Isus se brine za cjelovitog čovjeka

SEDAMNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU – B

ČITANJA: 2Kr 4,42-44; Ps 145,10-11.15-18; Ef 4,1-6; Iv 6,1-15

Mjesto na kojem je Isus nahranio pet tisuća muškaraca, kako stoji u današnjem odlomku iz Evanđelja po Ivanu, upadljivo je slično mjestu na kojem Isus drži svoj veliki govor na gori u Evanđelju po Mateju (5,1 – 7,29). Čak su slične i njegove geste. On sjedi, a oko njega su njegovi učenici. Sjedenje je stav koji zauzima učitelj kada poučava svoje učenike. Tako je čudesno umnoženje kruhova zapravo sastavni dio Isusova poučavanja. On nije samo čudesno nahranio pet tisuća ljudi s pet ječmenih kruhova i dvije ribe nego ih je i poučio kako se s malo hrane može nahraniti mnoštvo ljudi.

Kao i uvijek ključ za razumijevanje teksta daju nam Isusove riječi i djela.

Isus je prvo kušao svoje učenike. Htio je čuti njihovo mišljenje i vidjeti njihov stav. Obraća se Filipu i pita gdje se može kupiti kruha za tolike ljude. No Filip ne odgovara na postavljeno pitanje. On se tuži kako je dvjesta dinara s kojima raspolažu premalo da bi se kupilo kruha za sve. Pridružuje mu se i Andrija koji pokazuje dječaka s pet ječmenih kruhova i dvije ribice, ali i to je smiješno malo za toliko mnoštvo ljudi. Ipak, pokazajući na dječaka Andrija nesvjesno odgovara na Isusovo pitanje. Dječak s kruhom i ribama je ovdje. Dobivši odgovor Isus naređuje neka ljudi posjedaju. Sjedenje je stav učitelja koji poučava, ali i stav učenika koji sjede do učiteljevih nogu. Sjedenje je i položaj tijela za stolom, te se u ovoj gesti istodobno izražava Isusova briga i za duhovnu i za tjelesnu hranu. Drugim riječima, Isus se brine za cjelovitog čovjeka. Ali promotrimo čin sjedenja i činjenicu da je dječak s kruhom i ribama ovdje u jednom smislu, veoma aktualnom u našem društvu. Može komu izgledati pomalo nategnuto, ali činjenica da Isus daje ljudima kruh na licu mjesta, i to mjesta na kojem ima puno trave, podsjeća na mnoge neobrađene i travom obrasle njive i polja u mnogim krajevima naše domovine. Uz to, primjedba da je dvjesta denara malo da bi se kupilo kruha posve se podudara s opće raširenim pogrešnim stavom da se do kruha dolazi samo  novcem. A znamo da je novac stariji od kruha. U Psalmu 104,14-15  nalazimo prekrasne stihove koji otkrivaju da je kruh plod ljubavi neba i zemlje, suradnje Boga i čovjeka: „Ti daješ te niče trava za stoku i bilje na korist čovjeku da izvede kruh iz zemlje i vino što razvedruje srce čovječje; da uljem lice osvježi i da kruh okrijepi srce čovjeku.“ A preko proroka Izaije Bog poručuje: „O svi vi koji ste žedni, dođite na vodu; ako novaca i nemate, dođite. Bez novaca i bez naplate kupite vina i mlijeka!“ (Iz 55,1)

