NOĆ BEZDANIH RAZOČARANJA

VELIKI ČETVRTAK

Govoreći ljudskim rječnikom i logikom, ova večer u koju Gospodin ulazi večer je konačnog odbacivanja njega kao Mesije, kao Božjeg poslanika. Nad Isusovo se djelo nadvijaju duge sjene promašenosti vlastitog djela. Nije djelovao ni pune tri godine, a posvuda je požnjeo samo odbacivanje i nerazumijevanje. Možda su najviše obećavali oni sretni početci u tzv. ‘galilejskom proljeću’, kad je bio prihvaćen, kad su mu se divili, kad je liječio sve bolesne i opsjednute, ali se i nad to razdoblje doskora nadvijaju sjene urota, smicalica, klopki, optužbi.

                Otpori su svednevice rasli na sve strane. Poglavito od ulaska u Jeruzalem i žestokih obračuna s vrhovništvima u Hramu i oko njega. Jedno mu je jasno: Njegov ga Jeruzalem neće prihvatiti kao obnovitelja, kao proroka, štaviše, bit će optužen kao zavodnik, prevarant, opsjenar, onaj koji se bavi magijskim praksama, jer Herod će sa svojom kamarilom tražiti od njega ‘hokus-pokus’ za vlastito uveseljavanje i provod. Vjerojatno se i Isus pitao i tražio uzroke takvu ponašanju.

                Kad danas ‘destiliramo’ Isusove riječi i djela kroz filtre suvremenih znanosti a u svjetlu starozavjetne objave, vidimo da Isus jednostavno nije mogao niti smio govoriti ili postupati drukčije. Cijeli njegov život bijaše samo nazočna Božja slovnica-gramatika među ljudima, koju bi trebali svi naučiti. Jer svaka riječ iz njegovih usta samo je potvrda jedne velike životne istine: Svi tekstovi govore za njega i njemu u prilog. Cijeli Stari zavjet. Jasno ako ga se čita Isusovim očima i njegovim srcem. Ne samo u onim međuljudskim protegama, nego i na globalnom planu kad se Isus izjašnjava o ratu, ubojstvima, vladarima, kad govori o vladanju, gospodarenju, služenju, životu, smrt itd. On je htio samo jedno: Utjeloviti u svojoj osobi Boga koga zovemo Ocem i odvažiti ljude da se Bogu obrate poput djece svomu ocu.

                Zato za Isusa ne bijaše uzmaka. Nije mogao niti smio uzmaknuti. Inače bi postao nevjerodostojan. Možda su mu za vrijeme javnog djelovanja učenici kadikad i savjetovali veći oprez („slow down“, povuci „ručnu“), kako nije uputno upuštati se neprestano u sukobe, istjerivati pravdu na čistac, kako treba nekad svjetlo staviti i pod posudu, kako se neke stvari moraju reći šapćući, a ne izvikujući ih s krovova. Međutim, Isus je drukčijeg stava. Čemu strah koji blokira? Plaši se samo nesposobniji te onaj tko se osjeća ugroženim. Ako je istina na našoj strani, onda je ona neuništiva, ostaje, unatoč svim protimbama. Ljudi nad ljudima gospodare samo iz straha. Potrebno je jedino Bogu iskazivati štovanje, njega respektirati, a ne ljude, novac, ni druge brige koje nas snalaze, ni tobožnje sigurnosti u koje se uljuljavamo.

                Što je uslijedilo? On koji nije znao mrziti, postaje žrtvom mržnje. On koji nikoga nije odbacio, postaje odbačenikom. Koji nikoga nije prokleo, postaje na križu prokletnikom. On koji je u službi života, mora umrijeti. Koji trsku napuklu nije prelomio, ni stijenja što još tinja nije zgazio, biva zgažen i slomljen. On koji nikoga nije odbacio, postaje odbačenikom sam u sramotnom procesu. On koji je druge učio povjerenju, trese se i znoji krvlju od straha u Getsemaniju. On koji je imao sa svakim sućuti i srca, prepušten je bešćutnoj rulji i bez ikakve ljudske utjehe. Jedino pouzdanje koje mu preostaje jest Otac.

