

                Stari istočni oci, kad govore o Mariji, oni ne govore rječnikom dogma, povlastica, nego rječnikom himnologije. Zanosnim, pjesničkim rječnikom, hvaleći i kličući samome Bogu što se pokazao velikim u svome stvoru. Govoreći o Mariji govore i veličaju Boga koji je velik u njoj. Marija je samo prizma. Ledac, kroz koji se prelama Božje djelovanje za čovjeka i na čovjeku. Marija je najdivnije zrcalo u kome se zrcali Božje djelo spasenja i otkupljenja. U tome nam je Marija najveća pomoć i putokaz.

                U Marijinu životu te u slikama o Mariji Božje djelo postaje zorno i razumljivo, u konkretnim slikama. U njezinu se životu Božje djelo uranja u ljudsko svjetlo i riječi. Po tome ono postaje fascinantno, privlačno, dira nas u srce. A čovjekovo srce uvijek iznova traži izražaje i slike kojima bi veličalo Božje tajne, napose tajnu utjelovljenja u Mariji, da bi izrazilo udivljenje pred misterijem: Bog se zatvorio u krilo jedne žene.

                I zato je govor o Mariji uvijek udivljeno, zadivljeno meditiranje i slavljenje Božjih silnih djela koja je izveo na čovjeku, u čovjeku i za čovjeka. Stoga je za nas današnji dan poziv otkriti Mariju, ne na nebesima, nego u svome životu, u svome srcu. Mariju kristonositeljicu, Mariju kristoroditeljicu, Mariju vjernu učenicu, supatnicu, suradnicu, slušateljicu Božje riječi. Jednom riječju, Mariju kao paradigmu, uzor ostvarena života, realizirane antropologije. Mariju kao ozbiljenje Božje milosti među nama.

               Zato je današnji blagdan svetkovanje naše nade. Blagdan proglašenja dogme Marijina uznesenja na nebo označio je poznavatelj čovjekove psihe C.G. Jung ‘najvažnijim religijskim događajem i činom od vremena reformacije’. Čovjek u svojoj osobi ujedinjuje Boga i čovjeka, Nebo i Zemlju, muško i žensko. On postaje jedno sa sobom, dolazi do pravog ja. Ujedno protiv jeftinog veličanja i profaniranja odnosno prostituiranja čovjekova tijela, ovaj nam dan veli da je čovjekovo tijelo posvećeno i određeno za ‘uskrsnuće i život vječni’.

                Veliki Rahner veli ovako: “Siroto tijelo. Jedni mu se klanjaju, drugi ga proklinju. Zavrijedilo je biti zauvijek spašeno u Bogu. I u svojoj tjelesnoj protegi biti potvrđeno. Ne samo u Sinu koji silazi ‘odozgor’, nego u jednoj našeg soja, koja je bila kao i mi ‘odozdo’. ‘Egzistiranje’ ovdje i danas u tijelu – što je tematika cjelokupne današnje filozofije o čovjeku, nije ni zid koji bi nas zauvijek dijelio od Boga te nas zanavijeke činio ‘bezbožnima’, niti je ono što bi se moralo odbaciti (makar se mora ‘preobraziti’), da bi čovjek dospio do Boga. Tijelo je, dapače, stvoreno od Oca, nad svim ponorima, Sinom otkupljeno, Duhom posvećeno i – već zauvijek spašeno”.

               Čovjekovo je tijelo dostojno nositi u sebi slavu Božju po utjelovljenju Isusovu. Na njegovu licu, za preobraženja, zasja Bog u svoj svojoj slavi. Isto se događa u Mariji. Tijelo je propusno za Boga ako mu se čovjek otvori. ‘Premda se naš izvanjski, fizički čovjek raspada, pod utjecajem sudbine, bolesti, patnje i križeva, naš se nutarnji iz dana u dan obnavlja i preobražava u nebesko stanje, dom nerukotvoren, vječan na nebesima (usp. 2 Kor 4,16 sl.).  

                Zato je Marija znak i znamen nade i preobrazbe, proslave Boga u tijelu, a ujedno i proslave cjelokupnog Kozmosa u svome Tvorcu. U njoj je zasjala nada blažene slave koja nas očekuje. I neka nam svijetli na našem životnom obzoru.

