POGLED U ISUSOVU OSOBU

Druga korizmena nedjelja

Post 22,1-2.9a.10-13.15-18; Rim 8,31b-34; Mk 9,2-10

                Tekst se doima poput savršene ikone. Bitno se razlikuje od svih drugih tekstova u evanđeljima u kojima se prikazuje Isusov lik. Ovdje, u samom središtu evanđelja (kod sve trojice sinoptika) očituje se Bog u Isusu kao nekoć Mojsiju na Sinaju u pustinji. Protulik onomu događaju. Savršena sličnost. Brdo Objave, Sinaj, silazak u tutnju gromova i trešnji brda.

                Ovdje toga nema, ali se pojavljuje Mojsije s Ilijom. Ovdje, u samoći brda događa se objava na dohvat ruke. More ili bezdan svjetla, uronjenost u tajanstvenost, od koje se čovjek jezi, prestaje bilo kakva vremenska dijakroničnost. Sve se stapa u istodobnost, povijest, sadašnjost, sutrašnjost. Nestaje vremena, nastupa vječno „sada“, Isusovo se tijelo i odijelo posve mijenjaju. Susret Boga i čovjeka kakav je moguće samo zamisliti. Trenutak krajnje blizine Boga i ovoga svijeta u Isusovoj osobi. Dodiruju se dvije zbiljnosti, nebeska i zemaljska u Isusovoj osobi. Sve nadmašuje bilo koji oblik ekstaze. Točka kad je Božji glas jasan i zamjetljiv, trenutak u kome se sve stapa u Božju blizinu i nazočnost.

                Brdo blaženstava i Brdo preobraženja: Dva brda u kojima nastupa ista osoba. Isus. Jednako zahtjevan u Govoru na gori kao i ovdje. Nastupa kao završni i konačni objavitelj, donositelj Objave od samog Boga. Očituje se kao Sin Božji. Učenici reagiraju sa strahom i nerazumijevanjem. A glas iz oblaka veli jasno, koga ubuduće treba slušati, tko ima riječi života. Nitko drugi osim Isusa. U sebi on stapa Proroka koji ima doći, novoga Mojsija, i Iliju koji se ima pojaviti. Ovdje se kao u zrcalu i žarištu (fokusu) stapa cjelokupna objava. Odsada vrijedi samo On, Isus. U njemu se užarištuje cjelokupna Objava, sva povijest.

                Isus u svojoj osobi prihvaća ulogu obojice, i Mojsija i Ilije. Započeo je to djelo na Jordanu, nastavio kroz kušnju u pustinji, u galilejskom proljeću, da bi ga dovršio u Jeruzalemu, na Golgoti. Da bi Mojsije izveo svoje djelo, potreban je razgovor s Jahvom, licem u lice. Isto je bilo potrebno i Iliji. Snažno iskustvo Jahvine nazočnosti u njegovu životu i djelu. Isusu se isto zbiva na Taboru.

                Da bi mogao podnijeti Golgotu, potreban je Tabor. Da bi izdržao dubinu krize u Getsemaniju, potrebna je visina Tabora. Sad je posve siguran da Nebo stoji iza njega. I da predstoji odlučna bitka i pobjeda. Uronjen u svjetlo, žareći svjetlo, progutat će Tamu ovog svijeta. Svatko od nas treba upravo ovakvih trenutaka da bi mogao izdržati svoj život. Od ovakvih se trenutaka živi, za ove se trenutke isplati živjeti. Boga je moguće iskusiti. Potrebno se samo upustiti u tu pustolovinu traženja. Uz Isusovu ruku vodilju.

                Ovo je Sin moj, Ljubljeni moj! Božja objava prelijeva se ne u katastrofu, prijetnju, ne u potres kao na Sinaju, već se slijeva u savršenu ljubav. Nema ječanja sinajske trublje, nema strašnog ni prijetećeg Boga, nema tvrdoće ni oporosti starozavjetnih proroka, već se sve stapa u savršeni izričaj: Isus je ljubljeni Sin Božji. Njega treba slušati i slijediti!