                Nikakvo čudo! Na jednom mjestu u Ivanovu Evanđelju (Iv 2,23sl) izvodi pisac u obliku korolarija, zaokružene cjeline i zaključka, nešto za Isusa vrlo znakovito: „Sam je od sebe dobro znao što je u čovjekovu srcu!“ Strašna je to pomisao: Znati i razumjeti što je u čovjekovu srcu, i ne moći promijeniti bilo što. Od samog aktera znati daleko bolje što se odvija u dubinama svakoga čovjeka, koji procesi, kakve misli, i ne moći ništa protiv toga.

                Strašno bijaše za Isusa promatrati kako je ljubav nemoćna, dobrota ismijana, kako su nasilje i prijevara, volja za moći sveopći i sveprisutni. Porazno je za Isusa iskustvo da ni vlastiti učenici u koje se pouzdavao i koje je odgajao ništa ne shvaćaju. Ni jednu riječ, ni jednu misao. Dovoljno je zaviriti im u oči i vidjeti kako se sve što je godinama u njih ugrađivao poput kule od karata u sebe urušava. Petar je redovito samosvjestan, prsi se, odvažan, a zapravo se uopće ne pozna, i od svih je najugroženiji. Juda, pa ostali. Ivan kao ljubljeni, simbol nemoći ljubavi u moru mržnje pod križem. Ostali spavaju, a potom bježe.

                Shalom Ben Chorin, veliki židovski teolog našega doba, izrazio se jednom ovako: Ako je Isus i u čemu pogriješio kad je govorio o kraljevstvu Božjem, onda zacijelo u tome što je vjerovao da ga ljudi razumiju. Silna zabluda ljubavi. “Prisjetite se Getsemanija, g. župniče. Svi su učenici pozaspali. Ništa nisu shvatili… A On je ostao sam. Mora da je to bila silno velika bol. Uvidjeti kako nitko nije ništa shvatio… Međutim, ni to nije bilo ono najgore. Kad je Krist bio pribijen na križ, i viseći pribijen ondje, kriknuo je sred svojih patnja: ‘Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?’… Teška se dvoumica spustila na Krista u minutama prije njegove smrti. To je morala biti zacijelo najstrašnija od njegovih svih patnji. Mislim na Božju šutnju. Zar ne, g. Župniče?”. Tako govori sakristan u Bergmanovu filmu “Svjetlo u zimi”.

                U dugim zimskim noćima podnosi taj sakristan nesnošljive bolove i da si muke olakša čita Isusovu muku. Svoje misli priopćuje župniku: Kristova agonija i sve njegove patnje nisu ništa u usporedbi sa strahom. Daleko bolnije od svih tjelesnih patnji boli gorko iskustvo da je čovjek neshvaćen, isključen, ostavljen. A kad se čovjek osjeti ostavljen i odbačen, ne samo od ljudi nego i od Boga, i kad je suočen s Božjom šutnjom upravo u trenutku kad čovjek nekoga treba i s kime se može računati, dakle, kad izostane svako uporište i hvatište, onda se zapada u apsolutni strah. Apsolutno u doslovnom smislu, kao ab-solutus, tj. odvojen, odcijepljen, otkinut, odvrnut. Srce puca, tijelo se raščetvoruje i kida u svim udovima. Razapinjanje i sve muke vezane s time samo su vanjsko uprizorenje nutarnje raspetosti, probodenog srca, apsolutnog straha, raslojavanja vlastitog bitka. Čovjek je kao biće poništen. “I vi ste sami postali moja negacija: Vidjeste strahote i preplašiste se”, veli u svojoj odbačenosti Job prijateljima (Job 6,21).

                Što nam je naučiti iz ove Gospodinove lekcije u getsemanskoj i golgotskoj noći? Postoji neuništivost nade i povjerenja. Lako je govoriti o slobodi, a teško ju je živjeti. Isto tako i o istini. Jednako je lako govoriti o Bogu, ali je životno opasno približiti mu se. Bog je ugroza naših iluzija. Prepustiti se njegovoj talionici, gdje u žaru svog ognja i kušnje odvaja čisto od nečistoga, vrijedno od bezvrijedna.

