VIDJETI – VJEROVATI – TUMAČITI

18. nedjelja kroz godinu B:

                Izl 16,2-4.12-15; Ef 4,17.20-24; Iv 6,24-35            

                Cijelo šesto poglavlje Ivanova Evanđelja  koje govori o kruhu, Isusu kao Kruhu života, ima kao zaslon i surječje usporedbu i sučeljavanje Mojsija i Isusa. Isus je konačni, završni Božji glasnik, daleko veći i moćniji od Mojsija. Mojsije bijaše ‘Prorok’, a Isus je onaj Prorok o kome je Mojsije govorio napovir Obećane zemlje, za koga je Mojsije rekao kako će Gospodin sam staviti svoje riječi u njegova usta, te kako će taj završni prorok reći sve ono što bude Gospodin zapovijedao. I da njega treba slušati, pod cijenu života.

                Stoga nikakvo čudo da na kraju zgode o umnažanju kruha i hranjenju mnoštva u pustinji, mnoštvo spontano zaključuje: “Ovo je uistinu Prorok koji treba doći na svijet!” (6,14). Kao da i sam puk prepoznaje, tko je Isus i tko se u Isusu pojavio. Pronaći ćemo to i na drugim mjestima u Ivanovu Evanđelju. Isus je onaj koji ispunjava Božju volju, koji je do kraja sukladan s Očevim nalogom, on donosi milost i istinu. Stari zavjet ostaje trajno otvoren, nedovršen. Dovršetak je tek u osobi Isusa Krista, u Novom zavjetu.

                Za Mojsija se veli kako je razgovarao s Bogom, licem u lice, onako kao što ljudi međusobno razgovaraju. Iz toga razgovora s Bogom mogao je Mojsije donositi i upućivati narodu Božju riječ. On je zračio svjetlom kad bi došao s razgovora s Gospodinom. Ta neposrednost ophođenja sa samim Bogom srčika je Mojsijeva poslanja, ali i kod njega imamo stanovitu sjenu. Naime, nije mogao vidjeti do kraja Božju slavu. Prema Knjizi Izlaska (33,18.22 sl.) Mojsiju bijaše omogućeno vidjeti Gospodina samo s leđa. ‘Moje lice ne može nitko vidjeti’. I Mojsije je kao čovjek ograničen, i njemu su stavljene granice.

                Za Isusa Ivan veli u Proslovu, kako nitko nikada Boga nije vidio. Ali “Jedinorođenac, onaj koji je u krilu Očevu, koji dolazi i izvire iz samoga Očeva srca, on nam ga je objavio” (Iv 1,18). Samo on, Isus, vidi Boga, on dolazi iz zrenja Boga, on je živa „egzegeza“ Boga. On govori o gledanju Boga, i ono što govori, govori iz trajnoga dvogovora s Ocem. Njegov je život, njegovo je poslanje, vršiti volju Očevu. Svi se mi trebamo hraniti hranom koju on donosi, iz ophođenja s Ocem.

                Jeruzalem je u Judeji, a Kafarnaum u Galileji mjesto gdje padaju odluke glede Isusa. I u Jeruzalemu i u Kafarnaumu imamo Isusove raspre i stalne prijepore sa Židovima, tu padaju kocke, tu se razotkriva istina spram Isusa i Židova. Mnoštvo traži Isusa. Zašto ga zapravo traži? Što traži od Isusa? Traže i žele čudotvorca, proroka koji bi ih trebao trajno hraniti, kao što je nekoć manom hranio Gospodin narod u pustinji.

                Isus pak smjera na nešto posve drugo. Smjera na euharistiju, na ono što je sv. Ignacije Antiohijski nazvao ‘lijekom besmrtnosti’ („pharmakon tes athanasias“). Za to ga je Otac nebeski ovjerovio, svojim pečatom opečatio. Bog nas sve upućuje na Isusa. Ne treba on naša mnoga djela. Jedino što od nas iziskuje jest jedno djelo: Vjerovati u Isusa koga je Bog poslao, koga je Otac ovjerovio.