                U Marijinu Magnificatu-Veliča susrećemo se s čudesnim riječima. Marija veli: Odsada će me zvati blaženom svi naraštaji. Gospodinova Majka pretkazuje za svu budućnost ono što će Crkva kao zajednica vjernika svakodnevno moliti, što će unići u štovanje Blažene Djevice Marije do kraja svijeta i vijeka. Marijinim hvalospjevom Crkva nije ništa izmislila što bi bilo pored Pisma ili Predaje, nego se tu ozbiljuje proroštvo koje je Marija u onome milosnom trenutku izrekla.

                Te Marijine riječi nisu bile njezine osobne riječi, nego riječi oplođene Duhom Svetim. I Elizabeta – ispunjena Duhom Svetim – izreče o Mariji: Blago tebi koja si povjerovala! Blago tebi koja vjeruješ! A Marija sa svoje strane samo nastavlja Elizabetino proroštvo. U Drugoj Petrovoj poslanici (1,21) čitamo kako nikada ljudi nisu samovoljno, na svoju ruku govorili, nego su – potaknuti Duhom Svetim – zborili. Isto se može primijeniti u potpunosti i ovdje.

                Riječ je o istinskom proroštvu, koje je Duh nadahnuo, i štujući Djevicu Mariju Crkva samo odgovara zapovijedi Duha Svetoga što joj je činiti! Marija je postala boravištem Boga, Božje riječi, stanom Duha Svetoga, Hramom, Kovčegom, Škrinjom zavjetnom. Upravo na Mariji i svecima možemo odčitati sve bogatstvo i raznolikost Božje milosti i djelovanja. Marija i sveci čisto su zrcalo Božje slave, u njima se zrcali ono što Bog čini u svijetu! Oni su odraz Božje ljepote, dobrote, milosrđa, blagosti!

                Marija je Kovčeg Saveza o kome govori Knjiga Otkrivenja; u njoj je sadržana tajna Hrama – Božjega boravišta među ljudima. Bog uistinu stanuje u njoj, ona je ‘Šator Božji’. U Mariji, postaje zbiljnost ono o čemu sve religije i kulture sanjaju ili žude, naime, o boravku Božjemu među nama. Marija je otvorila Gospodinu dušu i srce, zato je zauvijek proslavljena u nebesima. Ona pokazuje put života, kako postati sretni i blaženi na putu blaženstva kojim je ona išla.

                Blažena ti koja si povjerovala. Prvi i odlučni korak da bi čovjek postao mjestom Božjega boravišta te postigao blaženu sreću jest vjera, vjerovanje, vjerovati: vjera u Boga, Boga koji se objavio u Isusu Kristu te koji nam se obraća u riječima Svetoga pisma. Vjerovati ne znači dodavati stanovitom mišljenju neko novo mišljenje. Osvjedočenje, vjera kako Bog jest, kako Bog opstoji, nije informacija poput drugih.

                Za toliko informacija uopće nije bitno jesu li lažne ili istinite, ništa ne mijenjaju u našemu životu. Ali ako Boga nema, ako Bog ne opstoji, život je prazan, budućnost je besmislena. Odatle danas toliko depresije u svijetu. Ako pak Boga jest, onda se sve mijenja, mijenja se predznak kao u matematici! Tada je život svjetlo, budućnost osmišljena, imamo miljokaze i orijentire kako živjeti. Vjera je temeljna orijentacija našega života. Vjerovati znači: Vjerujem da si ti Bog moj, vjerujem da si u Isusu Kristu Sinu među nama nazočan.

                To daje životu orijentaciju, pruža mogućnost povezivanja s Bogom, sjedinjenja s njime, pronalaska mjesta gdje mogu živjeti te načina kako živjeti. Vjerovati znači ne samo imati stanoviti svjetonazor, način mišljenja, imati neku ideju, nego je vjera način na koji ja živim, djelujem. Iz vjerovanja slijedi življenje! Tko se ne trudi živjeti ono što vjeruje, prema onome što mu vjera govori, doskora će početi misliti onako kako živi i kamo ga njegove strasti i požude vode. Bez jasna pristanka i konkretna života vjera je prazna i nema odjeka u životu!