                Svjedoče o tome svi proroci, svi koji su se približili tomu gorućem grmu. “Oče, budi volja tvoja”, ili na križu: “Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj”, riječi iz 31. psalma. Mogu nam ljudi činiti što hoće, postoji u svakome od nas neuništiva jezgra koja živi za svu vječnost. Isus je zorni primjer. Prošao je Božji i ljudski tijesak, poput grožđa ili masline. Zgažen i zgnječen, iskorišten, zlorabljen, šikaniran, popljuvan, ismijan i bičevan, raspet. Ljudi su na sve i za sve spremni i sposobni. Međutim, unatoč svemu, Gospodin nam daje mogućnost istinskog života.

Fra Tomislav Pervan – Međugorje

Ljudska tragedija Isusove smrti na križu se preobražuje u znak i sredstvo spasenja

NEDJELJA MUKE GOSPODNJE. CVJETNICA – Godina B
ČITANJA: U procesiji s grančicama: Mk 11,1-10; U misi: Iz 50,4-7; Ps 22,8-9.17-20.23-24; Fil 2,6-11; Mk 14,1 – 15,47

Na nedjelju Muke Gospodnje čitaju se dva evanđeoska izvještaja. Prvi o Isusovu mesijanskom ulasku u Jeruzalemm koji se naviješta prije mise u obredu blagoslova grančica, a drugi u misi kada se čita izvještaj o njegovoj muci i smrti. Ove godine u oba slučaja čitaju se dotični odlomci iz Evanđelja po Marku.

Evanđelje po Marku najstarije je evanđelje po vremenu nastanka, a ujedno je i najbolji primjer kako u središtu kršćanskog navještaja  stoji otajstvo Isusove muke, smrti i uskrsnuća. Naime, dok se najveći dio Isusova života teško može kronološki rekonstruirati, njegov posljednji tjedan od mesijanskog ulaska u Jeruzalem opisan je tako detaljno da ga se može pratiti iz dan u dan, a opis  njegove muke, smrti i uskrsnuća čak iz sata u sata.

Što se tiče Isusova mesijanskog ulaska u Jeruzalem možemo reći da se ponajprije radi o radosnom događaju u kojem je Isus dočekan kao pobjednosni knez mira. I premda se to događa pred blagdan Pashe, narod se ponaša kao da slavi blagdan Sjenica, tj. blagdan čije je slavlje u židovskoj tradiciji obilježeno najvećim vanjskim izrazima radosti i veselja. To se posebno vidi u mahanju zelenim granjem naroda koji kliče Isusu kao Spasitelju koji dolazi u Božje ime i naviješta (novi) dolazak Davidova kraljevstva. No u tom klicanju naroda krije se i glavni nesporazum koji će dovesti do Isusove muke i smrti. Narod je govorio i snivao o obnovi Davidova kraljevstva, a Isus, premda dopušta da ga nazivaju Davidovim sinom, propovijedao je o Kraljevstvu Božjem.  Dok je narod očekivao Isusov vjersko-politički angažman koji će ostati u uskim okvirima njhove slike o mesiji,  Isus je, kako svjedoči završetak Evanđelja po Marku, svoje učenike poslao da propovijedaju Radosnu vijest o Kraljevstvu Božjem svemu stvorenju.  Tako Isusov evanđeoski proglas zahvaća sve moguće ljudske odnose, a ne samo one nacionalne,  političke, ekonomske itd. ma kako bili obojeni i vjerskim obilježjima.

Svjestan ‘rizika’ takvoga propovijedanja Božjega kraljevstva Isus u tri navještaja svoje muke, smrti  i uskrsnuća, koja se događaju već za vrijeme njegova hoda prema Jeruzalemu, o tome govori kao o svome predanju u ruke ljudima. To će se još snažnije izraziti u danima Velikog tjedna. Najprije u dvorani posljednje večere kada za stolom sa svojim učenicama Isus ustanovljuje sakrament euharistije dajući im za hranu i piće u prilikama kruha i vina, svoje tijelo i krv, a potom iste noći u Getsemanskom vrtu kada neposredno prije uhićenja kaže: „Evo predaje se Sin čovječji u ruke grešničke!“ (MK 14,41b).

