PETA KORIZMENA NEDJELJA – Godina B
ČITANJA: Jr 31,31-34; Ps 51,3-4.12-15; Heb 5,7-9; Iv 12,20-33
Prorok Jeremija optimističan je i realističan čovjek. On u budućnosti uvijek vidi mogućnost ostvarenja dobra, ali ne zanoseći se neutemeljenim idejama nego polazeći od konkretnog stanja u kojem se trenutno nalazi. Dok su vojno nadmoćni Babilonci opsjedali Jeruzalem Jeremija je spas svoga naroda vidio u dragovoljnoj predaji, koja bi jamčila ostanak i opstanak naroda u njegovoj zemlji. Židovi bi doduše izgubili političku samostalnost, ali povijest pokazuje da ono što garantira opstojnost jednoga naroda nije njegova politička samostalnost ili vojna snaga, nego otvorenost životu i ljubav prema zemlji na kojoj i od koje živi. Kad je doživio neuspjeh jer ga kralj i glavari nisu poslušali, nego su ga čak optužili da svojim riječima slabi vojnički duh naroda, i kad je Jeruzalem pao u babilonske ruke, prorok i patnik Jeremija i dalje ostaje optimist. U novonastaloj lošoj situaciji on u budućnost opet gleda pozitivno. Kad narod odlazi u sužanjstvo, Jeremija izgnanicima piše poslanicu u kojoj među ostalim poručuje: „Ženite se i rađajte sinove i kćeri! Ženite svoje sinove i udajite svoje kćeri da i oni rađaju sinove i kćeri! Množite se da se ne smanjite! Ištite mir zemlji u koju vas izagnah, molite se za nju Jahvi, jer na njezinu miru počiva i vaš mir!“ (Jr 29,6-9). To Jeremija kaže zato jer je to jedini način da narod u sužanjstvu preživi i da se opet vrati u svoju zemlju. On je uvjeren da će sužanjstvo biti privremeno i da će u njemu narod proživjeti potrebnu katarzu, a potom slijedi obnova u kojoj Bog sklapa sa svojim narodom novi savez različit od onoga sinajskoga kada je Bog Mojsiju dao Zakon. Postavlja se pitanje u čemu je novost toga saveza. Odgovori su različiti, ali se čini da se novost toga saveza otkriva upravo u tome što Bog ovaj put ne daje neki drugi novi Zakon koji bi zamijenio stari. Novost nije u sadržaju nego u načinu sklapanja Saveza. Božji zakon neće biti upisan na kamene ploče nego u srca ljudi. Tako se novi savez neće ostvarivati samo vanjskim obdržavanjem zakonskih propisa, nego u čovjekovoj nutrini.
Prorok Jeremija ostvarenje takvoga Saveza vidi u budućnosti, a poslanica Hebrejima vidi ga već ostvarena u Isusu Kristu, s posebnim naglaskom na njegovu patnju kao činu poslušnosti Ocu. U poslanici Hebrejima Kristova muka i smrt razumijeva se kao njegova egzistencijalna žrtva u kojoj se postiže ono zajedništvo čovjeka s Bogom koje su hramske obredne žrtve predstavljale samo slikovito.
Na sličan način i današnji odlomak iz evanđelja po Ivanu (12,20-33) govori o egzistencijalnoj vrijednosti susreta s Isusom Kristom. Pri tome najprije valja primijetiti da se do toga susreta s Kristom dolazi posredstvom zajedništva s drugim ljudima. Tako neki Grci u Jeruzalemu za blagdan Pashe (radi se zapravo o židovima koji su govorili grčki) obraćaju se Isusovu učeniku Filipu sa željom da vide njegova učitelja. On nato doziva Andriju pa obojica odlaze Isusu i prenose mu želju onih koji ga traže.
Znakovito je da Isus u svom odgovoru Filipu i Andriji Grke uopće ne spominje, nego govori o svojoj proslavi u muci, smrti i uskrsnuću te iznosi radikalne zahtjeve za one koji ga žele nasljedovati. Pri tome se služi pripodobom o pšeničnom zrnu koje pavši na zemlju mora umrijeti da bi donijelo rod. Drugim riječima, život ima samo onaj tko se ne zatvara sam u sebe nego je otvoren novom životu. To se može shvatiti na dva upotpunjujuća i međusobno neodvojiva načina. Kao prvo biti otvoren novom životu znači vjerovati u novi način vlastite egzistencije koja se ostvaruje u uskrsnuću. A kao drugo, ne manje važno, biti otvoren životu znači prihvaćati život drugog ljudskog bića, a to se ostvaruje služenjem. Isus doduše govori o onima koji hoće služiti njemu, ali služiti Isusu znači prepoznavati sliku Božju u svakom čovjeku. U svakom slučaju, novi savez koji je najavio prorok Jeremija nije upisan na kamene ploče, i Boga se ne može spoznati u slovu zakona, nego u zajedništvu s drugim ljudima.
Fra Domagoj Runje
Prenijeto s http://www.mir.hr/