                Iskusili su to učenici koji su ga pitali, gdje stanuje (1,39). Kad ih je pozvao u svoje obitavalište, bilo im je kao da je netko s onoga, drugoga svijeta unišao u njihov život. Nisu više mogli bez njega. Sjećaju se čak i trenutka kad se to dogodilo, kad je netko unišao u njihovu osobnu sferu, s druge životne obale, iz vječnosti. Sve se promijenilo, sve je dobilo novi predznak. U njihov je život prostrujio pravi, istinski život.

                Vidjeli smo to i minulih dana u razgovoru s Nikodemom. Ondje je u žarištu krštenje, a ovdje je riječ o euharistiji. Dva temeljna sakramenta Crkve – o njima se nadugo i naširoko govori. Isus ih ističe krajnje konkretno kao preduvjete za vječni život. Sva zemaljska hrana ne vrijedi ništa. Ne može utažiti egzistencijalnu glad i žeđ. Isus daje hranu koja ‘ostaje’.

                ‘Ostajati’ je jedan od temeljnih pojmova u cijelome Ivanovu Evanđelju, ključna riječ njegova teološkoga govora. Riječ znači onaj život koji ima udjela u Božjem vječnom životu, a Isus kao božanski Logos – Božja vječna Riječ – ga nudi.

                Kako je Isus došao na drugu obalu jezera? To pitanje muči Židove. U Ivanovu Evanđelju nije riječ o običnom jezeru, nego je ono znamen za drugu zbiljnost kroz koju čovjek mora proći, ono je lozinka, code za prijelaz kroz smrt u život, iz ništavila u zbiljnost. Sve treba čitati kao znakove za drugu zbiljnost, za-zbiljnost koja nas okružuje i u koju smo uronjeni. Svijet i ovaj život postaju mostom prema vječnosti, prema Bogu.

                Stoga se treba hraniti kruhom koji ostaje za život vječni, hranom koja može biti poputnina za vječnost. Zato treba zaboraviti onaj kruh kojim su nahranjeni gore na visoravni, nego treba uzeti u Kafarnaumu ovaj Kruh života koji daje sami Isus. To je ona hrana koja ostaje, nova hrana života vječnoga. Ta hrana nije nešto, nije stvar ni tvar, nego je osoba.

                U razgovoru s Nikodemom Isus govori o krštenju, u razgovoru sa Samarijankom o vodi života, a ovdje nastavlja govor o hrani, kruhu života. Ne govori o žeđi, nego o gladi. Ondje govori Samarijanki, ovdje Židovima, ali je u biti poruka ista. Isus je konačni donositelj objave.

                Naše je otvoriti se i prihvatiti, dati se obdariti od Isusa, Isusom. Isus jednostavno ispravlja sve nesporazume koji nastaju spram njegove osobe. Naše je izručiti se, prepustiti se i samo vjerovati u ljubljenoga Božjega Sina, Božju završnu Riječ. I to sa zahvalnošću.

Fra Tomislav Pervan – Međugorje

Isus se brine za cjelovitog čovjeka

SEDAMNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU – B

ČITANJA: 2Kr 4,42-44; Ps 145,10-11.15-18; Ef 4,1-6; Iv 6,1-15

Mjesto na kojem je Isus nahranio pet tisuća muškaraca, kako stoji u današnjem odlomku iz Evanđelja po Ivanu, upadljivo je slično mjestu na kojem Isus drži svoj veliki govor na gori u Evanđelju po Mateju (5,1 – 7,29). Čak su slične i njegove geste. On sjedi, a oko njega su njegovi učenici. Sjedenje je stav koji zauzima učitelj kada poučava svoje učenike. Tako je čudesno umnoženje kruhova zapravo sastavni dio Isusova poučavanja. On nije samo čudesno nahranio pet tisuća ljudi s pet ječmenih kruhova i dvije ribe nego ih je i poučio kako se s malo hrane može nahraniti mnoštvo ljudi.

Kao i uvijek ključ za razumijevanje teksta daju nam Isusove riječi i djela.