                Odsad će me zvati blaženom svi naraštaji! – To znači da je budućnost te sve ono što je ispred nas u Božjim rukama. Bog je onaj koji pobjeđuje. Ne pobjeđuje apokaliptički Zmaj, kao utjelovljenje bogohulnih sila ovoga svijeta. Čini se da su one nepobjedive, međutim, Marija nam veli da su pobjedive. Žena je snažnija jer je Bog jači. Bog je ranjiv, ali Bog je ljubav, a ljubav je uvijek ranjiva. Međutim, on ima budućnost u svojoj ruci. Stajati na strani Božjoj znači stajati na strani mira, budućnosti! Marija na nebo uznesena pobjeđuje, ne s mačem u ruci, nego s mačem u srcu!

Fra Tomislav Pervan – Međugorje

ISUS KAO SPOTICAJ

19. nedjelja kroz godinu B:

                1Kr 19,4-8; Ef 4,30-5,2; Iv 6,41-51

                I po ne znamo koji put se očituje stara istina: Povijest jest učiteljica života, ali ljudi redovito iz nje ništa ne uče niti nauče. I onaj tko ne nauči povijesne lekcije i ne primijeni ih u svoj život, nužno mora uprogramirati svoju vlastitu propast. Pred Isusovom se osobom ponavlja povijesno pustinjsko iskustvo Izraelaca koji su izišli iz egipatskog ropstva i stali “mrmljati” protiv Boga i Mojsija. Krive i optužuju Boga i Mojsija što su ih izveli i svoj izlazak proklinju kao zlu kob. Otpor. Uskraćivanje bilo kakve suradnje s Božjim planom. Otkazuju posluh i Bogu i Mojsiju. Zatvaraju se Bogu i njegovoj ponudi slobode. Isti stav slijede i Isusovi suvremenici.

                Ilija u svojoj zdvojnosti bježi od bezbožne osvete. Pustinja je utočište. Ondje želi umrijeti. Kao i očevi u davno vrijeme. I na njegovu se liku obnavljaju stare uspomene. Mora proći kroz osobnu noć, umor, kušnju, očaj. Nad svime zdvaja. Ali je na čudesan način iskusio Božju nazočnost i pratnju u svome životu. Svojim stavom ostaje putokazom. On smjera unatrag ili i unaprijed. Ide na Horeb da bi se ondje susreo s Jahvom, kao nekoć i Mojsije.

                Isus se očituje kao konačni objavitelj. Donositelj Božje Objave. To je bio, a i dandanas ostaje najveći kamen spoticaja da čovjek prihvati Isusa kao Boga. Neshvatljivo da se na ovome liku odlučuje i presuđuje o pitanju spasenja ili prokletstva. I to definitivno, za sva vremena, sve ljude, sva mjesta. To je taj konkretni skandalon njegova života.

                Isus kao krizna točka, a ujedno i križište ljudskih nastojanja. To je izazovno u njegovoj osobi, ali i u cjelokupnom kršćanstvu. Spoticaj nije Isusovo božanstvo, nego njegovo čovještvo. Tu prestaje ljudsko umovanje. Je li moguće da ta osoba, kojoj znamo i oca i majku, tako misle njegovi suvremenici, s tolikom zahtjevnošću nastupa i traži za sebe vjerodostojnost? Ivan jasno naglašava jedinstvo Objave i Objavitelja. Nemoguće je to dvoje u Isusu razdvajati. Od samih kršćanskih početaka upravo je to stvaralo najviše pometnje, i upravo su se na Isusovu čovještvu lomila koplja pravo- odnosno krivovjerja. I gnosticizam, i doketizam, a i kasniji arijanizam. Svako ima svoje ishodište u nijekanju Isusova čovještva.

                Svakim danom biva nam očitije kako postoji u svijetu golema glad i žeđ. Gladuje danas na svijetu više od milijarde ljudi. Suočeni smo s masovnom bijedom gdje bogati postaju bogatiji, siromašni siromašniji. Pitamo se, tko ravna svjetskim gospodarstvom, bankama, burzama, svjetskim krizama i bijedom poniženih i uvrijeđenih? Tko može namaknuti i podariti kruha za život? Gdje je kruh života od koga se može živjeti? Glad i žeđ, hrana, prava hrana za život, za tim ljudi čeznu, žude.