                Učenici su prestrašeni, čak ih prožima jeza, ali se njihov grč i tjeskoba gube pred ovim izričajem. Središnji izričaj cjelokupnog Evanđelja: Bog je ljubav. Čovjek je ljubljen i prihvaćen u Isusu Kristu. Starozavjetna se sinajska objava ne dokida, već dopunja. Uvijek se Bog očituje kao onaj koji traži, koji ljubi, koji svoje ne zaboravlja niti odbacuje. To nadmašuje sve poznato i sve pojmljivo. Brdo i svjetlo, oblak i sunce, preobraženje i nebeski glas: to su jasni i nadmoćni znaci i odražaji (refleksi) evanđeoske poruke.

                Stari Sinaj i Stari zavjet. Novo brdo – Tabor, Novi zavjet. U Isusu Kristu. Za Posljednje večere reći će Isus da se taj Savez sklapa u njegovoj krvi, ali da vino predočava taj novi Savez koji on sklapa s nama svima. Silaskom s Brda preobraženja započinje Isusova muka, njegov hod i uspon prema Golgoti. Put u Jeruzalem kao put u sigurnu i neminovnu smrt.

                Čudesnim preobraženjem unaprijed se stavlja izvan snage svaki strah i jeza pred smrću. Isus mora umrijeti, ali prethodno doživljava jedinstvo s Ocem. Stari san o preobrazbi bez smrti doživljava se ovdje u Isusovoj osobi. Prvi Savez i Novi Savez. Bog se odvažuje na savršenu ljubav prema nama, i ono čovjekovo bit ćete kao Bog doživljava ovdje svoje ispunjenje. Nije to više san, već je to smisao i cilj svake preobrazbe.

                A Bog, temelj, smisao i cilj svega postojećega, jest u biti savršena ljubav. Svaka promjena i preobrazba je zapravo samo prozračnost, transparentnost za tu ljubav. Ono u čemu su Adam i Eva promašili i pogriješili, postaje zbiljom u Isusu. Stoga je nemoguće Isusovu osobu dijeliti od njegove božanske naravi. On ostaje jedinstvo dviju naravi u jednoj osobi, ma koliko se trudili tumačitelji ili teolozi dokazati suprotno ili demontirati tu jedinstvenu i jedincatu pojavu.

Fra Tomislav Pervan

Međugorje

ZLO KAO NAMETNIK – PARAZIT

Prva korizmena nedjelja

Post 9,8-15; 1Pt 3,18-22; Mk 1,12-15

                Korizma, pokorničko vrijeme uvijek je vrijeme temeljita raščišćavanja terena u vlastitom srcu i duši, vrijeme razračunavanja sa silama zla, tim parazitima i nametnicima koji poput imele odnosno bršljana sišu naše životne sokove, oduzimaju nam imunitet te nas umrtvljuju. U svome glasovitom romanu “Istočno od Raja” američki pisac John Steinbeck spominje zlo koje postoji u svakome od nas. To je zlo poput kužne močvare koja je u nama, koja je tu kao istočni grijeh našeg postojanja. Ako ne postoji volja da se močvara isuši, ako se neprestance ne ulaže truda da se održavaju ustave i nasipi te močvare, ona se prelije preko rubova i zalije nas, zapljusne svojim smradnim i kužnim dahom. Koliko to zlo može u ljudima nabujati, koliko mogu biti duboke njegove mutne vode, nismo ni slutili dok nismo svi zapljusnuti Domovinskim obrambenim ratom koji je bjelodano pokazao koliko zla nosi čovjek u sebi i s čime je sve u sebi suočen. I danas, nakon četvrt stoljeća, nosimo njegove posljedice.

                Zlo je trajno iskušenje naše ljudskosti, naše slobode. Ono to bijaše od početka, od postanka, od onih slika iz Raja. Svaki je rat trijumf zla nad dobrom, on je poništenje slobode i ljudskosti, a napose je u našem minulom ratu ljudskost posve zgažena i uništena. Onaj rat, najprije u Hrvatskoj a potom u Bosni i Hercegovini, očitovao je jasno odsutnost svake samilosti, sućuti, čovječnosti, dobročinstva. U mnogima je močvara preplavila razum i srce, smradni zadah smrti širio se iz pojedinaca. Čovjek se do te mjere srozao moralno da nema više nikakva obzira ni prema kome ni prema čemu.