Isus je prvo kušao svoje učenike. Htio je čuti njihovo mišljenje i vidjeti njihov stav. Obraća se Filipu i pita gdje se može kupiti kruha za tolike ljude. No Filip ne odgovara na postavljeno pitanje. On se tuži kako je dvjesta dinara s kojima raspolažu premalo da bi se kupilo kruha za sve. Pridružuje mu se i Andrija koji pokazuje dječaka s pet ječmenih kruhova i dvije ribice, ali i to je smiješno malo za toliko mnoštvo ljudi. Ipak, pokazajući na dječaka Andrija nesvjesno odgovara na Isusovo pitanje. Dječak s kruhom i ribama je ovdje. Dobivši odgovor Isus naređuje neka ljudi posjedaju. Sjedenje je stav učitelja koji poučava, ali i stav učenika koji sjede do učiteljevih nogu. Sjedenje je i položaj tijela za stolom, te se u ovoj gesti istodobno izražava Isusova briga i za duhovnu i za tjelesnu hranu. Drugim riječima, Isus se brine za cjelovitog čovjeka. Ali promotrimo čin sjedenja i činjenicu da je dječak s kruhom i ribama ovdje u jednom smislu, veoma aktualnom u našem društvu. Može komu izgledati pomalo nategnuto, ali činjenica da Isus daje ljudima kruh na licu mjesta, i to mjesta na kojem ima puno trave, podsjeća na mnoge neobrađene i travom obrasle njive i polja u mnogim krajevima naše domovine. Uz to, primjedba da je dvjesta denara malo da bi se kupilo kruha posve se podudara s opće raširenim pogrešnim stavom da se do kruha dolazi samo  novcem. A znamo da je novac stariji od kruha. U Psalmu 104,14-15  nalazimo prekrasne stihove koji otkrivaju da je kruh plod ljubavi neba i zemlje, suradnje Boga i čovjeka: „Ti daješ te niče trava za stoku i bilje na korist čovjeku da izvede kruh iz zemlje i vino što razvedruje srce čovječje; da uljem lice osvježi i da kruh okrijepi srce čovjeku.“ A preko proroka Izaije Bog poručuje: „O svi vi koji ste žedni, dođite na vodu; ako novaca i nemate, dođite. Bez novaca i bez naplate kupite vina i mlijeka!“ (Iz 55,1)

Uslijed mnogih valova iseljavanja iz naših krajeva potaknutih ekonomskim razlozima nastala je u našem narodu i izreka da je netko otišao u svijet „trbuhom za kruhom“. Taj izraz svima je razumljiv i nikomu se ne smije uskratiti pravo da traži kruha i sreću u bilo kojem kutu Božje zemlje. Međutim, iseljevanje nija samo ekonomsko ili političko pitanje. To je i pitanje duhovnosti jednoga naroda. Evanđeoska poruka u pozivu na odgovrnost za svakdašnji kruh polazi od onog komadića zemlje iz koje si i sam izveden. Isus na gori umnoženja kruhova nije htio da se narod rasprši na sve strane, nego da posjedaju na onu zemlju na kojoj se nalaze. Premda su se učenici tužili da je novaca i hrane malo, Isus ih je pozvao da baš to malo što imaju ulože za dobro čitavog mnoštva naroda. U okvirima stanja u hrvatskom društvu možemo samo zamisliti kako bi izgledala naša sadašnjost i naša budućnost kad bi tisuće onih koji ‘trbuhom za kruhom’ odlaze u svijet ipak ostali u domovinu te svoju životnu energiju uložili u razvoj svoga naroda i svoje zemlje. Trbuh im sigurno ne bi ostao prazan, a srce bi bilo na svome mjestu. Zasigurno će se naći onih koji će se s pravom potužiti na svoju rođenu zemlju jer su u njoj na svojoj koži doživjeli različite vrste nepravde. Ali, ako sam to ja, zar to nije razlog da prije svega sebi postaviti dva pitanja: 1) tko je odgovorniji za moju zemlju od mene?; i 2) što mogu učiniti da se stanje popravi?.

Poruka današnjeg evanđelja zasigurno se ne može svesti na ovakvo tumačenje u uskim nacionalnim okvirima, ali se može i treba primijeniti na konkretno stanje svake zajednice i pojedinca. Štoviše, aktualizacija evanđeoske poruke u konkretnoj situaciji zapravo je sijanje sjemena riječi na tlo u kojem ono može i treba donijeti ploda.