                Isusu je Napasnik u pustinji ponudio pretvoriti kamenje u kruh kako bi mogao nahraniti sebe i svijet. Međutim, Isus jasno odgovara kako čovjek ne živi samo od kruha ni za kruh, nego se živi od riječi života. Od svake riječi koja dolazi i izlazi iz Božjih usta. Ni ovo umnažanje kruha nije ljude nasitilo. To je samo smjerokaz prema pravomu kruhu koji Isus nudi. Sve slike u Ivanovu Evanđelju u bližem i daljnjem smislu imaju u zreniku Isusovu osobu.

                Nakon čuda s umnažanjem kruha kao da im Isus želi reći: Vi mislite samo na kruh koji siti vaše tijelo, želudac. Tražite međutim ono bitnije, važnije, kruh od koga se može živjeti u vječnosti. Taj kruh vam ja nudim, dajem. Taj kruh daje meni moj nebeski Otac za vas. Uzeti taj kruh znači vjerovati.

                U Ivanovu poimanju ‘jesti’, ‘blagovati’ jest isto što i ‘vjerovati’. Vjerovati? – kao da govore u čudu njegovi slušatelji. Ne želimo vjerovati, nego jesti. Koji nam dokaz nudiš da dolaziš od Boga i da je tvoja riječ kruh za vječni život? Želimo očevidnost toga kruha. Isus im jasno uzvraća: Kruh od Boga jest onaj koji dolazi od Boga i daje život svijetu. ‘Ja sam taj kruh. Tko dolazi k meni, ne će nikada ogladnjeti’.

                Znak se događa izvana i iznutra. Isus u slikama jela i pića ilustrira što to znači vjerovati u njega. On je u svojoj osobi dar samoga Boga, i tko u njega vjeruje, prihvaća ga do kraja, sjedinjuje se s njime, postaje s njime jedno tijelo i jedan duh.

                Vjerovati u Isusa Krista uvijek je osobni dar samoga Oca. Nitko nije kadar svojim snagama ili sposobnostima vjerovati. Sam ga Gospodin mora privući u blizinu Isusovu i zajedništvo s Isusom. Bog mora čovjeka ‘pokrenuti’, a čovjek se mora dati pokrenuti, mora se Bogu izručiti, i samo tako je on kadar doći u Isusovo društvo, biti Isusov prijatelj. To opet pretpostavlja da čovjek postane malen kao dijete, bezazlen, otvorenih očiju i srca, pa i otvorenih usta da blaguje riječ. To je način kako se uprisutnjuje spasenje u Isusu Kristu. Blagovati, jesti, pritijeliti Isusa sebi, s njime biti intiman. Kao trs i mladice na trsu.

                Isus se očituje kao konačni objavitelj. Donositelj Božje objave. To je bio, a i dandanas ostaje najveći kamen spoticanja, naime, prihvatiti Isusa kao Boga. Neshvatljivo da se na ovome liku presuđuje o pitanju spasenja ili prokletstva. I to definitivno, za sva vremena, sve ljude, sva mjesta.

                To je taj konkretni skandalon, izazov i spoticaj njegova života. Isus kao krizna točka, a ujedno i križište ljudskih nastojanja. Tu se koplja lome. To je izazovno u njegovoj osobi, ali i u cjelokupnom kršćanstvu. Spoticaj nije Isusovo božanstvo, nego njegovo čovještvo. Bog koji hodi ovom zemljom.

                Uočljiv je i nepobitan kontekst, surječje, između Ivanova Proslova i šestoga poglavlja o euharistiji, upravo zbog riječi ‘tijelo’. Prema Iv 1,14 Riječ je ‘tijelom’ postala, tj. pojavila se među nama kao čovjek, a prema Iv 6 Isus nudi svoje tijelo (i krv), dakle, sebe kao čovjeka, za jelo. ‘Tijelo’ je u oba slučaja Isus kao konkretni čovjek. I ono što je u Iv 1,14 još uvijek nešto zadivljujuće, kao kontrast spram postojećemu, ovdje je već postalo javnim skandalom, spoticajem za slušatelje.

                Stoga mrmljanje protiv Isusovih riječi. Imamo ovdje blizu jeku one davne pobune, bunta, prosvjeda protiv samoga Boga za putovanja kroz pustinju. Ondje je narod mrmljao protiv Mojsija, Arona, a u konačnici protiv samoga Boga i njegovo vodstvo naroda. U jednome poglavlju (Izl 16) narod mrmlja čak tri puta.

