Obratite se i vjerujte evanđelju!

3. nedjelja kroz godinu B (Jona 3,1-5.10; 1 Kor 7,29-31, Mk 1, 14-20)

Često se susrećemo s pitanjem: Tko je čovjek? Tko je čovjek sa svojim rađanjem na koje nije mogao utjecati i umiranjem koje bi želio izbjeći? Tko je čovjek sa svojim uspjesima i neuspjesima? Tko je čovjek koji u sebi ujedinjuje i ljubav i mržnju, i očaj i nadu?

Sveto pismo ističe da ga je Bog stvorio na svoju sliku. Psalmist se zbog te sličnosti s Bogom divi čovjeku kao Božjem stvorenju: „Ti ga učini malo manjim od anđela…“ tako stoji u psalmu osmom (Ps 8,6). To je jedna strana istine o čovjeku. Druga je ovoj suprotna. Proroci stalno upozoravaju kako se čovjek odmetnuo od Stvoritelja. Oni slikovito govore kako je njegovo srce otvrdnulo, a Jeremija će zapisati: „Podmuklije od svega je srce. Jedva popravljivo, tko da ga pronikne?“ (Jr 17,9). To je ta tamna strana istine o čovjeku.

Danas smo počeli čitati Markovo evanđelje koje će nas najviše pratiti u ovoj liturgijskoj godini. Ovo što smo danas čuli prvi je Isusov javni nastup kako ga je zapisao sveti Marko. Isus počinje s pozivom na obraćenje: „Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!“

Ispunilo se vrijeme! Nešto se već dogodilo što je neovisno od ljudi. Prošlo je vrijeme čekanja Spasitelja. On je već tu! S njim je započelo vrijeme spasenja. To je prva stvar. Druga je: “Obratite se!“ Prihvatite to ponuđeno spasenje! Ovo je vaše vrijeme. – Za nas je važno i prevažno da je Isus postao čovjek, ušao u naše vrijeme. On nam je darovao vrijeme, dao nam je život. Bilo je vrijeme kad nas nije bilo, sad jesmo, i Isus želi da u ovom vremenu, koje nam je dano na raspolaganje, zaslužimo ući u vječnost. A put koji vodi u vječnost jest: da upoznamo njega, da slušamo njega.

Apostol Pavao poručuje danas Korinćanima, a i nama ovdje okupljenima: „Braćo, vrijeme je kratko… prolazi obličje ovoga svijeta“ (transit figura huius mundi). Kad Pavao kaže vrijeme je kratko, on misli na kratkoću ljudskoga života. I kad se to ima u vidu, onda sve što se na zemlji događa, sve ono na čemu ljudi grade, sve je drugotno u usporedbi s novim svijetom koji očekujemo, a što je s Isusom započelo. Zato je Pavlov savjet na mjestu da se ovdje sjedinimo s Gospodinom, da živimo od njegove blizine i prijateljstva s njim. To uključuje da se ne damo zaplesti u ovozemne brige. Treba više vjerovati Isusu treba čuti glas s neba, čuti što nam Bog govori. Potrebno je imati pažljivo uho, treba imati unutarnju antenu koja hvata Božje valove. Ako toga nemamo, onda smo izgubljeni, onda lutamo.

Obraćenje znači biti Bogu blizu, živjeti od njegove dobrote i milosti, a Božja dobrota prema nama je besplatna: ne može se ničim kupiti ni zaraditi. Ona nam se daje i daruje. To je evanđelje, to je radosna vijest! Bog je takav, on se ne da od nikoga nadvisiti u dobroti i velikodušnosti. Tko mu povjeruje, tko mu se prepusti s povjerenjem, nad njim će počivati Božji pogled, Bog će se u njemu nastaniti. Taj čovjek tada postaje drugi čovjek: radostan je, ničeg se ne boji, svemu se nada, zna da je u sigurnim Božjim rukama. To je plod prave vjere.