U svakom slučaju, kad je Isus naredio da ljudi posjedaju ondje gdje jesu, nastavio je sa svojom poukom o tome kako se kruh umnaža. Uzeo je kruh u svoje ruke, izrekao zahvalnicu i razdijelio onima koji su posjedali. Isto je učinio i s ribama. Ovaj događaj tradicionalno se naziva umnoženjem kruhova, čime se ističe Isusova moć da učini čudo. No u samom tekstu evanđelja nigdje nema te riječi. Uopće se na kaže da je Isus umnožio kruh i ribe tako da je od pet kruhova nastalo pet tisuća kruhova i isto toliko riba. Događaj završava tako da su učenici na kraju skupili dvanaest punih košara ulomaka koji su ostali nakon što su se svi nasitili. Nije ostao nijedan cijeli nerazlomljeni kruh. Poruka je jednostavna. Kruh se umnaža zahvalnim primanjem i dijeljenjem. Postoji jedna interpretacija ovoga događaja koja daje objašnjenje onoga što se dogodilo kao da se ovdje ne radi ni o kakvom nadnaravnom čudu. Radilo bi se o tome da su svi oni ljudi vidjevši Isusovu spremnost da podijeli ono malo što ima na raspolaganju, izvadili iz svojih torbe svoje skrivene zalihe, i tako nisu samo praznili nego i punili košare. Ovom tumačenju ide u prilog to da su se odjednom pojavile i mnoge košare.  Doduše, ne možemo se s takvomm intepretacijom složiti ako bi njezin cilj bio taj da negira Isusovu čudesnu moć. No, možemo prihvatiti njezinu plemenitu poruku da se problem gladi rješava tako da dijelimo s drugima ono što smo prvotno htjeli zadržati samo za sebe. Doista, koliko god se činilo kao neko jeftino pojednostavljivanje, ipak je istina da se problem gladi u svijetu ne sastoji se u tome da na svijetu nema količinski dovoljno hrane za sve ljude, nego u  tome da oni nije dobro raspodijeljena.

Čini se da muškarci na gori umnoženja kruhova nisu odmah shvatili Isusovu poruku. Vidjevši što je učinio prepoznali su u njemu očekivanog proroka i htjeli su ga proglasiti kraljem. No Isus im je pobjegao u goru, posve sam. Na neko vrijeme udaljio se i od Dvanaestorice. Htio je dati do znanja da on gladne nasićuje kruhom, ali ih time ne kupuje.

Fra Domagoj Runje

Prenijeto s: http://www.mir.hr/

Bog podiže dobre pastire

ŠESNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU – B

ČITANJA: Jr 23,1-6; Ps 23,1-6; Ef 2,13-18; Mk 6,30-34

Nakon što je ispripovijedio kako je Isus poslao dvanaestoricu propovijedati i izgoniti zloduhe, evanđelist Marko donosi izvještaj o umorstvu Ivana Krstitelja (6,14-29) da bi potom opisao kako su se učenici vratili i izvijestili Isusa o svome djelovanju. O tome čitamo u odlomku današnjeg evanđelja u kojem se u malo riječi odvija nekoliko ključnih scena.

Učenici koji su se vratili s izvršenim poslanjem nazvani su apostolima, tj. poslanicima. To je jedini slučaj da evanđelist Marko tako naziva Isusove učenike. To znači da je to riječ koja se ne upotrebljava samo kao uobičajena titula, nego je u potpunosti ispunjena sadržajem. Apostoli, kao Isusovi poslanici mogu izvijestiti svoga učitelja o onom što su propovijedali i činili u njegovo ime. Čitateljima je to poznato već iz 6,12-13 te Marko ovdje stavlja naglasak na Isusovu skrb za umorne učenike, čime otvara novu temu koju će razviti u nastavku teksta u kojem Isus ima ulogu pastira koji se brine za potrebe svoga stada.

