VELIKA SUBOTA

Što nam veli današnji dan, Velika subota? Isus u grobu. Mrtvi Božji Sin. Ispovijedamo u svome Vjerovanju kako je umro i pokopan, potom sišao nad pakao. To bi mogao biti smisao današnjega dana, mirovanja, kad se ništa ne zbiva. Ali Isus nije u stanju mirovanja. Današnji je dan spomen na njegovu odsutnost između nas, ali istodobno i iskustvo današnjega čovjeka, naime posvemašnje iskustvo odsutnoga Boga.

                Na Veliki petak imamo uprizorenje Kristova križa, imamo Raspetoga Boga, a današnji je dan spomen na ‘smrt Boga’. Upravo ovaj dan izriče iskustvo suvremenosti, Bog je jednostavno nestao, iščeznuo iz svijesti. Nietzsche je glasno izvikivao: Bog je umro, mi smo ga ubili. I upravo ta riječ izriče sadržaj vjerske istine: Sišao nad pakao.

                U Velikom tjednu redovito čitamo iz Ivanova Evanđelja. Za nas je bitno dvadeseto poglavlje, u kome se zbori o Isusovu uskrsnuću.

                Naime: Na početku poglavlja čitamo: „Prvoga dana u tjednu – još zarana“. Cijelo je Ivanovo Evanđelje daleka ili bliza jeka, eho prvoga poglavlja Knjige Postanka. Oba djela počinju riječima: „U početku…“

                U Knjizi Postanka šestoga dana stvara Bog čovjeka na svoju sliku udahnjujući mu svoga Duha. U Ivanovu Evanđelju šestoga dana – na Veliki petak – izvodi Pilat Isusa pred zavedenu i  sluđenu svjetinu, žednu krvi. Isus nosi trnovu krunu, obučen u luđačku haljinu s trskom u ruci te pred svjetinom Pilat uzvikuje: „Evo čovjeka! Ecce homo!“

                Stari Adam – Novi Adam! Kad Bog dovršava djelo stvaranja, veli se, „Bog dovrši svoje djelo“, a Isus na križu na Veliki petak izgovara iste riječi: „Dovršeno je!“ Kao što je Otac dovršio djelo stvaranja, dovršava Sin djelo otkupljenja!   

                Sedmoga dana, veli se, otpočinu Bog od svoga djela, a utjelovljeni Sin Božji počiva u subotu, sedmoga dana, u grobu. Dovršio je svoje djelo. Počiva. A onda? „Prvoga dana u tjednu, zarana, Marija Magdalena dođe na grob“ i vidje prazan grob. Zašto prazan? To je prvi dan novoga stvaranja, novoga svijeta.

                Isusovo uskrsnuće nije samo jamstvo našega uskrsnuća u vječnosti, nego ono zbori daleko više. Poruka je mnogo silnija. Uskrs je početak novog stvorenja. Ono što je učinio Otac u stvaranju svijeta, Sin u otkupljenju, nastavlja se u Crkvi snagom Duha Svetoga u njezinim misijama. Stoga Isus govori: „Mir vama!“ Udahnjuje Duha, odašilje ih u svijet opraštati grijehe! Stvarati novo snagom Duha! I tu je poveznica s Knjigom Postanka.

                Naše bi se suvremene duhovne prilike dale usporediti s onim iskustvom dvojice učenika na putu u Emaus. Oni su zbunjeni, izbačeni iz svoje kolotečine. Iskusili su nešto kao smrt Boga. Utrnulo se ono žarište koje je zračilo svjetlom i nadom, Božji je poslanik mrtav. Nastupila je posvemašnja zbunjenost i praznina. Nitko i ništa više ne odgovara.

                Međutim, dok govore o smrti svoje nade, dok ne mogu vidjeti ništa dalje od svoga razočaranja i beznađa, nada je među njima, živa. Onaj je njihov zamišljeni ‘bog’ morao umrijeti, da bi ovaj novi, Uskrsnuli, mogao živjeti. Morali su pokopati svoje slike i predodžbe o Bogu kako bi nešto novo uskrsnulo u njima.