Osvrnimo se kratko na Isusovu riječ iz današnjeg evanđelja: „Hajdete za mnom i učinit ću vas ribarima ljudi!“ Isus nam s tim želi reći što je najvažnije, u što najviše treba ulagati: u čovjeka, u ljude! Od svega stvorenoga, čovjek je najveća vrijednost, čovjek je neprocjenjiva vrijednost, jer ima neumrlu dušu. I zato sve treba činiti za čovjeka.

Apostoli, koje je Isus pozvao da krenu za njim, bili su zapleteni u mreže, u stvari, u materijalnu uspješnost. On ih zove da ostave sigurnost svijeta, a da se više oslanjaju na sigurnost koja od Boga dolazi, da, po Isusovu primjeru, više pažnje i ljubavi posvete čovjeku.

I mi danas znamo biti previše zapleteni u zemaljsko, u materijalno. Previše smo okrenuti sebi, a zaboravljamo ljude oko sebe. Nemamo za njih vremena, nemamo vremena za vlastitu obitelj i odatle izviru mnogi problemi, nesporazumi i velike krize.

Isus je „ribar ljudi.“ On nam je i u tome učitelj. Zato učimo od njega kako se voli čovjeka, kako se ima vremena za čovjeka, jer čovjek je uvijek najvažniji. U ovom kontekstu, Isusova riječ iz današnjeg evanđelja „obratite se“ znači: okrenuti se od stvari i predmeta k živom čovjeku koji zaslužuje više naše pažnje, više poštovanja, više ljubavi, više našeg vremena. To znači hod za Isusom. Kad smo takvi Bog nas nagrađuje; on nas ispunja sigurnošću, uvodi nas u veću slobodu prema životu, prema poslu, prema ljudima. Služenje Kristu oslobađa nas za novi odnos prema životu. Tada se ne živi u grču, u tjeskobi, u strahu, već slobodno, s povjerenjem u Boga. Svima nam treba takve sigurnosti, takve slobode.

Molitve Crkve, koje u misi molimo, mudro su sročene i uvijek upućuju na ono što je važno. Zato ću i završiti sa Zbornom molitve današnje nedjelje: „Svemogući vječni Bože, ravnaj našim životom da vršimo tvoju volju: da u ime tvoga ljubljenoga Sina obilujemo dobrim djelima.“ Amen! 

Prenijeto s: https://www.gospa-sinjska.hr/

SUSRET S ISUSOM: NAŠLI SMO SMISAO

DRUGA NEDJELJA U GODINI B

1Sam 3,3-10.19;1 Kor 6,13-15; Iv 1,35-42

Prva riječ iz Isusovih usta u Ivanovu evanđelju glasi: “Što tražite”? Što želite vas dvojica, koja vas sila tjera da ostavite Krstitelja i zaputite se za mnom? I tako bismo mogli u nedogled kušati uprisutniti sebi taj prvi, pomislili bismo slučajni, susret Ivanovih učenika s budućim Učiteljem. Istu ćemo riječ čuti iz Isusovih usta u Getsemaniju onima koji su ga došli uhititi: „Koga tražite?“ (Iv 18,5), ali i upit Mariji Magdaleni na uskrsno jutro: „Ženo, koga tražiš?“ (Iv 20,15).  Odgovor one dvojice je glasio: “Učitelju, (rabbi), gdje stanuješ?” Gdje boraviš, gdje je tvoj dom. Vidimo da nam mnogo toga imaš reći. Kao da im je Ivanova ‘kuća’ postala pretijesna, kao da se nisu mogli s njime ili kod njega do kraja obiknuti. Kao da nisu posve bili zadovoljni s onim što Ivan nudi. Traže više i šire, traže nova prostranstva za svoje duše. Jer čovjek se negdje mora nastaniti, smjestiti i udomiti. Oduvijek je postojala tzv. ‘stambena kriza’ u svijetu. Pogotovo jer je čovjekov duh nemiran. Traži gdje bi se smjestio, udomio, traži svoj zavičaj. Imati kuću ne znači imati i dom. Mnogi imaju velike kuće, silna zdanja, ali nisu u njima doma. Ne osjećaju se ‘udomljeni’. Jer koja korist od velikih stanova, vila ili palača, bogatstva, standarda, ako je čovjek u duši nesretan, ako se brak raspao, djeca odlutala? Sav mogući ugođaj koji čovjek sebi može priuštiti ne može mu podariti osjećaj toplog doma, pravog prebivališta, ako je duh nesretan, ako čovjek nije pronašao svoje prave temelje, svoje stožište, oko koga se cijeli njegov život mora okretati i odvijati.