Prvo njegovo stado su upravo dvanaestorica, i ono što ime je potrebno u trenutku kad su se vratila sa svoga poslanja, jest odmor. Isus im kaže „Hajdete i vi u osamu na samotno mjesto i otpočinite malo.“. Formulacija rečenice sugerira da je prethodno, to jest dok su učenici djelovali, i sam Isus bio u osami. To znači da za vrijeme djelovanja apostola Isus nije djelovao paralelno s njima, jer su oni djelovali u njegovo ime. Sada pak Isus šalje učenike u osamu da se odmore, a on će se pobrinuti za mnoštvo koje ih je salijetalo.

Evanđelist kaže da je to mnoštvo u Isusovim očima bilo kao ovce bez pastira, te ih je on stao poučavati mnogočemu. Tipično za Marka ne navodi se sadržaj Isusova poučavanja, ali je jasno da je narod o kojem je riječ bio potreban vodstva. Budući da je narod imao svoje vođe to znači da aktualne narodne starješine prema Isusovu mišljenju nisu prikladno obavljali svoju službu. Premda je narod imao vođe, pastire, oni se očito nisu brinuli za potrebe naroda.  Imali su druge interese. Zapravo tu se radi o svevremenskoj poruci, o čemu svjedoči i prvo čitanje iz  Jr 23,1-6.

Taj odlomak svojevrsni je zaključak niza besjeda u kojima prorok Jeremija govori o lošem vladanju židovskih kraljeva u razdoblju prije propasti Jeruzalema i odlaska u babilonsko sužanjstvo. Odlomak  se  može podijeliti u tri dijela.

U prvom dijelu (Jr 23,1-2a) izriče se Božja opća osuda loših pastira koji, umjesto da ga čuvaju, upropašćuju Božje stado. Premda se loši pastiri mogi odnositi općenito na sve koji u narodu imaju zadaću vodstva, kontekst navodi na zaključak da je riječ o prethodno spomenutim lošim židovskim kraljevima. Čini se da je u osudi njihova načina vladanja proroku veoma važno naglasiti to da stado kojem su na čelu nije vlasništvo njih kao pastira nego je to stado Božje, njegov izabrani narod.

U drugom dijelu (Jr 23,2b-4) Bog govori kako će se zbog loših pastira sam pobrinuti za svoje stado, i to tako da će sakupiti raspršene ovce, vratiti ih na pašu i učiniti ih plodnima. No, to se neće dogoditi na neki misteriozan način nego će Bog podići pastire koji će se za stado brinuti onako kako treba. Iz toga proizlazi da se socijalni, politički i vjerski problem koji sastoji u temelju svega ne sastoji u pogrešnom sustavu, nego u grijesima onih koji su na vlasti. Problem nije u lošem društvenom sistemu. Poblem su loši ljudi. Pogotovo ako je u njihovim rukama vlast. Stoga se u ljudskom društvu neće ništa na dobro promijeniti, ako se deklarativno promijeni društveno uređenje, a na vlasti ostanu isti ljudi.  Zato prorok Jeremija naviješta da će Bog podići nove dobre pastire. Oni nisu imenovani, ali nastavak teksta donosi još jednu novost.

U trećem dijelu (Jr 23,5-6) govor o pastirima prelazi iz množine u jedninu. Tekst je bez sumnje mesiijanskog karaktera. Iz Davidova potomstva doći će kralj sa svim potrebnim dobrim odlikama. On će vladati i Judejom i Izraelom, to jest ujediniti razjedinjeni narod, a njegovo ime bit će sinonim za Božju pravdu.

U Novom zavjetu dolazak dobroga pastira prepoznaje se u Isusu Kristu. On se pojavljuje kao pastir koji se potpuno brine za svoje stado. U odlomku današnjeg evanđelja gotovo simpatično pobrinuo se da se njegovi apostoli koji su došli s poslanja mogu odmoriti.  Narodu kojemu je potrebna pastirska pouka daje pouku u mnogočemu, a u sljedećem odlomku (Mk 6,35-44) pobrinut će se za to da se taj isti narod nahrani, umnoživši pet kruhava i dvije ribe za pet tisuća ljudi. Na taj način Isus savršeno pokazuje kako se Bog brine za cjelovitog čovjeka.