                Narod zaboravlja Božja dobročinstva, narod se buni protiv Boga, zaboravlja samoga Boga. Odbiti Isusa znači odbiti samu Božju ljubav. Bog se kroz povijest očitovao kao ljubav, kao zaručnik koji snubi svoju zaručnicu, svoj narod. Upravo je taj narod predmet Božje ljubavi, njega je izabrao iz svih naroda za svoju svojinu. Kao što Otac ljubi Sina tako Bog ljubi svoj narod (usp. Jer 31,3).

                Tu prestaje ljudsko umovanje. Je li moguće da ta osoba, kojoj znamo i oca i majku – ta Josipov je sin! – tako misle njegovi suvremenici, s tolikom zahtjevnošću nastupa i traži za sebe vjerodostojnost? Evanđelist Ivan jasno i naglašeno ističe jedinstvo objave i Objavitelja. Nemoguće je to dvoje razdvajati u Isusu. Od samih kršćanskih početaka to je stvaralo najviše smutnje, i upravo su se na Isusovu čovještvu lomila koplja pravovjerja, odnosno krivovjerja u potonjim stoljećima.

                Sve hereze (zablude) u ranim kršćanskim stoljećima rađale su se, nastajale su upravo ovdje: Ljudi nisu mogli prihvatiti Isusa Krista kao čovjeka, pa su ga onda prenašali u nekakve više, svemirske sfere. Čine to filozofija, gnoza, i doketizam, sve zablude do konačnoga definiranja Vjerovanja na saborima u Niceji (325.) i Carigradu (381.).

                Lutali su pojedinci u svojim zabludama i naučavali krive nauke, tvrdeći kako je Isus imao samo prividno tijelo, ali i potonji arijanizam koji je konačno osuđen na saboru u Niceji. Svako ima svoje ishodište u nijekanju Isusova čovještva. Tu se odlučuje i danas o našoj – mojoj i tvojoj nevjeri – pred ovim Isusom – Bogočovjekom, Bogom i čovjekom.

Fra Tomislav Pervan – Međugorje

UZ MARIJU ANĐEOSKU – PORCIUNKULU

SMISAO PORCIUNKULSKOGA OPROSTA

Tijekom crkvene povijesti pitanja i prijepori glede oprosta i potpunoga oprosta bili su u žarištu teoloških raspri, napose u vremenu reformacije i Lutherova raskola. I danas smo nerijetko pred pitanjem oprosta bez pravoga odgovara, što bi on značio i koji mu je pravi smisao. U dvojbi smo što bismo s tim pojmom počeli i gdje bismo ga svrstali.

Primjerice, kad je riječ o tvz. Porciunkulskom oprostu koji se obavlja i moli u kolovozu, o blagdanu Gospe od Anđela, ili pak za Dušni dan, o spomenu svih vjernih mrtvih. Riječ je o duhovnoj stvarnosti koja se nerijetko krivo shvaća, tumači, osporava ili je pak zaboravljena, a zapravo predstavlja skriveno blago u krilu Crkve. O čemu je riječ kad se govori o oprostu?

U svojoj buli Lice Milosrđa papa Franjo govori o oprostu. Što se želi time izreći? Ponajprije treba reći da oprost nije odrješenje, oprost grijeha. Oprost grijeha događa se u sakramentalnoj ispovijedi. Zato treba unaprijed reći: Nema oprosta grijeha ni potpunoga oprosta vremenitih kazna bez sakramentalne ispovijedi.

Što želimo postići za porciunkulskoga oprosta? Koja je misao vodila Asiškoga sveca da traži od Pape oprost koji se dobiva u maloj crkvi – Porciunkuli? Za Franju crkva Gospe od Anđela – Porciunkula bijaše mjesto gdje je na poseban način primao od samoga Svevišnjega objave za sebe osobno, za svoj red i njegovu budućnost.

On se uvijek iznova vraćao u tu crkvicu koju su, kako sam Franjo svjedoči, pohađali nebeski duhovi. Tu, u toj crkvici, utemeljio je red, tu je primio i sv. Klaru, osnovao red klarisa. Tu je i preminuo, prema vlastitoj želji, gol na goloj zemlji. To bijaše opipljivo i iskustveno mjesto Duha i vjere, tu iščitavamo povijest vjere i franjevačkoga reda, ono je svjedok iskustvene povijesti njegova obraćenja, tu imamo živo surječje života i pokore, obraćenja i milosti, novoga života.