                Današnja, tiha Velika subota, veli nam kako na bit našega Boga spada i njegova šutnja, mirovanje. On ne samo govori, on i šuti. On nije samo riječ, on je i šutnja. On je Logos, on je Riječ, ali pred njime moramo zašutjeti da bismo ga mogli čuti, iskusiti.

                Isus je prošao sve faze, sve stadije našega osobnoga života, iskusio je smrt, sišao nad pakao, pobijedio pakao i smrt u svojoj smrti, razorio vrata pakla i otvorio put u nebo, Ocu. Vrata su smrti jednom zauvijek otvorena u njegovoj smrti i uskrsnuću. Ljubav pobjeđuje.

                Isusovo poslanje i uloga u povijesti svijeta dade se shvatiti i spoznati samo sa zrenika muke, križa, smrti, ukopa i uskrsnuća. Današnji je dan dan mirovanja – Isus je u grobu, počiva. Kao i Otac sedmoga dana. Subotnji počinak. On ispunja svoju misiju služenja svima, oslobađanje svijeta jednom zauvijek od svih demonskih, protubožnih sila. Oslobođenje od prisila obmana, laži, neistine. Isus je navjestitelj istine, i njegovo je kraljevstvo kraljevanje istine.

                Istinu nije moguće pokopati, zadržati u grobu. Istina treba da nas vodi prema traženju konačnog, prema traženju smisla. Zato je Isus cijelim svojim nastupom i ponašanjem stranac na ovoj zemlji, u vlastitom narodu i stoga se nužno sukobljava s uhodanim mišljenjem.

                Uskrs ne znači: Isus je jednom zauvijek otišao u nepovrat Neba, iz ove zemaljske suzne doli. Poruka Uskrsa nije jedino kako ćemo biti jednom s Isusom u vječnosti. I to, ali je prvenstveno poslanje učenika. Misije. Uskrs = misije u svijetu. Naviještati novi svijet, stvarati novi svijet, u sebi i oko sebe. Ne znači da je Isusov križ uskrsnućem dokinut, opovrgnut, već naprotiv: Uskrs je prava legitimacija i osnaženje onoga što je Isus pokušao dok je među nama živio. Njegov povijesni kraj na križu i njegovo cjelokupno djelovanje poprimaju uskrsnućem kozmičke dimenzije konačne, završne, eshatološke borbe između Boga i Sotone, započete već u Isusovu životu, koje je konac na svršetku svijeta. Povijest je dio eshatona, a eshaton je dio naše povijesti, zadire u nju.

                Isus namjesto materijalne pomoći u djelima ljubavi, kako to obično ljudi čine (da bi, naime, čovjek iskazao ljubav, obično nešto daruje dragoj osobi), dakle namjesto nekih ljudskih ponuda daruje samog sebe, nešto neočekivano. To je ono pred čime čovjek staje. Isus se razdaje kao kruh života, daje se i razdaje do kraja. Na potrebe ljudi i svijeta Isus odgovara uvijek egzistencijalnim činom, akcijom. Razdavanjem samog sebe. Umiranjem za nas.

                Isus se sasma razdao. Isus je u svojoj muci bio slomljen daleko više slabošću, malaksalošću i zakazanjem svojih najbližih prijatelja i učenika nego od svojih mučitelja. Teško je podnosio zatajenje, bijeg svojih učenika, to ga je snažnije porazilo nego potonje mučenje rimskih vojnika. Isus je žrtva slabosti svojih s kojima je proveo tri godine, ne toliko mržnje drugih. Prizor u Getsemaniju je predokus umiranja i smrti, doslovce smrt prije smrti, što tako jasno ističe sveti Luka u svome Evanđelju.

                Isto poručuje i nama: Tko svoju vjeru shvati samo kao tešku obvezu, nekakvu dužnost, a ne kao mjeru vlastitih dana i života, prema kojoj treba sve u životu mjeriti, životni će mu križ biti pretežak. I slamat će se pod njim. Svakoga, jasno, čeka križ. Ne moramo ga ni tražiti. Stoji tu pored našeg životnog puta i treba ga samo prihvatiti.