Fra Domagoj Runje

Prenijeto s: http://www.mir.hr/

Vlast propovijedanja i istjerivanja zloduha

PETNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU

ČITANJA: Am 7,12-15; Ps 85,9ab.10-14; Ef 1,3-14; Mk 6,7-13

Nakon što je doživio neuspjeh u nazaretskoj sinagogi, Isus nije prestao poučavati. Naprotiv, evanđelist izvještava da je obilazio okolo selima i poučavao, a u odlomku koji čitamo u današnjem evanđelju Isus šalje propovijedati čak i svoje učenike te im daje upute koje se tiču načina i mjesta propovijedanja.

Prvi podatak govori nam kako Isus dvanaestoricu šalje dva po dva. To nije samo iz sigurnosnih razloga, nego zato jer tako nastupaju kao svjedoci koji ne nastupaju u svoje ime, nego u ime onoga tko ih je poslao. Učenici ljudima ne propovijedaju ništa svoje, nego ono što su čuli od Isusa.

Isus im daje i vlast nad nečistim dusima. Tu vlast Isus je više puta pokazao i istjerivanje zloduha od početka je bitni dio njegova djelovanja, a u trenutku ustanovljenja dvanaestorice to im je već naviješteno kao budući zadatak. Oslobađanje ljudi od vlasti Zloga sastavni je dio propovijedanja Božjega kraljevstva ili Božje vladavine.  Uz neupitnu moć oslobođanja ljudi od demonskih opsjednuća, ne smije se zaboraviti da se ovdje radi i o pozivu ljudima da ne služe zlu nego dobru.

Dok ih naoružava vlašću nad nečistim dusima Isus naređuje svojim učenicima i što ne smiju nositi uza se: ni kruha, ni torbe ni novca o pojasu, nego samo štap, sandale, i jedna haljinu. Drugim riječima ništa ne smije zasjeniti ono bitno što trebaju donijeti ljudima, a to je Isusova riječ i vlast nad nečistim dusima. U djelovanju među ljudima učenici se trebaju osloniti na gostoljubivost onih koji ih primaju, i zadovoljiti se prvim smještajem. U tom smislu treba prvenstveno razumjeti rečenicu „Kad uđete gdje u kuću, u njoj ostanite dok ne odete odande.“. No, to se može razumjeti i u punijem smislu. Ulazeći u kuće onih kojima su poslani apostoli dolaze u izravno dodir sa životom ljudi kojima navješćuju evanđelje, bolje upoznavaju njihovo životno stanje i s njima se solidariziraju.

Isus govori o mogućnosti i da njegovi učenici ne budu primljeni. U tom slučaju učenici ne smiju jednostavno otići nego trebaju učiniti jednu proročku gestu: otresti prah ispod svojih nogu. Tim činom oni jasno poručuju da će oni koji ih odbijaju snositi ozbiljne posljedice svoga stava. Odbiti Isusove apostole znači odbiti samoga Isusa. Stoga je njihov čin otresanja prašine s nogu zapravo njihova posljednja (ne prva!) poruka onima koji ih ne primaju. Tek nakon što su iscrpili sve druge načine, učenici trebaju posegnuti za tom rigoroznom gestom koja bi mogla biti posljednja prilika da se oni kojima su poslani trgnu iz svoje tvrdokornosti.

U nastavku evanđelist Marko ne govori o negativnim rekacijama ljudi kojima su dvanaestorica propovijedali, nego upravo suprotno. Za razliku od Isusa koji je u Nazaretu jedva koga mogao ozdraviti, dvanaestorica su u svom djelovanju imali velikog uspjeha. Istjerali su mnoge zloduhe i ozdravili mnoge nemoćike. Taj uspjeh na neki način predoznačuje kasnije djelovanje učenika koji će poslije Isusova uskrsnuća naviještati evanđelje po čitavom svijetu.