                Tko živi moralno i etično, on se osjeća odgovornim za svoj život i život bližnjih. Toga u sukobima i ratovima, velikim, ali i malim, nema. Nestanak morala, gubitak etičnosti ima za posljedicu da se čovjek i pojedinac pretvara u klan i lišava svake moguće odgovornosti, ne samo za sebe već i za pripadnike vlastitog klana ili nacije. Gdje nestaje osjećaja grijeha, zla, krivnje, nema ni grižnje savjesti ni kajanja. Kad nestane toga, nestaje i čovjeka. Ne vidi se više susjed. U susjeda se ubuduće upire ne više prstom nego puščanom cijevi. A prst je već na otponcu, okidaču… Nije tek navlas rekao veliki i umni Dostojevski: “Ako je Bog mrtav, sve je dopušteno”. Za mnoge je Bog davno već umro. Pedeset godina ubijali su komunisti Boga u ljudskim dušama pa su stvorili moralne bogalje i ostavili pustoš u dušama nakon sebe.

                Između dva velika rata rekao je kršćanski egzistencijalist Nikolaj Berdjajev, suočen sa zlom u svijetu: “U predosjećaju noći treba se duhovno naoružati za borbu sa zlom, izoštriti sposobnost njegova razlikovanja, izgrađivati plemenito viteštvo.” Još uvijek te plemenitosti nema. Na pozornici su mrzitelji, huškači, koji putem medija truju zrak koji udišemo.

                Korizma je vrijeme raščišćavanje terena u vlastitom srcu i duši. Upravo kao što to čine u proljeće ratari sa svojim njivama. Čiste ih i pale korov te spremaju teren za novu sjetvu. Duh tjera Isusa u pustinju nakon krštenja na Jordanu, kad je iskusio snagu Duha Svetoga i čuo Očev glas kako je ljubljeno Božje Dijete, Sin. Započinje svoje djelovanje Isus onako kako će ga i dovršiti: u osamljenosti, bez svjedoka i suputnika. Četrdeset je dana sam samcat, društvo su mu divlje životinje. Izložen je svim mogućim silama zla i napasnika. Tekst nam jasno kaže kako je otišao u pustinju da bude ondje od đavla kušan (Mt 4,1). Naime, nije ga odveo Duh u pustinju da moli.                  Molio je Isus u svakoj prigodi, uvijek. Molitvom je nadvladao napasnika. Molitva i kontemplacija nisu tema pustinje za Isusa. Isus se uspinje na Tabor da ondje moli (Lk 9,28) i ondje je sa sobom uzeo trojicu učenika kao i kasnije u Getsemaniju: u odlučnim trenucima molitve Isus nije htio biti sam, trebao je svjedoka.

                “Isus je bio s divljim zvjerima” naglašava Marko značenje Isusova boravka u pustinji, imajući pred očima Adama u Edenu prije pada. Adam čeka da Gospodin rekne kako nije dobro da čovjek bude sam (Post 2,18 sl.). Dokle god čovjek nema mogućnosti da bude s drugima, da izraste u suživotu s drugima, nije pravi čovjek. Ako proigra šansu da postane zbiljski čovjek, zna se izroditi u nečovjeka. Izolacija je velika kušnja koja može dovesti do nečovječna ponašanja.

                Stoga se Isus upušta u situacije osamljenih, napuštenih, siromašnih, odbačenih da bi njihovu situaciju proživio, otkupio je na križu i prinio Ocu. Hoće da svatko iskusi kako ga Otac ljubi, kako je prihvaćen. Zato živi kao siromah među siromasima, odbačenik među odbačenicima gubavac među gubavcima, svim svojim bićem. Stoga je pustinja ishodište njegova poslanja. Ona je znakovita.

                Želi se naime Isus solidarizirati i poistovjetiti u svome životu, ljubavlju koja ni pred čim ne preza, s najsiromašnijima i najostavljenijima, s migrantima i progonjenima, zatočenima i razapetima, sa svima koji žive u pustinji ovog svijeta i svoga života, sa svima koji su gladni i žedni, goli i bosi, bolesni i u karanteni, koji su ostavljeni i na umoru. Puninu svoga Božjeg sinovstva zamjenjuje prazninom svih koje su ljudi ostavili, koji niti ljube niti mogu biti ljubljeni. On, živa Božja objava, ne ostavlja nikoga po strani. Trpi što oni trpe, podnosi što oni podnose, osjeća što oni osjećaju, patnik među patnicima, siromah među siromasima. Solidarizira se sa svima da bi svima postao uzorom u svome patničkom posluhu.