                U životu redovito nadmašujemo Petra u zatajivanju, Pavla u progonima, Judu u vlastitim izdajama, Tomu u njegovim dvojbama, a i ostale koji su se razbježali. Negdje smo među svjetinom koja traži njegovu smrt.

                Možda nam je preostala uloga Šimuna koji nevoljko pomaže Gospodinu na križnom putu ili uloga jedne Veronike. Budimo zahvalni za Gospodnji dar i primjer. I što nas smatra vrijednima svog pogleda, ljubavi i milosti. Jer već u trenutku rađanja bitne stanice našega bića odumiru te najavljuju neumoljivu smrt.

                Put je tako tijesan, vrata su u život tako uska. Što nam drugo preostaje, nego ga prigrliti, zahvalni za Gospodnji dar i primjer. I što nas smatra vrijednima svoga pogleda, ljubavi i milosti. Isus ne želi s naše strane nikakav „sentiš“, da lijevamo suze, nad njegovim križem i križnom putu. Nije to dopustio ni onim ženama iz Jeruzalema koje su ga oplakivale. Rekao je zorno i jasno kako „pšenično zrno mora u zemlju da bi donijelo stostruki rod“. Tako i njegov život mora proći kroz dveri smrti da bi se rodio novi život za čovječanstvo. Isto je i s našim životima, poručuje nam Isus. Valja nama preko rijeke, treba nama križnim putem…

Fra Tomislav Pervan – Međugorje

RASPETI – H. DŽUBRAN (Zabilježeno na Veliki petak)

Danas kao i svake godine na ovaj dan sa strahom biva čovjek istrgnut iz svoga dubokog sna. Stoji pred pričinom vremena i očiju punih suza gleda prema Golgoti da dadne svjedočanstvo za Isusa iz Nazareta, pribijena na križ… Ali kad mine dan i spusti se večer, ljudi se vraćaju da kleknu pred svoje kumire koje su podignuli na svakom brežuljku, svakoj uzvisini, svakom polju, svakoj tržnici.

                Na današnji dan polijeću kršćanske duše na krilima sjećanja prema Jeruzalemu. Stajat će ondje u grupicama, udarat se u prsa, zuriti, piljiti u Njega, okrunjena trnovom krunom, ispruženih ruku prema nebesima kako gleda kroz zastor smrti u dubine života…

                Ali kad padne zastor noći nad pozornicom dana i kad se okonča kratka drama, kršćani će se vratiti natrag u skupinama, spustiti se u sjeni zaborava između plahti neznanja i lijenosti.

Ovoga, jednoga dana u godini, ostavljaju filozofi svoje tamne špilje, mislioci svoje hladne ćelije, pjesnici sjenicu svojih snova. Svi stoje u nijemom poštovanju na tihom brijegu i osluškuju glas mlada čovjeka koji govori o svojim ubojicama: “Oče, oprosti im jer ne znaju što čine.”

                Ali kad se utrnu u mračnoj tišini glasovi svjetla, povratit će se filozofi, mislioci i pjesnici u svoje uske usjekline i zastrt će svoje duše bezvrijednim listovima pergamene.

                Žene, inače do kraja zaokupljene ljepotama života, dignut će se ovoga dana sa svojih divana da promatraju Ženu prepunu jada i boli – Mater dolorosa – Pieta, koja stoji pod križem, poput nježne grančice pred bijesom oluje. I dok joj se budu približavale, do njihovih će ušiju prodirati duboko jecanje i bolna tuga.

                Mladi ljudi i žene, u utrci sa strujom suvremene civilizacije, danas će se na trenutak zaustaviti i baciti pogled unatrag da bi vidjeli mladu Magdalenu, koja svojim suzama otire krvave mrlje s nogu mladog čovjeka, obješena između neba i zemlje. I kad se njihove oči nasite tog prizora, okrenut će se i doskora ponovno pucati od smijeha.