No, upravo zbog toga treba primijetiti da su u ovom trenutku kada ih Isus u Mk 6,7-13 šalje propovijedati i izgoniti zloduhe, učenici takoreći tek na pola puta svoga hoda za Isusom. Otajstvo uskrsnuća za njih je samo ideja koju do samoga događaja i susreta s uskrslim Isusom neće nikada potpuno razumjeti. Međutim, činjenica da Isus šalje učenike propovijedati dok su još na putu i dok još sve ne shvaćaju i ne razumiju, navodi na zaključak da se poslanje propovijedanja evanđelja na koje je pozvan svaki Isusov učenik izvršava istodobno s vlastitim napredovanjem u nasljedovanju evanđelja. Vlast propovijedanja i istjerivanja zloduha koju Isus daje svojim učenicima nije povezana sa završetkom procesa njihova hoda za Isusom nego spada u njegov sastavni dio.

I na koncu,  možda će tko postaviti pitanje gdje je Isus bio dok su djelovali njegovi učenici? Kad se oni vraćaju da ga izvijeste o svom djelovanju doznajemo da se Isus za to vrijeme povukao u osamu. To znači da Isus ne djeluje paralelno sa svojim učenicima. On djeluje preko njih. Ta metoda Isusova djelovanja u svijetu vrijedi i danas, a uspjeh njegovih učenika ovisi o njihovu pridržavanju njegovih uputa.

Fra Domagoj Runje

Prenijeto s: https://www.mir.hr/

Prorok iz Galileje

ČETRNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU

ČITANJA: Ez 2,2-5; Ps 123,1-4; 2Kor 12,7-10; Mk 6,1-6

Na početku opisa Isusova javnog djelovanja evanđelist Marko sažima njegovo propovijedanje ovim riječima: „A pošto Ivan bijaše predan, otiđe Isus u Galileju. Propovijedao je evanđelje Božje. ‘ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje. Obratite se i vjerujte evanđelju.“ (Mk 1,14-15).

Podsjećamo se tih riječi jer današnje nedjeljno evanđelje donosi epizodu o Isusovu propovijedanju u njegovu zavičaju.  Zanimljivo je da Marko ovdje izričito ne spominje Nazaret,  premda u prvom spomenu Isusa kada dolazi Ivanu Krstitelju  da primi krštenje na rijeci Jordanu (1,9)  kaže da je došao iz Nazareta galilejskoga, a mladić u njegovu praznom grobu kaže ženama. „Ne plašite se. Isusa tražite, Nazarećanina, Raspetoga? Uskrsnu…“ (16,6). Možda upotrebom izraza „zavičaj“ Marko sugerira da se Isus u svom djelovanju nije ograničavao samo na Nazaret, nego je djelovao i u njegovoj bližoj okolici.

U svakom slučaju, Isus je u svom zavičaju doživio proročki neuspjeh. Kao i drugi proroci koji je Bog slao narodu i  Isus je osjetio onu proročku bol koja razdire srce čovjeka koji voli svoj narod, a on srlja u propast jer neće da posluša proročku riječ. No, kod Isusa postoji još jedan problem. Dolazio je iz beznačajnog mjesta o kojem su s podsmjehom i podcjenjivanjem  govorili i najbliži susjedi. Sjetimo se kako Natanael iz susjedne Kane galilejske kad mu Filip kaže da je pronašao Mesiju, Isusa, sina Josipova iz Nazareta, odgovara: „Iz Nazareta da može biti što dobro?“ (Iv 1,46). I doista, Nazaret se ne spominje nigdje u Starom zavjetu. Iz Nazareta nije potekla nijedna velika ličnost, niti se u njemu dogodio ijedan značajan događaj. Uz to ni o samoj Galileji, u kojoj Isus provodi najveći dio svoga života i javnog djelovanja nije u Jeruzalemu kao nacionalnom i vjerskom središtu vladalo baš najbolje mišljenje. Prorok Izaija nazivao je Galileju poganskom zemljom (Iz 9,1). Iz Galileje nitko nije očekivao proroka (Iv 7,41.52). U drugim krajevima Galilejcima su se podrugivali i zbog njihova naglaska, koji ih je izdavao da dolaze iz zabačenih dijelova zemlje (Mt 26,73).