Tako se otajstvo Kristove muke i smrti, a zapravo i čitav njegov život, može promatrati pod vidom njegova predanja u ruke ljudima. Čitajući izvještaj o njegovoj muci i smrti lako se uočava što mu se u tim ljudskim rukama dogodilo: Juda ga je izdao, ostali učenici pobjegli, Petar ga zatajio, Veliko vijeće i Pilat osudili, vojnici ga udarali, izrugivali ga, bacali kocku za njegove haljine, razapeli ga na križ. Na kraju, ljudske su ga ruke pokopale i na vrata groba navalile teški kamen. No pri tome se ne smije zaboraviti da je posljednje što su ljudske ruke učinile Isus ujedno i posljednje tjelesno djelo milosrđa kako se to uči na vjeronauku: mrtva pokopati. A taj čin promatrale su, kako izvještava Marko, žene koje su Isusa vjerno pratile iz Galileje  i posluživale mu. Ne bi se smjelo zanemariti tu činjenicu  da posljednja scena Isusove muke i smrti uza svu okrutnost upućuje na sućut i milosrđe ljudskih ruku.

Ali to je ipak posljednje štu su ljudske ruke mogle učiniti. Njihova snaga može navaliti kamen na grobna vrata, ali ga ne može otkotrljati. Za to je potrebna snaga Božjih ruku, čija moć nema granica. Na Cvjetnicu se u crkvama doduše ne čita uskrsno evanđelje u kojem žene ulaze i  grob uskrslog Isusa, ali je Uskrs naviješten  i usred Isusove muke i smrti, jer njegova muka i smrt nije bila samo predanje u ruke ljudima, nego i u ruke Božje.  A Bog čini to da se ljudska tragedija Isusove smrti na križu preobrazi u znak i sredstvo spasenja. To je razlog zašto je Nedjelja Muke Gospodnje, dan radosnog slavlja u kojem se unatoč  svemu anticipira radost Uskrsa.

Fra Domagoj Runje

Prenijeto s: https://www.mir.hr/

Boga se ne može spoznati u slovu zakona, nego u zajedništvu s drugim ljudima

PETA KORIZMENA NEDJELJA – Godina B
ČITANJA: Jr 31,31-34; Ps 51,3-4.12-15; Heb 5,7-9; Iv 12,20-33

Prorok Jeremija optimističan je i realističan čovjek.  On u budućnosti uvijek vidi mogućnost ostvarenja dobra, ali ne zanoseći se neutemeljenim idejama nego polazeći od konkretnog stanja u kojem se trenutno nalazi. Dok su vojno nadmoćni Babilonci opsjedali Jeruzalem Jeremija je spas svoga naroda vidio u dragovoljnoj predaji, koja bi jamčila ostanak i opstanak naroda u njegovoj zemlji. Židovi bi doduše izgubili političku samostalnost, ali povijest pokazuje da ono što garantira opstojnost jednoga naroda nije njegova politička samostalnost ili vojna snaga, nego otvorenost životu i ljubav prema zemlji na kojoj i od koje živi. Kad je doživio neuspjeh jer ga kralj i glavari nisu poslušali, nego su ga čak optužili da svojim riječima slabi vojnički duh naroda, i kad je Jeruzalem pao u babilonske ruke, prorok i patnik Jeremija i dalje ostaje optimist. U novonastaloj lošoj situaciji on u budućnost opet gleda pozitivno. Kad narod odlazi u sužanjstvo, Jeremija izgnanicima piše poslanicu u kojoj među ostalim poručuje: „Ženite se i rađajte sinove i kćeri! Ženite svoje sinove i udajite svoje kćeri da i oni rađaju sinove i kćeri! Množite se da se ne smanjite! Ištite mir zemlji u koju vas izagnah, molite se za nju Jahvi, jer na njezinu miru počiva i vaš mir!“ (Jr 29,6-9). To Jeremija kaže zato jer je to jedini način da narod u sužanjstvu preživi i da se opet vrati u svoju zemlju. On je uvjeren da će sužanjstvo biti privremeno i da će u njemu narod proživjeti potrebnu katarzu, a potom slijedi obnova u kojoj Bog sklapa sa svojim narodom novi savez različit od onoga sinajskoga kada je Bog Mojsiju dao Zakon. Postavlja se pitanje u čemu je novost toga saveza. Odgovori su različiti, ali se čini da se novost toga saveza otkriva upravo u tome što Bog ovaj put ne daje neki drugi novi Zakon koji bi zamijenio stari. Novost nije u sadržaju nego u načinu sklapanja Saveza. Božji zakon neće biti upisan na kamene ploče nego u srca ljudi. Tako se novi savez neće ostvarivati samo vanjskim obdržavanjem zakonskih propisa, nego u čovjekovoj nutrini.