Prema predaji Franjo je zamolio papu Honorija 1216. (dakle, ove godine slavimo osamstotu obljetnicu od toga nadnevka!) da bi svima koji pohode tu crkvicu, nakon što okaju i ispovjede svoje grijehe, dobili potpuni oprost od kazna i krivnje za počinjene grijehe.

Naime, kao što znamo, u samom činu oprosta grijeha u sakramentalnoj ispovijedi grijesi se opraštaju, ali ostaju rane, tragovi, ožiljci, naplavine, ostaje ona čovjekova egzistencijalna impregniranost, obilježenost grijehom. Ostajemo grješni ljudi, grijehom zaraženi, kontaminirani, a jednako su tako okoliš i zrak koji udišemo grijehom onečišćeni. Udišemo otrovne zrake i pare, grijehom ozračenu atmosferu. 

U Franjino vrijeme bijaše praksa da se za grijehe određivala i tjelesna pokora, tjelesna djela milosrđa, a za imućnije hodočašće u svetišta. Jeruzalem, Santiago, Rim: hodočašće bijaše nešto kao nutarnje pročišćavanje, povezano uz djela milosrđa ili milostinju za siromahe ili uzdržavanje svetišta.

To bijaše egzistencijalni proces povezan s rizicima. Franjo je znao da nisu svi kadri krenuti na daleki put, mnoštvo je bijednika i siromaha koji nisu mogli ništa odvojiti od svojih usta, njima je već život u bijedi bio zbiljska pokora i muka. Zato je u njegovoj zamisli hodočašćenje u malu crkvicu u Asizu duhovni hod i susret s radikalnim životom prema Isusovoj riječi. Franjo je krajnje radikalno činio pokoru i živio evanđeosku poruku.

To bi trebao biti poticaj vjernicima, slijediti, naime Franjin primjer. Pohod i molitva u crkvi bijaše i povod za usrdnu molitvu za drage pokojne i preminule, izričaj nutarnje povezanosti s pokojnicima, prema Pavlovoj: Doista, ako živimo, Gospodinu živimo, i ako umiremo, Gospodinu umiremo. Živimo li dakle ili umiremo – Gospodinovi smo (Rim 14,8). Granica i razdjelnica nije smrt, nego pripadnost ili nepripadnost Gospodinu. Sve bijaše veliki poziv na molitvu, unatoč zloporabama koje su se znale ušuljati. Vjernici su u tišinu ulazili i izlazili iz crkve za blagdan Gospe od Anđela, u molitvi. Milost se osjećala u zraku. Nakon Sabora to je nekako zamrlo u praksi Crkve.

Upravo bi to htio naglasiti i Papa u svojoj buli kad govori o oprostu. U sakramentu pomirenja Bog oprašta, uništava grijeh, ali u svakome od nas ostaju negativni tragovi grijeha koji se ne daju lako izbrisati. Tragovi ili ‘ostatci’ grijeha ostaju u mislima, osjećajima, osjetilima, u ozračju u kome živimo. Grijeh je oprošten, ali ostaju posljedice koje su nerijetko dugotrajne, truju zrak koji udišemo, sputavaju nas u našim odlukama.

Toliko puta, primjerice, slušamo o nepodnošljivu ogovaranju na radnom mjestu. Svi sve ogovaraju, dodaju, domeću, prepričavaju, ponekada se odvija pravi mobbing, zlostavljanje koje graniči sa živčanim slomom ili pak samoubojstvom. Nož zna biti vrlo oštar ali i tup, ali su riječi ponekada oštrije od dvosjekla mača. Ozračje je kontaminirano, onečišćeno, grijehom, poganim jezikom ‘ozračeno’.

Glasine se lako šire i doskora svi znaju sve o svima, svi prepričavaju. Zapravo su to redovito neistine, poluistine, čiste laži ili izmišljotine. Ljudi osjećaju grizodušje nakon toga. Ispovijed može pomoći, ali ostaje ‘otrov’, ‘smrad’ u zraku. Božja milosrdna ljubav prašta grijehe, grli grješnika u sakramentu, grijeh je oprošten, ali to ‘nešto’ ne da mira, treba čišćenja, treba se toga osloboditi.