Uslijed mnogih valova iseljavanja iz naših krajeva potaknutih ekonomskim razlozima nastala je u našem narodu i izreka da je netko otišao u svijet „trbuhom za kruhom“. Taj izraz svima je razumljiv i nikomu se ne smije uskratiti pravo da traži kruha i sreću u bilo kojem kutu Božje zemlje. Međutim, iseljevanje nija samo ekonomsko ili političko pitanje. To je i pitanje duhovnosti jednoga naroda. Evanđeoska poruka u pozivu na odgovrnost za svakdašnji kruh polazi od onog komadića zemlje iz koje si i sam izveden. Isus na gori umnoženja kruhova nije htio da se narod rasprši na sve strane, nego da posjedaju na onu zemlju na kojoj se nalaze. Premda su se učenici tužili da je novaca i hrane malo, Isus ih je pozvao da baš to malo što imaju ulože za dobro čitavog mnoštva naroda. U okvirima stanja u hrvatskom društvu možemo samo zamisliti kako bi izgledala naša sadašnjost i naša budućnost kad bi tisuće onih koji ‘trbuhom za kruhom’ odlaze u svijet ipak ostali u domovinu te svoju životnu energiju uložili u razvoj svoga naroda i svoje zemlje. Trbuh im sigurno ne bi ostao prazan, a srce bi bilo na svome mjestu. Zasigurno će se naći onih koji će se s pravom potužiti na svoju rođenu zemlju jer su u njoj na svojoj koži doživjeli različite vrste nepravde. Ali, ako sam to ja, zar to nije razlog da prije svega sebi postaviti dva pitanja: 1) tko je odgovorniji za moju zemlju od mene?; i 2) što mogu učiniti da se stanje popravi?.

Poruka današnjeg evanđelja zasigurno se ne može svesti na ovakvo tumačenje u uskim nacionalnim okvirima, ali se može i treba primijeniti na konkretno stanje svake zajednice i pojedinca. Štoviše, aktualizacija evanđeoske poruke u konkretnoj situaciji zapravo je sijanje sjemena riječi na tlo u kojem ono može i treba donijeti ploda.

U svakom slučaju, kad je Isus naredio da ljudi posjedaju ondje gdje jesu, nastavio je sa svojom poukom o tome kako se kruh umnaža. Uzeo je kruh u svoje ruke, izrekao zahvalnicu i razdijelio onima koji su posjedali. Isto je učinio i s ribama. Ovaj događaj tradicionalno se naziva umnoženjem kruhova, čime se ističe Isusova moć da učini čudo. No u samom tekstu evanđelja nigdje nema te riječi. Uopće se na kaže da je Isus umnožio kruh i ribe tako da je od pet kruhova nastalo pet tisuća kruhova i isto toliko riba. Događaj završava tako da su učenici na kraju skupili dvanaest punih košara ulomaka koji su ostali nakon što su se svi nasitili. Nije ostao nijedan cijeli nerazlomljeni kruh. Poruka je jednostavna. Kruh se umnaža zahvalnim primanjem i dijeljenjem. Postoji jedna interpretacija ovoga događaja koja daje objašnjenje onoga što se dogodilo kao da se ovdje ne radi ni o kakvom nadnaravnom čudu. Radilo bi se o tome da su svi oni ljudi vidjevši Isusovu spremnost da podijeli ono malo što ima na raspolaganju, izvadili iz svojih torbe svoje skrivene zalihe, i tako nisu samo praznili nego i punili košare. Ovom tumačenju ide u prilog to da su se odjednom pojavile i mnoge košare.  Doduše, ne možemo se s takvomm intepretacijom složiti ako bi njezin cilj bio taj da negira Isusovu čudesnu moć. No, možemo prihvatiti njezinu plemenitu poruku da se problem gladi rješava tako da dijelimo s drugima ono što smo prvotno htjeli zadržati samo za sebe. Doista, koliko god se činilo kao neko jeftino pojednostavljivanje, ipak je istina da se problem gladi u svijetu ne sastoji se u tome da na svijetu nema količinski dovoljno hrane za sve ljude, nego u  tome da oni nije dobro raspodijeljena.

Čini se da muškarci na gori umnoženja kruhova nisu odmah shvatili Isusovu poruku. Vidjevši što je učinio prepoznali su u njemu očekivanog proroka i htjeli su ga proglasiti kraljem. No Isus im je pobjegao u goru, posve sam. Na neko vrijeme udaljio se i od Dvanaestorice. Htio je dati do znanja da on gladne nasićuje kruhom, ali ih time ne kupuje.

Fra Domagoj Runje

Prenijeto s: http://www.mir.hr/