Prorok Jeremija ostvarenje takvoga Saveza vidi u budućnosti, a poslanica Hebrejima vidi ga već ostvarena u Isusu Kristu, s posebnim naglaskom na njegovu patnju kao činu poslušnosti Ocu. U poslanici Hebrejima Kristova muka i smrt razumijeva se kao njegova egzistencijalna žrtva u kojoj se postiže ono zajedništvo čovjeka s Bogom koje su hramske obredne žrtve predstavljale samo slikovito.

Na sličan način i današnji odlomak iz evanđelja po Ivanu (12,20-33) govori o egzistencijalnoj vrijednosti susreta s Isusom Kristom.  Pri tome najprije valja primijetiti da se do toga susreta s Kristom dolazi posredstvom zajedništva s drugim ljudima. Tako neki Grci u Jeruzalemu za blagdan Pashe (radi se zapravo o židovima koji su govorili grčki) obraćaju se Isusovu učeniku Filipu sa željom da vide njegova učitelja. On nato doziva Andriju pa obojica odlaze Isusu i prenose mu želju onih koji ga traže.

Znakovito je da Isus u svom odgovoru Filipu i Andriji Grke uopće ne spominje, nego govori o svojoj proslavi u muci, smrti i uskrsnuću te iznosi radikalne zahtjeve za one koji ga žele nasljedovati. Pri tome se služi pripodobom o pšeničnom zrnu koje pavši na zemlju mora umrijeti da bi donijelo rod. Drugim riječima, život ima samo onaj tko se ne zatvara sam u sebe nego je otvoren novom životu. To se može shvatiti na dva upotpunjujuća i međusobno neodvojiva načina. Kao prvo biti otvoren novom životu znači vjerovati u novi način vlastite egzistencije koja se ostvaruje u uskrsnuću. A kao drugo, ne manje važno, biti otvoren životu znači prihvaćati život drugog ljudskog bića, a to se ostvaruje služenjem. Isus doduše govori o onima koji hoće služiti njemu, ali služiti Isusu znači prepoznavati sliku Božju u svakom čovjeku.  U svakom slučaju, novi savez koji je najavio prorok Jeremija nije upisan na kamene ploče, i Boga se ne može spoznati u slovu zakona, nego u zajedništvu s drugim ljudima.

Fra Domagoj Runje

Prenijeto s http://www.mir.hr/

Bog je poslao Sina na svijet da se svijet spasi po njemu

ČETVRTA KORIZMENA NEDJELJA – Godina B
ČITANJA: 2Ljet 36,14-16.19-23; Ps 137,1-8; Ef 2,4-10; Iv 3,14-21

U svom noćnom razgovoru s Nikodemom Isus među ostalim smisao svoga razapinjanja na križu uspoređuje sa svrhom podizanja zmije u pustinji. Riječ je o događaju opisanom u Br 21,8-9. Na svom putu kroz pustinju Izraleski narod zbog nestrpljivosti počeo je govoriti protiv Boga i Mojsija, te žaliti za Egiptom. Stoga je, kako slikovito priča knjiga Brojeva, Bog na njih poslao zmije koje su ih ujedale i dosta je naroda izginulo. No to je ljude probudilo i osvijestilo. Shvatili su da su sagriješili i obratili se Bogu preko Mojsijeva zagovora.

Tada je po Božjem nalogu Mojsije napravio mjedenu zmiju, stavio je na stup, i koga bi ujela zmija ozdravio bi tako da pogleda mjedenu zmiju na stupu. Premda ovaj događaj može zbuniti pobožne čitatelje Biblije, temeljna poruka ne zbunjuje, nego pojašnjava kako nadvladati zlo. Zlo se ne može nadvladati tako da ga se izbjegne, nego tako da se s njime  na ispravan način suoči.