Pročitaj više

Otvoreno nebo

KRŠTENJE GOSPODINOVO

Mk 1, 7-11

Opisujući Isusovo krštenje Marko kaže da je Isus ugledao otvorena nebesa i da je Duh poput goluba sišao na nj, a glas se zaorio s nebesa. Vidjeti ‘otvorena nebesa’ znači: osjetiti Božju blizinu. Nije li u životu mnogih ljudi upravo suprotno istina? Nebesa kao da su zatvorena. Ne čuje se Glas! Bog je daleko. Problemi se gomilaju, a rješenje nigdje na vidiku. Odnosi s drugima ne funkcioniraju. Nitko nikoga više ne razumije. Put se ne otvara. Nema perspektive, nema budućnosti. Čovjek deprimiran pita: Je li me Bog napustio?

S druge strane, poznajemo ljude koji su doživjeli da se nebo nad njima otvorilo, doživjeli su Božju blizinu, Bog im je pomogao, pred njima se otvorio put, ostvarili su svoje želje i snove. Carl Gustav Jung došao je do zanimljiva zaključka na temelju svoje dugogodišnje psihoterapeutske prakse. Naime, on kaže da je mogao pomoći samo onim ljudima koji su na bilo koji način ponovno otkrili duhovnu (religioznu) dimenziju vlastitoga života.

U naše vrijeme primjećujemo da se budi religiozna čežnja u ljudima. Mnogi iščekuju spas s Istoka. Otvaraju se centri u kojima ljudi meditiraju zen, vježbaju jogu, traže duhovno iskustvo i prosvjetljenje. U mnogim evropskim zemljama ljudi odlazi u centre istočnjačke duhovnosti kao što se nekoć odlazilo u crkve. U azijskim religijama (osobito u hinduizmu i budizmu) traže odgovore na svoja životna pitanja. ‘Ti si Sin moj, Ljubljeni! U tebi mi sva milina!’- tim riječima mi kršćani ispovijedamo vjeru u Isusa kao Sina Božjega. Prorok Izaija naviješta da će doći Sluga Božji kojega očekuje Izrael i pogani. Zatim dolazi Isusov preteča, Ivan Krstitelj, propovijeda i krštava. On pokazuje na onoga kojega se očekuje. Isus ‘ne iskače iz reda’: on prima Ivanovo krštenje vodom. Glas odozgor ga legitimira: Ovo je Sin moj ljubljeni, njega sam izabrao da donese spas zemlji! Iz svega toga proizlazi Isusova jedinstvenost: On nije prorok, nije židovski kralj, nije sljedbenik Bude, Lao-cea ili Zaratustre, nije preteča Muhameda. On je ispunjenje pračežnje koju svaki čovjek nosu u sebi. On je put do Oca. Tko vidi Njega, vidi Oca. Od krštenja na Jordanu, svaki je kršćanin upućen na Isusa.