Kad se osoba vrati na radno mjesto, osjeća da atmosfera na radnom mjestu nije više ista. Posljedice se grijeha osjete i nemoguće je pohvatati konce. Glasina se proširila i svi su uvjereni u istinitost, makar je nerijetko posrijedi obična laž. Osoba trpi zbog ogovaranja ili glasina, svi na svoj način osjećaju posljedice vlastite krivnje, makar grijeh bio i oprošten.

I ona simbolična pokora koju grješnik dobije nakon ispovijedi ima smisla: Čovječe, učini nešto da bi svijet bio makar malo bolji nakon zla koje si svojim grijehom unio u svijet jer je tvojim/mojim grijehom svijet postao lošiji, onečišćeniji. Svaka izgovorena riječ ostaje u prostoru i vremenu, u svemiru!

Oprost o kome je ovdje riječ odnosi se na konkretne posljedice grijeha. Svaki se grijeh u sebi kažnjava, svaki grijeh nosi sa sobom nesretne posljedice. Pogotovo smrtni grijesi. Te posljedice neki nose sa sobom cijeli život, nikako si ne mogu oprostiti grijehe mladosti, makar vjeruju da im je Bog oprostio. Primjerice, neke osobe ne mogu si nikako oprostiti grijeh pobačaja u mladosti. Učinile to iz neznanja i lakoumnosti, a danas nose rane toga grijeha.

Upravo u ovome spomenutom oprostu riječ je o oslobađanju od tih kazna. Kako se to događa? U Crkvi, naime, nitko nije solo igrač, svi zajedno tvorimo Tijelo Kristovo – Crkvu. Pavao o tome zbori u Prvoj Korinćanima kad kaže da, ako se jedan ud raduje, svi se raduju, trpi li jedan ud, svi trpe. Gdje vjernici žive zbilja u zajednici, gdje se ljube i prihvaćaju, tu se to dade opipljivo iskusiti. Nosite bremena jedni drugih i tako ćete ispuniti Kristov zakon poručuje Pavao Galaćanima (6,2).

Radost podijeljena s drugima udvostručuje se, žalost podijeljena s drugima prepolovljuje se. Toliko puta znamo da drugi s nama nose naše boli i strahove jer su i sami prošli kroz slične situacije. Osjećamo pomoć kad je netko uz nas, kad imamo rame za plakanje, za odmor, kad netko s nama hodi, su-hodi na našem križnom životnom putu. Živimo jedni s drugima nerazdvojno povezani, u dobru i zlu. Kao što druge možemo podizati u dobru, plemenitosti i ljubavi, tako svojim zlom znamo povući druge u propast, razoriti ih, iza sebe ostaviti pustoš, ruševine, negativnosti, pa čak i za mnoge buduće naraštaje. Zlo je zarazno, povlači za sobom i druge. Ali, ima onih koji oko sebe šire pozitivnu auru.

Kako se to zbiva? Predočimo sebi: Sagriješili smo, ispovjedili se, čisti smo od grijeha, ali su posljedice grijeha još uvijek negdje u zraku, u svijetu. Htjeli bismo se riješiti toga kroz oprost. Idemo na svetu Misu, molimo na nakanu Sv. Oca, prolazimo kroz sveta vrata svoje crkve i molimo Gospodina za oprost, da nas se Gospodin smiluje i otpusti, da se posljedice grijeha ne sruče na našu glavu. Kako je to moguće?

U svome Vjerovanju ispovijedamo kako vjerujemo u općinstvo svetih. Vjerujemo da u Crkvi ima mnoštvo bezimenih svetaca, muževa i žena, koji danonoćno mole, koji ne ispuštaju krunicu iz ruku, koji Gospodinu uzdižu ruke, Gospodinu su se do kraja posvetili. Ima takvih pojedinaca kojima su uzori i primjeri onaj starac Šimun i proročica Ana iz Hrama. Rekli bismo, ima viška ljubavi u nekih osoba, oni stvaraju zalihe milosti i blago ovdje i na nebesima. Uvjereni smo da oni na stanovit način nose i nas u našemu životu, da njihovo zauzimanje i molitve mogu kompenzirati posljedice naših prijestupa i grijeha.