                Na Golgoti će ispustiti Duha da bi za sva vremena postao sličan, postao jednak sa siromasima i patnicima u snazi Duha Svetoga. Odsada će svaki Lazar, bijednik i siromah u čirevima, biti Isus Krist, a za bogataše ovoga svijeta bit će razlikovni znak i test, prepoznaju li u siromahu i bijedniku samog Isusa Krista.

                Kako svršava Isusov boravak u pustinji? Isus osjeća glad i žeđ. Dolazi napasnik i pojačava želju, daje svoje ponude. Sve će svršiti u onoj golgotskoj: “Ako si Sin Božji, pomozi i sebi i nama” (Lk 23,39). Što će to reći? Treba ostaviti, tako misli Napasnik, položaj siromašnoga, prezrenoga, bijednoga, zaputiti se u tabor moćnika, bogataša. Izdati svoje poslanje i prihvatiti ponudu karijere, vlasti, moći i časti. Izdati sebe i Boga. Time bi izdao križ i patnju, time ne bi mogao postati ono što zapravo jest, najsiromašniji među siromasima, najostavljeniji među ostavljenim. Prestao bi biti vjerodostojan, i za nj nitko ne bi više znao niti bi pitao.

                Međutim, smjelim i odlučnim riječima Isus je otklonio svaku mogućnost vlastite izdaje i izdaje svoga poslanja. Time je ostavio svima primjer kako se čovjek suočava s Napasnikom i kako ga pobjeđuje u bitnim, odlučnim trenutcima vlastitog života. Napasnik poznaje odlično čovjekovu narav, što se u njoj zbiva, kad se stvorenje suoči s ekstremnim izazovima vlastite stvorenosti. Poznate su nam slike iz koncentracijskih logora gdje se ljudi u krajnjoj nevolji distanciraju od supatnika samo s jednim ciljem, spasiti vlastiti goli život. Krajnja nevolja stvara od čovjeka životinju, prestaju ljudski obziri i norme. U svemu okrenut leđima subratu u nevolji.

                Ni jednom gestom Isus ne želi biti iznad braće ljudi. Ne želi biti ni njihov dobrotvor. A obično se bogataši koji su svoje bogatstvo stekli na račun siromašnih razmeću novcem i darovima kad se upriličuje kakva dobrotvorna akcija, čineći to vjerojatno iz vlastite nečiste savjesti: Prozreo je to i sam Isus kad je davao naputke apostolima u dvorani Posljednje večere govoreći im kako se veličine ovoga svijeta vole zvati dobrotvorima, humanistima (usp. Lk 22,23).

                Ne želi Isus biti ni zabavljač čineći čudesa (nije to nikakav hokus-pokus), niti gospodariti nad njima. Hoće samo jedno: biti u svemu i uvijek sa svakim samo brat. Da se upustio u napasnikovu igru i ponude, ne bi bio sposoban sagledati ljudsku bijedu u njezinoj izvornosti na vlastitom tijelu, ne bi mogao preobraziti ljudsko bijedno tijelo u proslavljeno, ne bi navijestio svijetu novo doba ljubavi i čovjekoljublja. Nema više ni za nas nemogućih situacija u koje nije unio svoju dušu i biće Gospodin Isus.

                Kušnja s kojom se suočio Isus u pustinji svakodnevna je čovjekova kušnja. Tu je kušnju dramatično oslikao engleski pisac, filozof i obraćenik C. S. Lewis riječima: “Daj mi svoju dušu, a zauzvrat ćeš dobiti silnu moć. Međutim, jesmo li jednom prodali svoju dušu za moć, ni ta moć koju smo dobili u zamjenu za to, neće više biti naša. Postat ćemo obični instrumenti u rukama onoga tko nam tu moć podaruje.”

                Čovjek postaje gradivom ili sirovinom za neke nove planove, projekte, nečovječna djela i prakse. Tko jednom proda svoju dušu poput Fausta Mefistu, taj će namjesto mudrosti, moći i ugleda, postati rob nagona, rob svoga gospodara, bez ikakva utjecaja na daljnji tijek stvari. I tako se prepustiti nesretnom usudu namjesto Bogu.