Kako se na ispravan način suočiti sa zlom nam i prvo današnje čitanje iz Druge Knjige Ljetopisa u kojem se tumači zašto je Izabrani narod dopao babilonskog sužanjstva.  Glavni uzrok nije u vanjskom neprijatelju nego u samom narodu na čelu s njihovim poglavarima. Svi su gomilali nevjeru na nevjeru, a proroke koje im je Bog slao da se poprave nisu slušali nego su se čak s njima i izrugivali. A sada zasužnjeni narod treba biti dovoljno hrabar te pogledati istini u oči i priznati svoje grijehe. Drugim riječima to znači da svaka nesreća kako pojedinog čovjeka tako i čitavog naroda ima svoj uzrok u poremećenom odnosu s Bogom. U trenutku kad se taj odnos počne sređivati već se na obzoru pojavljuje oslobođenje. U povijesnom hodu Izraleskog naroda to je pojava perzijskog kralja Kira, koji osvaja Babilon i zasužnjenom narodu proglašava slobodu i omogućuje novi početak, pravo drugo rođenje.

Vratimo se sad mjedenoj zmiji koju Isus uzima kao sliku svoje osloboditeljske žrtve na križu. On je izrugani prorok i Čovjek na kojem je čovjek pokazao svu snagu svoje destruktivne moći.  No Isus svoje uzdignuće na križ koji je u očima onih koji su ga razapeli sredstvo za mučenje i izrugivanje preobražava u putokaz i sredstvo spasenja za sve ljude.

U tom smislu Isusova smrt na križu ima životnu vrijednost. Tko god pogleda u njega uzdignuta na križ i povjeruje u ljubav koju je time pokazao imat će život. Isus kaže i to kako je spasenje koje od njega dolazi ponuđeno svakom čovjeku. Ali spasit će se samo onaj tko vjeruje, dok se nevjerovanje izjednačuje s osudom. Pa ipak rečenicu „tko ne vjeruje, već je osuđen…“ u ne treba shvatitikao konačnu presudu u nekom konkretnom slučaju nego kao svečanu opomenu svima ljudima s obzirom na njihov stav prema Isusu Kristu u kojem je na djelu Bog koji svojom milošću spašava čovjeka..

U kratkom odlomku iz Poslanice Efežanima (2,4-10) koju čitamo u drugom misnom čitanju čak četiri puta govori se o Božjem djelu u Isusu Kristu.  (1) Nas koji  smo bili mrtvi zbog prijestupa  Bog je oživio zajedno s Kristom. (2) Bog nas je uskrisio i posadio na nebesima u Kristu Isusa, što znači da je otajstvo krštenja povezano posljednjim smislom ljudskog života. (3) U Isus Kristu pokazala se Božja dobrohotnost prema nama. (4) I na kraju, dolazimo do zaključka da u Isusu Kristu nije samo naš kraj nego i naš početak, jer smo u njemu stvoreni za dobra djela.  Tako živeći u Kristu otkrivamo ljepotu i jednostavnost Božjega nauma s čovjekom.  Do Boga ne dolazimo samim svojim snagama, nego nam se on sam daruje. No nama je hoćemo li taj dar primiti ili odbaciti.

Fra Domagoj Runje

Prenijeto s: http://www.mir.hr

Razvalite ovaj hram i ja ću ga u tri dana podići

TREĆA KORIZMENA NEDJELJA – Godina B

ČITANJA: Izl 20,1-17; Ps 19,8-11; 1Kor 1,22-25; Iv 2,13-25

O važnosti Deset zapovijedi u Svetom pismu svjedoči i sama činjenica da se one u gotovo istovjetnom obliku navode na dva mjesta u Petoknjižju. Prvi put deset zapovijedi nabrojeno je u knjizi Izlaska (20,1-17), a drugi put u knjizi Ponovljenog zakona (5,6-21). U knjizi Izlaska deset zapovijedi ‘događa se’ tri mjeseca nakon Izlaska iz Egipta. Izraelci dolaze do Sinaja. Mojsije se penje na brdo i Bog mu daje Zakon u kojem je sadržano sve što je njegovu narodu potrebno za život. Međutim, u mnoštvu različitih propisa koji se tiču svakodnevnog osobnog, obiteljskog, vjerskog i društvenog života, deset zapovijedi ima posebno mjesto. To je izraženo dvjema činjenicama. Prvo, deset zapovijedi stoji na samom početku Sinajskog zakona, te su svi daljnji propisi zapravo samo njihova detaljnija razrada. I drugo, dok ostale propise Bog govori Mojsiju koji ih onda prenosi narodu, deset zapovijedi Bog je izrekao tako da ih čitav narod čuje (usp. Izl 19,9).