Crkva kao Crkva jest zajednica, općinstvo svetih, a u euharistijskoj žrtvi realizira se to zajedništvo koje je Božji dar koji nas povezuje s nebrojenim svetima i blaženicima u nebu i na zemlji (usp. Otk 7,4). Njihova svetost pritječe u pomoć našoj nemoći i slabosti pa tako Majka Crkva sa svojim molitvama i svojim životom pritječe u pomoć našoj slabosti svojom svetošću. Živjeti oprost Svete godine znači prepustiti se Očevu milosrđu u sigurnosti da se njegov oprost odražava i na cjelokupni život vjernika. Iskusiti oprost znači iskusiti svetost Crkve koja ima udjela u spasonosnim plodovima Kristova djela.

I to je prilično lako predočiti i shvatiti. Kao što ljubav ima društvenu protežnicu tako i grijeh ima svoju socijalnu protegu. Ljubav se odražava u društvu kao i grijeh. Ako ljubav i dobrota pobijede zlo, plodovi Kristove ljubavi i ljubavi svetaca i svetih osoba mogu ponijeti na sebi terete i posljedice naših grijeha.

To je smisao oprosta. Na to misli i Papa kad govori da nam svima treba čišćenja i obnove srca. Kako pak posljedice grijeha imaju i socijalnu dimenziju, možemo ‘zaraditi’ za sebe i za svoje drage pokojne to nutarnje čišćenje. To i jest smisao čistilišta kao stanja pokojnika, ali ujedno i način razmjene duhovnih darova. 

Oprost je gesta milosrdnoga Boga koji nas ljubi i prihvaća. Bog ljubi bezgraničnom ljubavlju koju ne možemo svojim umom dokučiti. On je uvijek spreman na oprost i pomirenje. Pavao usrdno preklinje i poručuje vjernicima: Dajte, pomirite se s Bogom! Njega koji grijeha ne okusi Bog za nas grijehom učini da mi budemo pravednost Božja u Kristu (2 Kor 5,20.21).

Sve nas to poziva da budemo u korizmenom i uskrsnom vremenu krajnje radosni jer imamo milosrdnoga Boga i ljubljenoga Oca koji nas poziva u svoje zajedništvo te u puno zajedništvo s onima koji su u Crkvi. Krist nas poziva da ne budemo samo pasivni primatelji otkupiteljskoga djela, nego da u svome tijelu dopunjamo što nedostaje Kristovim patnjama za njegovo Tijelo-Crkvu (usp. Kol 1,24). To Tijelo je Kristova Zaručnica, prema Knjizi Otkrivenja (19,8), kojoj je dano odjenuti se u predivno otkani tanani lan, blistav i čist! „A taj fino otkani lan – pravedna su djela svetih“! Svete su duše u svome životu tkale i otkale taj blistavi tanani lan, odjeću vječnosti. Koliko se samo vremena i strpljenja utroši u tkanje ili pak u vezivo ili one predivne čipke! Tako je i s dobrim, svetim djelima koja tkamo u svojim životima, polako ali uporno i predano zaboravljajući na protok vremena.

U Crkvi nema privatnoga vlasništva, privatne milosti, privatne svetosti, privatne dobrote. Sve dolazi od Krista, sve se slijeva i ulijeva u Krista. Blago Crkve su pravedna i sveta djela svetih. Poslanica Hebrejima ističe: „Zato i mi, okruženi tolikim oblakom svjedoka, odložimo svaki teret i grijeh koji nas sapinje te postojano trčimo u borbu koja je pred nama“(12,1)! U svetima, onima na nebu i ovima na zemlji, imamo cijelu galeriju uzora, napose u mučenicima.

Znano geslo Spasi dušu svoju može se shvatiti samo u zajedništvu s drugima, kad se oslobodimo straha, egoizma, kad se brinemo i o spasenju drugih. To ćemo učiniti posve jednostavno, predanom molitvom u općinstvu svih svetih, kako bismo zajedno s njima davali svoj doprinos dobru, lijepu i plemenitu u ovome svijetu, da nestane zla i zavlada Božja milost i milosrđe.

Tako ćemo moći napokon iskusiti da je zrak i okoliš oko nas čist od grijeha i otrovna zadaha baruštine i močvare, sudobnim rječnikom, dekontaminiran, raskužen, budući da grijeh stvara kužno stanje. To bi bio u kratkim potezima smisao oprosta u ovoj svetoj, jubilarnoj godini, a i inače u našemu kršćanskom životu.

Dr. fra Tomislav Pervan – Međugorje