Fra Tomislav Pervan – Međugorje

BOG ŽELI ORIGINALE, NE KLIŠEJE

Šesta nedjelja kroz godinu B

Lev 13,1-2.45-46;

1 Kor 10,31-11,1;

Mk 1,40-45

               Matej smješta ovu zgodu s gubavcem odmah nakon što je Isus dovršio svoj Govor na gori. Možemo samo predočiti toga bijednika kome je zakon zabranjivao pojaviti se u društvu. Morao je biti na udaljenosti od drugih, skupina ili pojedinaca, jedan dobačaj kamena, a ako bi se slučajno približavao kojem naseljenom mjestu, morao je biti u dronjcima, raščupanih kosa i brade, nositi čegrtaljke i izvikivati da bi svatko čuo: “Nečist, nečist”. Nije li to činio, mogao je biti na mjestu kamenovan. Shvatimo stoga ovu scenu u svoj njezinoj dramatičnosti i napetosti. Čovjek stavlja sve na jednu jedinu kartu, a ta se zove: Isus.

               Isus nevoljnika ne odbacuje, ne prekorava, ne odbija od sebe. Vidi sklupčanu bijedu koja samo jedno ponavlja: “Gospodine, ako hoćeš, a tebi je to moguće, možeš me očistiti. Vidim izdaleka da govoriš Božje riječi. Nitko kao ti ne bi mogao ako Bog nije s njime izgovarati takve riječi, davati takve naputke. Sad je u tvojoj ruci sve moje. Ljudi će me kamenovati jer sam prekoračio zakon i propise. Stoga mi se smiluj”.

               Isus kratko odgovara: “Hoću. Budi čist!” Služi se riječima nevoljnika. Ono što bijednik točno očekuje, to mu se i događa. Isus ide i dalje. Čak se dotiče bijednika pružajući u smjeru njega svoju ruku. Prema Zakonu odsada je i Isus nečist jer je dotaknuo nečista čovjeka. Naime, sve dok ne dobije potvrdu od svećenika kako je čist, dotle ostaje nečist za židovsku zajednicu, ne smije sudjelovati u hramskom bogoštovlju niti se smije integrirati u društvo.

               Da pak Isusu nije stalo do takvih propisa, vidimo jednako iz druge scene kad ga rimski stotnik moli da mu izliječi momka. “Kao nežidov nisam dostojan da uniđeš pod krov moj, makar je tvoja nakana da se zaputiš. Ne želim da kršiš propise svojeg Zakona”. Vjerojatno je očekivao da će mu Isus reći kako bi bilo poželjno da iznese momka na put kao što to čine i drugi, da ga se dotakne te da ozdravi. Međutim, Isus mu veli: “Doći ću i izliječiti ga”. Isus se divi vjeri tog čovjeka i hvali ga pred svim slušateljstvom.

               Da Isusu nije stalo što će mu reći slušateljstvo vidi se i na primjeru jednog Zakeja. Također izopćenik iz židovske zajednice zbog svog lihvarenja i kolaboracije s okupacijskom silom. Možda se pokušava riješiti svih tih nevoljnih spona koje ga vežu uz novac, ali to više nije moguće. Poput ovisnika o drogi ili alkoholu, i on je ovisan o svome novcu i poslu. Traži spas pod svaku cijenu. Traži odnos s osobom koja će ga razumjeti, shvatiti, izvući iz gliba i izopćenosti. Dolaskom Isusovim u njegovu kuću sve se naglavačke mijenja. Svladan je ljubavlju i dobrotom te ustaje onako velikodušno za stolom i rasipno dijeli na sve četiri strane…

               Što možemo zaključiti iz tih Isusovih postupaka? Do čega je Isusu stalo? Jednom riječju: Do čovjeka! Čovjek je biće koje ne može živjeti izvan zajednice, bez odnosa s ljudima, s bližnjima. Kategorija relacije, veze, odnosa bitna je u Isusovu poimanju čovjekova zdravlja. Isus se do kraja okreće čovjeku, pruža mu ruku, ali mu je prethodno pružio svoje srce i biće, svoju ljubav. Ta ljubav liječi i podiže, ozdravlja odnose i veze.

               Zamislimo samo što bi se dogodilo da se Isus nije ponizio, dodirnuo onog bijednog gubavca, da nije odgovorio stotniku, da nije svratio Zakeju. Po židovskom Zakonu sasvim normalan postupak i stav prezira prema takvim tipovima. Međutim, u dušama tih ljudi dalje bi se srušio svijet, bili bi prikraćeni za bitno, ostali bi u svojoj propasti i grijehu, u svojoj smrti i izolaciji. Isključeni od spasenja i milosti, sve bi otišlo uzalud. Isus svojim postupkom stvara nove odnose, novi Savez, u svojoj osobi i krvi.

