PRESVETO TROJSTVO KROZ GODINU B

ČITANJA:
ČITANJA: Pnz 4,32-34.39-40; Ps 33,4-6.9.18-20.22; Rim 8,14-17; Mt 28,16-20

«Najveće dostojanstvo čovjeka kao misaonog bića jest da istražuje što se dade istražiti i da se pokloni pred Neistraživim» (Kant). Za svakog vjernika svetkovina Presvetog Trojstva je najbolja prilika za takvo poklonstvo. Jer, o Bogu doduše možemo razmišljati, možemo i raspravljati o onom što su drugi o njemu rekli ili napisali, ali u konačnici on za čovjeka uvijek ostaje neistraživa i nedokučiva Tajna. Već je davno Mojsije uzalud želio da vidi Božje lice (usp. Izl 33,18-23). No to ga nije udaljilo od Boga, jer Bog mu je sam govorio isred ognja i objavio mu se kao onaj koji je ušao u ljudsku povijest i koji je objavio svoju volju u svom Zakonu. Otada čovjek ne treba tražiti Boga ni visoko na nebu, ni daleko preko mora, već u njegovoj riječi koja mu je blizu (usp. Pnz 30,11-14). Bog se sam pobrinuo kako premostiti za čovjeka nepremostivu udaljenost između sebe i Boga.

Bog je ljudima postao najbliži u svojoj vječnoj Riječi koja je u vremenu uzela ljudsko tijelo i nastanila se među njima (Iv 1,14). Budući da je došao iz krila Očeva, Isus je kao Jedinorođenac ljudima mogao objaviti puninu njegova bića (usp. 1,18). Ljudi su na Isusovu licu i u njegovu ponašanju mogli vidjeti kakav je Bog. Zato se Isus ne može načuditi da jedan od njegovih učenika, nakon svega što je proživio u njegovoj blizini, želi da im pokaže Oca. «Toliko sam vremena s vama i ti me, Filipe, nisi upoznao? Tko je vidio mene, vidio je i Oca. Pa kako veliš: ‘Pokaži nam Oca!’? Zar ne vjeruješ da sam je u ocu i da je Otac u meni? (Iv 14,9s).

Poznajući ograničenost svojih učenika i njihovu nesposobnost da shvate ono što im je ostavio u nasljedstvo, Isus im obećava Duha Istine koji će ih «uvesti u svu istinu. On neće govoriti sam od sebe, već će govoriti što čuje i objaviti će vam buduće. On će mene proslaviti, jer će uzeti od onog što je moje i to objaviti vama. Sve što god Otac ima pripada meni. Zato vam rekoh da će uzeti od onoga što je moje i da će to objaviti vama» (Iv 16,13-15). Treba reći da Biblija nije nikakav udžbenik učenja o Bogu, već svjedočanstvo Božje objave potrebne za čovjekovo spasenje. Ipak, objavljujući se ljudima i otkrivajući im put spasenja, Bog usporedo s tim otkriva i bogatstvo svoga bića u trima osobama, Ocu, Sinu i Duhu Svetomu.

Tri osobe – jedan Bog

Isusovim govorom o svojoj jednakosti s Ocem (Iv 10,30) i njegovim obećanjem Duha Svetoga koji će nastaviti njegovo djelo nije dovedena u pitanje židovska vjera u jednoga i jedinoga Boga (Pnz 6,4s), kako kršćanima predbacuju Židovi i muslimani. Sin i Duh Sveti nisu dva nova božanstva koja bi konkurirala biblijskom Bogu Jahvi, već su to načini kako se Bog objavljuje u povijesti. I u Novom zavjetu sva čast i slava pripada samo Bogu Ocu, ali ona mu se iskazuje po Kristu u Duhu Svetomu. Isus sam u svojoj velikosvećeničkoj molitvi gleda svoje poslanje kao proslavu Oca u svijetu (usp. Iv 17,1-4). Za Isusa nema nikakve dvojbe, da je Otac veći od njega (Iv 14,28), ali to ništa ne umanjuje njegovu tvrdnju, da su oni jedno (10,30), «ja u Ocu i Otac u meni» (14,10.11).

Sv. Pavao, nakon što je iscrpio sve mogućnosti da objasni tajnu neprihvaćanja Isusa od strane Izraela, završava zanosnom pohvalom neistraživoj tajni Božjeg bića: «O dubino bogatstva, mudrosti i znanja Božjega! Kako su nedokučive njegove odluke, i kako neistraživi njegovi putovi! ‘Tko je naime upoznao Gospodnju misao? Tko li mu je bio savjetnik? Tko li mu je nešto prije dao da bi mu morao uzvratiti?’ Sve je od njega, po njemu i za njega. Njemu pripada slava zauvijek. Amen» (Rim 11,33-36).

Biblijska vjera u jednoga Boga nije nastala reduciranjem brojnih božanstava u poganskim religijama na jedno božanstvo, već tako što je Bog sam došao u susret čovjeku i objavio mu se kao živi Bog. Time je pokazao da on nije divinizirana prirodna sila već Stvoritelj koji stoji nasuprot svome stvorenju i da brojna od pogana štovana božanstva nisu nikakvi bogovi. Ljubeći svoje stvorenje i posebno čovjeka kao krunu svega stvorenog i šaljući svoga Sina da spasi čovjeka, Bog je objavio i unutarnje bogatstvo svoga božanskog bića: «Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga jedinorođenog Sina da ne pogine ni jedan koji u nje vjeruje, već da ima život vječni» (Iv 3,16). Božja spasiteljska ljubav prema čovjeku samo je plod i posljedica ljubavi koja vlada između Oca, Sina i Duha Svetoga. Krštenje koje je Pracrkva ispočetka dijelila «u ime Gospodina Isusa» (usp. Dj 8,16; 10,48; 19,5; usp. Rim 6,3), uskoro je počela dijeliti u «u ime Oca i Sina i Duha Svetoga» (Mt 28,19). Započinjući svaki liturgijski čin i svaku molitvu tom trojstvenom formulom, Crkva trajno ispovijeda kako je njezin život uronjen u tu veliku Tajnu.

Fra Ivan Dugandžić

Prenijeto s: http://www.franjevci.info/