Isusovo iskustvo Božje blizine za vrijeme krštenja na Jordanu potiče nas da se pitamo o našemu osobnom iskustvu Boga. Imamo li ga uopće? Jesmo li ikada poželjeli spoznati Boga na dubljoj razini nego li Ga sada poznajemo? Koje strahove vezujemo za svoje shvaćanje Boga? Bojimo li se bliže duhovne veze s Bogom zbog mogućih promjena koju bi ona izazvala u našem životu? Za koja pitanja smo tražili Božje vodstvo u trenutcima molitve? Ljudi su lijeni na putu do iskustva Boga, čak ga se i boje, pa radije o njemu raspravljaju nego ulažu napor da dođu do njega. Tko traži duhovni svijet, on ga i nalazi. Nema čovjeka na ovoj planeti kojemu nije moguće ući u duhovni svijet. Duhovni svijet nije rezerviran samo za neke.

Ima još jedan detalj iz evanđelja koji valja uočiti. Bog se ne ustručava izraziti svoje osjećaje: ‘Ti si Sin moj, Ljubljeni! U tebi mi sva milina!’. Često u našim obiteljima vlada emocionalna hladnoća i škrtost, suparnički odnos. Teško jedni drugima izražavamo osjećaje. Ne znamo druge zagrliti, pohvaliti, nasmijati, udijeliti kompliment. Bog nas je dao jedne drugima da se međusobno volimo, poštujemo, da jedni druge radujemo, a ne žalostimo. Kad izražavamo ljubav, mi smo kanal za Božju ljubav u svijetu. Život tada postaje beskrajan tok ljubavi.

Fra Anđelko Domazet

prenijeto s: https://www.franjevci-split.hr/

Zvijezda koja vodi do vjere

BOGOJAVLJENJE

Mudraci koji nisu bili Židovi i nisu vjerovali u Boga Izraelova, odvažili su se slijediti zvijezdu koja ih je dovela do Jeruzalema. Ondje se raspituju: »Gdje je taj novorođeni kralj židovski? Vidjesmo gdje izlazi zvijezda njegova pa mu se dođosmo pokloniti.« Vidjeli su zvijezdu i razumjeli su da se rodio neki kralj. No o pravoj naravi toga kralja nisu znali ništa. Jedino što su shvatili bilo je da mu se moraju pokloniti.

Od najranijih vremena Crkve ovi mudraci, i pod nazivom Sveta tri kralja, promatrani su kao preteče brojnih naroda koji će prihvatiti Krista kao svoga kralja. Tako se svi koji nismo pripadnici židovskoga naroda na neki način možemo prepoznati u ovim mudracima. Pritom ne smijemo zaboraviti da i danas ima mnogo ljudi koji ne vjeruju u jednoga Boga. Ima ih u dalekim krajevima i narodima, na drugim kontinentima. Ima ih, međutim, i ovdje među nama.

Kao što su trojica mudraca s istoka nekoć ugledala zvijezdu, tako i ljudi našega vremena i naših krajeva, koji nisu upoznali Boga, mogu vidjeti na svodovima svojih života poneku zvijezdu. Možemo li reći da je zvijezda iz evanđelja odmah bila i jasna objava Boga? Ne, to uopće nije bilo jasno. Za mudrace je zvijezda bila još jedan znak koji su im nudili njihovi poganski bogovi. Mogli bismo čak reći da su na put krenuli zbog svoga praznovjerja. Pa ipak ih je taj put na kraju doveo do pravoga Kralja, do Krista Gospodina.

U našem vremenu brojni su ljudi koji traže neki svoj put i vjeruju da su ga našli u različitim religijama, životnim filozofijama, idolima i praznovjerjima. Možda su taj put našli i u ateizmu ili pak, poput agnostika, priznaju tek da traže i ne nalaze. Svi ovi, i mnogi drugi putovi mogu se poistovjetiti sa zvijezdom iz evanđelja. Ta zvijezda ne mora biti jasna slika Boga ili njegova objava. Najčešće to neće ni biti, no može postati putokaz koji će čovjeka dovesti do Isusa Krista. U svemu tome, mi kršćani, ako već nismo u stanju pomoći, barem nemojmo podizati zapreke.