               U čemu se to sastoji? Bog nas naime ne otpisuje, već upisuje u nas i naša srca nove riječi, neizbrisivi pečat Isusa Krista. Ono što je na Golgoti dovršeno samo je zadnji dokaz do koje mjere Bog misli s čovjekom ozbiljno i kako mu nitko nije nebitan. Svatko nosi na sebi njegov biljeg i ljubav. Stoga će Isus reći svojim učenicima: “Liječite bolesne i navješćujte, tj. dajte im živo iskustvo kako je kraljevstvo Božje među vama, kako je već započelo i ubire svoje plodove”. To će reći, svatko tko se s vama susretne, mora iskusiti na sebi kako spadaju lanci i okovi staroga, kako se novo rađa, kako je sloboda koju Isus donosi divni Božji dar. Nitko nije niti smije biti više ovisnik o silama zla i tame, već svatko treba da se ponovno uključi u krvotok Božje ljubavi. Spoznati svoje ljudsko dostojanstvo i živjeti ga u novini života. Pokazati mu ljudsko lice, čovjekoljublje, u svemu što činimo.

               Većina je ljudi zauzeta osnovnim brigama za život i preživljavanje. Što jesti, što piti, u što se odjenuti, tko će nam ublažiti boli, skinuti nevolju ove pandemije i izolacije s naših leđa i sudbina? Sve su to legitimna prava koja današnji čovjek stavlja pred vjernika koji kuša živjeti Evanđelje. Nemoguće je riješiti probleme novcem, karitativnom pomoći, materijalnim zbrinjavanjem. Potrebno je uložiti srce i svoje biće, prihvatiti čovjeka, izvući ga iz izolacije i vegetiranja. Upravo kao što su učinili apostoli pred Hramom: “Srebra i zlata nemam, ali što imam, to ti nudimo: U ime Isusa Krista ustani i hodaj”. Tvoja smo braća. Siromašni i bijedni kao i ti.

               Ti čovječe i prosjače pored puta, nisi za nas škrabica za milostinju u koju treba ubaciti novčić pa mislimo kako smo učinili sve što smo mogli ili morali. Ti nisi medicinski slučaj, ti nisi stvar koja se gura s mjesta na mjesto, koja se premješta, već si osoba kao i mi koja treba koracati, hodati, slaviti Gospodina. Podigni svoj pogled gore, ne obaraj ga na zemlju. Stvoren si da gledaš prema nebesima. Zašto ti je duša u prašini kad je moguće da imaš udjela u životu koji nudi Isus Krist? On je sloboda i osloboditelj, oslobodit će te i podariti novo ime, budućnost koja nosi njegov predznak. Što nam pak više treba u ovakvim prilikama?

Fra Tomislav Pervan – Međugorje

PROMJENA SVEGA SNAGOM RIJEČI I ISUSOVE OSOBE

Peta nedjelja kroz godinu B

Job 7,1-4.6-7;

1 Kor 9,16-19.22-23;

Mk 1,29-39

                Čime bi se dao ili mogao usporediti naš život? Redovito s krhotinama ili fragmentima od kojih smo sazdani, odnosno u koje smo razbacani. Površno živimo, površno gledamo, površno slušamo. Slušamo odasvud samo fraze, nerazumljive i nejasne. Uvijek nešto dira ili pogađa naš život, ali ne u bitnoj mjeri. Prepuni smo informacija, raspoloženja, mišljenja, pogotovo slika. Mladi nam satima bulje u mobitele, a ništa bolje nije ni sa starijima, pa čak i u društvu. Sve nas to puni, svime se tim hranimo, gotovo smo nemoćni obraniti se protiv svih tih vanjskih utjecaja koji bitno utječu na naše duševno i tjelesno zdravlje. Prodire to u naš život sa svojim sadržajem i naš život poprima upravo sadržaje onoga što u sebe primamo.