Takvo mišljenje o Galileji i Galilejcima nije bilo bez posljedica na njihov mentalni sklop. Budući da su ih drugi podcjenjivali, i u njih same uvukla se neka vrsta lošeg mišljenja o samima sebi. Kada slušajući Isusa postavljaju pitanje „Odakle to ovome?…“ istodobno daju i odgovor: svakako ne od njegove  obitelji i onoga što je mogao primiti u svom zavičaju. U određenom smislu to je točno. Ono što Isus govori i čini dolazi od Boga. Međutim, Nazarećani i ostali iz Isusova zavičaja blokirani su preprekom vlastitog mentaliteta, i radije u Isusovim riječima i djelima vide nešto sumnjivo i lažno, negoli istinu koja ih može osloboditi. Sami neki od njih priznali su svoj nemoć na pravi način i dopustili Isusu da ih ozdravi. Većina nije vjerovala i Isus nije mogao učiniti ni jedno čudo za koje je potrebna vjera.

Postoje, naime, dvije vrste čudesa. Jedna vrsta su ona čuda u kojima se događa nešto neobično u odnosu na prirodne zakone, kao kad Isus hoda po vodi ili utišava oluju na moru. A druga vrsta su čuda na ljudima koja se ne mogu dogoditi ukoliko dotična osoba nema vjere. Sva  čudesna ozdravljenja u evanđelju povezana su s vjerom, jer se ozdravljenje događa tek kada čovjek prizna svoju bolest i onda traži pomoć od onoga koji mu je može pružiti. To je nedostajalo Isusovim sumještanima u ovom slučaju. Nisu priznali da je njihov mentalni sklop opterećen bolešću i nisu tražili ozdravljenja. Umjesto toga sablažnjavali su se nad onim koji ih je mogao i želio ozdraviti; nad onim koji im je propovijedao o blizini Kraljevstva Božjeg koje se ne ostvaruje na nekom drugom mjestu, nego ovdje, i ne u neko drugo vrijeme nego sada.

Osjetivši težinu zatvorenosti vjere i uma svojih sumještana Isus je bolno uzviknuo: „Nije prorok bez časti doli u svom zavičaju i među rodbinom i u svom domu.“. Vjerojatno se Isus tu poslužio nekom postojećom uzrečicom koja je također bila odraz spomenutog mentaliteta. No, ono što je bitno, jest to da ta uzrečica nije odredila Isusov stav prema svojoj Galileji. On ne odustaje čim je naišao ne prepreku. On ne prezire svoj narod zato što je doživio nešto loše od svojih najbližih. On i dalje propovijeda o blizini Kraljevstva Božjega i poziva na obraćenje i vjeru evanđelju jer je to jedini put spasenja. A kad govorimo o blizini onda tu riječ treba shvatiti i u vremenskom i u prostornom smislu. Zato Isus propovijeda počevši od Galileje (Dj 10,37), a nakon njegova uskrsnuća Galileja je mjesto njegova ponovnog susreta s učenicima (Mk 16,7).

Znamo da je Isus došao spasiti svakog čovjeka i poslao je svoje učenike da propovijedaju evanđelje svim narodima, ali on sam nije nikada napustio svoju domovinu. Ljubav prema svom  narodu pokazao je do te mjere da je bio spreman umrijeti i za njega i od njega.

Kakvu konkretnu poruku iz toga možemo izvući u našoj hrvatskoj situaciji kada sa žalošću gledamo kako deseci tisuća mladih odlazi iz svoje domovine da bi svoju životnu sreću pronašli negdje drugdje? Veoma jednostavnu: svatko je pozvan raditi na rastu Kraljevstva Božjeg najprije u svome zavičaju, a jedini pravi razlog da netko odlazi iz svoje domovine u druge krajeve svijeta jest taj da ondje propovijeda Radosnu vijest spasenja. Svi drugi razlozi zbog kojih ljudi odlaze iz svoje domovine na kraju završavaju ovom ili onom vrstom ropstva. Na primjeru izabranog Božjeg naroda iz kojeg se rodio i Isus iz Nazareta Sveto pismo o tome svjedoči od svoje prve do posljednje stranice.

Fra Domagoj Runje

Prenijeto s: http://www.mir.hr/