U svojoj Apostolskoj pobudnici Evangelii gaudium, papa Franjo naglašava: »Evangelizacija je bitno povezana s navještajem evanđelja onima koji ne poznaju Isusa Krista ili su ga uvijek odbijali. Mnogi od njih traže Boga potajno, pokretani nostalgijom za njegovim licem, pa i u zemljama duge kršćanske tradicije. Svi imaju pravo primiti evanđelje. Kršćani imaju dužnost naviještati ga tako da nikoga ne isključe. Ne poput nekoga tko nameće dužnost, nego kao netko tko s drugima dijeli radost, ukazuje na lijepo obzorje, nudi željenu gozbu. Crkva ne raste prozelitizmom, nego privlačnošću« (EG 14).

Mudrace je zvijezda dovela do Krista i njegove Majke. Ondje su ugledali lice Božje. Dozvolimo da svi koji traže svoj put, jednom kad ih taj put, kakav god on bio, dovede do nas, u nama prepoznaju lice Božje. Bez osude, bez nasilna preodgajanja, bez nametanja vrednota. Dozvolimo im da najprije otkriju ljepotu kršćanskoga obzorja, radost života u Kristovoj prisutnosti, slast ponuđene gozbe. Pokušajmo ne biti odbojni fanatici, nego budimo privlačni Kristovi učenici.

Da bismo u tome mogli uspjeti, potrebno je da i sami krenemo za onom zvijezdom koju Gospodin stavlja na naš životni put, da dozvolimo da nas on vodi, kako, kuda i kamo hoće. Predani do kraja u njegove ruke, moći ćemo i sami otkriti ljepotu, radost, slast i privlačnost vlastite vjere.