                Dobro je to znao Isus. Znao je da je čovjek uvjetovan svojom okolinom, da je čovjek poput velike antene koja prima u sebe sve što se oko njega zbiva, a da to istinski ne filtrira. Jednako kao što je čovjek primatelj, on je i odašiljatelj, uvijek imamo pred sobom zakon akcije i reakcije, u govoru, ponašanju, ali je i to sve fragmentarno, istrgano, nerijetko nesuvislo. Tako se stvara nezdravo ozračje, čovjek odrasta u nezdravoj okolini, i postaje onečišćivač.

                Za razliku od nas, Isus kao integralna osoba, postaje savršeni odašiljač. Iz njega izlaze pozitivne energije koje sve liječe, koje prelaze na druge ljude i svojom pojavom širi oko sebe pozitivnost. On jest i ostaje zrcalo Riječi koja se u njemu utjelovila, nazočna Božja sveprisutnost i otvorenost za Nebo kao i za čovjeka. On svojom pojavom postaje zdravljem bolesnih, utočištem grješnika, pomoćnikom u nevolji. On ne izgovara samo riječ, on jest Riječ, neponovljiva, autohtona, samosvojna, nezamjenljiva, jedinstvena. Osoba utkana u jednu jedincatu i jedinstvenu riječ, egzistencija formulirana jednom riječju.

                Osoba koja je pronašla riječ i nju živjela, nije se dala nikim i ničim smesti ili odvratiti od svog poslanja. Riječ koja je postala likom u osobi, u sebi je nadišao sve klišeje i kalupe. Riječ koja nije bila ni veća ni manja od njega samoga. Jer, u našem su životu riječi obično veće od nas, one nas nadrastaju, dočim se u Isusovoj osobi riječi srastaju, postaju jedno veliko Jedno i Jedan! On je u službi jedne jedinstvene misije.

                A mi ćemo postati ono što jesmo tek po tome kad se prepustimo do kraja riječi, poruci, kad se stavimo na raspolaganje onomu što od nas iziskuje ovaj što stoji naspram meni! Kad se utjelovi riječ i mome životu i postane moje poslanje, moja životna obveza i poruka onima s kojima živim i koji su mi kao osobe povjereni. Kad riječ dadne pečat svemu momu i oko mene, kad riječ počne mijenjati mene i ljude oko mene. Upravo kao što se to zbivalo s Isusom i oko Isusa.

                Tu onda postoji realna opasnost da čovjek ne postane, kad u sebe prihvati riječ, fanatik riječi, zanesenjak, da ga riječ ne sažeže. U tome vidimo opasnost ideologija, fundamentalista, fanatika, svih onih koji iz čistog angažmana za veće i bolje prekorače granice. Nu, i tu zavisi sve od toga s kakvom i kojom se osobom susretnem, koju riječ puštam u sebe, i kome dopuštam da prodre u moje biće. Kome dopuštam da postane sadržaj mog života, da probije moje začarane krugove. Ljudi koji su se susreli s Isusom mogu nam jasno posvjedočiti kako postoji netko naspram nas tko nam može podariti životnu riječ i po njoj preobrazbenu snagu.

                Uz Isusovu snažnu riječ imamo u čitanju također i tematiku Isusove molitve. Isus je, jasno, kao i svaki vjerni Židov u njegovo vrijeme molio. Koji je bio sadržaj Isusovih molitava? Zacijelo ono što je naučio u obiteljskoj kući u Nazaretu, ali isto tako i molitve, odnosno poniranje u zbiljnost samoga Oca, koju je učio i naučio rastući u dobi, mudrosti i znanju u Nazaretu. Isusov stil molitve bio je zacijelo zagonetan i za same učenike koji su ga višekrat molili ne bi li ih naučio moliti kao što je i Ivan učio svoje učenike (usporedi Lk 11,1).

                Prije svoje muke moli za svoje (usporedi Lk 22,32, Iv 17), moli za narod (usporedi Lk 13,619), za djecu (Mt 19,13-15), pa čak i za same svoje krvnike (usporedi Lk 23,34). Isusova molitva u Getsemaniju jasno nam kaže da to bijaše borba s Ocem i Očevom voljom (usp. Mk 14,32-42). Molitva mu i na križu bijaše prožeta molitvom psalama, te konačnim predanjem u Očevu volju. Pa ipak njegova molitva posjeduje i stanovitu posebitost, napose onaj hvalospjev Ocu što ga prenose i Matej i Luka (Lk 10,21 sl; Mt 11,25 sl). Imamo jasni odnos Oca i Sina pri čemu Isus na sebe primjenjuje atribut Sina, isključivost u odnosu na spoznaju Oca i njegove volje te kao konačnog Objavitelja, donositelja Božje Objave i Riječi.