U Ponovljenom zakonu, posljednjoj knjizi Petoknjižja koja se ‘događa’ četrdeset godina nakon izlaska iz Egipta, kontekst u kojme se donosi deset zapovijedi bitno je različit.

Izraelci se nalaze neposredno pred ulaskom u obećanu zemlju i Mojsije, koji će umrijeti prije prelaska Jordana, izgovara četiri velika govora u kojima podsjeća narod na Zakon koji im je Bog dao na Sinaju . Tako, u svom prvom govoru Mojsije ponovno navodi deset zapovijedi, i u uvodu kaže:

“Čuj, Izraele, naredbe i zapovijedi što ih danas izričem u tvoje uši! Naučite ih, držite i vršite. Jahve, Bog naš, sklopio je s nama Savez na Horebu. Nije Jahve sklopio taj Savez s našim očevima, nego baš s nama svima koji smo danas ovdje živi. Licem je u lice Jahve govorio s vama na brdu isred ognja.“ (Pnz 5,1-4)

No, jasno je da u trenutku kada izgovara rečenicu „Nije Jahve sklopio taj Savez s našim očevima, nego baš s nama svima koji smo danas ovdje živi“ Mojsije ima pred sobom ljude od kojih je velika većina rođena u pustinju, to jest tek poslije objave na Sinaju, dok će sav narod koji je izišao iz Egipta, uključujući i Mojsija, pomrijeti prije ulaska u Obećanu zemlju.

Ljudi koji će ući u Obećanu zemlju, nisu, dakle, bilo doslovno prisutni u trenutku kad je Bog govorio narodu na Sinaju, i upravo zato Mojsije ističe kao se Božje zapovijedi ne odnose samo na onaj prošli naraštaj, od prije četrdeset godina nego „na sve nas danas“. Taj „danas“ ima neprolaznu vrijednost i tiče se svakoga čovjeka u njegovu vremenu, te deset Božjih zapovijedi i nama danas daje temeljna usmjerenja za skladan i sretan život na zemlji.

U Evanđelju po Ivanu izgon trgovaca iz hrama stoji na početku Isusova javnoga djelovanja. Isus nastupa kao prorok čije riječi i geste trebaju potresti njegove sugovornike i potaknuti ih na pozitivnu promjenu. Istjerivanjem trgovaca iz hrama Isus želi obnoviti autentični duh vjere, i poručiti kako hram nije ničija poslovnica, nego mjesto susreta s Bogom – Očeva kuća. Na tu Isusovu gestu nalazimo dvije reakcije. Prva je sa strane njegovih učenika koji su se prisjetili riječi Psalma 69,10: „Izjeda me revnost za Dom tvoj“, te tako za Isusov čin nalaze opravdanje u riječima Pisma. Druga reakcija dolazi sa strane onih Židova koji za opravdanje Isusove geste traže znak, a traženje znaka tipičan je za one koji nemaju vjere. Isus ih ovdje tako reći stavlja na još veću kušnju tražeći od njih da povjeruju nešto što je u ljudskim očima nemoguće: „Razvalite ovaj hram, i ja ću ga u ti dana podići.“ (r. 19).

Na tu se rečenicu opet nastavljaju dvije reakcije. Sada su na redu najprije Židovi koji izražavaju svoju nevjericu u takvu mogućnost i time se pokazuju nesposobnima shvatiti pravi smisao Isusovih riječi. Potom Ivan govori o reakciji Isusovih učenika, ali na neobičan način. Zapravo uopće ne kaže kako su učenici reagirali u trenutku kad su čuli navedene Isusove riječi, nego je njihova reakcija premještena u budućnost. Naime, tek nakon Isusova uskrsnuća, njegovi učenici su se prisjetili da je on govorio u hramu svoga tijela.

Tako je evanđelist Ivan već u opisu Isusova prvog boravka u Jeruzalemu za vrijeme pashe događaj uskrsnuća, postavio kao interpretativni ključ ili svjetlo u kojem treba razumijevati svaku njegovu riječ i gestu.  A Isusove riječi i djela nisu ni bez moralne poruke. Njegove istjerivanje trgovaca iz hrama, koji je slika njegova tijela, poziv je svakom kršćaninu da istjera trgovce iz hrama svoga vlastitog tijela, tako da ono doista bude hram Božji (usp. 1 Kor 2,16-17)

Fra Domagoj Runje

prenijeto s: http://www.mir.hr