Fra Darko Tepert

Dolazak vječne Riječi na svijet

DRUGA NEDJELJA PO BOŽIĆU

ČITANJA: Sir 24,1-2.8-12; Ps 147,12-15.19-20; Ef 1,3-6.15-18; Iv 1,1-18

Dvadeset i četvrto poglavlje knjige Sirahove donosi poemu o personificiranoj mudrosti. U današnjem prvom čitanju najprije čitamo kako mudrost stupa na govornicu pred svojim narodim. Potom slijede stihovi o ulozi mudrosti u stvaranju, i njezinu traganju za mjestom gdje će se nastaniti da bi se konačno po zapovijedi Stvoriteljevoj nastanila „u Jakovu“ to jest u Izraelu, Božjem izabranom narodu. i četvrto poglavlje knjige Sirahove donosi poemu o personificiranoj mudrosti. U današnjem prvom čitanju prvo čitamo kako mudrost stupa na govornicu pred svojim narodim. Potom slijede stihovi o ulozi mudrosti u stvaranju, i njezinu traganju za mjestom gdje će se nastaniti da bi se konačno po zapovijedi Stvoriteljevoj nastanila „u Jakovu“ to jest u Izraelu, Božjem izabranom narodu.
Često se postavlja pitanje zašto je Jakov tj. Izrael tako povezan s Bogom i zašto je baš on Božji izabrani narod. Talmudska predaja na to odgovara veoma jednostavno. Bog je svoju mudrost objavljenu u Zakonu ponudio svim narodima, ali je samo Izrael pokazao spremnost da s punim povjerenjem prihvati Božji Zakon i prije nego što je upoznao njegov sadržaj. Drugim riječima Božja mudrost nastanjuje se ondje gdje je primljena. Isti princip susrest ćemo i u Ivanovu proslovu kada se govori o utjelovljenoj Riječi. I ona se nastanjuje i djeluje ondje gdje je primljena.
Proslov Ivanova evanđelja inače zauzima povlašteno mjesto među liturgijskim čitanjima božićnog vremena. U njemu su kao u jednom dahu izgovoreni svi temeljni pojmovi koji se nadalje razvijaju kroz čitavo evanđelje. Zaustavit ćemo se na pojmovima riječ i svjetlo te milost i istina.
Riječ (Logos) jedinstven je pojam koji se u tom obliku, tj. bez dodatnih pridjeva i objašnjenja u Ivanovu proslovu odnosi na Isusa Krista, dok u drugim ivanovskim spisima u istoj primjeni imamo izraze poput „Riječ-Život“ (1 Iv 1,1) i „Riječ Božja“ (Otk 19,13).
Već u prvome retku ističu se tri karakteristike Riječi. Prva rečenica „U početku bijaše Riječ“ očita je aluzija na Post 1,1 kao i na neke mudrosne tekstove koji govore o stvaranju svijeta (Izr 8,30; Mudr 7,25). Sve što je postalo postalo je po toj Riječi, ali za razliku od navedenih mudrosnih tekstova ovdje Riječ ne predstavlja onu mudrost koja je „stvorena kao počelo svega“ (Mudr 7,22) nego je izjednačena s Bogom: „I riječ bijaše Bog“.
Dalje se o toj Riječi kaže se da je „postala tijelom i nastanila se među nama“. To opet nadilazi sve starozavjetne slike o Božjem prebivanju među ljudima. Slava koja je na koncu knjige Izlaska ispunila Šator sastanka (Izl 40,34) postala je vidljiva u tijelu, o čemu u Ivanovu proslovu svjedoči jedna skupina ljudi koja za sebe kaže „i vidjesmo slavu njegovu“. Očigledno se radi o užem krugu Isusovih učenika.
Svjetlu se pak govori u odnosu na sve ljude. Ona je Život utjelovljene Riječi i nije pridržana samo nekoj zatvorenoj grupi nego je došla svima. Rečenica „svjetlo u tami svijetli, i tama ga ne obuze“ ima dva moguća značenja. S jedne se strane može se shvatiti kako se ovdje radi o svjetlu kojemu ne može nauditi nikakva tama, a, s druge strane može se shvatiti u smislu da tama nije primila svjetlo, jer jedino tako tama može ostati tamom. Stoga primanje svjetla tj. prosvjetljenje označava promjenu života, a tko se ne mijenja ostaje u tami.
U svakom slučaju, dolazak Svjetla najavljen je svjedočanstvom koje iziskuje vjeru i prihvaćanje sa strane svakog pojedinog čovjeka. Istaknuti svjedok svjetla je Ivan. On je došao od Boga kao onaj koji viče. On sam nije svjetlo, ali je njegov prethodnik, te povjerovati Ivanovu glasu već na svoj način znači primiti svjetlo. Onima koji prime to svjetlo Bog daje moć da postanu djeca Božja, to jest da imaju dioništvo u njegovu životu, kao što djeca imaju dioništvo u životu svojih roditelja. No dok su nam naši roditelji mogli dati samo tjelesni i prolazni život, Bog daje ono što samo on može dati, a to je punina i vječnost života u zajedništvu s Njime.
Izraz „pun milosti i istine“ ne može a da nas ne podsjeti na hebrejske riječi rab hesed we’ĕmet koje se nalaze u Izl 34,6 u kontekstu objave na brdu Sinaju gdje je Bog Mojsiju dao Zakon. Naime, među atributima kojima Bog sama sebe predstavlja u objavi Mojsiju stoje i te riječi koje se na hrvatski mogu prevesti upravo izrazom „pun milosti i istine“.
Ako je prema tome evanđelist Ivan govoreći o Isus Kristu kao punini milosti i istine imao na pameti tekst iz Izl 34,6 onda je njegova poruka jednostavna: Kao što treba razlikovati između Boga puna milosti i istine i Zakona kojeg je dao Mojsiju, tako treba razlikovati i Isusa od Mojsija. Mojsijev Zakon jest od Boga, ali sam Zakon nije Bog. U Isus Kristu nije pak objavljen neki novi zakon koji bi zamijenio stari, nego se objavila sama punina milosti i istine. Drugim riječima u Sinajskoj objavi Bog je Mojsiju dao Zakon, a u Isusu Kristu, punu milosti i istine, objavio je i dao samoga sebe. Da Ivanov proslov vodi upravo prema takvom zaključku vidi se iz njegove posljednje rečenice koja glasi: „Boga nitko nikada ne vidje: Jedinorođenac – Bog – koji je u krilu Očevu, on ga obznani.“
Prema tome konačni zaključak Ivanova proslova mogao bi se u duhu današnjega vremena reći i na sljedeći način: postoji puno putova koji vode Bogu i puno načina da ga se štuje, ali jedini način da se Boga upozna jest u Isusu Kristu.