                Spram Isusove molitve i odnosa prema Ocu imamo uvijek pred sobom jednostavnost, pouzdanje, povjerenje, neposrednost kojom govori samomu Ocu i o Ocu. Matej prenosi molitvu Očenaša u kontekstu Govora na gori: Apsolutno prvenstvo koje treba da ima Bog u našem životu. Sve treba podrediti Božjem kraljevstvu i njegovoj pravednosti. Ta se pak pravednost ne očituje u proroštvima, čudesima, izgonjenju nečistih sila, već u jednostavnom činjenju volje Očeve (usporedi Mt 7,21sl.). Kao što smo gore istaknuli jedinstvo Isusove osobe i riječi tako možemo naglasiti i ovdje jedinstvo Isusove osobe i molitve. To tvori jedno veliko jedno. Sve se stapa u jedinstveno i jedincato izgovaranje Očeva imena s Abba, Tatice!

                Znakovito je ono apostolsko „svi te traže“! Zašto ga traže? Ljudi žele odgovor na svoja temeljna životna pitanja jer je čovjekov život i njegova psiha u biti uvijek ista. Netko je rekao kako je cijeli svijet za jednu znamenku ili veličinu manji od svih naših životnih upitnika. Problem diktature počinje upravo ondje kad više ne mogu pitati, već mi se rješenja nameću sa svih strana. Ljudi su dolazili Isusu s raznim pitanjima, upitnicima, problemima, bolestima. Tražili su rješenja koja im je velikodušno nudio.

                Prisjetimo se samo njegovih poučaka, njegovih riječi i govora. Većina ljudi nikad nije naviknula pravilno pitati, pravilno se zapitati spram temeljnih životnih problema. Čovjek koji pita istresa ili prazni vreću vlastitih samostvorenih odgovora i stavlja se pod sud i pred sud drugoga koji ima bolja rješenja. Najgore je kad čovjek ima rješenje za sve i kad mu drugi ne treba u životu. Jer i vjera je put do Boga, put, a ne kuća u kojoj se može mirno i udobno stanovati. Čovjekov život je putovanje. Vjera je hod kroz život.

                Svijet je dolazio Isusu sa sasvim konkretnim pitanjima. Sjetimo se onoga mladića koji je htio biti savršen i imati život vječni. Preko upitnika dolazi jasnoća i bistrina u moj život. Tek kad postavljam pitanja biva mi jasno tko je Isus u mome životu. Ako mislim da na sve imam prave odgovore, tada upravo odgovora nemam. Isus veli svojima kad ih odašilje: „Ne uzimajte sa sobom ništa“. Ama baš ništa. Zaboravite sve svoje teologije, filozofije, knjige, znanje. Sve ono što ste naučili ili tobože učili. Dat će vam se u tome trenutku što ćete govoriti!

                Toliko puta Isus pita: Što ti hoćeš od mene? Ili pak: Vjeruješ li da to mogu učiniti? Ili pak: Što vele ljudi, tko sam ja? Ili jednom drugom zgodom: Kad vas ono poslah bez igdje išta, je li vam išta uzmanjkalo? (usp. Lk 22,35) Na drugom mjestu pita Isus Petra: Ljubiš li me, voliš li me? (usp. Iv 21,17). Već sama Isusova pitanja upućena pojedincima daju nam znati i naslutiti kako je on veći od svih naših odgovora.

                Isus je istodobno i onaj koji je tražen, koga ljudi traže, ali i onaj koji postavlja pitanja. Čovjek se mora spram njega odrediti. Isus je cijeli život bio i ostao veliki upitnik, velika zagonetka, živo pitanje, pa čak i u trenutku vlastite smrti. Ljudi su tražili Isusa. I danas ga traže. Traže ga jer imaju mnoga pitanja. Nemoguće je na njih odgovoriti i zato će biti i ostati čovjekov najveći problem dok opstoji na svijetu: Zašto moram živjeti s pitanjima i neodgovorenim od-govorima na vlastita pitanja. Osim jasno, ako se prepustim Isusu u njegovu vodstvu. Jer, on ima i imao je odgovor na svaki naš upit.

Fra Tomislav Pervan – Međugorje