                Na ovaj dan u godini budi se čovječanstvo zajedno s proljećem i u plaču stoji uz patnika iz Nazareta. Zatim ponovno zatvara svoje oči prepuštajući se dubokoj pospanosti. Međutim, proljeće ostaje budno, sa smiješkom nastavlja svoj hod dok ne prijeđe u ljeto, obučeno u mirisnu, zlatnu odjeću. A čovječanstvo ostaje u tuzi i plaču te nalazi svoju ugodu oplakujući uspomene i minule heroje…

                Kad bi čovječanstvo imalo više razumijevanja, klicalo bi zbog svog spasenja. Ali čovječanstvo je poput djeteta prepuna ushita pored ranjene životinje. Čovječanstvo ustrajava u smijehu pred nadolazećom bujicom koja odnosi suhe grane stabla u zaborav, a sa sobom trga i odnosi sve stvari koje nisu čvrsto prikovane.

                Čovječanstvo promatra Isusa iz Nazareta kao jednoga među siromasima koji je poput tolikih siromaha iskusio bijedu i poniženje. Stoljećima je čovječanstvo štovalo slabost u osobi Otkupitelja.

                Čovjek iz Nazareta nije bio slab. Bijaše on snažan, to je još i danas. Samo se ljudi sustežu priznati istinsko značenje njegove snage.

                Isus nikad nije živio u strahu, niti je umro pateći ili u jadikovkama… Živio je poput vođe, raspet poput križara, umro junački te je tako ugonio strah u svoje ubojice i mučitelje.

Isus ne bijaše ptica slomljenih krila. Izdržao je oluju koja lomi sva slabašna krila. Nije se bojao ni svojih progonitelja a ni svojih neprijatelja. Nije patio od svojih ubojica. Bijaše slobodan, smion, odvažan, hrabar. Prkosio je svim despotima i tlačiteljima. Vidio je kužne i zarazne čireve, skidao ih i vidao… Ušutkivao je zlo, razarao krivotvorine, gušio izdaju.

                Isus nije izronio isred srca svjetla da bi razorio nastambe te na njihovim ruševinama podignuo samostane i opatije. Nije nagovarao jake da postanu monasi ili svećenici. Došao je poslati na zemlju novoga Duha s takvom snagom sposobnom uzdrmati u temeljima sva carstva i kraljevstva podignuta na kostima i lubanjama ljudi…

                Došao je srušiti velebne palače podignute na grobovima slabih i nemoćnih. Došao je srušiti sve idole koji su podigli svoje hramove na štetu siromaha i prezrenih. Isus nije poslan poučavati ljude kako sagraditi velebne crkve i svetišta posred hladnih, bijednih kolibica, potleušica, šupa… Došao je stvoriti od ljudskih srdaca hramove, od njihovih duša oltare, od njihovih duhova svećenike.

                To bijaše poslanje Isusa iz Nazareta, to su nauke zbog kojih je bio raspet. Kad bi čovječanstvo bilo dovoljno mudro, i danas bi tu stajalo te iz petnih žila pjevalo pobjednički poj i slavodobitnički himan.

******

O raspeti Isuse, patniče s Golgote, koji s križa promatraš žalosni mimohod vremena i ljudi, koji čuješ vapaj potlačenog čovječanstva i razumiješ snove vječnosti…

Na križu si slavniji i dostojanstveniji od tisuća kraljeva na tisuću prijestolja u tisućama kraljevstava…

U svojoj si smrtnoj borbi moćniji od tisuća generala u tisućama ratova…

U svojoj si boli raspjevaniji od proljeća sa svim njegovim cvjetovima…

U svojoj si patnji hrabriji od nebeskih anđela u njihovim naricanjima…

Od svojih si mučitelja postojaniji od brda, hridi i litice…

Tvoja je trnova kruna sjajnija i ljepša od bahramske krune…,

a čavli koji probadaju tvoje ruke krasniji su od Jupiterova žezla.

Mrlje krvi na tvojim nogama sjajnije su od svega nakita božice Ištar.

Oprosti slabima koji te danas oplakuju, jer ne znaju da bi im bilo bolje oplakivati same sebe…

Oprosti im jer nisu svjesni da si ti smrću pobijedio smrt te podario mrtvima život…

Oprosti im jer ne znaju da ih tvoja snaga neprestano očekuje…

Oprosti im jer ne znaju da je svaki dan tvoj dan.

(H. Džubran, ‘Secrets of the Heart’, ‘Tajne srca’, New York)

Prijevod –  fra Tomislav Pervan