Fra Domagoj Runje

Prenijeto s: https://www.mir.hr/

Marijino majčinstvo

Svetkovina Marije Bogorodice

ČITANJA: Br 6,22-27; Ps 67,2-3.5-8; Gal 4,4-7; Lk 2,16-21

U opisu Isusova rođenja evanđelist Luka veliku ulogu daje pastirima. Njima je prvima naviješteno Isusovo rođenje. On su prvi pohitali u Betlehem da vide novorođeno dijete u štalici s Marijom i Josipom. Oni su prvi svima pripovijedali sve što su čuli i vidjeli o djetetu. Pa ipak, ti pastiri u Evanđelju po Luki više se nikada izrijekom ne spominju za vrijeme Isusova djelovanja. Njihov prvi susret s Isusom bio je veoma entuzijastičan, ali ne znamo ništa više o njihovu daljnjem odnosu s Isusom.

Slično je i s drugim likovima iz Isusova djetinjstva, pa čak i sa samim Josipom, koji mu je bio zakoniti otac jer su svi Isusa smatrali njegovim sinom. Jedina osoba iz Isusova djetinjstva koju u Evanđelju po Luki susrećemo i kasnije u Isusovu životu jest njegova majka Marija (Lk 8,19-21). Jedino njezin odnos s Isusom ne oganičava se na jedno razdoblje, nego obuhvaća čitav njegov i njezin život. U tome je Marija, kao od Boga izabrana i od ljage istočnoga grijeha oslobođena, jedinstvena osoba u povijesti spasenja. Ali, istovremeno, ona je svakomu od nas velika učiteljica života s Kristom.

U odlomku današjega evanđelja koje govori o poklonstvu pastira Marija je predstavljena kao ona koja „u sebi pohranjivaše sve te događaje i prebiraše ih u svome srcu.“ Nema ništa čudno u tome što jedna majka tako dojmljivo i pojmljivo razmišlja o svemu što se tiče njezina tek rođena djeteta. Ali su sadržaji Marijina prebiranja u srcu ipak posebni.

Anđeo joj je navijestio da će začeti po Duhu Svetomu. Rodit će sina koji će se zvati Sin Svevišnjega. Nadjenut će mu ime Isus, što znači Spasitelj i njemu će Bog dati Davidovo prijestolje…. Sada je rodila dijete koje posjećuju pastiri, dive se i svima govore o djetetu. Obična Marija ipak nije obična majka. Ona sama morat će rasti u spoznaji identiteta vlastitoga sina. U toj spoznaji neprestano će rasti Isusovi učenici, i do dana današnjega Crkva.

Proći će puno godina od trenutka Isusova rođenja dok Crkva njegovu majku Mariju jasno nazove Bogorodicom. Još i danas tko pri punoj svijesti izgovara tu riječi, osjeća stanoviti pobožni strah. Nije li presmiono reći da je jedna žena rodila Boga? Kakav je to Bog koji se rađa od žene? Zar „biti rođen od žene“ nije definicija čovjeka, a ne Boga? Ta pitanja neodvojivo su povezana s otajstvom Božjega utjelovljenja, u kojem majčinsku ulogu ima jedna konkretna žena. Mnogi ne vjeruju u otajstvo Božjega utjelovljenja upravo zbog toga jer im se čini neprikladnim i nedostojnim Boga da se na takav način spušta na zemlju. Međutim, Božje rođenje od Djevice Marije nije ukrasni nego temeljni element kršćanske vjere. Stoga o njemu treba govoriti i neprestano razmišljati u svome srcu. Tu nam je Marija izvrsna učiteljica.

Na dan građanske Nove godine koji se poklapa s Božićnom osminom slavimo svetkovinu Svete Marije Bogorodice. Kako stoji u prvom božićnom predslovlju, mi “u božićnom djetetu spoznajemo Boga”, a ta spoznaja dovodi nas do spoznaje o njegovoj majci kao Bogorodici. Bilo bi zaista zanimljivo znati što je o sebi mislila sama Blažena Djevica Marija kada je rodila Isusa. Bilo bi pretjerano reći da bi ona samu sebe nazvala i smatrala Bogorodicom. Ali ona je ipak znala da dijete koje je rodila ima jedinstven odnos s Bogom i da ona u tome ima jedinstvenu i neponovljivu ulogu. O tome je razmišljala u svome srcu, i sadržaj njezina razmišljanja je, kako rekosmo, jedinstven. Ne da se s ničim usporediti. Pa ipak, upravo ta Marijina jedinstvenost potiče nas da razmišljamo o jedinstvenosti svoga vlastitoga odnosa s Bogom.  Bog nas ne promatra kao bezobličnu masu, nego ima plan sa svakim pojedinim čovjekom.

Slavlje Nove godine, trenutak ja kada ljudi obično donose odluke i planove za godinu koja započinje. Nadamo se da ćemo u novoj godini ispuniti i doživjeti ono što nismo u staroj. Čak ako smo malo i skeptični prema ispunjenja svojih odluka i želja, ipak i dalje želimo i odlučujemo. I to je dobro. Međutim, postoji i nešto bolje, a to je ono što nas uči Marija. I ona je sigurno imala svoje ljudske planove i želje. Ali u trenutku naviještenja Isusova rođenja ona se potpuno predala Bogu i odgovorila anđelu Gabrijelu „Neka mi bude po riječi tvojoj“. Marija je shvatila da ona ne može svoj život isplanirati bolje od onoga što je za nju isplanirao Bog. Stoga potaknuti Marijinim primjerom donesimo odluku da ćemo u novoj godini svoje putove prepustiti Bogu, tražiti njegovu volju i otkrivati plan koji ima za svakoga od nas.

Učinivši to Marija je postala Bogorodicom. Premda je za to odvijeka određena, ona je postala Bogorodicom ipak tek onda kada je doista rodila Isusa. Tako i mi. Premda smo određeni za spasenje, možemo svijetu rađati Boga tek ako slušamo i vršimo njegovu volju. U kasnijem susretu s Marijom koji evanđelist Luka opisuje za vrijeme Isusova javnoga djelovanja, majka i braća njegova žele  ga vidjeti, a Isus onima koji su mu to javili odgovara: »Majka moja, braća moja – ovi su koji riječ Božju slušaju i vrše.« (Lk 8,21). Tim Isusovim riječima svetkovina Svete njegove Majke Marije Bogorodice dobiva smisao za praktični život svakoga kršćanina. Isusovim začećem i rođenjem Marija je dala prostora Bogu ne samo u svom životu, nego u životu svega svijeta. I mi možemo sudjelovati u njezinu majčinstvu na taj način da primamo Boga u svoj život, i dajemo mu prostor očigledne prisutnosti u svijetu po slušanju i vršenju njegove volje.

Fra Domagoj Runje

Prenijeto s: http://www.mir.hr/